PROGLASI KOMUNISTA I SOCIJALISTA SR BOSNE I HERCEGOVINE!
3 posters
Stranica 1/1
PROGLASI KOMUNISTA I SOCIJALISTA SR BOSNE I HERCEGOVINE!
Slaven Sun Dec 28, 2008 1:46 am
"O UJEDINJENJU JUGOSLAVENSKIH NARODA I REPUBLIKA"
"Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine poziva komunističke i druge partije jugoslovenske orijentacije da podrže izjavu Komunističke partije Slovenije o potrebi nepriznavanja razbijanja SFRJ i o potrebi njene obnove!
Za zajedničku izjavu partija o potrebi obnove SFRJ!
Poslednjih godina se mnogo priča o evropskim integracijama.
Svi žure da se priključe Evropskoj Uniji,ne bi li od toga vidjeli neke koristi.
Evropske integracije će biti od koristi za bogate evropske države i vladajuću klasu siromašnih zemalja Istočne i Centralne Evrope i Balkana.
Obični građani od toga neće imati nikakve koristi.
Mnogi to znaju,zato i izražavaju negativan stav prema Evropskoj Uniji.
Poslednja anketa u Hrvatskoj to najbolje potvrđuje.
Slično je i u Bosni i Hercegovini
Kako će se priključenje Uniji odigrati na nedemokratski način,nezavisno od stvarne volje građana,ankete i rezultati glasanja nisu ni važni vladajućoj klasi.
Neka se za Uniju opredijeli svaki deseti građanin,integracija će biti ostvarena.
Ali,ako se može govoriti o ovoj integraciji,koja ne odgovara nikome osim maloj grupi pripadnika vladajuće klase,postoji jedna integracija o kojoj nije poželjno govoriti,koju zvanični krugovi nikako ne žele,a mediji i stranački lideri smatraju prevaziđenom i nemogućom.
To je integracija jugoslovenskih republika i naroda.
Izjasnite se kao Jugosloven,recite da se zalažete za obnovu Jugoslavije, pa ćete biti izloženi lavini podsmijeha.
Nakon građanskog rata i neslavnog sloma druge Jugoslavije,reći će,niko.
Da je tako,moramo sumnjati.
Brojne ankete vršene u svim jugoslovenskim republikama tokom nekoliko poslednjih godina pokazuju da se građani novih država sa nostalgijom sjećaju bivšeg sistema i zajedničke države.
Dakako,to ne znači da su spremni podržati politički pokret koji bi se zalagao za obnovu jugoslovenske države.
To znači da nacionalistički antijugoslovenski sentiment nije tako jak kako je bio i kako se čini da je još uvijek.
Ljudi jednostavno misle da je ideja obnove jugoslovenske države neostvariva,pa se ne žele za nju zalagati.
To još ne znači da mnogima od njih ta ideja još uvijek (i ponovo) nije bliska.
Često se kaže da je jugoslovenstvo stvar nostalgije.
U tome ima istine.
Ali zar je neprirodno to što se ljudi sjećaju uspješnog perioda svog života i žele da se on povrati?
Što se komunista tiče,oni svoj jugoslovenski program ne zasnivaju na nostalgiji,mada samu nostalgiju poštuju kao dio čovjekovih osjećanja i stremljenja.
Jasno je da se politički program ne može zasnivati na nostalgiji i emocijama,ma kakve one bile.
Komunisti to i ne čine.
Nama je jasno da se čitav svijet povezuje.
Povezivanje je potrebno iz više razloga,ali ono može imati i negativne posledice,kao što se može vršiti u različitim oblicima i između različitih subjekata.
Neprihvatljivo je povezivanje sa bogatim nacijama i državama koje znači ekonomsko,političko i vojno podređivanje interesima krupnog kapitala.
Kod nas je aktuelna upravo ta vrsta povezivanja.
Lišeno je svakog smisla pozivati na čvrsto povezivanje sa narodima sa kojima jugoslovenski narodi nemaju velikog kulturnog, istorijskog i ekonomskog dodira,a osuđivati svako povezivanje sa srodnim narodima.
Ne može se tvrditi da bilo koji jugoslovenski narod ima više zajedničkih interesa i sličnosti sa ostalim evropskim narodima,nego sa drugim jugoslovenskim narodima.
Stepen ekonomske razvijenosti jugoslovenskih država je sličan,a ovi prostori su donedavno bili dio istog ekonomskog sistema.
Osim toga,tu su zajednička istorija i etnička srodnost.
Najvažnije,jugoslovenski narodi i države imaju istovjetan položaj u okviru svjetskog kapitalizma.
Pogotovo njihove ekonomije imaju istovjetan,nepovoljan položaj u okviru svjetske podjele rada i na svjetskom tržištu.
Kako jugoslovenski narodi spadaju u grupu tzv.malih naroda,logično je da se međusobno povezuju i rade na poboljšanju svog položaja.
Trenutno vlada svojevrsna euforija vezana za pristupanje Evropskoj Uniji i NATO paktu.
Ona neće dugo trajati.
Negativni rezultati će se brzo spoznati,pogotovo oni koji se tiču potpunog gubitka političke samostalnosti,velikih izdataka za vojsku i podređenosti nacionalnih,manje razvijenih jugoslovenskih ekonomija na jedinstvenom evropskom tržištu.
Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine se od svog osnivanja zalaže za obnovu Jugoslavije,u granicama do 1991.i na principima AVNOJ-a.
Jugoslavija se nije raspala,kako se uobičajeno kaže,nego je razbijena djelovanjem političkih snaga iz zemlje i inostranstva.
Da bi obnova Jugoslavije dobila realne šanse,potrebno je objasniti uzroke minulih događaja,razvijanja međunacionalne mržnje,izbijanja rata i razbijanja zemlje.
Samo potpunom i na činjenicama zasnovanom analizom se može spriječiti iracionalno i paušalno ocjenjivanje minulih događaja u nacionalističkoj izvedbi.
Obnova Jugoslavije nije sama sebi cilj,niti izraz nekakve jugonostalgije.
Ona je racionalno političko razmišljanje,koje se zasniva na uvjerenju da samo čvrsto povezani,jugoslovenski narodi mogu postići nacionalnu nezavisnost i samostalan ekonomski i politički razvoj.
Nakon razbijanja Jugoslavije,nastale su nacionalne države koje su formalno bile suverene,ali su u stvarnosti imale manje samostalnosti nego u okviru SFRJ.
Ni danas nije bolje.
Budućnost ne nudi svijetle perspektive za nacionalnu suverenost.
Imajući to na umu,jugoslovenstvo može ponovo postati privlačna ideja.
Obnova Jugoslavije i jugoslovenstva je najviše u interesu radničke klase, jer nacionalno podijeljena ona ne može igrati ulogu samostalnog činioca u borbi za svoje interese.
Ne radi samo o tome da je radnička klasa u jugoslovenskim državama pod dominantnim uticajem nacionalističke ideologije.
Možda i više od toga je problem što je radnička klasa u bilo kojoj pojedinoj jugoslovenskoj državi isuviše malobrojna da bi se mogla oduprijeti svojim protivnicima na regionalnom i globalnom planu.
Jugoslovenska radnička klasa,objedinjena u jednom političkom pokretu i oslobođena nacionalističkih predrasuda,predstavlja respektabilnu političku snagu.
Njen otpor globalizovanom kapitalu će biti uspješniji ako djeluje kao jedinstvena sila.
Socijalizam i Jugoslavija su zato dvije ideje koje teško mogu biti ostvarene jedna bez druge.
Bosna i Hercegovina i njeni narodi imaju posebnog interesa za obnovu Jugoslavije.
Poznato je da je Bosna i Hercegovina kao država nastala u toku NOB-a, odlukama zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a.
Ne može se,međutim,historija tumačiti selektivno,kako to ideološki i dnevno-politički razlozi zahtijevaju.
ZAVNOBiH je dio sistema AVNOJ-a i njegove odluke su formulisane uz čvrsto uvjerenje da će Bosna i Hercegovina biti u sastavu federativne Jugoslavije.
Obzirom na nacionalni sastav stanovništva,Bosna i Hercegovina ima izgleda da opstane kao država na bazi čvrstog i trajnog mira,demokratije i nacionalne ravnopravnosti ako se nalazi u sastavu Jugoslavije.Legitimno je pravo bošnjačkog naroda da doživljava Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu i izražava želju da,kao što je bilo i u prošlosti,živi na svim njenim dijelovima.
Ali,isto tako je legitimno pravo Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini da žive u jednoj državi sa svojim sunarodnicima iz Srbije i Hrvatske.
Sa svime se slažem osim sa ovom OPASNOM TEZOM koja je i jedan od glavnih uzroka minulog rata
Bosna i Hercegovina,ruku na srce
,za razliku od Jugoslavije ima svoje povijesne temelje i opravdanje u povijesti(npr.zadnji bosanski kralj negdje u 15 stoljeću(1463.ako se ne varam )je bio Stjepan Tomašević čija je zastava bila ona s ljiljanima koju nisu htjeli prihvatiti ni Hrvati ni Srbi već samo naši Muslimani-Bošnjaci,a Stjepan Tomašević je bio iz miješane srpsko-hrvatske obitelji-
KOJI IDIOTIZAM!
Zašto BiH ne mi mogla biti suverena držva,pogotovo,s obzirom na svoju povijesnu tradiciju kao Švicarska u kojem se ljudi većinom izjašnjavaju kao Švicarci,pa tek potom kao Nijemci,Talijani,Francuzi,a ne zaboravimo na:
jezične,povijesne,društvene kao i razlike u porijeklu kojih gotovo odnosno skoro da i nema kod Hrvata i Srba,ali i naših Muslimana,što se tiče jezika pogotovo
Nemaju pravo Srbi i Hrvati svoju budućnost u BiH vezivati uz Beograd i Zagreb(vidjeli smo kamo nas je to dovelo,u rat i ubijanje i mržnju
),već uz Sarajevo kao glavni grad Bosne i Hercegovine i buduće Jugoslavije 
.
Nek se ljudi u BiH okrenu radu i stvaranju
"U radu je spas!"
,a ne u mržnji i destrukciji
i nek iskoriste tu specifičnost BiH(kao što je npr.distrikt Brčko koristi zbog svojih privilegija,pa ljudi imaju bolje plaće i bolji život,pa ih je manje briga za teme nacionalnih budalaština)i nek BiH postane nova Švicarska,neutralna zemlja,van EU i NATO-a,jer jedina od ex jugoslavenskih republika,ima preduvjete i šanse za to.
E onda će Hrvati i Srbi konačno evoluirati i reći mi smo Bosanci I Hercegovci u prvom redu,a tek onda Hrvati i Srbi .
Ovo je jako bitno zato što je jedan od najvažnijih ključeva svih problema i rješenja u Bosni i Hercegovini
Ova prividna protivrječnost se može riješiti na miran i demokratski način samo ako se obnovi jugoslovenska država.
Time bi bili ostvareni interesi i želje sva tri bosanskohercegovačka naroda.
To se već desilo u vrijeme SFRJ,u kojoj je nacionalna ravnopravnost važila kao realna činjenica,a ne kao pusti san jugo-romantičara.
Zauzimajući ovakve stavove,Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine u potpunosti podržava izjavu Centralnog komiteta Komunističke partije Slovenije o nepriznavanju razbijanja SFRJ i o spremnosti na borbu za obnovu zajedničke domovine.
Komunisti Bosne i Hercegovine pozivaju komunističke i druge partije iz jugoslovenskih republika da podrže ovu izjavu i kontaktiraju nas kako bismo se dogovorili o izradi zajedničke izjave kojom bismo izrazili spremnost na političku borbu za obnovu SFRJ."
U BIJELJINI
JUNA 2004.GODINE
GLAVNI ODBOR
RADNIČKO-KOMUNISTIČKE PARTIJE
BOSNE I HERCEGOVINE
http://www.rkp-bih.cjb.net/
"Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine poziva komunističke i druge partije jugoslovenske orijentacije da podrže izjavu Komunističke partije Slovenije o potrebi nepriznavanja razbijanja SFRJ i o potrebi njene obnove!
Za zajedničku izjavu partija o potrebi obnove SFRJ!
Poslednjih godina se mnogo priča o evropskim integracijama.
Svi žure da se priključe Evropskoj Uniji,ne bi li od toga vidjeli neke koristi.
Evropske integracije će biti od koristi za bogate evropske države i vladajuću klasu siromašnih zemalja Istočne i Centralne Evrope i Balkana.
Obični građani od toga neće imati nikakve koristi.
Mnogi to znaju,zato i izražavaju negativan stav prema Evropskoj Uniji.
Poslednja anketa u Hrvatskoj to najbolje potvrđuje.
Slično je i u Bosni i Hercegovini
Kako će se priključenje Uniji odigrati na nedemokratski način,nezavisno od stvarne volje građana,ankete i rezultati glasanja nisu ni važni vladajućoj klasi.
Neka se za Uniju opredijeli svaki deseti građanin,integracija će biti ostvarena.
Ali,ako se može govoriti o ovoj integraciji,koja ne odgovara nikome osim maloj grupi pripadnika vladajuće klase,postoji jedna integracija o kojoj nije poželjno govoriti,koju zvanični krugovi nikako ne žele,a mediji i stranački lideri smatraju prevaziđenom i nemogućom.
To je integracija jugoslovenskih republika i naroda.
Izjasnite se kao Jugosloven,recite da se zalažete za obnovu Jugoslavije, pa ćete biti izloženi lavini podsmijeha.
Nakon građanskog rata i neslavnog sloma druge Jugoslavije,reći će,niko.
Da je tako,moramo sumnjati.
Brojne ankete vršene u svim jugoslovenskim republikama tokom nekoliko poslednjih godina pokazuju da se građani novih država sa nostalgijom sjećaju bivšeg sistema i zajedničke države.
Dakako,to ne znači da su spremni podržati politički pokret koji bi se zalagao za obnovu jugoslovenske države.
To znači da nacionalistički antijugoslovenski sentiment nije tako jak kako je bio i kako se čini da je još uvijek.
Ljudi jednostavno misle da je ideja obnove jugoslovenske države neostvariva,pa se ne žele za nju zalagati.
To još ne znači da mnogima od njih ta ideja još uvijek (i ponovo) nije bliska.
Često se kaže da je jugoslovenstvo stvar nostalgije.
U tome ima istine.
Ali zar je neprirodno to što se ljudi sjećaju uspješnog perioda svog života i žele da se on povrati?
Što se komunista tiče,oni svoj jugoslovenski program ne zasnivaju na nostalgiji,mada samu nostalgiju poštuju kao dio čovjekovih osjećanja i stremljenja.
Jasno je da se politički program ne može zasnivati na nostalgiji i emocijama,ma kakve one bile.
Komunisti to i ne čine.
Nama je jasno da se čitav svijet povezuje.
Povezivanje je potrebno iz više razloga,ali ono može imati i negativne posledice,kao što se može vršiti u različitim oblicima i između različitih subjekata.
Neprihvatljivo je povezivanje sa bogatim nacijama i državama koje znači ekonomsko,političko i vojno podređivanje interesima krupnog kapitala.
Kod nas je aktuelna upravo ta vrsta povezivanja.
Lišeno je svakog smisla pozivati na čvrsto povezivanje sa narodima sa kojima jugoslovenski narodi nemaju velikog kulturnog, istorijskog i ekonomskog dodira,a osuđivati svako povezivanje sa srodnim narodima.
Ne može se tvrditi da bilo koji jugoslovenski narod ima više zajedničkih interesa i sličnosti sa ostalim evropskim narodima,nego sa drugim jugoslovenskim narodima.
Stepen ekonomske razvijenosti jugoslovenskih država je sličan,a ovi prostori su donedavno bili dio istog ekonomskog sistema.
Osim toga,tu su zajednička istorija i etnička srodnost.
Najvažnije,jugoslovenski narodi i države imaju istovjetan položaj u okviru svjetskog kapitalizma.
Pogotovo njihove ekonomije imaju istovjetan,nepovoljan položaj u okviru svjetske podjele rada i na svjetskom tržištu.
Kako jugoslovenski narodi spadaju u grupu tzv.malih naroda,logično je da se međusobno povezuju i rade na poboljšanju svog položaja.
Trenutno vlada svojevrsna euforija vezana za pristupanje Evropskoj Uniji i NATO paktu.
Ona neće dugo trajati.
Negativni rezultati će se brzo spoznati,pogotovo oni koji se tiču potpunog gubitka političke samostalnosti,velikih izdataka za vojsku i podređenosti nacionalnih,manje razvijenih jugoslovenskih ekonomija na jedinstvenom evropskom tržištu.
Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine se od svog osnivanja zalaže za obnovu Jugoslavije,u granicama do 1991.i na principima AVNOJ-a.
Jugoslavija se nije raspala,kako se uobičajeno kaže,nego je razbijena djelovanjem političkih snaga iz zemlje i inostranstva.
Da bi obnova Jugoslavije dobila realne šanse,potrebno je objasniti uzroke minulih događaja,razvijanja međunacionalne mržnje,izbijanja rata i razbijanja zemlje.
Samo potpunom i na činjenicama zasnovanom analizom se može spriječiti iracionalno i paušalno ocjenjivanje minulih događaja u nacionalističkoj izvedbi.
Obnova Jugoslavije nije sama sebi cilj,niti izraz nekakve jugonostalgije.
Ona je racionalno političko razmišljanje,koje se zasniva na uvjerenju da samo čvrsto povezani,jugoslovenski narodi mogu postići nacionalnu nezavisnost i samostalan ekonomski i politički razvoj.
Nakon razbijanja Jugoslavije,nastale su nacionalne države koje su formalno bile suverene,ali su u stvarnosti imale manje samostalnosti nego u okviru SFRJ.
Ni danas nije bolje.
Budućnost ne nudi svijetle perspektive za nacionalnu suverenost.
Imajući to na umu,jugoslovenstvo može ponovo postati privlačna ideja.
Obnova Jugoslavije i jugoslovenstva je najviše u interesu radničke klase, jer nacionalno podijeljena ona ne može igrati ulogu samostalnog činioca u borbi za svoje interese.
Ne radi samo o tome da je radnička klasa u jugoslovenskim državama pod dominantnim uticajem nacionalističke ideologije.
Možda i više od toga je problem što je radnička klasa u bilo kojoj pojedinoj jugoslovenskoj državi isuviše malobrojna da bi se mogla oduprijeti svojim protivnicima na regionalnom i globalnom planu.
Jugoslovenska radnička klasa,objedinjena u jednom političkom pokretu i oslobođena nacionalističkih predrasuda,predstavlja respektabilnu političku snagu.
Njen otpor globalizovanom kapitalu će biti uspješniji ako djeluje kao jedinstvena sila.
Socijalizam i Jugoslavija su zato dvije ideje koje teško mogu biti ostvarene jedna bez druge.
Bosna i Hercegovina i njeni narodi imaju posebnog interesa za obnovu Jugoslavije.
Poznato je da je Bosna i Hercegovina kao država nastala u toku NOB-a, odlukama zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a.
Ne može se,međutim,historija tumačiti selektivno,kako to ideološki i dnevno-politički razlozi zahtijevaju.
ZAVNOBiH je dio sistema AVNOJ-a i njegove odluke su formulisane uz čvrsto uvjerenje da će Bosna i Hercegovina biti u sastavu federativne Jugoslavije.
Obzirom na nacionalni sastav stanovništva,Bosna i Hercegovina ima izgleda da opstane kao država na bazi čvrstog i trajnog mira,demokratije i nacionalne ravnopravnosti ako se nalazi u sastavu Jugoslavije.Legitimno je pravo bošnjačkog naroda da doživljava Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu i izražava želju da,kao što je bilo i u prošlosti,živi na svim njenim dijelovima.
Ali,isto tako je legitimno pravo Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini da žive u jednoj državi sa svojim sunarodnicima iz Srbije i Hrvatske.
Sa svime se slažem osim sa ovom OPASNOM TEZOM koja je i jedan od glavnih uzroka minulog rata
Bosna i Hercegovina,ruku na srce
,za razliku od Jugoslavije ima svoje povijesne temelje i opravdanje u povijesti(npr.zadnji bosanski kralj negdje u 15 stoljeću(1463.ako se ne varam )je bio Stjepan Tomašević čija je zastava bila ona s ljiljanima koju nisu htjeli prihvatiti ni Hrvati ni Srbi već samo naši Muslimani-Bošnjaci,a Stjepan Tomašević je bio iz miješane srpsko-hrvatske obitelji-KOJI IDIOTIZAM!
Zašto BiH ne mi mogla biti suverena držva,pogotovo,s obzirom na svoju povijesnu tradiciju kao Švicarska u kojem se ljudi većinom izjašnjavaju kao Švicarci,pa tek potom kao Nijemci,Talijani,Francuzi,a ne zaboravimo na:
jezične,povijesne,društvene kao i razlike u porijeklu kojih gotovo odnosno skoro da i nema kod Hrvata i Srba,ali i naših Muslimana,što se tiče jezika pogotovo
Nemaju pravo Srbi i Hrvati svoju budućnost u BiH vezivati uz Beograd i Zagreb(vidjeli smo kamo nas je to dovelo,u rat i ubijanje i mržnju
),već uz Sarajevo kao glavni grad Bosne i Hercegovine i buduće Jugoslavije . Nek se ljudi u BiH okrenu radu i stvaranju
"U radu je spas!"
,a ne u mržnji i destrukciji
i nek iskoriste tu specifičnost BiH(kao što je npr.distrikt Brčko koristi zbog svojih privilegija,pa ljudi imaju bolje plaće i bolji život,pa ih je manje briga za teme nacionalnih budalaština)i nek BiH postane nova Švicarska,neutralna zemlja,van EU i NATO-a,jer jedina od ex jugoslavenskih republika,ima preduvjete i šanse za to. E onda će Hrvati i Srbi konačno evoluirati i reći mi smo Bosanci I Hercegovci u prvom redu,a tek onda Hrvati i Srbi .
Ovo je jako bitno zato što je jedan od najvažnijih ključeva svih problema i rješenja u Bosni i Hercegovini
Ova prividna protivrječnost se može riješiti na miran i demokratski način samo ako se obnovi jugoslovenska država.
Time bi bili ostvareni interesi i želje sva tri bosanskohercegovačka naroda.
To se već desilo u vrijeme SFRJ,u kojoj je nacionalna ravnopravnost važila kao realna činjenica,a ne kao pusti san jugo-romantičara.
Zauzimajući ovakve stavove,Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine u potpunosti podržava izjavu Centralnog komiteta Komunističke partije Slovenije o nepriznavanju razbijanja SFRJ i o spremnosti na borbu za obnovu zajedničke domovine.
Komunisti Bosne i Hercegovine pozivaju komunističke i druge partije iz jugoslovenskih republika da podrže ovu izjavu i kontaktiraju nas kako bismo se dogovorili o izradi zajedničke izjave kojom bismo izrazili spremnost na političku borbu za obnovu SFRJ."
U BIJELJINI
JUNA 2004.GODINE
GLAVNI ODBOR
RADNIČKO-KOMUNISTIČKE PARTIJE
BOSNE I HERCEGOVINE
http://www.rkp-bih.cjb.net/
Slaven: komentar modifikovan dana: Sun Dec 28, 2008 2:29 pm; prepravljeno ukupno 2 puta
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
PROGLASI KOMUNISTA I SOCIJALISTA SR BOSNE I HERCEGOVINE!
Slaven Sun Dec 28, 2008 1:47 am
"ŠTA HOĆE KOMUNISTI ZA BOSNU I HERCEGOVINU?"
"Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine je osnovana juna 2000.godine.
Sjedište Partije je u Bijeljini,a područje djelovanja je Bosna i Hercegovina.
Partija je ne samo bosanskohercegovačkog,već i jugoslovenskog opredjeljenja.
To znači da se zalažemo za povezivanje svih radničkih snaga na nivou jugoslovenskih zemalja,ali,što je još važnije,za stvaranje nove jugoslovenske državne zajednice od Triglava do Đevđelije na bazi dobrovoljnosti i pune ravnopravnosti.
Partija je po svom opredjeljenju i demokratska,što se nastoji ostvariti na dva nivoa.
Prvo je Program Partije,u kome je izražena težnja ka izgradnji demokratskog socijalističkog društva,uz puno poštovanje sloboda i prava čovjeka i građanina i bez izražene političke moći bilo partije bilo državnog aparata,već kroz samoupravljanje na svim nivoima društva.
Drugo je sam karakter unutarpartijskih odnosa,jer Partija nije postavljena na liderskim osnovama,već na principu zajedničkog rada, unutarpartijske demokratije,razgovora i smjenjivosti rukovodilaca.
"DVIJE ETAPE DJELOVANJA RADNIČKO-KOMUNISTIČKE PARTIJE BOSNE I HERCEGOVINE"
Komunisti odlično razumiju da svoje konačne ciljeve ne mogu ostvariti brzo i bez napora.
Zato je bilo neophodno izgraditi taktiku Partije,i to takvu koja bi polazila od stvarnog stanja u društvu.
Činjenica je da je položaj radnika i drugih radnih građana vrlo težak.
Ne poštuju se čak ni ona prava koja su im važećim zakonima priznata.
S druge strane,iskustvo radničke borbe u zapadnim zemljama pokazuje da se čak i u okvirima postojećeg poretka ta prava mogu proširiti.
Zato je prvi zadatak komunista da zajedno sa ostalim radnicima učestvuju u borbama za poboljšanje njihovog položaja sad,u ovom trenutku,ne zaboravljajući ni krajnje ciljeve pokreta koji se tiču borbe za socijalizam.
Radnička klasa u Bosni i Hercegovini je prilično obespravljena.
Najveći dio prava stečenih do 1990. godine su ukinuta.
Direktori i privatne gazde su preduzeća pretvorili u svoje posjede kojima upravljaju bez obzira na zakonske odredbe i radničke potrebe.
Radnici često ne mogu ostvariti ni "obična" prava,kao što su pravo na odmor,pravo na zdravstveno,penzijsko i socijalno osiguranje i sl.
O učešću u upravljanju preduzećima nema ni govora.
Demokratija je potpuno protjerana iz preduzeća,zbog čega se radnik osjeća kao puki dodatak mašini,pa čak i gore od toga,obzirom da će u bliskoj budućnosti usled masovnog otpuštanja nestati i minimalni oblici radničke sigurnosti.
Radnička solidarnost je slabo izražena,a sindikati često djeluju kao produžena ruke uprave.
Sve to radnike dovodi do očajanja,oni postaju nepovjerljivi prema svakoj organizaciji i pozivu na otpor.
Radnici još uvijek nemaju svijest o tome da samo zajednički mogu izvojevati svoja prava.
Radnici se u Bosni i Hercegovini nalaze na najnižem stupnju,kako u pogledu svog materijalnog položaja,tako i u pogledu sposobnosti da ostvare poboljšanja.
Govoriti u takvim uslovima o utopističkom karakteru komunističkog programa je neozbiljno i neargumentovano,jer komunisti nude program postepenih promjena i poboljšanja,u onoj mjeri u kojoj radnička klasa i drugi siromašni građani budu postajali svjesni svoje snage.
O ozbiljnosti i ostvarivosti komunističkog programa se može rasuđivati samo ako se uzme u obzir njegova osnovna pretpostavka - aktivna borba radnika za svoja prava.
U tom smislu su se prerano poradovali protivnici komunista,smijući se neostvarivosti njihovog programa.
Ne vidimo nijednu "veliku" partiju koja bi u narednom periodu bila spremna založiti se za interese sirotinje u Bosni i Hercegovini.
Takve nisu ni socijalističke i socijal-demokratske partije,iako se često kite perjem naprednosti i borbe za socijalnu pravdu.
U suštini,na djelu je pljačka društvenog bogatstva pod nazivom privatizacija,a naši ljevičari ne žele zaostati za svojim desničarskim kolegama u dokazivanju nužnosti tog procesa.
Što je najgore,skoro sve velike partije,u oba entiteta,su već uzele praktičnog učešća u radu različitih vlada i na djelu dokazale da nisu spremne raditi na poboljšanju položaja najvećeg dijela stanovništva.
Ta činjenica nas je uvjerila u nužnost stvaranja sopstvene,radničke, partije,koja bi zaista radila u interesu većine građana Bosne i Hercegovine.
"Velike"partije imaju skoro iste programe,a kad se radi o položaju radnika i drugih radnih građana,između njih nema nikakvih razlika,jer sve one pripremaju isti,najamni,položaj za njih.
Sprovođenje procesa privatizacije to jasno potvrđuje.
Uprkos očiglednim nezakonitostima u njenom provođenju i priznanju da će ona dovesti do povećanja socijalne nejednakosti,niko se nije založio za njenu obustavu.
One to neće učiniti ni u narednom periodu,jer se nalaze pod vođstvom ili uticajem ratnih profitera,koji se kroz ovaj proces konačno uobličavaju kao klasa kapitalista.
Nijedan partijski vođa nije spreman da se zarad odbrane radničkih interesa zamjeri krupnim ratno-profiterskim lopovima i tako izgubi političku moć.
Iz svega je jasno bar jedno - konačno je vrijeme da radnička klasa sama pređe u ofanzivu i osvoji prava koja joj pripadaju.
Komunisti pozivaju radnike da se organizuju u sindikatima.
Ako je to nemoguće zbog korumpiranosti i neaktivnosti sindikalnih vođa, nužno je stvaranje nezavisnih sindikata.
Dosadašnja državna preduzeća su davala potpunu moć direktorima postavljenim od strane političkih partija.
Privatizacija neće puno promijeniti,jer će sva vlast pripasti privatnim gazdama.
U oba slučaja radnici ostaju obespravljeni i jedina im je šansa da vrše pritisak pomoću svojih organizacija.
Pojedini radnik nema šanse da ostvari svoja prava,on će odmah dobiti otkaz,samo zajedno sa svojim drugovima može nešto postići.
Uvjeravanje radnika u nužnost stvaranja ovakvih organizacija je prvi osnovni cilj naše partije,i to takav koji se može u kratkom periodu ostvariti.
Ovakve organizacije su neophodne u svim preduzećima,a naročito obzirom na težak polozaj radnika kod sitnih poslodavaca koji ne mogu ostvariti svoja prava drugačije nego putem opštinskih ili granskih sindikata.
Nije težak položaj samo radnika,nego i drugih kategorija radnih građana -seljaka,penzionera,porodica poginulih,socijalno neobezbijeđenih i dr.
Ove kategorije stanovništva takođe moraju imati svoje organizacije i udruženja koje će vršiti pritisak na vlade.
Takve akcije mogu dati dobre rezultate ako su organizovane bar na kantonalnom ili entitetskom nivou,jer nijednoj vladi ne odgovara iole dugotrajnija akcija nezadovoljnika koja bi pokazala da vlada ne vrši dobro svoju funkciju.
Naravno,nije dovoljno samo tražiti redovnu isplatu plata,penzija i sl.
Potrebno je doći do svijesti da svoja prava ovi slojevi mogu postići samo ako otvoreno udare na interese vladajućih profitera.
Na primjer,potrebno je tražiti dosljedno sprovođenje odredaba poreskih zakona,carinskih propisa,kao i oštro kažnjavanje njihovih prekršilaca.
Razvijanje svijesti o potrebi isticanja oštrijih,radikalnijih zahtjeva,koji se direktno kose sa interesima profitera,drugi je osnovni cilj komunista.
Kao što se vidi,komunisti ne poručuju građanima da mogu sami riješiti njihove probleme,pod uslovom da se nađu na vlasti.
To bi bilo bezobrazno.
Naša poruka je da je rješavanje nagomilanih ekonomskih,socijalnih i političkih problema nemoguće bez stalne aktivnosti onih koji danas pate.
Neozbiljno je očekivati da će država sama po sebi početi da poštuje zakonske odredbe koje odgovaraju radnim građanima.
Zašto bi to ona činila kad to nije u interesu vladajuće profiterske klase?
Kom to profiteru odgovara da plaća porez,doprinose ili carinske obaveze?
Njihov interes je kršenje važećih zakona,čime se teret krize i dalje prebacuje na teret siromašnih građana.
Zato radnici treba da kao prvi zahtjev istaknu strogo sprovođenje zakona,čime bi i njihov socijalni položaj bio poboljšan.
Takvi zahtjevi bi mogli biti ostvareni bez pretjeranih napora,jer bi uživali podršku ogromnog dijela javnosti,kome je poštovanje zakona u interesu.
Naravno,poštovanje zakona samo po sebi još uvijek ne mora voditi poboljšanju položaja radničke klase i njenih saveznika,tako da se oni moraju zalagati i za to da prikupljena materijalna sredstva ne završe u privatnim džepovima.
Prema tome,treći osnovni cilj komunista je aktiviranje radnog stanovništva u političku i sindikalnu borbu za dosljedno poštovanje zakona,praktično ostvarenje njihovih zakonskih prava i,za početak, smanjenje socijalnih razlika po tom osnovu.
Prva etapa djelovanja je ona koja je već započela,a sastoji se poglavito u poslovima organizacione i propagandne prirode.
Prva pobjeda je već odnesena - komunistički pokret je preživio i počeo jačati.
Budući da je radnički pokret kao cjelina još dosta slab,pa se može reći da skoro i ne postoji,prvenstveni cilj je stvaranje sindikalnih i političkih organizacija i jačanje povjerenja radničke klase u sopstvenu snagu.
Radnici danas ne vjeruju nikome,političke partije ne mogu računati na njihovu bezuslovnu i oduševljenu podršku.
Mali procenat glasača na izborima to potvrđuje.
Što taj procenat nije još niži,treba zahvaliti,dobrim dijelom,suludim pričama nacionalista o povratku "neprijateljskih" naroda ukoliko se ne glasa za "svoje" nacionalne kandidate.
Cilj je da radnici i ostali osiromašeni građani uvide nužnost borbe za svoje interese i odbace parole partija o tome da samo one mogu donijeti poboljšanja.
Treba tražiti hrabre i istrajne ljude koji bi radnički pokret,kroz pobjede i poraze,vodili ka jačanju i omasovljenju.
Ova etapa jasno potvrđuje da napori i borba radnika i drugih potlačenih nije iluzorna i nepotrebna.
Naprotiv,ona već danas može dati sasvim solidne rezultate ukoliko bi pokret bio jedinstven i solidaran.
Koji su to ciljevi koje bi radnički pokret mogao postaviti i ostvariti u bliskoj budućnosti.
"Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine je osnovana juna 2000.godine.
Sjedište Partije je u Bijeljini,a područje djelovanja je Bosna i Hercegovina.
Partija je ne samo bosanskohercegovačkog,već i jugoslovenskog opredjeljenja.
To znači da se zalažemo za povezivanje svih radničkih snaga na nivou jugoslovenskih zemalja,ali,što je još važnije,za stvaranje nove jugoslovenske državne zajednice od Triglava do Đevđelije na bazi dobrovoljnosti i pune ravnopravnosti.
Partija je po svom opredjeljenju i demokratska,što se nastoji ostvariti na dva nivoa.
Prvo je Program Partije,u kome je izražena težnja ka izgradnji demokratskog socijalističkog društva,uz puno poštovanje sloboda i prava čovjeka i građanina i bez izražene političke moći bilo partije bilo državnog aparata,već kroz samoupravljanje na svim nivoima društva.
Drugo je sam karakter unutarpartijskih odnosa,jer Partija nije postavljena na liderskim osnovama,već na principu zajedničkog rada, unutarpartijske demokratije,razgovora i smjenjivosti rukovodilaca.
"DVIJE ETAPE DJELOVANJA RADNIČKO-KOMUNISTIČKE PARTIJE BOSNE I HERCEGOVINE"
Komunisti odlično razumiju da svoje konačne ciljeve ne mogu ostvariti brzo i bez napora.
Zato je bilo neophodno izgraditi taktiku Partije,i to takvu koja bi polazila od stvarnog stanja u društvu.
Činjenica je da je položaj radnika i drugih radnih građana vrlo težak.
Ne poštuju se čak ni ona prava koja su im važećim zakonima priznata.
S druge strane,iskustvo radničke borbe u zapadnim zemljama pokazuje da se čak i u okvirima postojećeg poretka ta prava mogu proširiti.
Zato je prvi zadatak komunista da zajedno sa ostalim radnicima učestvuju u borbama za poboljšanje njihovog položaja sad,u ovom trenutku,ne zaboravljajući ni krajnje ciljeve pokreta koji se tiču borbe za socijalizam.
Radnička klasa u Bosni i Hercegovini je prilično obespravljena.
Najveći dio prava stečenih do 1990. godine su ukinuta.
Direktori i privatne gazde su preduzeća pretvorili u svoje posjede kojima upravljaju bez obzira na zakonske odredbe i radničke potrebe.
Radnici često ne mogu ostvariti ni "obična" prava,kao što su pravo na odmor,pravo na zdravstveno,penzijsko i socijalno osiguranje i sl.
O učešću u upravljanju preduzećima nema ni govora.
Demokratija je potpuno protjerana iz preduzeća,zbog čega se radnik osjeća kao puki dodatak mašini,pa čak i gore od toga,obzirom da će u bliskoj budućnosti usled masovnog otpuštanja nestati i minimalni oblici radničke sigurnosti.
Radnička solidarnost je slabo izražena,a sindikati često djeluju kao produžena ruke uprave.
Sve to radnike dovodi do očajanja,oni postaju nepovjerljivi prema svakoj organizaciji i pozivu na otpor.
Radnici još uvijek nemaju svijest o tome da samo zajednički mogu izvojevati svoja prava.
Radnici se u Bosni i Hercegovini nalaze na najnižem stupnju,kako u pogledu svog materijalnog položaja,tako i u pogledu sposobnosti da ostvare poboljšanja.
Govoriti u takvim uslovima o utopističkom karakteru komunističkog programa je neozbiljno i neargumentovano,jer komunisti nude program postepenih promjena i poboljšanja,u onoj mjeri u kojoj radnička klasa i drugi siromašni građani budu postajali svjesni svoje snage.
O ozbiljnosti i ostvarivosti komunističkog programa se može rasuđivati samo ako se uzme u obzir njegova osnovna pretpostavka - aktivna borba radnika za svoja prava.
U tom smislu su se prerano poradovali protivnici komunista,smijući se neostvarivosti njihovog programa.
Ne vidimo nijednu "veliku" partiju koja bi u narednom periodu bila spremna založiti se za interese sirotinje u Bosni i Hercegovini.
Takve nisu ni socijalističke i socijal-demokratske partije,iako se često kite perjem naprednosti i borbe za socijalnu pravdu.
U suštini,na djelu je pljačka društvenog bogatstva pod nazivom privatizacija,a naši ljevičari ne žele zaostati za svojim desničarskim kolegama u dokazivanju nužnosti tog procesa.
Što je najgore,skoro sve velike partije,u oba entiteta,su već uzele praktičnog učešća u radu različitih vlada i na djelu dokazale da nisu spremne raditi na poboljšanju položaja najvećeg dijela stanovništva.
Ta činjenica nas je uvjerila u nužnost stvaranja sopstvene,radničke, partije,koja bi zaista radila u interesu većine građana Bosne i Hercegovine.
"Velike"partije imaju skoro iste programe,a kad se radi o položaju radnika i drugih radnih građana,između njih nema nikakvih razlika,jer sve one pripremaju isti,najamni,položaj za njih.
Sprovođenje procesa privatizacije to jasno potvrđuje.
Uprkos očiglednim nezakonitostima u njenom provođenju i priznanju da će ona dovesti do povećanja socijalne nejednakosti,niko se nije založio za njenu obustavu.
One to neće učiniti ni u narednom periodu,jer se nalaze pod vođstvom ili uticajem ratnih profitera,koji se kroz ovaj proces konačno uobličavaju kao klasa kapitalista.
Nijedan partijski vođa nije spreman da se zarad odbrane radničkih interesa zamjeri krupnim ratno-profiterskim lopovima i tako izgubi političku moć.
Iz svega je jasno bar jedno - konačno je vrijeme da radnička klasa sama pređe u ofanzivu i osvoji prava koja joj pripadaju.
Komunisti pozivaju radnike da se organizuju u sindikatima.
Ako je to nemoguće zbog korumpiranosti i neaktivnosti sindikalnih vođa, nužno je stvaranje nezavisnih sindikata.
Dosadašnja državna preduzeća su davala potpunu moć direktorima postavljenim od strane političkih partija.
Privatizacija neće puno promijeniti,jer će sva vlast pripasti privatnim gazdama.
U oba slučaja radnici ostaju obespravljeni i jedina im je šansa da vrše pritisak pomoću svojih organizacija.
Pojedini radnik nema šanse da ostvari svoja prava,on će odmah dobiti otkaz,samo zajedno sa svojim drugovima može nešto postići.
Uvjeravanje radnika u nužnost stvaranja ovakvih organizacija je prvi osnovni cilj naše partije,i to takav koji se može u kratkom periodu ostvariti.
Ovakve organizacije su neophodne u svim preduzećima,a naročito obzirom na težak polozaj radnika kod sitnih poslodavaca koji ne mogu ostvariti svoja prava drugačije nego putem opštinskih ili granskih sindikata.
Nije težak položaj samo radnika,nego i drugih kategorija radnih građana -seljaka,penzionera,porodica poginulih,socijalno neobezbijeđenih i dr.
Ove kategorije stanovništva takođe moraju imati svoje organizacije i udruženja koje će vršiti pritisak na vlade.
Takve akcije mogu dati dobre rezultate ako su organizovane bar na kantonalnom ili entitetskom nivou,jer nijednoj vladi ne odgovara iole dugotrajnija akcija nezadovoljnika koja bi pokazala da vlada ne vrši dobro svoju funkciju.
Naravno,nije dovoljno samo tražiti redovnu isplatu plata,penzija i sl.
Potrebno je doći do svijesti da svoja prava ovi slojevi mogu postići samo ako otvoreno udare na interese vladajućih profitera.
Na primjer,potrebno je tražiti dosljedno sprovođenje odredaba poreskih zakona,carinskih propisa,kao i oštro kažnjavanje njihovih prekršilaca.
Razvijanje svijesti o potrebi isticanja oštrijih,radikalnijih zahtjeva,koji se direktno kose sa interesima profitera,drugi je osnovni cilj komunista.
Kao što se vidi,komunisti ne poručuju građanima da mogu sami riješiti njihove probleme,pod uslovom da se nađu na vlasti.
To bi bilo bezobrazno.
Naša poruka je da je rješavanje nagomilanih ekonomskih,socijalnih i političkih problema nemoguće bez stalne aktivnosti onih koji danas pate.
Neozbiljno je očekivati da će država sama po sebi početi da poštuje zakonske odredbe koje odgovaraju radnim građanima.
Zašto bi to ona činila kad to nije u interesu vladajuće profiterske klase?
Kom to profiteru odgovara da plaća porez,doprinose ili carinske obaveze?
Njihov interes je kršenje važećih zakona,čime se teret krize i dalje prebacuje na teret siromašnih građana.
Zato radnici treba da kao prvi zahtjev istaknu strogo sprovođenje zakona,čime bi i njihov socijalni položaj bio poboljšan.
Takvi zahtjevi bi mogli biti ostvareni bez pretjeranih napora,jer bi uživali podršku ogromnog dijela javnosti,kome je poštovanje zakona u interesu.
Naravno,poštovanje zakona samo po sebi još uvijek ne mora voditi poboljšanju položaja radničke klase i njenih saveznika,tako da se oni moraju zalagati i za to da prikupljena materijalna sredstva ne završe u privatnim džepovima.
Prema tome,treći osnovni cilj komunista je aktiviranje radnog stanovništva u političku i sindikalnu borbu za dosljedno poštovanje zakona,praktično ostvarenje njihovih zakonskih prava i,za početak, smanjenje socijalnih razlika po tom osnovu.
Prva etapa djelovanja je ona koja je već započela,a sastoji se poglavito u poslovima organizacione i propagandne prirode.
Prva pobjeda je već odnesena - komunistički pokret je preživio i počeo jačati.
Budući da je radnički pokret kao cjelina još dosta slab,pa se može reći da skoro i ne postoji,prvenstveni cilj je stvaranje sindikalnih i političkih organizacija i jačanje povjerenja radničke klase u sopstvenu snagu.
Radnici danas ne vjeruju nikome,političke partije ne mogu računati na njihovu bezuslovnu i oduševljenu podršku.
Mali procenat glasača na izborima to potvrđuje.
Što taj procenat nije još niži,treba zahvaliti,dobrim dijelom,suludim pričama nacionalista o povratku "neprijateljskih" naroda ukoliko se ne glasa za "svoje" nacionalne kandidate.
Cilj je da radnici i ostali osiromašeni građani uvide nužnost borbe za svoje interese i odbace parole partija o tome da samo one mogu donijeti poboljšanja.
Treba tražiti hrabre i istrajne ljude koji bi radnički pokret,kroz pobjede i poraze,vodili ka jačanju i omasovljenju.
Ova etapa jasno potvrđuje da napori i borba radnika i drugih potlačenih nije iluzorna i nepotrebna.
Naprotiv,ona već danas može dati sasvim solidne rezultate ukoliko bi pokret bio jedinstven i solidaran.
Koji su to ciljevi koje bi radnički pokret mogao postaviti i ostvariti u bliskoj budućnosti.
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Nastavak...
Slaven Sun Dec 28, 2008 1:48 am
"TRENUTNI EKONOMSKI CILJEVI RADNIČKE KLASE I DRUGIH POTLAČENIH GRAĐANA"
Vladajuću klasu u Bosni i Hercegovini - buržoaziju - čine u većini ratni i poratni profiteri,ljudi koji su ratna i poratna stradanja naroda iskoristili da steknu ogromno bogatstvo,suprotno zakonu i bilo kom poimanju morala i pravde.
To su ljudi koji su sjedjeli ili sjede u organima vlasti,ili tijesno sarađuju sa vlastodršcima.
Njihova ekonomska moć je svršena stvar i oni je sad nastoje osigurati i ovjekovječiti.
Iz tog razloga sprovode privatizaciju.
Privatizacija treba da ozakoni stanje pljačke stvoreno u toku rata i nakon njega.
Tom cilju se podređuje sve.
Svi politički lideri i ekonomski stručnjaci se upinju da opravdaju taj proces i dokažu njegovu nužnost.
Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine je jedina partija koja istupa protiv privatizacije,smatrajući je socijalno nepravednom i ekonomski neopravdanom.
Naravno,ona će biti sprovedena i bez našeg pristanka.
Smisao našeg protivljenja se,međutim,može shvatiti ako se uzmu u obzir rezultati privatizacije,a to su:
dalje ekonomsko propadanje,zavisnost od stranog kapitala i povećanje socijalnih nejednakosti.
Prema tome,protivljenje privatizaciji danas je protivljenje uspostavljenom kapitalizmu sutra.
Ekonomska politika sadašnjih i budućih vlada će biti podređena interesima ove vladajuće klase.
Privatni interes i profit su već proglašeni za vrhovne principe života i ekonomije,a princip po kome je "čovjek čovjeku vuk" proističe iz toga.
Jasno je,međutim,da ne mogu svi postati privatne gazde.
Zato ce oni koji su imali "sposobnosti" da to postanu biti nagrađeni pravom bjesomučnog iskorištavanja sirotinje.
Oni su već pokazali spremnost da preko krvi i stradanja svog i drugih naroda na nepošten način prigrabe društveno bogatstvo.
Zašto bi se sad odjednom promijenili i pristali na poštenu i socijalno pravednu privatizaciju i ekonomsku politiku?
Oni vide da ništa ne stoji na putu zgrtanja basnoslovnih profita i tu će šansu koristiti koliko god budu mogli.
Iako bi država to morala sputati,ona se neće tako ponašati,jer je nema ko na to prisiliti,a njoj samoj to nije u interesu.
U vođenju ekonomske politike se mora poći od dvije činjenice.
Prva je razorenost zemlje i zaostalost privrede,a druga siromaštvo najvećeg dijela stanovništva.
Čak i kapitalistička država mora voditi računa o tome i sprečavati takvo ponašanje privatnih kapitalista koje još otežava stanje.
Drugim riječima,već smo vidjeli da se privatizacija najuspješnije sprovodi u onim privrednim oblastima u kojima je profit najveći,tamo gdje su potrebna najmanja ulaganja - trgovina,turizam i ugostiteljstvo.
U takvoj situaciji će zaostajati industrija i poljoprivreda,bez čije obnove ne možemo razmišljati o modernoj privredi.
Ali,pošto su tu nužna velika ulaganja,niko nije zainteresovan da ih ostvari.
Državi to ne smeta,jer se,sve dok nema radničkog bunta,može vladati i siromašnom zemljom.
Protekli šestogodisnji period to jasno potvrđuje.
Milijarde maraka su završile u privatnim džepovima(godišnje oko 1 mlrd. KM na ime neplaćenih poreza i carina),a državna preduzeća namjerno nisu obnavljana,jer se čekao dalji pad njihove vrijednosti i prodaja u bescijenje.
Ili,recimo,milioni maraka su završili na računima parlamentarnih stranaka i u džepovima poslanika i odbornika,što je u uslovima krajnjeg siromaštva nedopustivo rasipanje.
Umjesto ovakve orijentacije i države i privatnih gazda,treba se usmjeriti na plansku obnovu i razvoj privrede.
To znači da,uz puno učešće i pritisak sindikata,država mora voditi računa o onim privrednim granama koje će život cjelokupnog stanovništva učiniti snošljivijim,a privredu zdravijom.
Naravno,ne treba sprečavati ni samostalnost preduzeća i inicijativu radnika, ali vladina politika ulaganja mora biti mnogo aktivnija i u opštem interesu.
Država mora voditi aktivnu poresku politiku,što znači da određivanjem visina poreza pospješuje privređivanje.
Komunisti se zalažu za politiku progresivnog oporezivanja,što znači da ce bogatiji slojevi stanovništva morati procentualno plaćati više poreske obaveze.
Ovakvo oporezivanje ne mora nužno voditi slabljenju ekonomske aktivnosti,jer je privredniku bitno da porezi ne budu suviše visoki,o čemu treba voditi računa.
S druge strane,država mora voditi i aktivnu investicionu politiku.
Bez obzira na to koliki je procenat imovine privatizovan,država može promišljenim ulaganjima doći do značajnih sredstava.
Naravno,potpuno je besmisleno prodavati uspješna državna preduzeća,jer je njihovo poslovanje u interesu čitavog društva.
To bi i sadašnja država morala znati.
To je,po našem mišljenju,prvi cilj u oblasti ekonomske politike za koji radnički pokret treba da se zalaže.
Komunisti nisu protiv ulaganja stranog kapitala u različitim oblicima, ali smo oštro protiv podređivanja domaće privrede njegovom interesu.
Obična je varka da će strani kapital donijeti preporod Bosni i Hercegovini.
Kapital je ekonomska,a ne moralna vrijednost i on ide samo tamo gdje se može oploditi.
Ne haje on za naše patnje i potrebe.
Uostalom,primjer svih zemalja Istočne i Centralne Evrope to jasno potvrđuje,kao i brojni slučajevi u Bosni i Hercegovini,u kojima je strani kapital došao u sukob sa radnicima,istjerujući ih na ulicu primjenom najbestidnijih metoda.
Činjenica je da nemamo dovoljno svježeg kapitala u zemlji,ali i njegov uvoz treba ograničiti,jer je poznato da je on u dosta slučajeva kupovao čak i uspješna preduzeća da bi ih potom zatvorio,jer su mu bili konkurencija.
Država bi morala odgovarajućom poreskom politikom podsticati razvoj sitnih i srednjih preduzeća.
O tome i sad svi govore,ali je to u uslovima divljeg kapitalizma prazna formula,jer je već započela faza propadanja sitnih privatnika,koji ne mogu izdržati konkurenciju krupnih profitera.
Zato je neophodno poreskim olakšicama štititi sitne privrednike.
Zaštita sitnih preduzetnika je značajna sa stanovišta zapošljavanja dodatne radne snage i popunjavanja budžeta,ali i zbog kvalitetnije i obimnije ponude na tržištu.
Sitni preduzetnici nemaju razloga da strepe od radničkog pokreta,jer samo u saradnji sa radničkom klasom mogu poboljšati i svoj položaj, koji neprekidno ugrožavaju krupni kapitalisti koji ih žele progutati na tržištu.
Zaposlenost nije samo socijalno nego i ekonomsko pitanje
Sve partije danas govore o porastu nezaposlenosti kao posljedici privatizacije.
Činjenica je da domaća preduzeća rade sa vrlo ograničenim kapacitetima i da bi eventualna tehnološka poboljšanja dovela do otpuštanja dodatnog broja zaposlenih.
Ali,još veći problem je u tome što je dokazano da domaćeg novca ima,da on završava u džepovima krupnih kapitalista koji ne ispunjavaju zakonske obaveze,da državne i partijske vođe neracionalno prisvajaju za sebe i svoje partije ogromne sume,a da o pokretanju privrede niko nije razmišljao dok se ne sprovede privatizacija.
To je,uostalom,stalno i isticano.
Po našoj ocjeni,vršena je sabotaža privrednog procesa,sve u interesu malog broja rukovodećih ljudi i moćnika iz sfere politike i ekonomije.
Umjesto toga,sav raspoloživi domaci kapital je,počev od 1995.godine, morao biti ulagan u razvoj privrede,ali u takav razvoj koji bi doveo do opšteg poboljšanja situacije.
Da je samo dio tih sredstava bio ulagan u povećanje stope zaposlenosti, danas bismo mogli govoriti ne o otpuštanju,već o otvaranju novih radnih mjesta,što ekonomska računica može dokazati.
Ovako,plan uvođenja "novog",kapitalističkog sistema,je to spriječio u začetku.
Danas je moguće insistirati na takvim mjerama kakve su skraćenje i podjela radnog vremena i promjena u pogledu penzijskog staža.
Za to je neophodan sindikat,koji bi,prvo,ubijedio radnike da se problemi drugačije ne mogu riješiti,a drugo,izvršio pritisak na vlade da to sprovedu.
Skraćenjem radnog vremena bi se spriječilo otpuštanje radnika,a moguće je,i povećao njihov broj.
Moguća mjera je i krivično gonjenje i kažnjavanje onih preduzetnika koji su izbjegavali ispunjavanje svojih zakonskih obaveza.
Njihova preduzeća bi,za početak privremeno,bila stavljena pod upravu države sve dok oni ne ispune dospjele zakonske obaveze,čime bi se došlo do svježeg domaćeg kapitala za ulaganja.
Ni ova mjera se ne može provesti bez aktivnog radničkog pokreta.
Osim toga,potrebno je insistirati na poništenju privatizacije u onim slučajevima u kojima se dokaže da je izvršena nezakonito,ili na namještenim javnim nadmetanjima.
Ovo je,svakako,polovična mjera,ali i najviše što se u ovom trenutku može zahtijevati.
Vladajuću klasu u Bosni i Hercegovini - buržoaziju - čine u većini ratni i poratni profiteri,ljudi koji su ratna i poratna stradanja naroda iskoristili da steknu ogromno bogatstvo,suprotno zakonu i bilo kom poimanju morala i pravde.
To su ljudi koji su sjedjeli ili sjede u organima vlasti,ili tijesno sarađuju sa vlastodršcima.
Njihova ekonomska moć je svršena stvar i oni je sad nastoje osigurati i ovjekovječiti.
Iz tog razloga sprovode privatizaciju.
Privatizacija treba da ozakoni stanje pljačke stvoreno u toku rata i nakon njega.
Tom cilju se podređuje sve.
Svi politički lideri i ekonomski stručnjaci se upinju da opravdaju taj proces i dokažu njegovu nužnost.
Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine je jedina partija koja istupa protiv privatizacije,smatrajući je socijalno nepravednom i ekonomski neopravdanom.
Naravno,ona će biti sprovedena i bez našeg pristanka.
Smisao našeg protivljenja se,međutim,može shvatiti ako se uzmu u obzir rezultati privatizacije,a to su:
dalje ekonomsko propadanje,zavisnost od stranog kapitala i povećanje socijalnih nejednakosti.
Prema tome,protivljenje privatizaciji danas je protivljenje uspostavljenom kapitalizmu sutra.
Ekonomska politika sadašnjih i budućih vlada će biti podređena interesima ove vladajuće klase.
Privatni interes i profit su već proglašeni za vrhovne principe života i ekonomije,a princip po kome je "čovjek čovjeku vuk" proističe iz toga.
Jasno je,međutim,da ne mogu svi postati privatne gazde.
Zato ce oni koji su imali "sposobnosti" da to postanu biti nagrađeni pravom bjesomučnog iskorištavanja sirotinje.
Oni su već pokazali spremnost da preko krvi i stradanja svog i drugih naroda na nepošten način prigrabe društveno bogatstvo.
Zašto bi se sad odjednom promijenili i pristali na poštenu i socijalno pravednu privatizaciju i ekonomsku politiku?
Oni vide da ništa ne stoji na putu zgrtanja basnoslovnih profita i tu će šansu koristiti koliko god budu mogli.
Iako bi država to morala sputati,ona se neće tako ponašati,jer je nema ko na to prisiliti,a njoj samoj to nije u interesu.
U vođenju ekonomske politike se mora poći od dvije činjenice.
Prva je razorenost zemlje i zaostalost privrede,a druga siromaštvo najvećeg dijela stanovništva.
Čak i kapitalistička država mora voditi računa o tome i sprečavati takvo ponašanje privatnih kapitalista koje još otežava stanje.
Drugim riječima,već smo vidjeli da se privatizacija najuspješnije sprovodi u onim privrednim oblastima u kojima je profit najveći,tamo gdje su potrebna najmanja ulaganja - trgovina,turizam i ugostiteljstvo.
U takvoj situaciji će zaostajati industrija i poljoprivreda,bez čije obnove ne možemo razmišljati o modernoj privredi.
Ali,pošto su tu nužna velika ulaganja,niko nije zainteresovan da ih ostvari.
Državi to ne smeta,jer se,sve dok nema radničkog bunta,može vladati i siromašnom zemljom.
Protekli šestogodisnji period to jasno potvrđuje.
Milijarde maraka su završile u privatnim džepovima(godišnje oko 1 mlrd. KM na ime neplaćenih poreza i carina),a državna preduzeća namjerno nisu obnavljana,jer se čekao dalji pad njihove vrijednosti i prodaja u bescijenje.
Ili,recimo,milioni maraka su završili na računima parlamentarnih stranaka i u džepovima poslanika i odbornika,što je u uslovima krajnjeg siromaštva nedopustivo rasipanje.
Umjesto ovakve orijentacije i države i privatnih gazda,treba se usmjeriti na plansku obnovu i razvoj privrede.
To znači da,uz puno učešće i pritisak sindikata,država mora voditi računa o onim privrednim granama koje će život cjelokupnog stanovništva učiniti snošljivijim,a privredu zdravijom.
Naravno,ne treba sprečavati ni samostalnost preduzeća i inicijativu radnika, ali vladina politika ulaganja mora biti mnogo aktivnija i u opštem interesu.
Država mora voditi aktivnu poresku politiku,što znači da određivanjem visina poreza pospješuje privređivanje.
Komunisti se zalažu za politiku progresivnog oporezivanja,što znači da ce bogatiji slojevi stanovništva morati procentualno plaćati više poreske obaveze.
Ovakvo oporezivanje ne mora nužno voditi slabljenju ekonomske aktivnosti,jer je privredniku bitno da porezi ne budu suviše visoki,o čemu treba voditi računa.
S druge strane,država mora voditi i aktivnu investicionu politiku.
Bez obzira na to koliki je procenat imovine privatizovan,država može promišljenim ulaganjima doći do značajnih sredstava.
Naravno,potpuno je besmisleno prodavati uspješna državna preduzeća,jer je njihovo poslovanje u interesu čitavog društva.
To bi i sadašnja država morala znati.
To je,po našem mišljenju,prvi cilj u oblasti ekonomske politike za koji radnički pokret treba da se zalaže.
Komunisti nisu protiv ulaganja stranog kapitala u različitim oblicima, ali smo oštro protiv podređivanja domaće privrede njegovom interesu.
Obična je varka da će strani kapital donijeti preporod Bosni i Hercegovini.
Kapital je ekonomska,a ne moralna vrijednost i on ide samo tamo gdje se može oploditi.
Ne haje on za naše patnje i potrebe.
Uostalom,primjer svih zemalja Istočne i Centralne Evrope to jasno potvrđuje,kao i brojni slučajevi u Bosni i Hercegovini,u kojima je strani kapital došao u sukob sa radnicima,istjerujući ih na ulicu primjenom najbestidnijih metoda.
Činjenica je da nemamo dovoljno svježeg kapitala u zemlji,ali i njegov uvoz treba ograničiti,jer je poznato da je on u dosta slučajeva kupovao čak i uspješna preduzeća da bi ih potom zatvorio,jer su mu bili konkurencija.
Država bi morala odgovarajućom poreskom politikom podsticati razvoj sitnih i srednjih preduzeća.
O tome i sad svi govore,ali je to u uslovima divljeg kapitalizma prazna formula,jer je već započela faza propadanja sitnih privatnika,koji ne mogu izdržati konkurenciju krupnih profitera.
Zato je neophodno poreskim olakšicama štititi sitne privrednike.
Zaštita sitnih preduzetnika je značajna sa stanovišta zapošljavanja dodatne radne snage i popunjavanja budžeta,ali i zbog kvalitetnije i obimnije ponude na tržištu.
Sitni preduzetnici nemaju razloga da strepe od radničkog pokreta,jer samo u saradnji sa radničkom klasom mogu poboljšati i svoj položaj, koji neprekidno ugrožavaju krupni kapitalisti koji ih žele progutati na tržištu.
Zaposlenost nije samo socijalno nego i ekonomsko pitanje
Sve partije danas govore o porastu nezaposlenosti kao posljedici privatizacije.
Činjenica je da domaća preduzeća rade sa vrlo ograničenim kapacitetima i da bi eventualna tehnološka poboljšanja dovela do otpuštanja dodatnog broja zaposlenih.
Ali,još veći problem je u tome što je dokazano da domaćeg novca ima,da on završava u džepovima krupnih kapitalista koji ne ispunjavaju zakonske obaveze,da državne i partijske vođe neracionalno prisvajaju za sebe i svoje partije ogromne sume,a da o pokretanju privrede niko nije razmišljao dok se ne sprovede privatizacija.
To je,uostalom,stalno i isticano.
Po našoj ocjeni,vršena je sabotaža privrednog procesa,sve u interesu malog broja rukovodećih ljudi i moćnika iz sfere politike i ekonomije.
Umjesto toga,sav raspoloživi domaci kapital je,počev od 1995.godine, morao biti ulagan u razvoj privrede,ali u takav razvoj koji bi doveo do opšteg poboljšanja situacije.
Da je samo dio tih sredstava bio ulagan u povećanje stope zaposlenosti, danas bismo mogli govoriti ne o otpuštanju,već o otvaranju novih radnih mjesta,što ekonomska računica može dokazati.
Ovako,plan uvođenja "novog",kapitalističkog sistema,je to spriječio u začetku.
Danas je moguće insistirati na takvim mjerama kakve su skraćenje i podjela radnog vremena i promjena u pogledu penzijskog staža.
Za to je neophodan sindikat,koji bi,prvo,ubijedio radnike da se problemi drugačije ne mogu riješiti,a drugo,izvršio pritisak na vlade da to sprovedu.
Skraćenjem radnog vremena bi se spriječilo otpuštanje radnika,a moguće je,i povećao njihov broj.
Moguća mjera je i krivično gonjenje i kažnjavanje onih preduzetnika koji su izbjegavali ispunjavanje svojih zakonskih obaveza.
Njihova preduzeća bi,za početak privremeno,bila stavljena pod upravu države sve dok oni ne ispune dospjele zakonske obaveze,čime bi se došlo do svježeg domaćeg kapitala za ulaganja.
Ni ova mjera se ne može provesti bez aktivnog radničkog pokreta.
Osim toga,potrebno je insistirati na poništenju privatizacije u onim slučajevima u kojima se dokaže da je izvršena nezakonito,ili na namještenim javnim nadmetanjima.
Ovo je,svakako,polovična mjera,ali i najviše što se u ovom trenutku može zahtijevati.
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Još jedan nastavak...
Slaven Sun Dec 28, 2008 1:50 am
"TRENUTNI SOCIJALNI CILJEVI RADNIČKOG POKRETA"
Socijalni položaj najvećeg dijela stanovnika Bosne i Hercegovine je očajan.
Iako su barem neka osnovna socijalna prava priznata ustavima i zakonima ona se često ne poštuju,jer to ne odgovara vladajućim snagama.
Takva situacija traje već godinama,bez obzira što se na vlasti smjenjuju i desničarske i ljevičarske stranke.
Razlog je jednostavan - nema organizovanog pokreta i akcije onih čija su prava ugrožena i pogažena.
Zašto bi ijedan poslodavac,zahvaljujući ispunjenju obaveza,dobio manje,kad u suprotnom može dobiti znatno više?
Zakoni o radu i preduzećima su priznali takva prava radnicima koja im ne omogućavaju ravnopravan položaj u društvu,ali nude makar minimum koji je čak i u zapadnim zemljama davno prevaziđen.
U tom smislu je Bosna i Hercegovina vraćena daleko iza onoga što je imala do 1990. godine.
Pravo na rad je danas nedostižan ideal radničke klase.
Pravo na osmosatno radno vrijeme (na zapadu takođe prevaziđeno), na socijalno,zdravstveno i penziono osiguranje nema vrlo veliki broj radnika.
Danas mora biti započeta borba za nešto što je samo po sebi razumljivo, što predstavlja najmanju mjeru prava bez koje uopšte ne može biti riječi o postojanju radničkog dostojanstva.
Rad "na crno" je toliko uobičajen da se zbog njega malo ko još uzbuđuje.
To nije slučaj samo kod sitnih poslodavaca,već i kod krupnih,koji u saradnji sa inspekcijskom mafijom lako izigravaju svoje obaveze.
Svako normalan zna da bi njegovo eliminisanje donijelo ogromne prihode osiromašenoj zemlji,ali zar za to haju sebični interesi kapitala?
O učešću radnika u upravljanju preduzećima nema ni govora,iako je savremena teorija objasnila,a praksa potvrdila,da su radni učinci mnogo bolji kad radnik zna da ima neka,makar i najmanja, prava.
Postoji zakonska mogućnost stvaranja savjeta radnika u preduzećima.
Tu mogućnost sindikati treba obilno da koriste,a komunisti da podstiču radnike da ih svugdje stvaraju.
Istina,zakonska mogućnost je dosta ograničena,a prava savjeta samo savjetodavne prirode,tako da uporedo sa njihovim postojanjem treba zahtijevati prevazilaženje postojećih zakonskih ograničenja.
Ovi savjeti znače samo mrvicu za radnike,jer se ključne odluke ipak donose na skupštini preduzeca i u upravnom odboru.
Zato u ovoj fazi radničke borbe treba zahtijevati pojačano učešće radnika u upravnim odborima.
U kolikoj mjeri će to biti ostvareno zavisi prvenstveno od radničke snage i organizovanosti.
Komunisti ce nastojati da to učešće bude paritetno,tj.da radnici imaju polovinu predstavnika.
S druge strane,smatramo nuznim zakonsko regulisanje uspostavljanja organa radnicke kontrole.
Radnička kontrola bi morala biti uspostavljena u svim,bez izuzetka, preduzećima.
Njena ovlašćenja bi bila vrlo široka,uz pravo kontrole donošenja i ostvarenja svih odluka i podnošenja prijedloga organima preduzeća ili sudovima i tužilaštvima kad se uoče nepravilnosti.
Radnici bi imali pravo neposrednog i tajnog predlaganja i biranja svojih drugova u ove organe,uz mogućnost opoziva.
Naravno,ovo nije naš krajnji cilj,jer prava radnika,sve do uvođenja društvene svojine,ostaju jako skučena i ograničena.
Ali,to je ono na čemu se danas može insistirati i na šta je kapital,pod jakim pritiskom radništva,često spreman pristati.
Udružena akcija radničkih političkih organizacija i sindikata može dovesti do poštovanja onih prava koja su zakonom već priznata.
Zato jedan od prvih zahtjeva radničkog pokreta treba da bude strogo pridržavanje zakona i ispunjavanje obaveza kako od strane države,tako i od strane privatnih vlasnika.
Na nivou kantona,entiteta i države sindikat treba da zahtijeva učešće u kontroli izvršavanja zakona i da pokreće štrajkačke akcije pritiska kad god suprotna strana izbjegava svoje obaveze.
Potrebno je uvesti i zakonsku obavezu privremenog preuzimanja pod mješovitu upravu države i radnika onih preduzeća u kojima vlasnici ne ispunjavaju obaveze,sve do njihovog izmirenja.
Nepoštovanje zakonskih odredaba dovodi do produbljivanja socijalnih razlika,manjka u budžetima,ali je i ekonomski nerazumno.
Radnici koji imaju predugo radno vrijeme ne mogu pokazati dobre rezultate,dok veliki broj njih čeka na birou,iako bi,pod uslovom skraćenja radnog vremena,mogli dobiti posao.
Ali,privatniku više odgovara da zaposli manji broj radnika,jer za svakog novog mora izdvojiti platu,a možda i troškove osiguranja.
Dosljedno sindikalno i političko organizovanje može donijeti i rješenje niza drugih problema o kojima se malo priča.
Na primjer,seksualno iskorištavanje mladih radnica.
Ili,priznanje prava mladim radnicima da zadrže radno mjesto tokom služenja vojnog roka i zaštita učenika srednjih stručnih škola,koji su surovo iskorišteni pri obavljanju obavezne praktične nastave
Takođe se zalažemo za priznanje političkih prava svim mladim radnicima, bez obzira na godine života,jer nema opravdanja da se oni koji su mlađi od 18 godina smatraju sposobnim za privređivanje,ali ne i za učešće u političkom životu.
Partija se takođe zalaže za ukidanje državnog finansiranja parlamentarnih stranaka,kao i za ukidanje poslaničkih i odborničkih plata i dnevnica.
Ovo je mjera socijalnog karaktera i štednje ako se zna da država gubi milione maraka na ime ovih troškova.
Takođe smo za izdvajanje najvećeg dijela novca namijenjenog stipendiranju učenika i studenata za pomoć radničkoj i seljačkoj djeci,jer je obrazovanje dobrim dijelom pretvoreno u privilegiju bogatih.
Komunisti smatraju da čak i danas postoje uslovi za uvođenje besplatnog liječenja i školovanja,obzirom na mogućnosti u pogledu pokretanja privrede i oštrijeg oporezivanja bogatih slojeva društva.
Uvođenje participacije,odnosno plaćanja u ovim djelatnostima je izraz nastojanja da se teret krize u jos većoj mjeri prebaci na siromašne.
To nije nova taktika,jer nju primjenjuju čak i najbogatije zemlje svijeta,koje su u zadnjih 20-ak godina vršile napad na olakšice uvedene upravo u ovim oblastima.
Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine se protivi privatizaciji društvenih/državnih stanova,jer nema izgleda da ona bude sprovedena pravedno i na način koji će osigurati priliv dovoljno novca za novu stambenu izgradnju.
Mlade porodice u bližoj budućnosti ne mogu računati da će dobiti stan,jer smo u zadnjih par godina svjedoci ubrzane stambene izgradnje samo za potrebe i džepove nove buržoazije.
Umjesto toga,treba uvesti obavezu svih preduzeća da izdvajaju određeni procenat u stambeni fond na nivou opština,uz punu kontrolu i učešće radničkih organizacija,a stanovi treba da budu dijeljeni po socijalnom kriterijumu,kao i potrebnim stručnjacima.
Položaj penzionera i drugih socijalno neobezbijeđenih slojeva će u narednom periodu biti još teži.
Dosadašnje ponašanje privatnih vlasnika može poslužiti kao obrazac za budućnost.
Postoji mogućnost da novi vlasnici privatizovanih preduzeća na svaki način pokušaju izbjeći uplaćivanje doprinosa za penzijsko osiguranje.
Fondom penzijskog osiguranja treba da na ravnopravnoj osnovi upravljaju država i korisnici,tj.penzioneri.
To znači da bi upravni odbor fonda imao podjednak broj predstavnika države i penzionerskih udruženja.
Sam fond bi mogao doći do povećanog iznosa za isplatu penzija ulaganjem,i to takvim koje ne bi bilo rizično,već garantovano od strane države.
Na drugi način je u ovom trenutku jako teško povećati raspoloživu sumu za isplatu penzija.
"BOSNA I HERCEGOVINA DANAS I SUTRA"
Iako je rat stao prije šest godina,sa političke scene nisu uklonjeni njegovi pokretači i ljudi koji su počinili i osmislili strašne zločine.
Stranke koje šire nacionalnu i vjersku mržnju i dalje kontrolišu medije i sve dijelove društva.
Njihove vođe su nosioci državnih funkcija,političke i ekonomske moći.
Izlivi nacionalne i vjerske mržnje ni na koji način se ne kažnjavaju.
Na teritorijama koje kontrolišu pripadnici tri nacionalistička pokreta se i dalje otežava povratak prognanika.
Srpski i hrvatski ekstremisti otvoreno zagovaraju ostanak,u očajničkoj namjeri da onemoguće normalizaciju života i obnavljanje zajedništva.
Bošnjački ekstremisti,pak,zagovaraju povratak,ali to čine samo na riječima,jer sprečavaju povratak srpskih i hrvatskih prognanika na teritorije koje kontrolišu,što se naročito odnosi na velike gradove.
Tzv.međunarodna zajednica vodi licemjernu politiku,jer s jedne strane govori o nacionalnoj ravnopravnosti,zajedništvu i povratku,a s druge, prikriveno podržava ekstremne nacionaliste,čiji ostanak na vlasti toleriše,iako bi ih jednim potezom mogla zbrisati sa političke scene.
Njoj odgovara kontrolisano djelovanje nacionalista,jer na taj način obezbjeđuje minimalno potreban nivo normalizacije života,a istovremeno ima nekoga ko će za nju obavljati prljave poslove držanja naših naroda u stanju zavađenosti.
Tobože umjerene partije,naročito socijalističke i socijal-demokratske,nisu puno bolje od otvorenih šovinista.
One se hvale da su konačno oborile vlast nacionalnih stranaka,što nije tačno iz dva razloga.
Prvi je taj da su i umjerenjaci po svom programu i stavu prema ratu skoro isti kao i njihove desničarske kolege.
Drugi je taj što su mnoge ove stranke nastale nakon rata izdvajanjem iz tada vladajuće tri nacionalističke stranke,a i po ličnom sastavu su skoro potpuno jednonacionalne.
Umjerene stranke uporno ponavljaju desničarske teze o suštini i razlozima rata,čime još više produbljuju nacionalnu mržnju.
To je glavni razlog zbog kojeg nijedna od njih ne može računati sa podrškom pripadnika sva tri naroda.
Tim partijama je važno da osvoje vlast sad,a to mogu samo ako na svoju stranu privuku glasače iz reda samo jednog naroda.
Zato one igraju na kartu nacionalizma,bez obzira da li je to iskreno ili ne.
Na taj način se nacionalizam učvršćuje čak i kod njihovih simpatizera, članova i rukovodilaca.
Bosna i Hercegovina se tako vrti u začaranom krugu,jer njoj treba politički pokret koji bi odlučno raskrstio sa nacionalizmom,a ljubitelji vlasti to očito ne žele,jer bi izgubili glasače.
Zato izlaz iz krize treba očekivati tek onda kad se stvori politički pokret koji bi zaista bio zasnovan na nacionalnoj i vjerskoj ravnopravnosti i koji bi napustio teze sva tri nacionalistička pokreta.
Komunisti će nesumnjivo biti stub tog pokreta,jer su i u prošlosti i u sadašnjosti dokazali da čovjeka posmatraju samo kao čovjeka,bez nacionalnih i vjerskih predrasuda i ograničenja.
Taj pokret bi imao isključivi cilj da radi na ponovnom uspostavljanju međunacionalnog i međuvjerskog povjerenja,uvažavanja i ravnopravnosti.
Za početak bi ovaj rad bio pretežno propagandne prirode,kroz pokušaje da se ostvari zapaženiji medijski nastup,jer su mediji zasad zatvoreni za snage koje istupaju sa pozicija razuma i čovječnosti.
Antinacionalistički pokret bi takođe mogao predložiti niz mjera koje bi Bosnu i Hercegovinu približile jednoj normalnoj višenacionalnoj zemlji, djelovanjem kroz skupštine i kroz vanparlamentarne oblike borbe.
Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine nije za podijeljenost BiH na entitete i kantone.
Oba entiteta i svi kantoni su nastali kao posljedica rata i prisilnog popuštanja tri zaraćene strane.
Oni su nastali kao rezultat sprovođenja one politike koju su tri nacionalistička pokreta zacrtala jos 1990. godine.
Zato ovi državni oblici počivaju na krvi,protjerivanju i potlačivanju.
Ipak,oni su naša stvarnost i nije moguće ukinuti ih odmah.
Jedna realna i obazriva politika mora voditi računa da jačanje države Bosne i Hercegovine započne odmah,ali da ono ne bude zasnovano na narušavanju nacionalne ravnopravnosti ili dovođenju u pitanje opstanka bilo kog naroda.
Srpske i hrvatske partije govore o državi Bosni i Hercegovini i uvjeravaju javnost da je priznaju.
Svako zna, međutim,da su počev od 1990. godine radili sve kako bi Bosna i Hercegovina nestala,a i danas na "svojim" teritorijama sprečavaju provođenje onih načela na kojima država Bosna i Hercegovina počiva.
S druge strane,bošnjačke partije,od kojih se mnoge i u imenu i u programu kite građanskim opredjeljenjem,takođe rade protiv Bosne i Hercegovine.
One polaze od činjenice da su Bošnjaci relativna većina stanovništva i da,sem BiH,nemaju drugu, "rezervnu" državu,pa na osnovu toga izvlače opravdanje za sve one zločine koje čine preko deset godina.
Oni su vodili istu politiku etničkog čišćenja,ubijanja i obespravljivanja kao i srpski i hrvatski nacionalisti,samo što su to ovi podvodili pod plašt srpstva i hrvatstva,a bošnjački nacionalisti pod plašt ideje Bosne i Hercegovine.
Kao što je već rečeno,komunisti su za jačanje države Bosne i Hercegovine.
Smatramo da sa tim procesom ne treba čekati,ali ga ne treba sprovoditi nasilno i protivustavno,jer se time samo jača međunacionalno nepovjerenje i mržnja.
Narastajući socijalni i ekonomski problemi su već doveli do djelimičnog otrežnjenja velikog broja građana.
Produžavanje agonije će u narednom periodu voditi daljem slabljenju nacionalističkog zanosa i ludila,jer će osiromašeni ljudi biti primorani da mnogo više misle o golom preživljavanju.
Razočarenje u vladajuće nacionaliste će u takvim uslovima biti solidna osnova za ubrzanje procesa otrežnjenja od nacionalizma.
To će sa svoje strane olakšati mirno i ustavno mijenjanje državnog uređenja Bosne i Hercegovine.
U prvo vrijeme treba istrajavati na onim promjenama koje znače uskladjivanje entitetskih ustava sa ustavom Bosne i Hercegovine.
U tom smislu smo se oduvijek zalagali za konstitutivnost tri naroda u oba entiteta,što su tri nacionalizma dosad uspješno izbjegavala.
Po našem mišljenju vijeća naroda treba da postoje ne samo u entitetskim skupštinama i Skupštini BiH,već i u svim kantonalnim i opštinskim skupštinama.
Takođe smo za jednaku nacionalnu zastupljenost u opštinskim upravama, naročito odjeljenjima za izbjegla i raseljena lica i imovinska pitanja, jer jednonacionalne opštinske vlasti često jesu glavni kočničari povratka prognanih.
Uvođenje jedinstvenog obrazovnog sistema u ovom trenutku nije moguće zbog toga što svaki nacionalizam želi imati monopol na istinu,ali treba težiti njihovom ujednačavanju,kako bi bliska budućnost dovela do njihovog stapanja.
Socijalni položaj najvećeg dijela stanovnika Bosne i Hercegovine je očajan.
Iako su barem neka osnovna socijalna prava priznata ustavima i zakonima ona se često ne poštuju,jer to ne odgovara vladajućim snagama.
Takva situacija traje već godinama,bez obzira što se na vlasti smjenjuju i desničarske i ljevičarske stranke.
Razlog je jednostavan - nema organizovanog pokreta i akcije onih čija su prava ugrožena i pogažena.
Zašto bi ijedan poslodavac,zahvaljujući ispunjenju obaveza,dobio manje,kad u suprotnom može dobiti znatno više?
Zakoni o radu i preduzećima su priznali takva prava radnicima koja im ne omogućavaju ravnopravan položaj u društvu,ali nude makar minimum koji je čak i u zapadnim zemljama davno prevaziđen.
U tom smislu je Bosna i Hercegovina vraćena daleko iza onoga što je imala do 1990. godine.
Pravo na rad je danas nedostižan ideal radničke klase.
Pravo na osmosatno radno vrijeme (na zapadu takođe prevaziđeno), na socijalno,zdravstveno i penziono osiguranje nema vrlo veliki broj radnika.
Danas mora biti započeta borba za nešto što je samo po sebi razumljivo, što predstavlja najmanju mjeru prava bez koje uopšte ne može biti riječi o postojanju radničkog dostojanstva.
Rad "na crno" je toliko uobičajen da se zbog njega malo ko još uzbuđuje.
To nije slučaj samo kod sitnih poslodavaca,već i kod krupnih,koji u saradnji sa inspekcijskom mafijom lako izigravaju svoje obaveze.
Svako normalan zna da bi njegovo eliminisanje donijelo ogromne prihode osiromašenoj zemlji,ali zar za to haju sebični interesi kapitala?
O učešću radnika u upravljanju preduzećima nema ni govora,iako je savremena teorija objasnila,a praksa potvrdila,da su radni učinci mnogo bolji kad radnik zna da ima neka,makar i najmanja, prava.
Postoji zakonska mogućnost stvaranja savjeta radnika u preduzećima.
Tu mogućnost sindikati treba obilno da koriste,a komunisti da podstiču radnike da ih svugdje stvaraju.
Istina,zakonska mogućnost je dosta ograničena,a prava savjeta samo savjetodavne prirode,tako da uporedo sa njihovim postojanjem treba zahtijevati prevazilaženje postojećih zakonskih ograničenja.
Ovi savjeti znače samo mrvicu za radnike,jer se ključne odluke ipak donose na skupštini preduzeca i u upravnom odboru.
Zato u ovoj fazi radničke borbe treba zahtijevati pojačano učešće radnika u upravnim odborima.
U kolikoj mjeri će to biti ostvareno zavisi prvenstveno od radničke snage i organizovanosti.
Komunisti ce nastojati da to učešće bude paritetno,tj.da radnici imaju polovinu predstavnika.
S druge strane,smatramo nuznim zakonsko regulisanje uspostavljanja organa radnicke kontrole.
Radnička kontrola bi morala biti uspostavljena u svim,bez izuzetka, preduzećima.
Njena ovlašćenja bi bila vrlo široka,uz pravo kontrole donošenja i ostvarenja svih odluka i podnošenja prijedloga organima preduzeća ili sudovima i tužilaštvima kad se uoče nepravilnosti.
Radnici bi imali pravo neposrednog i tajnog predlaganja i biranja svojih drugova u ove organe,uz mogućnost opoziva.
Naravno,ovo nije naš krajnji cilj,jer prava radnika,sve do uvođenja društvene svojine,ostaju jako skučena i ograničena.
Ali,to je ono na čemu se danas može insistirati i na šta je kapital,pod jakim pritiskom radništva,često spreman pristati.
Udružena akcija radničkih političkih organizacija i sindikata može dovesti do poštovanja onih prava koja su zakonom već priznata.
Zato jedan od prvih zahtjeva radničkog pokreta treba da bude strogo pridržavanje zakona i ispunjavanje obaveza kako od strane države,tako i od strane privatnih vlasnika.
Na nivou kantona,entiteta i države sindikat treba da zahtijeva učešće u kontroli izvršavanja zakona i da pokreće štrajkačke akcije pritiska kad god suprotna strana izbjegava svoje obaveze.
Potrebno je uvesti i zakonsku obavezu privremenog preuzimanja pod mješovitu upravu države i radnika onih preduzeća u kojima vlasnici ne ispunjavaju obaveze,sve do njihovog izmirenja.
Nepoštovanje zakonskih odredaba dovodi do produbljivanja socijalnih razlika,manjka u budžetima,ali je i ekonomski nerazumno.
Radnici koji imaju predugo radno vrijeme ne mogu pokazati dobre rezultate,dok veliki broj njih čeka na birou,iako bi,pod uslovom skraćenja radnog vremena,mogli dobiti posao.
Ali,privatniku više odgovara da zaposli manji broj radnika,jer za svakog novog mora izdvojiti platu,a možda i troškove osiguranja.
Dosljedno sindikalno i političko organizovanje može donijeti i rješenje niza drugih problema o kojima se malo priča.
Na primjer,seksualno iskorištavanje mladih radnica.
Ili,priznanje prava mladim radnicima da zadrže radno mjesto tokom služenja vojnog roka i zaštita učenika srednjih stručnih škola,koji su surovo iskorišteni pri obavljanju obavezne praktične nastave
Takođe se zalažemo za priznanje političkih prava svim mladim radnicima, bez obzira na godine života,jer nema opravdanja da se oni koji su mlađi od 18 godina smatraju sposobnim za privređivanje,ali ne i za učešće u političkom životu.
Partija se takođe zalaže za ukidanje državnog finansiranja parlamentarnih stranaka,kao i za ukidanje poslaničkih i odborničkih plata i dnevnica.
Ovo je mjera socijalnog karaktera i štednje ako se zna da država gubi milione maraka na ime ovih troškova.
Takođe smo za izdvajanje najvećeg dijela novca namijenjenog stipendiranju učenika i studenata za pomoć radničkoj i seljačkoj djeci,jer je obrazovanje dobrim dijelom pretvoreno u privilegiju bogatih.
Komunisti smatraju da čak i danas postoje uslovi za uvođenje besplatnog liječenja i školovanja,obzirom na mogućnosti u pogledu pokretanja privrede i oštrijeg oporezivanja bogatih slojeva društva.
Uvođenje participacije,odnosno plaćanja u ovim djelatnostima je izraz nastojanja da se teret krize u jos većoj mjeri prebaci na siromašne.
To nije nova taktika,jer nju primjenjuju čak i najbogatije zemlje svijeta,koje su u zadnjih 20-ak godina vršile napad na olakšice uvedene upravo u ovim oblastima.
Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine se protivi privatizaciji društvenih/državnih stanova,jer nema izgleda da ona bude sprovedena pravedno i na način koji će osigurati priliv dovoljno novca za novu stambenu izgradnju.
Mlade porodice u bližoj budućnosti ne mogu računati da će dobiti stan,jer smo u zadnjih par godina svjedoci ubrzane stambene izgradnje samo za potrebe i džepove nove buržoazije.
Umjesto toga,treba uvesti obavezu svih preduzeća da izdvajaju određeni procenat u stambeni fond na nivou opština,uz punu kontrolu i učešće radničkih organizacija,a stanovi treba da budu dijeljeni po socijalnom kriterijumu,kao i potrebnim stručnjacima.
Položaj penzionera i drugih socijalno neobezbijeđenih slojeva će u narednom periodu biti još teži.
Dosadašnje ponašanje privatnih vlasnika može poslužiti kao obrazac za budućnost.
Postoji mogućnost da novi vlasnici privatizovanih preduzeća na svaki način pokušaju izbjeći uplaćivanje doprinosa za penzijsko osiguranje.
Fondom penzijskog osiguranja treba da na ravnopravnoj osnovi upravljaju država i korisnici,tj.penzioneri.
To znači da bi upravni odbor fonda imao podjednak broj predstavnika države i penzionerskih udruženja.
Sam fond bi mogao doći do povećanog iznosa za isplatu penzija ulaganjem,i to takvim koje ne bi bilo rizično,već garantovano od strane države.
Na drugi način je u ovom trenutku jako teško povećati raspoloživu sumu za isplatu penzija.
"BOSNA I HERCEGOVINA DANAS I SUTRA"
Iako je rat stao prije šest godina,sa političke scene nisu uklonjeni njegovi pokretači i ljudi koji su počinili i osmislili strašne zločine.
Stranke koje šire nacionalnu i vjersku mržnju i dalje kontrolišu medije i sve dijelove društva.
Njihove vođe su nosioci državnih funkcija,političke i ekonomske moći.
Izlivi nacionalne i vjerske mržnje ni na koji način se ne kažnjavaju.
Na teritorijama koje kontrolišu pripadnici tri nacionalistička pokreta se i dalje otežava povratak prognanika.
Srpski i hrvatski ekstremisti otvoreno zagovaraju ostanak,u očajničkoj namjeri da onemoguće normalizaciju života i obnavljanje zajedništva.
Bošnjački ekstremisti,pak,zagovaraju povratak,ali to čine samo na riječima,jer sprečavaju povratak srpskih i hrvatskih prognanika na teritorije koje kontrolišu,što se naročito odnosi na velike gradove.
Tzv.međunarodna zajednica vodi licemjernu politiku,jer s jedne strane govori o nacionalnoj ravnopravnosti,zajedništvu i povratku,a s druge, prikriveno podržava ekstremne nacionaliste,čiji ostanak na vlasti toleriše,iako bi ih jednim potezom mogla zbrisati sa političke scene.
Njoj odgovara kontrolisano djelovanje nacionalista,jer na taj način obezbjeđuje minimalno potreban nivo normalizacije života,a istovremeno ima nekoga ko će za nju obavljati prljave poslove držanja naših naroda u stanju zavađenosti.
Tobože umjerene partije,naročito socijalističke i socijal-demokratske,nisu puno bolje od otvorenih šovinista.
One se hvale da su konačno oborile vlast nacionalnih stranaka,što nije tačno iz dva razloga.
Prvi je taj da su i umjerenjaci po svom programu i stavu prema ratu skoro isti kao i njihove desničarske kolege.
Drugi je taj što su mnoge ove stranke nastale nakon rata izdvajanjem iz tada vladajuće tri nacionalističke stranke,a i po ličnom sastavu su skoro potpuno jednonacionalne.
Umjerene stranke uporno ponavljaju desničarske teze o suštini i razlozima rata,čime još više produbljuju nacionalnu mržnju.
To je glavni razlog zbog kojeg nijedna od njih ne može računati sa podrškom pripadnika sva tri naroda.
Tim partijama je važno da osvoje vlast sad,a to mogu samo ako na svoju stranu privuku glasače iz reda samo jednog naroda.
Zato one igraju na kartu nacionalizma,bez obzira da li je to iskreno ili ne.
Na taj način se nacionalizam učvršćuje čak i kod njihovih simpatizera, članova i rukovodilaca.
Bosna i Hercegovina se tako vrti u začaranom krugu,jer njoj treba politički pokret koji bi odlučno raskrstio sa nacionalizmom,a ljubitelji vlasti to očito ne žele,jer bi izgubili glasače.
Zato izlaz iz krize treba očekivati tek onda kad se stvori politički pokret koji bi zaista bio zasnovan na nacionalnoj i vjerskoj ravnopravnosti i koji bi napustio teze sva tri nacionalistička pokreta.
Komunisti će nesumnjivo biti stub tog pokreta,jer su i u prošlosti i u sadašnjosti dokazali da čovjeka posmatraju samo kao čovjeka,bez nacionalnih i vjerskih predrasuda i ograničenja.
Taj pokret bi imao isključivi cilj da radi na ponovnom uspostavljanju međunacionalnog i međuvjerskog povjerenja,uvažavanja i ravnopravnosti.
Za početak bi ovaj rad bio pretežno propagandne prirode,kroz pokušaje da se ostvari zapaženiji medijski nastup,jer su mediji zasad zatvoreni za snage koje istupaju sa pozicija razuma i čovječnosti.
Antinacionalistički pokret bi takođe mogao predložiti niz mjera koje bi Bosnu i Hercegovinu približile jednoj normalnoj višenacionalnoj zemlji, djelovanjem kroz skupštine i kroz vanparlamentarne oblike borbe.
Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine nije za podijeljenost BiH na entitete i kantone.
Oba entiteta i svi kantoni su nastali kao posljedica rata i prisilnog popuštanja tri zaraćene strane.
Oni su nastali kao rezultat sprovođenja one politike koju su tri nacionalistička pokreta zacrtala jos 1990. godine.
Zato ovi državni oblici počivaju na krvi,protjerivanju i potlačivanju.
Ipak,oni su naša stvarnost i nije moguće ukinuti ih odmah.
Jedna realna i obazriva politika mora voditi računa da jačanje države Bosne i Hercegovine započne odmah,ali da ono ne bude zasnovano na narušavanju nacionalne ravnopravnosti ili dovođenju u pitanje opstanka bilo kog naroda.
Srpske i hrvatske partije govore o državi Bosni i Hercegovini i uvjeravaju javnost da je priznaju.
Svako zna, međutim,da su počev od 1990. godine radili sve kako bi Bosna i Hercegovina nestala,a i danas na "svojim" teritorijama sprečavaju provođenje onih načela na kojima država Bosna i Hercegovina počiva.
S druge strane,bošnjačke partije,od kojih se mnoge i u imenu i u programu kite građanskim opredjeljenjem,takođe rade protiv Bosne i Hercegovine.
One polaze od činjenice da su Bošnjaci relativna većina stanovništva i da,sem BiH,nemaju drugu, "rezervnu" državu,pa na osnovu toga izvlače opravdanje za sve one zločine koje čine preko deset godina.
Oni su vodili istu politiku etničkog čišćenja,ubijanja i obespravljivanja kao i srpski i hrvatski nacionalisti,samo što su to ovi podvodili pod plašt srpstva i hrvatstva,a bošnjački nacionalisti pod plašt ideje Bosne i Hercegovine.
Kao što je već rečeno,komunisti su za jačanje države Bosne i Hercegovine.
Smatramo da sa tim procesom ne treba čekati,ali ga ne treba sprovoditi nasilno i protivustavno,jer se time samo jača međunacionalno nepovjerenje i mržnja.
Narastajući socijalni i ekonomski problemi su već doveli do djelimičnog otrežnjenja velikog broja građana.
Produžavanje agonije će u narednom periodu voditi daljem slabljenju nacionalističkog zanosa i ludila,jer će osiromašeni ljudi biti primorani da mnogo više misle o golom preživljavanju.
Razočarenje u vladajuće nacionaliste će u takvim uslovima biti solidna osnova za ubrzanje procesa otrežnjenja od nacionalizma.
To će sa svoje strane olakšati mirno i ustavno mijenjanje državnog uređenja Bosne i Hercegovine.
U prvo vrijeme treba istrajavati na onim promjenama koje znače uskladjivanje entitetskih ustava sa ustavom Bosne i Hercegovine.
U tom smislu smo se oduvijek zalagali za konstitutivnost tri naroda u oba entiteta,što su tri nacionalizma dosad uspješno izbjegavala.
Po našem mišljenju vijeća naroda treba da postoje ne samo u entitetskim skupštinama i Skupštini BiH,već i u svim kantonalnim i opštinskim skupštinama.
Takođe smo za jednaku nacionalnu zastupljenost u opštinskim upravama, naročito odjeljenjima za izbjegla i raseljena lica i imovinska pitanja, jer jednonacionalne opštinske vlasti često jesu glavni kočničari povratka prognanih.
Uvođenje jedinstvenog obrazovnog sistema u ovom trenutku nije moguće zbog toga što svaki nacionalizam želi imati monopol na istinu,ali treba težiti njihovom ujednačavanju,kako bi bliska budućnost dovela do njihovog stapanja.
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Kraj
Slaven Sun Dec 28, 2008 1:51 am
Jačanje države Bosne i Hercegovine je moguće samo pod uslovom da oslabe i,na koncu,budu poražena tri nacionalizma.
Samim tim će nestati opasnost od ugrožavanja bilo kog našeg naroda.
Sigurnog mira i napretka u Bosni i Hercegovini ne može biti sve dok su na vlasti nacionalisti i oni koji prihvataju njihove teze zarad dodvoravanja nacionalistički opredijeljenim građanima.
Znamo da je rat poslužio kao nužna pretpostavka brzog bogaćenja uskog sloja ljudi.
Širenje nacionalne mržnje i rat su za njih bili najunosniji poslovi.
Oni znaju da svoje interese najlakše mogu štititi tako što će naše narode držati u stanju zavađenosti.
Jer,nikome neće pasti na pamet da ruši "svoje" vlastodršce kad postoji "opasnost" od dolaska onih iz reda "neprijateljskog" naroda.
Slabljenje nacionalizma bi značilo slabljenje nacionalne zbijenosti i spremnosti na opraštanje "svojim" profiterima kriminalnih radnji.
Iz ovih razloga je neophodno sistematski suzbijati nacionalnu mržnju, uz oštro kažnjavanje onih koji je šire u medijima,školama i drugdje.
Potrebno je uvesti krivično djelo izazivanja i raspirivanja nacionalne i vjerske mržnje,uz oštro kažnjavanje počinilaca i obavezu tužilaštava da po službenoj dužnosti pokreću postupke protiv počinilaca.
Takođe se zalažemo za zabranu rada strankama koje šire nacionalnu mržnju na bilo koji način,što mora biti prepušteno nezavisnim sudovima, a na osnovu precizno razrađenih zakonskih odredaba.
Neprihvatljivo je da zakoni u Bosni i Hercegovini zabranjuju rad strankama koje zagovaraju povredu demokratije i ljudskih prava,a nigdje ne govore o strankama koje u višenacionalnoj zemlji,tek izašloj iz krvavog rata,šire nacionalnu mržnju.
Medijski prostor mora biti zatvoren za one koji na bilo koji način vrijeđaju osjećaje bilo kojeg naroda,ili dovode u pitanje nacionalnu i vjersku ravnopravnost.
Isto tako,obrazovni sistem mora biti očIšćen od nacionalno isključivih sadržaja,uz obavezu nastavnog osoblja da širi duh tolerancije, pomirenja i ravnopravnosti.
Nacionalističko djelovanje nastavnika ne samo da je protivno moralnim načelima i kodeksu profesije,već mora biti zakonski predviđeno kao krivično djelo.
Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine ima jasan stav po pitanju Haškog tribunala.
Nema sumnje da je ovaj organ osnovan od strane onih sila koje su velikim dijelom doprinijele razbijanju Jugoslavije,a i danas upravljaju nasim životima.
Komunisti će se uvijek zalagati za stvaranje takvog pravosudnog sistema u Bosni i Hercegovini koji će biti sposoban da sudi odgovornima za počinjene ratne zločine i genocid.
Na žalost,u ovom trenutku je to nemoguće,jer su nosioci pravosudnih funkcija pod jakim pritiskom vladajucih nacionalista,a i stav javnosti je prilično nacionalistički.
Čekanje na izgradnju demokratskog i humanog pravosudnog sistema bi bilo katastrofalno,jer je teško reći kad će do toga doći, a pravda ne smije biti odveć spora.
Mnogi zločinci bi se mogli izvući nekažnjeno(primjer Franje Tuđmana), a čak i ovakav tribunal može doprinijeti da se istina,makar djelimično, sazna i prihvati.
Naravno,sve pod uslovom da se nivo politiziranosti u radu Tribunala stalno smanjuje,jer ovakav kakav je sad, on samo doprinosi ostvarivanju trajnog cilja tzv.međunarodne zajednice - daljnje zavađanje naših naroda.
Moramo pomoći sami sebi.
Hapšenje optuženih za ratne zločine ne treba posmatrati kao napad na nacionalno dostojanstvo i opstanak bilo kog naroda,već kao pokušaj da se pravdi privedu oni koji su u ime nacije činili najstrašnije zločine, prljajući time njeno ime i čast.
Otkrivanje istine o ratu putem medija i zaustavljanje huškanja jednih na druge bi u tom pogledu moglo biti od ogromnog značaja.
Komunisti ostaju kod stava da "nema mira bez bosanskog Nirnberga",ali dok to ne bude ostvareno, pozdravljaćemo izručenje svakog nacionalnog političkog ili vojnog lidera,čija je odgovornost za rat najveća.
Iz tog razloga smo podržali izručenje Slobodana Miloševića,Sefera Halilovića i drugih,uz jasan stav da na istom mjestu moraju završiti Izetbegović,Karadžić,Mesić,Silajdžić,Mladić,Zubak i mnogi drugi tvorci i sprovodioci planova etničkog čišćenja.
Mesić,Silajdžić,Zubak...
Bosna i Hercegovina se suočava sa problemom teškog položaja prognanih lica.
Njih danas nazivaju "izbjegla i raseljena lica",što je prilično neutralan pojam,kao da su izbjegli ili raseljeni usled kakve prirodne nepogode,a ne divljanja tri krvava nacionalizma.
Protjerivanje ljudi sa njihovih ognjišta je imalo dva osnovna cilja.
Prvi je bio da se stvore etnički čiste,nacionalno kompaktne države,koje je lako kontrolisati.
Drugi cilje je bio da se protjerivanjem istovremeno izvrši pljačka tuđe imovine.
Oba cilja su uspješno izvršena,tako da smo po okončanju rata imali tri etnički čiste države.
Na sreću,danas teče obrnut proces,pa se nacionalni sastav stanovništva polako,mada nedovoljno,popravlja.
Komunisti se ne mire sa sadašnjim nacionalnim rasporedom stanovništva, jer je on odraz izvršenih ratnih zločina i genocida od strane tri nacionalizma.
"Preseljenje" stanovništva nije izvršeno dobrovoljno,bez prinude,tako da ne smije ostati kao trajno stanje.
Mi dajemo prednost povratku prognanih svojim kućama.
Iako se u dnevnoj politici govori o jednakosti prava na povratak ili ostanak,ona u stvarnosti ne postoji,jer svaki nacionalizam želi zadržati što veći stepen etničke "čistoće" svoje teritorije.
Pošto nacionalisti tokom rata nipošto nisu priznavali jednakost ova dva prava,smiješno je vjerovati njihovim riječima i očekivati da to čine danas.
Moraju biti ispunjeni ekonomski i politički uslovi za povratak.
Ekonomski će se ispunjavati u onoj mjeri u kojoj privreda bude pokretana i budu stvoreni uslovi za nova zapošljavanja i obnovu porušenih stambenih objekata.
U tom smislu,prilikom ostvarivanja plana povratka,treba više insistirati na povratku onih koji se imaju gdje vratiti,dok ostalima obezbjeđivati privremeni smještaj.
Činjenica je da i danas ima prognanika koji se vraćaju bez obzira na težak ekonomski i socijalni položaj,bez obzira na nesigurnost izvora za preživljavanje.
Takođe ima dosta onih koji se prosto ne žele vratiti iako za to postoje povoljni ekonomski i socijalni uslovi.
Sve ovo je dokaz da su uslovi političke prirode važniji.
Većina prognanika su potpuno prožeti nacionalističkim shvatanjima i ni po koju cijenu nisu spremni obnavljati zajednički život sa pripadnicima drugih nacija.
Doduše,krivica nije do njih,već do onih koji ih uporno odvraćaju od povratka,ali i do onih koji ih dočekuju po povratku.
Pošto je čitava Bosna i Hercegovina i dalje u kandžama nacionalizma, svaki povratnik osjeća da nije ravnopravan i da ne može u dovoljnoj mjeri izraziti svoju nacionalnu i vjersku posebnost (porušeni vjerski objekti,teže dobijanje zaposlenja, diskriminatorski školski sistemi).
Zato je nemoguće proces povratka sprovesti do kraja bez daljnjeg slabljenja nacionalizma.
Potpuno smo svjesni činjenice da se mnogi neće vratiti.
Neki su se snašli u inostranstvu,a mnogi ne mogu poslije deset godina ponovo mijenjati sredinu i prilagođavati se novoj.
Takođe treba voditi računa o tome da ljudi imaju pravo da prodaju ili mijenjaju svoju imovinu i da ih niko ne smije prisiljavati na povratak ili ostanak.
Komunisti se žestoko protive pojedinim mjerama države koje pospješuju ostanak u cilju ovjekovječenja rezultata etničkog čišćenja.
U onoj mjeri u kojoj bude jačala ekonomija i slabio nacionalizam,biće moguće govoriti o pojačanom povratku prognanih.
Odgovornost je vladajuće klase što na ovaj način dosad nije ubrzala povratak.
Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine ima jasan stav o karakteru i ciljevima rata.
Ne smatramo da je u periodu od 1992. do 1995. godine izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu.
To ne znači da ne smatramo vrlo odgovornim za rat nacionalističke režime Miloševića i Tuđmana.
Srbijanski i hrvatski nacionalistički režimi,zajedno sa skoro cjelokupnom opozicijom u svojim republikama,su od samog početka imali jasan cilj stvaranja "Velike Srbije" odnosno "Velike Hrvatske",čemu su podredili cjelokupnu svoju politiku.
Otuda prisustvo čak i regularnih vojnih jedinica iz Srbije i Hrvatske na teritoriji Bosne i Hercegovine,o paravojskama da i ne govorimo.
Takođe je poznato da su srpski i hrvatski nacionalisti u BiH dobijali ogromnu pomoć u naoružanju,novcu i,naročito,propagandi.
Sve to ukazuje da su srpski odnosno hrvatski nacionalisti sa svojom braćom preko Drine odnosno Une tvorili jedinstven pokret koji je imao jasan cilj.
Uostalom,JNA se na početku rata stavila na stranu srpskog nacionalizma, ostvarujući u praksi Miloševićev plan stvaranja Velike Srbije, povlačeći se iz Slovenije i dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji nisu bili planirani kao dio te i takve Srbije.
Na taj način je JNA postupila protivustavno,obzirom na obavezu odbrane granica i poretka SFRJ,a u korist velikosrpskog nacionalizma.
S druge strane,velikohrvatski i bošnjacki nacionalisti su počeli sa stvaranjem svojih paravojnih formacija,Hrvatske vojske,Hrvatskog vijeća obrane i Patriotske lige,što je takođe bio protivustavan čin.
Na osnovu svega rečenog se nikako ne može tvrditi da je nacionalizam u Bosnu i Hercegovinu uvezen iz Srbije i Hrvatske,kako to predstavljaju bošnjački nacionalisti,jer se u tom slučaju ne bi moglo objasniti njihovo ponašanje,koje je bilo isto kao i ponašanje njihovih srpskih i hrvatskih kolega.
Bosna i Hercegovina je bila dio SFRJ i kriza koja je zahvatila Jugoslaviju kao cjeline nužno je obuhvatila i Bosnu i Hercegovinu.
Sve one posljedice koje su iz te krize proistekle u drugim republikama javile su se i u Bosnu i Hercegovini.
Tu mislimo prije svega na pojavu nacionalizma,koji je domaći, autohtoni,proistekao iz unutrašnje nestabilnosti naše republike.
Bilo bi neosnovano tvrditi da su agresori u Bosni i Hercegovini bili oni koji su tu rođeni i odrasli,čije su vođe imali bazu,glasače i vojnike u Bosni i Hercegovini.
Oni bi istu politiku vodili bez obzira na stavove zvaničnog Beograda i Zagreba,mada svakako ne tako uspješno i krvavo.
Uostalom,nije li bošnjački nacionalizam najbolje pokazao da može ratovati i vršiti zločine bez podrške iz druge,"matične" republike?
Priznavanje Bosne i Hercegovine u aprilu 1992.godine je bio čist politički čin,sračunat na produbljivanje krize i jačanje nacionalne mržnje.
Tim činom su Bošnjaci stekli osjećaj žrtve,kojoj za pravo daje cijeli svijet,samo ne preostala dva naroda.
Srbi i Hrvati,pak,su se čvršće vezali za svoje ekstremne nacionaliste,vjerujući da ih samo oni mogu spasiti nacionalnog uništenja koje su im, po raširenom mišljenju,pripremali Bošnjaci u savezu sa svjetskim moćnicima.
Na početku rata Bosna i Hercegovina više nije postojala kao država,jer vlada u Sarajevu nije kontrolisala preko 2/3 teritorije,niti su postojala druga dva elementa države - stanovništvo i teritorija.
Politički je priznavanje BiH odgovaralo stranom faktoru,a pravno je bilo čista besmislica.
Ipak,i u ovakvim uslovima komunisti nisu odustajali od obnove Bosne i Hercegovine kao jedinstvene i nedjeljive zemlje,koja bi uspostavila čvrste i bratske odnose sa drugim jugoslovenskim zemljama,a zatim se i ujedinila sa njima.
No,bez obzira na ove pravne zavrzlame i razmimoilaženja ostaje činjenica du su nacionalistički režimi Srbije i Hrvatske planirali,organizovali i izveli podjelu Bosne i Hercegovine,sa ciljem ostvarivanja svojih velikodržavnih planova,što je u priličnoj mjeri produžilo rat i povećalo stradanja naroda Bosne i Hercegovine,ali nije bilo njegov jedini uzrok.
Rat u Bosni i Hercegovini su organizovala i vodila tri nacionalistička pokreta.
Jedan od njih je bio nastavljač tradicija mladomuslimanske organizacije iz Drugog svjetskog rata,koja je zagovarala autonomiju BiH u okviru Hitlerove države.
Drugi je bio nastavljač tradicija četničkog pokreta,koji je zagovarao i sprovodio politiku "Homogene Srbije" koje je trebala nastati kao rezultat proganjanja i ubijanja Hrvata i Muslimana,posebno rješavanja "muslimanskog problema" fizičkim uništenjem.
Treći je bio nastavljač tradicija ustaškog pokreta,koji se istakao divljačkim uništavanjem srpskog,jevrejskog i romskog stanovništva,te stvaranjem slugeranjske državice,uređene na načelu Hitlerovih rasističkih principa.
Takvi pokreti nisu mogli obezbijediti napredak.
Unaprijed se znalo da je rat u Bosni i Hercegovini neizbježan,a nacionalisti su ga izazvali silnim širenjem nacionalne mržnje.
Ponašanje tri nacionalistička režima u toku rata i poslije njega je bilo isto,pa je i njihova odgovornost jednaka.
Sve dok to ne shvatimo ne možemo računati na izgradnju normalne i stabilne države.
Komunisti idu tim putem.
On jeste duži i teži,a politički svakako manje isplativ,ali će u krajnjoj liniji dati očekivane dobre rezultate.
To potvrđuje svima znana činjenica da su od 1995.godine naovamo propadali pokušaji svih onih vlada koje nisu bile spremne da naprave radikalan zaokret od nacionalizma."
Samim tim će nestati opasnost od ugrožavanja bilo kog našeg naroda.
Sigurnog mira i napretka u Bosni i Hercegovini ne može biti sve dok su na vlasti nacionalisti i oni koji prihvataju njihove teze zarad dodvoravanja nacionalistički opredijeljenim građanima.
Znamo da je rat poslužio kao nužna pretpostavka brzog bogaćenja uskog sloja ljudi.
Širenje nacionalne mržnje i rat su za njih bili najunosniji poslovi.
Oni znaju da svoje interese najlakše mogu štititi tako što će naše narode držati u stanju zavađenosti.
Jer,nikome neće pasti na pamet da ruši "svoje" vlastodršce kad postoji "opasnost" od dolaska onih iz reda "neprijateljskog" naroda.
Slabljenje nacionalizma bi značilo slabljenje nacionalne zbijenosti i spremnosti na opraštanje "svojim" profiterima kriminalnih radnji.
Iz ovih razloga je neophodno sistematski suzbijati nacionalnu mržnju, uz oštro kažnjavanje onih koji je šire u medijima,školama i drugdje.
Potrebno je uvesti krivično djelo izazivanja i raspirivanja nacionalne i vjerske mržnje,uz oštro kažnjavanje počinilaca i obavezu tužilaštava da po službenoj dužnosti pokreću postupke protiv počinilaca.
Takođe se zalažemo za zabranu rada strankama koje šire nacionalnu mržnju na bilo koji način,što mora biti prepušteno nezavisnim sudovima, a na osnovu precizno razrađenih zakonskih odredaba.
Neprihvatljivo je da zakoni u Bosni i Hercegovini zabranjuju rad strankama koje zagovaraju povredu demokratije i ljudskih prava,a nigdje ne govore o strankama koje u višenacionalnoj zemlji,tek izašloj iz krvavog rata,šire nacionalnu mržnju.
Medijski prostor mora biti zatvoren za one koji na bilo koji način vrijeđaju osjećaje bilo kojeg naroda,ili dovode u pitanje nacionalnu i vjersku ravnopravnost.
Isto tako,obrazovni sistem mora biti očIšćen od nacionalno isključivih sadržaja,uz obavezu nastavnog osoblja da širi duh tolerancije, pomirenja i ravnopravnosti.
Nacionalističko djelovanje nastavnika ne samo da je protivno moralnim načelima i kodeksu profesije,već mora biti zakonski predviđeno kao krivično djelo.
Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine ima jasan stav po pitanju Haškog tribunala.
Nema sumnje da je ovaj organ osnovan od strane onih sila koje su velikim dijelom doprinijele razbijanju Jugoslavije,a i danas upravljaju nasim životima.
Komunisti će se uvijek zalagati za stvaranje takvog pravosudnog sistema u Bosni i Hercegovini koji će biti sposoban da sudi odgovornima za počinjene ratne zločine i genocid.
Na žalost,u ovom trenutku je to nemoguće,jer su nosioci pravosudnih funkcija pod jakim pritiskom vladajucih nacionalista,a i stav javnosti je prilično nacionalistički.
Čekanje na izgradnju demokratskog i humanog pravosudnog sistema bi bilo katastrofalno,jer je teško reći kad će do toga doći, a pravda ne smije biti odveć spora.
Mnogi zločinci bi se mogli izvući nekažnjeno(primjer Franje Tuđmana), a čak i ovakav tribunal može doprinijeti da se istina,makar djelimično, sazna i prihvati.
Naravno,sve pod uslovom da se nivo politiziranosti u radu Tribunala stalno smanjuje,jer ovakav kakav je sad, on samo doprinosi ostvarivanju trajnog cilja tzv.međunarodne zajednice - daljnje zavađanje naših naroda.
Moramo pomoći sami sebi.
Hapšenje optuženih za ratne zločine ne treba posmatrati kao napad na nacionalno dostojanstvo i opstanak bilo kog naroda,već kao pokušaj da se pravdi privedu oni koji su u ime nacije činili najstrašnije zločine, prljajući time njeno ime i čast.
Otkrivanje istine o ratu putem medija i zaustavljanje huškanja jednih na druge bi u tom pogledu moglo biti od ogromnog značaja.
Komunisti ostaju kod stava da "nema mira bez bosanskog Nirnberga",ali dok to ne bude ostvareno, pozdravljaćemo izručenje svakog nacionalnog političkog ili vojnog lidera,čija je odgovornost za rat najveća.
Iz tog razloga smo podržali izručenje Slobodana Miloševića,Sefera Halilovića i drugih,uz jasan stav da na istom mjestu moraju završiti Izetbegović,Karadžić,Mesić,Silajdžić,Mladić,Zubak i mnogi drugi tvorci i sprovodioci planova etničkog čišćenja.
Mesić,Silajdžić,Zubak...
Bosna i Hercegovina se suočava sa problemom teškog položaja prognanih lica.
Njih danas nazivaju "izbjegla i raseljena lica",što je prilično neutralan pojam,kao da su izbjegli ili raseljeni usled kakve prirodne nepogode,a ne divljanja tri krvava nacionalizma.
Protjerivanje ljudi sa njihovih ognjišta je imalo dva osnovna cilja.
Prvi je bio da se stvore etnički čiste,nacionalno kompaktne države,koje je lako kontrolisati.
Drugi cilje je bio da se protjerivanjem istovremeno izvrši pljačka tuđe imovine.
Oba cilja su uspješno izvršena,tako da smo po okončanju rata imali tri etnički čiste države.
Na sreću,danas teče obrnut proces,pa se nacionalni sastav stanovništva polako,mada nedovoljno,popravlja.
Komunisti se ne mire sa sadašnjim nacionalnim rasporedom stanovništva, jer je on odraz izvršenih ratnih zločina i genocida od strane tri nacionalizma.
"Preseljenje" stanovništva nije izvršeno dobrovoljno,bez prinude,tako da ne smije ostati kao trajno stanje.
Mi dajemo prednost povratku prognanih svojim kućama.
Iako se u dnevnoj politici govori o jednakosti prava na povratak ili ostanak,ona u stvarnosti ne postoji,jer svaki nacionalizam želi zadržati što veći stepen etničke "čistoće" svoje teritorije.
Pošto nacionalisti tokom rata nipošto nisu priznavali jednakost ova dva prava,smiješno je vjerovati njihovim riječima i očekivati da to čine danas.
Moraju biti ispunjeni ekonomski i politički uslovi za povratak.
Ekonomski će se ispunjavati u onoj mjeri u kojoj privreda bude pokretana i budu stvoreni uslovi za nova zapošljavanja i obnovu porušenih stambenih objekata.
U tom smislu,prilikom ostvarivanja plana povratka,treba više insistirati na povratku onih koji se imaju gdje vratiti,dok ostalima obezbjeđivati privremeni smještaj.
Činjenica je da i danas ima prognanika koji se vraćaju bez obzira na težak ekonomski i socijalni položaj,bez obzira na nesigurnost izvora za preživljavanje.
Takođe ima dosta onih koji se prosto ne žele vratiti iako za to postoje povoljni ekonomski i socijalni uslovi.
Sve ovo je dokaz da su uslovi političke prirode važniji.
Većina prognanika su potpuno prožeti nacionalističkim shvatanjima i ni po koju cijenu nisu spremni obnavljati zajednički život sa pripadnicima drugih nacija.
Doduše,krivica nije do njih,već do onih koji ih uporno odvraćaju od povratka,ali i do onih koji ih dočekuju po povratku.
Pošto je čitava Bosna i Hercegovina i dalje u kandžama nacionalizma, svaki povratnik osjeća da nije ravnopravan i da ne može u dovoljnoj mjeri izraziti svoju nacionalnu i vjersku posebnost (porušeni vjerski objekti,teže dobijanje zaposlenja, diskriminatorski školski sistemi).
Zato je nemoguće proces povratka sprovesti do kraja bez daljnjeg slabljenja nacionalizma.
Potpuno smo svjesni činjenice da se mnogi neće vratiti.
Neki su se snašli u inostranstvu,a mnogi ne mogu poslije deset godina ponovo mijenjati sredinu i prilagođavati se novoj.
Takođe treba voditi računa o tome da ljudi imaju pravo da prodaju ili mijenjaju svoju imovinu i da ih niko ne smije prisiljavati na povratak ili ostanak.
Komunisti se žestoko protive pojedinim mjerama države koje pospješuju ostanak u cilju ovjekovječenja rezultata etničkog čišćenja.
U onoj mjeri u kojoj bude jačala ekonomija i slabio nacionalizam,biće moguće govoriti o pojačanom povratku prognanih.
Odgovornost je vladajuće klase što na ovaj način dosad nije ubrzala povratak.
Radničko-komunistička partija Bosne i Hercegovine ima jasan stav o karakteru i ciljevima rata.
Ne smatramo da je u periodu od 1992. do 1995. godine izvršena agresija na Bosnu i Hercegovinu.
To ne znači da ne smatramo vrlo odgovornim za rat nacionalističke režime Miloševića i Tuđmana.
Srbijanski i hrvatski nacionalistički režimi,zajedno sa skoro cjelokupnom opozicijom u svojim republikama,su od samog početka imali jasan cilj stvaranja "Velike Srbije" odnosno "Velike Hrvatske",čemu su podredili cjelokupnu svoju politiku.
Otuda prisustvo čak i regularnih vojnih jedinica iz Srbije i Hrvatske na teritoriji Bosne i Hercegovine,o paravojskama da i ne govorimo.
Takođe je poznato da su srpski i hrvatski nacionalisti u BiH dobijali ogromnu pomoć u naoružanju,novcu i,naročito,propagandi.
Sve to ukazuje da su srpski odnosno hrvatski nacionalisti sa svojom braćom preko Drine odnosno Une tvorili jedinstven pokret koji je imao jasan cilj.
Uostalom,JNA se na početku rata stavila na stranu srpskog nacionalizma, ostvarujući u praksi Miloševićev plan stvaranja Velike Srbije, povlačeći se iz Slovenije i dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji nisu bili planirani kao dio te i takve Srbije.
Na taj način je JNA postupila protivustavno,obzirom na obavezu odbrane granica i poretka SFRJ,a u korist velikosrpskog nacionalizma.
S druge strane,velikohrvatski i bošnjacki nacionalisti su počeli sa stvaranjem svojih paravojnih formacija,Hrvatske vojske,Hrvatskog vijeća obrane i Patriotske lige,što je takođe bio protivustavan čin.
Na osnovu svega rečenog se nikako ne može tvrditi da je nacionalizam u Bosnu i Hercegovinu uvezen iz Srbije i Hrvatske,kako to predstavljaju bošnjački nacionalisti,jer se u tom slučaju ne bi moglo objasniti njihovo ponašanje,koje je bilo isto kao i ponašanje njihovih srpskih i hrvatskih kolega.
Bosna i Hercegovina je bila dio SFRJ i kriza koja je zahvatila Jugoslaviju kao cjeline nužno je obuhvatila i Bosnu i Hercegovinu.
Sve one posljedice koje su iz te krize proistekle u drugim republikama javile su se i u Bosnu i Hercegovini.
Tu mislimo prije svega na pojavu nacionalizma,koji je domaći, autohtoni,proistekao iz unutrašnje nestabilnosti naše republike.
Bilo bi neosnovano tvrditi da su agresori u Bosni i Hercegovini bili oni koji su tu rođeni i odrasli,čije su vođe imali bazu,glasače i vojnike u Bosni i Hercegovini.
Oni bi istu politiku vodili bez obzira na stavove zvaničnog Beograda i Zagreba,mada svakako ne tako uspješno i krvavo.
Uostalom,nije li bošnjački nacionalizam najbolje pokazao da može ratovati i vršiti zločine bez podrške iz druge,"matične" republike?
Priznavanje Bosne i Hercegovine u aprilu 1992.godine je bio čist politički čin,sračunat na produbljivanje krize i jačanje nacionalne mržnje.
Tim činom su Bošnjaci stekli osjećaj žrtve,kojoj za pravo daje cijeli svijet,samo ne preostala dva naroda.
Srbi i Hrvati,pak,su se čvršće vezali za svoje ekstremne nacionaliste,vjerujući da ih samo oni mogu spasiti nacionalnog uništenja koje su im, po raširenom mišljenju,pripremali Bošnjaci u savezu sa svjetskim moćnicima.
Na početku rata Bosna i Hercegovina više nije postojala kao država,jer vlada u Sarajevu nije kontrolisala preko 2/3 teritorije,niti su postojala druga dva elementa države - stanovništvo i teritorija.
Politički je priznavanje BiH odgovaralo stranom faktoru,a pravno je bilo čista besmislica.
Ipak,i u ovakvim uslovima komunisti nisu odustajali od obnove Bosne i Hercegovine kao jedinstvene i nedjeljive zemlje,koja bi uspostavila čvrste i bratske odnose sa drugim jugoslovenskim zemljama,a zatim se i ujedinila sa njima.
No,bez obzira na ove pravne zavrzlame i razmimoilaženja ostaje činjenica du su nacionalistički režimi Srbije i Hrvatske planirali,organizovali i izveli podjelu Bosne i Hercegovine,sa ciljem ostvarivanja svojih velikodržavnih planova,što je u priličnoj mjeri produžilo rat i povećalo stradanja naroda Bosne i Hercegovine,ali nije bilo njegov jedini uzrok.
Rat u Bosni i Hercegovini su organizovala i vodila tri nacionalistička pokreta.
Jedan od njih je bio nastavljač tradicija mladomuslimanske organizacije iz Drugog svjetskog rata,koja je zagovarala autonomiju BiH u okviru Hitlerove države.
Drugi je bio nastavljač tradicija četničkog pokreta,koji je zagovarao i sprovodio politiku "Homogene Srbije" koje je trebala nastati kao rezultat proganjanja i ubijanja Hrvata i Muslimana,posebno rješavanja "muslimanskog problema" fizičkim uništenjem.
Treći je bio nastavljač tradicija ustaškog pokreta,koji se istakao divljačkim uništavanjem srpskog,jevrejskog i romskog stanovništva,te stvaranjem slugeranjske državice,uređene na načelu Hitlerovih rasističkih principa.
Takvi pokreti nisu mogli obezbijediti napredak.
Unaprijed se znalo da je rat u Bosni i Hercegovini neizbježan,a nacionalisti su ga izazvali silnim širenjem nacionalne mržnje.
Ponašanje tri nacionalistička režima u toku rata i poslije njega je bilo isto,pa je i njihova odgovornost jednaka.
Sve dok to ne shvatimo ne možemo računati na izgradnju normalne i stabilne države.
Komunisti idu tim putem.
On jeste duži i teži,a politički svakako manje isplativ,ali će u krajnjoj liniji dati očekivane dobre rezultate.
To potvrđuje svima znana činjenica da su od 1995.godine naovamo propadali pokušaji svih onih vlada koje nisu bile spremne da naprave radikalan zaokret od nacionalizma."
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
"REZOLUCIJA O BOSNI I HERCEGOVINI"
Slaven Sun Dec 28, 2008 1:52 am
"REZOLUCIJA O BOSNI I HERCEGOVINI"
"1.Bosna i Hercegovina se nalazi u dubokoj ekonomskoj, socijalnoj,političkoj i moralnoj krizi.
Može se reći da je potresa duboka sveobuhvatna kriza,za koju je nemoguće reći kad će biti riješena.
Izvjesno je da će trajati dugo i da će se zaoštravati u narednom periodu.
Društvo u Bosni i Hercegovini se kreće u protivrječnostima koje prizlaze iz same njegove prirode,ciljeva kojima teže njegovi nosioci i nepostojanja jakih opozicionih pokreta.
2.Naročito je opasna kriza koja se ispoljava u neriješenim međunacionalnim odnosima.
Ona ne znači da Bosna i Hercegovina ne može opstati kao višenacionalna zajednica,već samo to da ona ne može opstati bez dubokih kriza i stalnih sukoba ukoliko počiva na nacionalističkoj ideologiji i vladavini nacionalnih stranaka.
Bosni i Hercegovini nisu potrebni samo novi ljudi,već i novi politički i društveni pokreti,koji bi bili oslobođeni nacionalizma.
Ukoliko se ovi pokreti ne pojave,Bosna i Hercegovina će postati žrtva sukoba nacionalističkih elita,koje će,u namjeri da prikriju i opravdaju stvarnu pljačkašku prirodu svoje vladavine,produbljivati međunacionalnu mržnju i vjersku netoleranciju.
Povremeno zaoštravanje sukoba u cilju vlastite promocije je stari oprobani metod nacionalista,koji im je dosad davao dobre rezultate.
3.Nacionalizam je ideologija koja daje dobre rezultate u periodima kriza, kad ljudi ne vide njene stvarne uzroke i uzročnike i kad je,zbog straha od sutrašnjice,lako manipulisati njihovim osjećanjima.
Tad im se nacionalisti,koji inače ne nude nikakav ekonomski i socijalni program,osim onaj koji počiva na pljački i ukidanju prava,prikazuju kao spasioci nacionalnih interesa od onih koji ugrožavaju i tlače njihovu naciju.
U Bosni i Hercegovini je nacionalistima sve manje moguće da se predstavljaju takvima,jer je petnaest godina njihove vladavine jasno pokazalo kakvi su sadržina i ciljevi njihove politike.
Ljudi se okreću svakodnevnim problemima i sve više uočavaju da su nacionalisti uzročnici duboke društvene krize.
Zato sve manje glasaju za njih.
To su pokazali i opštinski izbori 2004. godine,na kojima je za nacionaliste glasalo manje glasača nego ikad ranije,a više od 50% glasača uopšte nije glasalo.
Iako nekima na prvi pogled izgleda da su nacionalisti ponovo pobijedili,to nije tačno,jer više nemaju podrške većine.
Nacionalizam ostaje dominantna politička ideologija,ali nacionalističke stranke više nemaju legitimitet da vladaju.
4.Stalne rasprave o sudbini Bosne i Hercegovine,koje nacionalisti obnavljaju kad god se pojave ekonomski i socijalni problemi koje ne žele riješiti u interesu većine,produbljuju međunacionalne sukobe.
Državno uređenje Bosne i Hercegovine je komplikovano.
Ono u sebi sadrži konfederalne i federalne elemente,ako je očigledno da se Bosna i Hercegovina posljednjih godina kreće ka federalnom modelu.
Komunisti podržavaju ovu tendenciju i smatraju da Bosna i Hercegovina u ne tako dalekoj budućnosti treba da se preobrazi u modernu federaciju, sa više ovlašćenja zajedničkih institucija nego dosad.
Postojeći entiteti će ostati i u narednom periodu,jer nema ni minimuma saglasnosti o njihovom ukidanju.
Iako komunisti programski nisu za trajni opstanak entiteta,oni smatraju da u ovom trenutku nema uslova za njihovo ukidanje,jer bi to izazvalo velike međunacionalne sukobe,a odnose između bosanskohercegovačkih nacija,posebno Srba i Bošnjaka,dovelo do tačke na kojoj su bili pred izbijanje rata 1992. godine.
Entiteti treba da postanu zaista multinacionalni,kako u nazivu i državnim simbolima,tako i u sastavu stanovništva i organa koji u njima vrše vlast.
To još uvijek nije slučaj,tako da,osim u zajedničkim institucijama Bosne i Hercegovine,nigdje u Bosni i Hercegovini ne funkcioniše zaista multinacionalna vlast.
5.Komunisti će u narednom periodu podržati sve one ustavne promjene koje će dovesti do uvođenja i učvršćenja principa nacionalne ravnopravnosti.
Kako se u ovom trenutku nacionalna ravnopravnost,skoro u cijelosti, može ostvariti samo na nivou funkcionisanja zajedničkih institucija, prihvatljivo je proširenje njihovih nadležnosti.
Dakako,pravog pomaka ka rješenju teških međunacionalnih odnosa neće biti dok i entitetski organi ne budu funkcionisali na principima pariteta i konsenzusa,što znači da nigdje u Bosni i Hercegovini neće biti moguće preglasavanje i dominacija jedne ili dvije nacije.
Prilikom analize političkih odluka o promjeni državne organizacije ili prenošenju nadležnosti na nivo države Bosne i Hercegovine,komunisti će se rukovoditi jedino činjenicom kako to utiče na praktično postizanje nacionalne ravnopravnosti.
6.Pripadnici radničke klase i ostalih socijalno ugroženih slojeva stanovništva,bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost,nemaju nikakvog interesa da učestvuju u raspravama koje pokreću nacionalističke elite.
Njima odgovara samo državno uređenje Bosne i Hercegovine koje će omogućiti izlazak iz krize,a to je ono uređenje koje će konačno onemogućiti nacionalizam kao političku ideologiju.
Zato radnička klasa ima životni interes da bude nosilac ideje međunacionalnog pomirenja i nacionalne ravnopravnosti.
Iako je praksa pokazala da samo zajedničke institucije funkcionišu i mogu funkcionisati na principu nacionalne ravnopravnosti i time štite svaki pojedini nacionalni interes,nacionalisti se ne žele odreći svoje vlasti u entitetima i kantonima,što je još jedan dokaz da rat nije vođen za odbranu nacionalnih interesa,već za osvajanje teritorija na kojima bi svaki nacionalistički pokret vršio totalnu vlast.
7.Bosna i Hercegovina treba da teži što čvršćem povezivanju sa državama nastalim razbijanjem SFRJ.
Veze koju su dosad uspostavljene treba jačati,vodeći pritom računa da ne budu ugroženi ekonomski interesi Bosne i Hercegovine.
U svim integracijama koje predstoje,glavne treba da budu one između srodnih naroda koji su preko sedam decenija živjeli u zajedničkoj državi."
U BIJELJINI,16.JANUARA 2005.GODINE
DRUGA GLAVNA KONFERENCIJA
RADNIČKO-KOMUNISTIČKE PARTIJE
BOSNE I HERCEGOVINE
"1.Bosna i Hercegovina se nalazi u dubokoj ekonomskoj, socijalnoj,političkoj i moralnoj krizi.
Može se reći da je potresa duboka sveobuhvatna kriza,za koju je nemoguće reći kad će biti riješena.
Izvjesno je da će trajati dugo i da će se zaoštravati u narednom periodu.
Društvo u Bosni i Hercegovini se kreće u protivrječnostima koje prizlaze iz same njegove prirode,ciljeva kojima teže njegovi nosioci i nepostojanja jakih opozicionih pokreta.
2.Naročito je opasna kriza koja se ispoljava u neriješenim međunacionalnim odnosima.
Ona ne znači da Bosna i Hercegovina ne može opstati kao višenacionalna zajednica,već samo to da ona ne može opstati bez dubokih kriza i stalnih sukoba ukoliko počiva na nacionalističkoj ideologiji i vladavini nacionalnih stranaka.
Bosni i Hercegovini nisu potrebni samo novi ljudi,već i novi politički i društveni pokreti,koji bi bili oslobođeni nacionalizma.
Ukoliko se ovi pokreti ne pojave,Bosna i Hercegovina će postati žrtva sukoba nacionalističkih elita,koje će,u namjeri da prikriju i opravdaju stvarnu pljačkašku prirodu svoje vladavine,produbljivati međunacionalnu mržnju i vjersku netoleranciju.
Povremeno zaoštravanje sukoba u cilju vlastite promocije je stari oprobani metod nacionalista,koji im je dosad davao dobre rezultate.
3.Nacionalizam je ideologija koja daje dobre rezultate u periodima kriza, kad ljudi ne vide njene stvarne uzroke i uzročnike i kad je,zbog straha od sutrašnjice,lako manipulisati njihovim osjećanjima.
Tad im se nacionalisti,koji inače ne nude nikakav ekonomski i socijalni program,osim onaj koji počiva na pljački i ukidanju prava,prikazuju kao spasioci nacionalnih interesa od onih koji ugrožavaju i tlače njihovu naciju.
U Bosni i Hercegovini je nacionalistima sve manje moguće da se predstavljaju takvima,jer je petnaest godina njihove vladavine jasno pokazalo kakvi su sadržina i ciljevi njihove politike.
Ljudi se okreću svakodnevnim problemima i sve više uočavaju da su nacionalisti uzročnici duboke društvene krize.
Zato sve manje glasaju za njih.
To su pokazali i opštinski izbori 2004. godine,na kojima je za nacionaliste glasalo manje glasača nego ikad ranije,a više od 50% glasača uopšte nije glasalo.
Iako nekima na prvi pogled izgleda da su nacionalisti ponovo pobijedili,to nije tačno,jer više nemaju podrške većine.
Nacionalizam ostaje dominantna politička ideologija,ali nacionalističke stranke više nemaju legitimitet da vladaju.
4.Stalne rasprave o sudbini Bosne i Hercegovine,koje nacionalisti obnavljaju kad god se pojave ekonomski i socijalni problemi koje ne žele riješiti u interesu većine,produbljuju međunacionalne sukobe.
Državno uređenje Bosne i Hercegovine je komplikovano.
Ono u sebi sadrži konfederalne i federalne elemente,ako je očigledno da se Bosna i Hercegovina posljednjih godina kreće ka federalnom modelu.
Komunisti podržavaju ovu tendenciju i smatraju da Bosna i Hercegovina u ne tako dalekoj budućnosti treba da se preobrazi u modernu federaciju, sa više ovlašćenja zajedničkih institucija nego dosad.
Postojeći entiteti će ostati i u narednom periodu,jer nema ni minimuma saglasnosti o njihovom ukidanju.
Iako komunisti programski nisu za trajni opstanak entiteta,oni smatraju da u ovom trenutku nema uslova za njihovo ukidanje,jer bi to izazvalo velike međunacionalne sukobe,a odnose između bosanskohercegovačkih nacija,posebno Srba i Bošnjaka,dovelo do tačke na kojoj su bili pred izbijanje rata 1992. godine.
Entiteti treba da postanu zaista multinacionalni,kako u nazivu i državnim simbolima,tako i u sastavu stanovništva i organa koji u njima vrše vlast.
To još uvijek nije slučaj,tako da,osim u zajedničkim institucijama Bosne i Hercegovine,nigdje u Bosni i Hercegovini ne funkcioniše zaista multinacionalna vlast.
5.Komunisti će u narednom periodu podržati sve one ustavne promjene koje će dovesti do uvođenja i učvršćenja principa nacionalne ravnopravnosti.
Kako se u ovom trenutku nacionalna ravnopravnost,skoro u cijelosti, može ostvariti samo na nivou funkcionisanja zajedničkih institucija, prihvatljivo je proširenje njihovih nadležnosti.
Dakako,pravog pomaka ka rješenju teških međunacionalnih odnosa neće biti dok i entitetski organi ne budu funkcionisali na principima pariteta i konsenzusa,što znači da nigdje u Bosni i Hercegovini neće biti moguće preglasavanje i dominacija jedne ili dvije nacije.
Prilikom analize političkih odluka o promjeni državne organizacije ili prenošenju nadležnosti na nivo države Bosne i Hercegovine,komunisti će se rukovoditi jedino činjenicom kako to utiče na praktično postizanje nacionalne ravnopravnosti.
6.Pripadnici radničke klase i ostalih socijalno ugroženih slojeva stanovništva,bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost,nemaju nikakvog interesa da učestvuju u raspravama koje pokreću nacionalističke elite.
Njima odgovara samo državno uređenje Bosne i Hercegovine koje će omogućiti izlazak iz krize,a to je ono uređenje koje će konačno onemogućiti nacionalizam kao političku ideologiju.
Zato radnička klasa ima životni interes da bude nosilac ideje međunacionalnog pomirenja i nacionalne ravnopravnosti.
Iako je praksa pokazala da samo zajedničke institucije funkcionišu i mogu funkcionisati na principu nacionalne ravnopravnosti i time štite svaki pojedini nacionalni interes,nacionalisti se ne žele odreći svoje vlasti u entitetima i kantonima,što je još jedan dokaz da rat nije vođen za odbranu nacionalnih interesa,već za osvajanje teritorija na kojima bi svaki nacionalistički pokret vršio totalnu vlast.
7.Bosna i Hercegovina treba da teži što čvršćem povezivanju sa državama nastalim razbijanjem SFRJ.
Veze koju su dosad uspostavljene treba jačati,vodeći pritom računa da ne budu ugroženi ekonomski interesi Bosne i Hercegovine.
U svim integracijama koje predstoje,glavne treba da budu one između srodnih naroda koji su preko sedam decenija živjeli u zajedničkoj državi."
U BIJELJINI,16.JANUARA 2005.GODINE
DRUGA GLAVNA KONFERENCIJA
RADNIČKO-KOMUNISTIČKE PARTIJE
BOSNE I HERCEGOVINE
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
"REZOLUCIJA O POLOŽAJU RADNICKE KLASE U BOSNI I HERCEGOVINI"
Slaven Sun Dec 28, 2008 1:52 am
"REZOLUCIJA O POLOŽAJU RADNIČKE KLASE U BOSNI I HERCEGOVINI"
"1.U prethodne dvije godine,od održavanja Prve glavne konferencije Radničko-komunističke partije Bosne i Hercegovine do danas,nije došlo do poboljšanja položaja radničke klase.
Uprkos tome što su statistički podaci pokazivali rast plata,činjenica je i da je potrošačka korpa,kao zbir nekih osnovnih životnih potreba,takođe bila sve skuplja.
Radnici još uvijek ne mogu svojim platama zadovoljiti osnovne životne potrebe.
Nezaposlenost raste i već je prešla 40%.
Uz saglasnost zvaničnih sindikata,vlade pripremaju masovne stečajeve, zbog kojih će,procjenjuje se,bez posla ostati još 150.000 radnika.
Siromaštvo je masovna pojava.
Bosna i Hercegovina spada u red najsiromašnijih evropskih zemalja.
Oko 40% radnika radi na crno.
Taj procenat je znatno veći u privatnim preduzećima i sitnim privatnim radnjama,u kojima je vrlo mali procenat radnika osiguran.
Ne poštuju se zakonske odredbe o dužini radnog vremena i zaštiti na radu.
2.Težak položaj radničke klase je izazvan društvenim promjenama koje su naročito ubrzane u toku nekoliko posljednjih godina.
One znače učvršćivanje kapitalističkog poretka,i to ne bilo kakvog,već primitivnog neoliberalnog,koji Bosni i Hercegovini garantuje potčinjen položaj u svjetskoj podjeli rada i na svjetskom tržištu.
Kako je Bosni i Hercegovini namijenjena uloga izvora jeftinih sirovina i radne snage,i tržišta za zapadne robe,može se očekivati dalje uništavanje ekonomije,što će sa svoje strane voditi većem socijalnom raslojavanju i hroničnom nedostatku novca za finansiranje socijalnih potreba.
Nema objektivnih pretpostavki za poboljšanje položaja radničke klase.
Iako su se poslije rata na vlasti smjenjivale političke stranke različitih ideoloških opredjeljenja,položaj radničke klase je ostao težak,jer ekonomska i socijalna politika nisu bile vođene u interesu ove društvene grupe.
Suština problema ostaje u društvenom poretku,a ne u nesposobnosti ove ili one vlade.
3.Nema sumnje da će se položaj radničke klase moći poboljšati tek kad dođe do ekonomskog oporavka zemlje.
Jedini problem je u tome što taj oporavak neće uslijediti tako brzo.
Radnici bi počinili neoprostivu grešku ako bi se povodili ideološkim frazama po kojima na bolji život treba čekati dok se ne svrši tranzicija, koja će zatim dovesti do procvata ekonomije.
Svjetsko tržište funkcioniše tako da će Bosnu i Hercegovinu trajno držati u podređenom položaju,što će odlagati i usporavati njen ekonomski oporavak.
Radnici u ovom trenutku treba da se zalažu ne samo za obnovu ekonomije,već i za strogo poštovanje poreskih propisa i preraspodjelu nacionalnog bogatstva,što je jedini način da se u kratkom roku poboljša njihov položaj.
4.Položaj radničke klase će se poboljšavati u onoj mjeri u kojoj se ona bude organizovala i borila za svoje interese.
Ne samo da će time primorati vladajuću klasu da u praksi prizna (realizuje) njena ekonomska i socijalna prava,nego će je primorati da vodi više računa o ekonomskom oporavku zemlje.
Ključ napretka društva utoliko se nalazi u snazi organizovanog radničkog pokreta.
Ali,dodajmo odmah da taj pokret treba da bude samo dio šireg socijalnog pokreta,kojeg će činiti organizovane snage i ostalih socijalno ugroženih dijelova društva (penzionera, poljoprivrednika, studenata i drugih).
Vladajuća klasa nema razloga ni interesa da mijenja postojeće stanje.
Ona je zadovoljna sadašnjim stanjem,jer ostvaruje ekstra profite i ima garantovanu ekonomsku i političku moć.
Zato treba očekivati da se objektivni ekonomski procesi (rast proizvodnje,smanjenje nezaposlenosti,smanjenje uvoza i povećanje izvoza)moraju ubrzati subjektivnom akcijom ovog socijalnog pokreta, inače će zemlja biti osuđena na dugotrajno tavorenje u bijedi i zaostalosti.
To će se naročito teško odraziti na položaj radničke klase."
U BIJELJINI,16 JANUARA 2005. GODINE
DRUGA GLAVNA KONFERENCIJA
RADNIČKO-KOMUNISTIČKE PARTIJE
BOSNE I HERCEGOVINE
"1.U prethodne dvije godine,od održavanja Prve glavne konferencije Radničko-komunističke partije Bosne i Hercegovine do danas,nije došlo do poboljšanja položaja radničke klase.
Uprkos tome što su statistički podaci pokazivali rast plata,činjenica je i da je potrošačka korpa,kao zbir nekih osnovnih životnih potreba,takođe bila sve skuplja.
Radnici još uvijek ne mogu svojim platama zadovoljiti osnovne životne potrebe.
Nezaposlenost raste i već je prešla 40%.
Uz saglasnost zvaničnih sindikata,vlade pripremaju masovne stečajeve, zbog kojih će,procjenjuje se,bez posla ostati još 150.000 radnika.
Siromaštvo je masovna pojava.
Bosna i Hercegovina spada u red najsiromašnijih evropskih zemalja.
Oko 40% radnika radi na crno.
Taj procenat je znatno veći u privatnim preduzećima i sitnim privatnim radnjama,u kojima je vrlo mali procenat radnika osiguran.
Ne poštuju se zakonske odredbe o dužini radnog vremena i zaštiti na radu.
2.Težak položaj radničke klase je izazvan društvenim promjenama koje su naročito ubrzane u toku nekoliko posljednjih godina.
One znače učvršćivanje kapitalističkog poretka,i to ne bilo kakvog,već primitivnog neoliberalnog,koji Bosni i Hercegovini garantuje potčinjen položaj u svjetskoj podjeli rada i na svjetskom tržištu.
Kako je Bosni i Hercegovini namijenjena uloga izvora jeftinih sirovina i radne snage,i tržišta za zapadne robe,može se očekivati dalje uništavanje ekonomije,što će sa svoje strane voditi većem socijalnom raslojavanju i hroničnom nedostatku novca za finansiranje socijalnih potreba.
Nema objektivnih pretpostavki za poboljšanje položaja radničke klase.
Iako su se poslije rata na vlasti smjenjivale političke stranke različitih ideoloških opredjeljenja,položaj radničke klase je ostao težak,jer ekonomska i socijalna politika nisu bile vođene u interesu ove društvene grupe.
Suština problema ostaje u društvenom poretku,a ne u nesposobnosti ove ili one vlade.
3.Nema sumnje da će se položaj radničke klase moći poboljšati tek kad dođe do ekonomskog oporavka zemlje.
Jedini problem je u tome što taj oporavak neće uslijediti tako brzo.
Radnici bi počinili neoprostivu grešku ako bi se povodili ideološkim frazama po kojima na bolji život treba čekati dok se ne svrši tranzicija, koja će zatim dovesti do procvata ekonomije.
Svjetsko tržište funkcioniše tako da će Bosnu i Hercegovinu trajno držati u podređenom položaju,što će odlagati i usporavati njen ekonomski oporavak.
Radnici u ovom trenutku treba da se zalažu ne samo za obnovu ekonomije,već i za strogo poštovanje poreskih propisa i preraspodjelu nacionalnog bogatstva,što je jedini način da se u kratkom roku poboljša njihov položaj.
4.Položaj radničke klase će se poboljšavati u onoj mjeri u kojoj se ona bude organizovala i borila za svoje interese.
Ne samo da će time primorati vladajuću klasu da u praksi prizna (realizuje) njena ekonomska i socijalna prava,nego će je primorati da vodi više računa o ekonomskom oporavku zemlje.
Ključ napretka društva utoliko se nalazi u snazi organizovanog radničkog pokreta.
Ali,dodajmo odmah da taj pokret treba da bude samo dio šireg socijalnog pokreta,kojeg će činiti organizovane snage i ostalih socijalno ugroženih dijelova društva (penzionera, poljoprivrednika, studenata i drugih).
Vladajuća klasa nema razloga ni interesa da mijenja postojeće stanje.
Ona je zadovoljna sadašnjim stanjem,jer ostvaruje ekstra profite i ima garantovanu ekonomsku i političku moć.
Zato treba očekivati da se objektivni ekonomski procesi (rast proizvodnje,smanjenje nezaposlenosti,smanjenje uvoza i povećanje izvoza)moraju ubrzati subjektivnom akcijom ovog socijalnog pokreta, inače će zemlja biti osuđena na dugotrajno tavorenje u bijedi i zaostalosti.
To će se naročito teško odraziti na položaj radničke klase."
U BIJELJINI,16 JANUARA 2005. GODINE
DRUGA GLAVNA KONFERENCIJA
RADNIČKO-KOMUNISTIČKE PARTIJE
BOSNE I HERCEGOVINE
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Pitanje?
Valter Sun Dec 28, 2008 9:03 am
Sta cine politicari u BIH da se ovo stanje promeni u interesu gradjana BIH?
Valter
Valter
Valter- Admin
- Broj postova : 9621
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Danas je "svetski dan rudara"
Lune Wed Aug 06, 2014 8:01 pm
Konjuh planinom,vjetar šumi, bruji.
Lišće pjeva žalovite pjesme.
Javori i jele, borovi i breze
Svijaju se jedno do drugoga.
Noć je crno svu zemlju zavila.
Konjuh stenje, ruši se kamenje.
Mrtvoga drugara, husinjskog rudara
Sahranjuje četa proletera.
Kiše jesenje po grobu su lile.
Bure snježne kosti mu raznjele.
Iz krvi rumene husinjskog rudara,
Crvena je šuma izlistala.
Konjuh planinom vjetar šumi, bruji.
Lišće pjeva žalovite pjesme.
A na vrh planine zastava se vije,
Crvena od krvi proletera.
Lišće pjeva žalovite pjesme.
Javori i jele, borovi i breze
Svijaju se jedno do drugoga.
Noć je crno svu zemlju zavila.
Konjuh stenje, ruši se kamenje.
Mrtvoga drugara, husinjskog rudara
Sahranjuje četa proletera.
Kiše jesenje po grobu su lile.
Bure snježne kosti mu raznjele.
Iz krvi rumene husinjskog rudara,
Crvena je šuma izlistala.
Konjuh planinom vjetar šumi, bruji.
Lišće pjeva žalovite pjesme.
A na vrh planine zastava se vije,
Crvena od krvi proletera.
Lune- Broj postova : 430
Location : Beograd
Registration date : 2013-05-17
Valter- Admin
- Broj postova : 9621
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Re: PROGLASI KOMUNISTA I SOCIJALISTA SR BOSNE I HERCEGOVINE!
Valter Sun Oct 07, 2018 5:13 pm
Izgleda su "NEKI" bili u pravu. Na zalost.
Valter
Valter
Valter- Admin
- Broj postova : 9621
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Valter- Admin
- Broj postova : 9621
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Valter- Admin
- Broj postova : 9621
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Valter- Admin
- Broj postova : 9621
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Valter- Admin
- Broj postova : 9621
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Valter- Admin
- Broj postova : 9621
Age : 72
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11 -
Re: PROGLASI KOMUNISTA I SOCIJALISTA SR BOSNE I HERCEGOVINE!
Slaven Sun Jul 28, 2019 12:01 pm
Slaven- Broj postova : 6432
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23 -
Similar topicsStranica 1/1
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
» DOKAZI, CEGA ....
» "KUD PLOVI OVAJ BROD?"
» DALI ZNATE ZA OVO?
» TKO SNOSI NAJVEĆU ODGOVORNOST?
» KRIVI SMO MI!
» ISTORIJA JUGOSLAVIJE
» GOVORI DRUGA TITA
» TEžINA LANACA(BORIS MALAGURSKI)