SFRJ4EVER
"SAMO ZAJEDNO SMO JACI"

Ako niste registrovani posjetilac foruma, kliknite na "registracija" na dnu ovog prozora, a ukoliko ste registrovani član, kliknite na "login".

Join the forum, it's quick and easy

SFRJ4EVER
"SAMO ZAJEDNO SMO JACI"

Ako niste registrovani posjetilac foruma, kliknite na "registracija" na dnu ovog prozora, a ukoliko ste registrovani član, kliknite na "login".
SFRJ4EVER
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.
Traži
 
 

Display results as :
 


Rechercher Advanced Search

Similar topics
Latest topics
» MUZIKA KOJA POGAĐA U DUŠU...
VALTER BRANI  SARAJEVO EmptySun Mar 17, 2024 1:07 am by Valter

» DOKAZI, CEGA ....
VALTER BRANI  SARAJEVO EmptySat Jan 20, 2024 10:57 pm by Valter

» "KUD PLOVI OVAJ BROD?"
VALTER BRANI  SARAJEVO EmptyMon Jan 15, 2024 12:48 am by Valter

» DALI ZNATE ZA OVO?
VALTER BRANI  SARAJEVO EmptySat Jan 06, 2024 1:01 am by Valter

» TKO SNOSI NAJVEĆU ODGOVORNOST?
VALTER BRANI  SARAJEVO EmptyMon Dec 25, 2023 11:43 pm by Valter

» KRIVI SMO MI!
VALTER BRANI  SARAJEVO EmptyMon Dec 25, 2023 12:38 am by Valter

» ISTORIJA JUGOSLAVIJE
VALTER BRANI  SARAJEVO EmptyTue Nov 28, 2023 11:15 pm by Valter

» GOVORI DRUGA TITA
VALTER BRANI  SARAJEVO EmptyTue Nov 28, 2023 10:48 pm by Valter

» TEžINA LANACA(BORIS MALAGURSKI)
VALTER BRANI  SARAJEVO EmptyTue Nov 28, 2023 10:40 pm by Valter

Gallery


VALTER BRANI  SARAJEVO Empty
Navigation
 Portal
 Index
 Članstvo
 Profil
 FAQ
 Pretraľnik
Affiliates
free forum
March 2024
MonTueWedThuFriSatSun
    123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Calendar Calendar

Affiliates
free forum

VALTER BRANI SARAJEVO

Go down

VALTER BRANI  SARAJEVO Empty VALTER BRANI SARAJEVO

Komentar  Valter Sun Apr 27, 2008 6:11 pm

DŽAVID HUSIĆ


VALTER NIJE DOČEKAO


SARAJEVO SE NIJE PREDAVALO



U ponedeljak 23 juna 1941 godine jedan sto ostao je prazan u Odeljenju za čekove sarajevske Hipotekarne banke:

-Zna li ko šta je sa Perićem? – pitao je šef ostale službenike.

Niko nije odgovorio i šef se vratio u kabinet. Tamo je već sedeo policiski agent.

-Seste li šta saznali?

-Nije javio o eventualnoj bolesti...

-Kakva bolest, molim vas! Još noćas smo ga tražili kod kuće, ali ga ni tamo nema.

-A mogu li znati šta je Perić skrivio? To je, inače, dobar i poslušan službenik!

-»Dobar i poslušan!« Gospodine moj, on je organizovani član Komunističke partije, a takvima je od juče odzvonilo...

-Ne bih to nikad predpostavio za Perića!

-Prevejanac kao i ostali »crveni«: osjetio je da će po ga pojuriti, pa se sklonio. Ali ništa neće pomoći, jer su sada došli na tapet čak i prije Jevreja i nepokornih Srba. Dajte mi neke podatke o njemu.

-Ništa izuzev onog što stoji u njegovom Službeničkom listu: Rođen 1919 u Prijepolju, u Sandžaku, vrlo siromašan po porijeklu, sam se školovao pohađajući u Sarajevu Trgovačku akademiju, a zatim upisao na Visoku komercijalnu u Beogradu. Od prošle godine je kod nas. Marljiv i disciplinovan, preozbiljan za svoje godine...

-I član ilegalnog Mjesnog komiteta komunista! – uzviknuo je agent žurno izlazeći iz kabineta.

Vladimir Perić je, sa duboko natučenim šeširom preko čela, prolazio tih dana širokim pločnikom uz Hipotekarnu banku i pogledom milovao ogromne kamene stubove na glavnom ulazu. Iz razmišljanja trgnuo ga je Mile Perković, takođe član Mesnog komiteta:

-Nešto si se mnogo zamislio!

-A, ti si, Mile! Posmatram ovo moje prvo mesto ozbiljnog službovanja: rastužio sam se što ne smem više da uđem u ovu lepu zgradu...

-Na zagledaj mnogo: sigurno su te već tražili. Saznali smo da, kao po spisku,jure sve naše drugove.

Videli su se opet na sastanku Mesnog komiteta sa drugom Svetozarem Vukomanovićem – Tempom. Borba se već rasplamsavala i delegat Centralnog komiteta lično je donosio poruke druga Tita želeći, posle razgovora sa drugovima iz Pokrajinskog komiteta, da vidi i partiske radnike koji su preduzimali neposredno na sebe zadatak organizovanja otpora u gradu. U zavučenoj kući u ulici Hajduk – Veljka našli su se na okupu Lepa Perović, Dane Olbina, Olga Maradović, Mile Perković, Vladimir Perić i Esad Čengić. Bilo je govora o svim stvarima, jer se od sarajevske organizacije mnogo očekivalo. Zaključeno je da se Gradski odbor Narodne pomoći proširi na pododbore u Novom Sarajevu, Crnom Vrhu, Marindvoru, Centru, Vratniku, Kovačima, Skenderiji, Bistriku i Babića Bašti. Dok su deljena zaduženja, Vladimir Perić je napomenuo:

-Ja bih mogao da uzmem Crni Vrh, jer me tamo naročito dobro poznaju!

-Pa ti stanuješ na drugoj strani!

-Ali tamo mij, znate, devojka: pratio sam je, dok se moglo, skoro svako veče.

Počela je da radi veza s oslobođenom teritorijom. Kuriri i oni koji su posebno upućivani kucali su na vrata inžinjera Veljka Vukovića u Tvrtkovoj ulici i pitali:

-Da li je Srđa kod kuće...? – bila je to lozinka za vezu koja je išla u Zagreb.

Usred neopreznosti jednog druga u Zagrebu, ovo mesto je provaljeno i pronalazile su se druge mogućnosti. Kuriri su sada svraćali u stan Milana Božića ili u radnju Maltera gde je lozinka glasila:

-Da vam nije, slučajno, preostalo nešto Gavrilovićeve slame?

Vladimir Perić se, i sam menjajući ilegalne stanove pojavljivao na raznim stranama Sarajeva izvršavajući naj raznovrsnije zadatke. Saznao je od Alije Hodžića da bistrički skojevci pripremaju diverziju na višegradskoj pruzi i došao na njihov sastanak:

-Budite što oprezniji, drugovi! Kakvo je obezbeđenje na pruzi?

-Do Dovlića skoro nikakvo. A moramo naučiti da postavljamo mine pre nego što krenemo u partizane.

Vladimir Perić je odvratio:

-Ali ne možemo svi najednom u partizane. Nije manje dragoceno ovo što radimo u gradovima.

Kada je Lepa Perović pala u zatvor koji je improvizan u zgradi Bogoslovije, učestvovao je u organizovanju njenog bekstva, jer ustaški policajci i Gestapo nisu, srećom, u masi zatvorenika, otkrili sekretara Mesnog komiteta. Bekstvo je uspelo čak i sekretaru Pokrajinskog komiteta Isi Jovanoviću koji se jedne zore izvukao kroz podrum Bogoslovije zajedno sa Vasom Miskinom, Nisimom Albaharijem i Milutinom Đuraškovićem. Njih četvorica su istovremeno izašli na oslobođenu teritoriju. Nešto kasnije Lepa Perović otišla je u Hercegovinu.

Na Perića kao da su zaboravili...

Sredinom septembra 1941 godine prihvatio je iz Zagreba grupu od četiri druga organizujući njihov prolazak prema Stolicama gde su žurili na savetovanje u Vrhovni štab. Bili su to: Rade Končar, Vlado Popović, Miha Marinko i Franc Leskošek. Na povratku Ivo Lola Ribar je iz Sarajeva produžio u Zagreb, a Edvard Kardelj i Ivan Maček u Sloveniju.

Sarajevo se nije predavalo, već prkosno dizalo glavu i počelo da zadaje neprijatelju vrlo neugodne udarce. Sa Romanije su stizale vesti o sve većim uspesima ustanka... Grad je svaki drugi dan bio obavešten o događajima u zemlji i na stranim frontovima putem »Radio vesti« (u 400 primeraka), posebnih biltena, letaka i proglasa. Zanimljiv je bio put ovog dragocenog materijalau neprekidnom nizu od juna 1941 do februara 1942 godine:

Vesti su hvatane u stanu Žužujića u Tepebašinoj ul. 8 i na matricu ih je izvlačio Muhidin Begić i slao u stan profesora Tvrtka Kanajeta koji je u Železničkom neboderu na Marindvoru vršio konačnu redakciju i pripremao za štampanje na ciklostilu. Rasparčavanje se vršilo u dućanu Mustafe Kurte na Alfakovcu: aktivista Fahrija Ajanović je ispod tezge snabdevao omladince koji su stizali po materijal iz raznih delova grada. Fina tehnika bila je smeštena u stanu mašinbravara Josipa Sigmunda u Jezero ulici gde je on zajedno sa inžinjerom Boleslavom Felčarom, izrađivao ilegalne lefitimacije i druge isprave. Vladimir Perić je i ovde često navraćao dok Sigmund nije uhapšen i, ne progovorivši ni reči, bio streljan na Vracima.

Zima je ove, 1941, godine došla prerano, i postajući nezapamćeno oštra, povećavala teškoće i brige ilegalaca. Odmah iza Nove godine Olga Maradović išla je, kao delegat Sarajeva, na pokrajinsko savetovanje koje je održano u Ivančićima kod Srednjeg uz učešće Vrhovnog komandanta Tita, Edvarda Kardelja, Aleksndra rankovića i još nekih članova CK KPJ. Kada se na povratku opet probila natrag po najvećoj mećavi, Vladimir Perić ju je upitao sa vidljivim žarom:

-Molim te, kako izgleda drug Tito? Ima li, kako kažu, svetloplave oči?

Sve češće su postajale provale i u Sarajevu, doduše pojedinačne i uz sjajno zatvorenih i mučenih drugovamali je neprijatelj njuškao kao pobesneo pas i sve više zateza obruč oko razgranatog partiskog rada koji je obuhvatao stotine rodoljuba. I zima je oticala sporo, jedva vukući dane.

Konačno, sa prvim danima proleća došla je i za Vladimira Perića vest da se prebaci na oslobođenu teritoriju Zeničkog odreda. Aktivnost u gradu preuzimao je na sebe novoformirani Mesni komitet, koji su sačinjavali: Džemal Bijedić, Adem Buć, Mladen Knežević – Traktor i Reuf Galošević, delujući od početka decembra 1942 godine kada je započela najeveć provala u prartiskoj organizaciji Sarajeva: preko 100 ljudi našlo se početkom 1943 na optuženičkonj klupi ustaškog prekog suda.

Kada je u zeničkom kraju četnički kapetan Radić izveo poznati »puč« početkom maja 1942, Vladimir Perić je, odupirujući se izdajnicima, ozbiljnije ranjen u prednji deo pluća. Onako ranjenog zatvorili su da u štalu zajedn sa osralim »nepokorenim« partizanima. Bradonjama je, kao i obično, prva na redu bila pljačka. Jedan se privukao Periću i pokušao da mu svuče sat sa ruke.

-Napolje, razbojnici! Kako vas nije stid! – povikao je ogorčen, i odgurnuo četnika od seve.

-Ko se to dere? – utrčao je u štalu komandir četničke straže.

-Ja. I da ne mislite da ću prestati da vas grdim, bando!

-Lakše, ili ću te zauvek sastaviti sa zemljom.

-Ne bi bio ni prvi, a ni poslednji. »Divan« je vaš razvojni put u odbrani porbljene zemlje: od pljačkaša i palikuća sada se postali i bratoubice.

-Šta ja uopšte govorim s tobom – odbrusio je četnik.

-Stidi se ukoliko je u tebi ostalo išta ljudsko. I dobro je da ste pustili brade: bar vam se neće videti crvenilo na licu...
Valter
Valter
Admin

Broj postova : 9623
Age : 71
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

https://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

VALTER BRANI  SARAJEVO Empty Nastavak....

Komentar  Valter Sun Apr 27, 2008 6:14 pm

Ostali zatvorenici umirivali su Perića, ali on nije moga ni hteo da se zaustavi. Izdajnik Golub Mitrović, dotadašnji komandir IX čete, iak se nije usudio da ovoj grupi učini nešto nažao i pustio ih bez oružja. Vladimira Perića previo je u selu Vukamanovićima Edhem Čamo i pomogao mu da se, iako ranjen, prebaci na Ozren. Oporavljajući se postepeno stigao je u Šekoviće na formiranje Šeste istočnobosanske brigade i ušao u štab Trećeg bataljona (komandant Vojislav Ilić) kao zamenik političkog komesara Tanasija Mihajlovića – Zlatka. Na smotri brigade drugog avgusta 1942 kod manastira Lovnice promarširalo je ispred Svetozara Vukomanovića – Tempa 550 ljudi koji su već tada imali, između ostalog, 27 mitraljeza. Sutradan, u šljiviku iznad Šekovića, održano je partizansko savetovanje aktivista stočne Bosne na kome su posebne referate, politički i organizacionii, podneli Cvijetin Mijatović – Majo i Hasan Brkić – Aco. Vladimir Perić je bio delegat svoje jedinice, ali nije uzimao reč u diskusiji: još je osećao posledice od ranjavanja.

Sledećih šest meseci proveo je u sastavu Šeste brigade, učestvujući u njenom prelasku u Srem. Partizasnku zimu i napore borbi ipak je lakše podnosio, ne ističući se naročito, ali i ne zaostajući iza ostalog komandnog kadra. A u proleće ga je čeklao novo iznenađenje: prelazak u ilegalni rad u Tuzl. Kad su mu to saopštavali u Oblasnom komitetu KP, upitao je:

-Idem li na duže?

-To se zasad ne zna.

Na polasku je sreo Mila Perkovića koji je u međuvremenu postavljen za sekretara Pokrajinskog komiteta SKOJ-a:

-Raduješ li se, Vlado? – upitao je Perković.

-Radujem. Znam da neće biti lako, ali, veruj, mene posebno uzbuđuje rad u okupiranim gradu.

Sedeli su na rascvetanoj livadi zagledavši se u plavičaste obronke Majevice...


MOJ POLOŽAJ ODAVNO NIJE NAJBOLJI


Dolazeći u okupiranu Tuzlu, Vladimir Perić je sam sebi dao ime po kome je kasnije postao legendaran: Valter. Dogodilo se to ovako:

Na jednom od prvih sastanaka u Mesnom komitetu, upitali su ga:

-Hoćeš li se kretati bez pratioca?

-Naravno! A ako mi se šta dogodi, saznaćete. Tuzla je ionako mala, pa se sve čuje.

-I zaista se ne bojiš? – iskreno se začudio jedan od mlađih.

-Ne, jer prepušan neprijatelju da se boji mene i mog Valtera.

Tako je po revolveru dobio ime.

Iz doba njegove sve veće aktivnosti u ovom značajnom industrijskom i političkom centru, ostala je kao anegdota, zabeležana jedna partija šaha u tuzlanskom »Senatu«, mestu gde su se još od pre reata okupljali intelektualci. Valter je naročito uživao u tome da zapoveda dvosmislene razgovore sa osvedočenim neprijateljima. I kao da munije bio dovoljan nemački poručnik u kući u kojoj je stanovao ponudio je igru jednom od vodećih ustaških policajaca. Kada su već seli za crno – belu ploču, ustaša je upitao:

-Vi ste već duže vremena u Tuzli? Nisam vas nikad video!

-Ne izlazim mnogo...

Predstavio se kao rudarski tehničar. Utom je na vrata banuo jedan od policiskih agenata i ustaša se izvinuo:

-Samo trenutak! Odmah ću se vratiti!

Jedan od aktivista koji je bio prisutan, verovao je da je Valter pao u klopku i odmah je istrčao iz »Senata«. Nastalo je dogogovaranje kako da ga »spasu«.. Ustvari, ustaša se vratio za sto, izvinu se još jednom i, kao usputm objasnio:

-I ja sam odskora u Tuzli, po specijalnom zadatku obaveštajne službe: jurimo jednog komunistu koji je došao da organizuje svoje. Znate, ovo je opasan kraj i pazite s kime dolazite u dodir!

-Hvala na upozorenju. A jeste li na dobrom tragu tome komunisti?

-Vraški je to posao, jer oni ni međusobno ne prepoznaju imena jedni drugih. A ovaj je posebno prepreden: osećamo mu šape, ali nikako so brloga...

-Zanimljivo. Uvek su me uzbuđivale potrage za ljudima!

Sada se na vratima pojavio jedan od ilegalnih radnika i počeo da daje znake Valteru:

-Ovaj čovek kao da vas poznaje! – dobacio je agent – »specijalist«.

-Izvinite za trenutak!

Valter je, videći da nema kud, prišao ilegalcu i glasno upitao:

-Jeste li mene trebali, gospodine?

-Čini mi se da se poznajemo, odvratio je istim tonom ilegalac. A onda dodao kroz zube: »Beži, to je policajac.«

-Ne verujem. Biće da ste se prevarili, bar što se mene tiče!

Vratio se za sto, miran i kao da se ništa nije dogodilo. Zatim je, čak i u šahu, matirao protivnika.

Koliko je Valter učinio u Tuzli za svega nekoliko meseci i kako je na izvanredan način, a pod najtežim uslovima, priremao iznutra prvo oslobođenje najvećeg grada istočne Bosne, vidi se iz njegovog izveštaja Oblasnom komitetu KPJ za istočnu Bosnu od 16 juna 1943 godine. U vreme kada se završavala Peta neprijateljska ofanziva i neprijatelj trubio u sve doboše da je Narodnooslobodilački pokret »kanačno i zauvijek« uništen, Valter je daleko od Sutjeske, ovako pisao

»Dragi drugovi,

prekjuče sam dobio Vaše pismo u kome obaveštavate o stanju kod Vas na terenu i o zaključcima poslednjeg sastanka Oblsnog komiteta. Bio sam u sumnji da nisu, možda, propala na putu moja ranija pisma iu međuvremenu sam Vam, zajedno, poslao i dva pisma iz Sarajeva. Pisma »Za Isu«[1] sam otvorio i pročitao na osnovu ranijedozvole, jer sam se samo tako mogao obavestiti o stanju i radu tamošnjih organizacija. Kod njih sun prilike prilično teške, a policiske mere u svakom pogledu pooštrene (kretanje, ulazak i izlazak iz grada, prijavljivanje, racije itd.). Poslednjih dana su sa ulica, iz kavana i kuća, u pravom lovu na ljude, pokupili nekoliko hiljada građana i odmah otpremili za transortnu i pomoćnu službu u akcijama prema Sandžaku i Crnoj Gori. Ukoliko vi smatrate da je potrebno i od koristi slanje jednog druga u Sarajevo pod takvim prilikama, ja ću to preuzeti na sebe iako bi prebacivanje ilegalaca danas bilio i teško i rizično. U tom slučaju pošaljite mi sliku toga druga da mu se izradi legitimacija.

Moj kurir je spreman da poštu odnese čim je dobijem od Vas – veza je na toj strani ponovo organizovana.

Već poodavno poslao sam prikaz naših organizacija na ovom terenu. Ovog puta šaljem novi izveštaj...«

Sačuvano je, nažalost, svega nekoliko Valterovih izveštaja i pisama: jedan iz Tuzlei nekoliko iz Sarajeva. Svi su oni pisani njegovim lepim i čitkim rukopisom, sitnim strpljivim slovima i rečima iz kojih je izbijala sigurnost komuniste a ozbiljnom i teškom ilegalnom radu. Tako suuveć pomenutom izveštaju Olasnom komitetu za istočnu Bosnu, on ovako rezimira stanje u Tuzli u junu 1943 godine:

»Organizacije u gradu koje je ranije razjedala nedisciplina i nekonspirativnost, otresle su se prilično ovih slabosti i već su u znatnoj meri sređene. One, doduše, nisu naročito brojno prošiene, ali su uspele da obuhvate i okupe oko sebe znatan broj simpatizera. Složio sam se sa Vašim direktivama o malobrojnosti i gipkosti naših organizacija i to nas je u doba nekonspirativnosti očuvalo. Međutim, na poslednjem sastanku Mesnog komiteta dao sam direktivu da se povede kurs prijema novih članova u Partiju, proširivanja postojećih i stvaranja novih organizacija. Izbor ljudi je kudikamo veći, pa će i mogućnost grešaka u odabiranju biti manja... Imamo zasada dve ćelije, četiri partiska aktiva sa 12 članova Partije i četiri kandidata. Van ovoga broja imamo četiri člana Partije koji su odvojeni od rada zbog grešaka, labavosti ili kompromitovanosti kod policije. Smatram da je novi kurs koji ćemo povesti ispravan i da odgovara današnjem stanju i potrebama našeg pokreta«.

Valter kao da je imao poseban da da oceni ljude i pod najtežim uslovima, asvi sačuvani dokumenti govore o tome da se, u izvandrednoj pronicljivosti, nije nikada zanosio povremenim padovima, usponima još manje. U već pomenutom izveštaju od 16 juna 1943 on kaže:

»Partiske organizacije ipak se nisu još dovoljno uzdigle da bi bile politički rukovodioci na svojim sektorima. To važi donekle i za Mesni komitet koji se, istina, organizaciono uzdigao. Najveća zasluga i udio u podizanju i sređivanju organizacija u Tuzli pripada sekretaru Mesnog komiteta[2] koji zaista ima karakteristike izraslog političkog rukovodioca.

Naš političko – propagandni rad (širenje i proturanje materijal, radio – vesti, populiranje Narodnooslobolilačke vojske i Partije itd.) obuhvatio je znatan krug ljudi tako da se stvarno oseća delovanje Partije.

Paralelno sa političkim radom išlo je i omasovljenje Narodnoolsobodilačkog fronta, a to je omogućilo pomaganje skoro svih žrtava fašizma,kojih u Tuzli ima veliki broj, a u ovim teškim prilikama naša im ke pomoć jedina. U tu svrhu trošimo mesečno 50 – 60 hiljada, a cifra će se i dalje povećavati ne samo zato što ćemo pomagati nove porodice, nego i radi povećavanja visine pojedinih pomoći. Ovo je potrebno ne samo zbog teškog položaja u kome se nalaze porodice naših drugova, već i radi ugleda Parije, pa sam radi toga naredio najveću brigu u ovom pitanju.

Ne znam kako sada novčano stojite, ali ukoliko Vam je potrebno, odmah ću poslati jer stalno čuvamo izvesnu rezervu.

Materijala ima mnogo sakupljenog i trebalo bi ga prebaciti. Posebno je sakupljen materijal za našu novu tehniku«.

Koliko su u Tuzli razgrano Narodnooslobodilački pokret na svim sektorima, potvrđuju dalji izvodi iz ovog dragocenog Valterovog izveštaja:

»Još mi nije uspelo stvaranje posebnog obaveštajnog centra koji bi samostalno delovao. Naše veze na toj strani i izvori obaveštenja znatno su prošireni i valjalo bi taj posao centralizovati i srediti, ali zasad nemam pogodnog čoveka. Uspeli smo da ostvarimo relativno dobar uvid kod domobrana, legije pa i policije, ustaškog strožera a nešto i kod Gestapoa. U domobranstvuse nalazi jedan naš dobar drug, član partije, i po dogovoru sa mnom tražiće i verovatno uskoro dibiti službuu Tuzli. Stvorio sam plan formiranja vojnog rukovodstva za Tuzlu i on će se moći realizovati ako taj drug dođe ovamo. Njemu bi poverio vođenje obaveštajne službe, a članovi vojnog rukovodstva imali bi da bolje povežu ljude iz Tuzlanske domobranske brigade, pozadinskih jedinica, legije itd.

I rad oko AFŽ doneo je rezultate: povezano je dosta žena, ali sam odustao od stvaranja posebnih organizacija, jer bi to moglo da ugrozi čitav rad – opet radi nekonspiracije. Kada iz ove plime našeg pokreta budu izrasle dobre i ozbiljne drugarice, moći će se stvroriti nešto čvrsto i solidno. Svestan sam koliko je za nsa važno borbeno podizanje žena pa ću povesti najozbilniju brigu da se i na toj liniji ostvari što više.

Po liniji ilegalnog Narodnooslobodilačkog odbora ostalo se na onom što sam izneo u prošlom pismu. Veze su stalno održavane, ti ljudi su nas u nekoliko navrata pomogli, spremni su da, nešto kasnije, prihvate našu kombinaciju, ali nisam uspeo da u celini razbijem njihov oportunizam. Narednih dana ću opet održati neke sastanke.

SKOJ se podigao i relativno dobro sredio. Njegov Mesni komitet sastavljen je od vrlo mladih i neiskusnih, ali vrednih i poletnih drugova. Rad se odvija preko četiri jezgra i 20 aktiva. Ja se bogzna koliko na razumem u tom poslu (nikada nisam bio u SKOJ-u!), ali sam poonome što sam čitao od omladinske literature i služeći se »Proleterom« i onom nedavnonm Okružnicom, nastojao da rad postavim kako treba. Nastojao sam da, istovremeno, postavim pitanje discipline i aktivnosti. Zavedena su takmičenja u akupljanju materijalnih priloga, obuhvatanju u Antifašistički front mladih, pisanju referata, tačnosti i borbenoj spremnosti. Ona su izbacila kao najbolje dva omladinca – radnika i jednu srednjoškolku. Jkedan od referata je bio »Smisao NOB-e i uloga omladine u njoj«. Bilo je preko 60 radova, među njima nekoliko vrlo dobrih.«

Na udaljenosti od 16 godina izgleda fantastično da je partijski instruktor u jednom okupiranom gradu kao što je Tuzla i pod najtežim uslovima ilegalne borbe, uspevao i stizao da se bavi svim onim stvarima vezanim za žive ljude. Valter je to sve mogao obaveštavajući drugove na oslobođenoj teritoriji svemu što bi ih moglo interesovati:

»Našli su se povukli iz Srebrnice a ustaše po ulasku u varošicu, pobili oko 50 Srba i desetak muslimana, među njima i sudiju Muhameda Aganovića, njegovu ženu i dete. Ovaj događaja izazvao je najveći revolt u Tuzli, naročito među muslimanima.

Pisao sam vam o Čedi Popoviću. Kako izgleda, četnici su ga prisilili da se pismeno obrati svojim poznanicima i kroz njih propagira komandu »jugoslovenske vojske u otadžbini«, dakle Dražu Mihajilovića i njegovu bandu, a napadajući nas. Popović nije imao kuraži da junački istupi, ali o svemu ću Vas naknadno tačno i pobliže obavestiti.

Po svim pitanjima, a u praktičnom radu, nisam se ustezao da primim na sebe odgovornost za ispravnost pojedinih odluka, ali sam uvek konsultovao ljude oko sebe.

Moj lični položaj odavno nije najbolji: često sam »baziran« jer su mere i ovde pooštrene. Nisam do sad postavljao pitanje odlaska na teren i ostavljam Vama da sami prosudite da li je vreme za moj izlazak. Mogo sam se zaželeo slobodnog vazduha!«

Ali Valter je vio isuviše dragocen baš u ovom sekttoru borbe i, umesto povratka u jedinicu, postavljen je po nalogu Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu, za sekretara Mesnog komiteta u Sarajevu.

Posao u Tuzli bio je skoro dovršen, jer je ovaj grad očekivao, za svega mesec dana, svoje prvo oslobođenje. Valter je sve pripremao, ali nije sačekao oslobodioce: njegov život produžavao se u novu, još uzbudljivu putanju.

Šta li ga očekuje u gradu pod Trebevićom?
Valter
Valter
Admin

Broj postova : 9623
Age : 71
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

https://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

VALTER BRANI  SARAJEVO Empty VALTER BRANI SARAJEVO CEO FILM

Komentar  Valter Sun Feb 12, 2023 10:41 pm

Valter
Valter
Admin

Broj postova : 9623
Age : 71
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

https://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

VALTER BRANI  SARAJEVO Empty Re: VALTER BRANI SARAJEVO

Komentar  Sponsored content


Sponsored content


Na vrh Go down

Na vrh

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu