SFRJ4EVER
"SAMO ZAJEDNO SMO JACI"

Ako niste registrovani posjetilac foruma, kliknite na "registracija" na dnu ovog prozora, a ukoliko ste registrovani član, kliknite na "login".
Traži
 
 

Display results as :
 


Rechercher Advanced Search

Latest topics
» HRVATSKA
Today at 1:06 pm by Valter

» ZAPAD DRHTAO OD SFRJ
Yesterday at 5:22 pm by Slaven

» KLOPKA OKO SRBIJE
Yesterday at 10:07 am by Valter

» KRITIKA KAPITALIZMA
Sun Dec 04, 2016 12:55 pm by Valter

» U ZDRAVOM TELU,ZDRAV JE I DUH
Sun Dec 04, 2016 12:50 pm by Valter

» TEžINA LANACA(BORIS MALAGURSKI)
Fri Dec 02, 2016 7:12 pm by Slaven

» VIJESTI BiH
Fri Dec 02, 2016 6:34 pm by Valter

» JEDNO PITANJE...
Fri Dec 02, 2016 6:30 pm by Valter

» DANAŠNJA OMLADINA
Fri Dec 02, 2016 6:06 pm by Valter

Gallery


Navigation
 Portal
 Index
 Članstvo
 Profil
 FAQ
 Pretraľnik
Affiliates
free forum
December 2016
MonTueWedThuFriSatSun
   1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031 

Calendar Calendar

Affiliates
free forum

100 GODINA NAKON ATENTATA U SARAJEVU

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down

100 GODINA NAKON ATENTATA U SARAJEVU

Komentar  Valter on Tue May 26, 2015 11:29 am

http://www.advance.hr/vijesti/100-godina-nakon-atentata-u-sarajevu-gavrilo-princip-i-hitac-koji-je-promijenio-svijet-o-povijesnom-kontekstu-jugoslavenstvu-revoluciji-terorizmu-i-sudbini-naroda/


100 godina nakon atentata u Sarajevu - Gavrilo Princip i hitac koji je promijenio svijet:

o povijesnom kontekstu,Jugoslavenstvu,revoluciji,terorizmu i sudbini naroda



Prije točno 100 godina na današnji dan, 28. lipnja 1914., Gavrilo Princip u Sarajevu je izveo atentat na prijestolonasljednika Austro-Ugarske Monarhije, nadvojvodu Franju Ferdinanda. Tim činom, koji će obilježiti narednih 100 godina, trajno je promijenio svijet, a njegovo ime postalo je besmrtni simbol pojedinca koji određuje tijek povijesti.

Svega nekoliko događaja u 20-om stoljeću mogu se po značaju usporediti s atentatom u Sarajevu, no svi oni su kronološki došli kasnije te stoga možemo reći kako je atentat na Ferdinanda vjerojatno i najveći i najvažniji događaj 20-og stoljeća.

Atentat u Sarajevu je i važan dio povijesti naše regije, samim time ne iznenađuje činjenica da će upravo današnji dan biti oportuno iskorišten za političke prilike. Ništa novo kada je riječ o Gavrilu Principu, još do 1914. njegov potez je korišten u političke prilike. No, važno je istaknuti da je sve što će se danas i sutra govoriti o njemu i samom činu atentata duboko uvjetovano dnevnom plitkom politikom, a Gavrilo Princip svakako zaslužuje puno više od toga.

Za vrijeme socijalističke Jugoslavije postojala je tendencija da ga se opiše kao pan-slavenskog revolucionara, danas je on za neke idol srpskog nacionalizma, za druge ikona velikosrpskih pretenzija u regiji. Davanje ovih posthumnih pridjeva Gavrilu Principu je posve nezahvalno, ali taj trend se nikada nije zaustavljao pa neće ni danas. Pokušati reći "istinu" o događaju koji je već odavno prerastao domenu objektivne istine i postao politički simbolizam, bilo bi iznimno teško, pa čak i pretenciozno. No, uvijek možemo pokušati, a takvi pokušaji danas su potrebni jer Gavrilo Princip ne bi smio biti samo politička poluga aktualnih struja - on je dio naše zajedničke povijesti.

Da bismo uopće mogli nešto reći o samom atentatu i zašto je isti doveo do izbijanja Prvog svjetskog rata, moramo se vratiti dosta godina unatrag. Moramo pokušati demistificirati tu scenu u kojoj mršavi mladić na ulicama Sarajeva mijenja povijest. Tko je zapravo bio Gavrilo Princip? Zašto je učinio to što je učinio? Koja je bila njegova prava ideološka pozadina?

Gavrilo Princip rođen je 25. srpnja 1894. u malom selu Obljaj, u blizini granice između BiH i Hrvatske, kod mjesta Bosansko Grahovo, svega oko 20-ak kilometara sjeverno od Knina.
Naselje Obljaj na karti
Bio je jedno od devetero djece, svega troje je preživjelo. Priča kaže da je bio boležljivo novorođenče te kako je lojalni pravoslavni svećenik rekao njegovoj obitelji da mu daju ime Gavrilo, po anđelu Gabrielu, te da će mu to pomoći u preživljavanju.

Pravoslavna srpska obitelj Principi živjeli su na ovim prostorima stoljećima. Njegovi otac i majka, Petar i Marija, bili su siromašni seljaci koji su živjeli na malom komadu svoje zemlje. Bili su kmetovi pod muslimanskim feudalcima kojima su morali davati jednu trećinu prinosa. Njegov otac Petar bio je čovjek striktnih manira - nije pio, psovao, čak do te mjere da su ga susjedi često izrugivali. Petar je sudjelovao u ustanku Hercegovine protiv otomanske vlasti, no kasnije se vratio na zemlju.
Roditelji Gavrila Principa, Marija i Petar
Obitelj se teško prehranjivala, a Petar je radio i dodatni posao - nosio je poštu te prebacivao putnike preko planinskog lanca prema Dalmaciji.

Unatoč protivljenju oca, Gavrilo se 1903., s devet godina, upisuje u osnovnu školu. Uskoro se ispostavlja da se radi o vrlo nadarenom dječaku. Briljirao je u predmetima te je čak dobio i nagradu ravnatelja.

Mladi Gavrilo Princip
S 13 godina zajedno sa starijim bratom Jovanom odlazi u Sarajevo. Inicijalni plan je bio da se Gavrilo upiše u austro-ugarsku vojnu školu. To bi bio logičan slijed za dječaka koji žudi za obrazovanjem, no njegov brat je po dolasku promijenio mišljenje. Nema sumnje kako je politička okolnost utjecala na to, naime jedan prijatelj Jovanu savjetuje da ne bi bilo dobro da mladi Gavrilo postane "egzekutor vlastitog naroda" te umjesto u vojnu Gavrila upisuje u trgovačku školu.

Prije nego nastavimo priču o Gavrilu, moramo se osvrnuti na povijesni kontekst da bismo mogli odgovoriti i na pitanje što austro-ugarska vojna škola uopće radi u Sarajevu.

Dakako, dilema se uvijek svodi na to koliko daleko želimo ići u povijest kako bismo opisali prilike koje su vladale početkom 20-og stoljeća. Pretpostaviti ćemo da svi znamo da ja Otomansko carstvo u to vrijeme dominiralo znatnim dijelom Balkana, kao i činjenicu da se nacionalizam na Balkanu javlja tijekom 19-og stoljeća.

Ipak, ključni događaj koji će utjecati na budućnost Bosne u Gavrilovo vrijeme bio je Rusko-Turski rat koji je trajao od travnja 1877. do ožujka iduće godine. Tzv. "pravoslavna koalicija" imala je za cilj potisnuti Turke s Balkana i osloboditi zemlje koje su bile pod njihovom kontrolom. Carska Rusija imala je velike interese u ovom ratu za kojeg bismo mogli reći kako je zapravo bio punih 20 godina u pripremi.

Naime, od listopada 1853. do veljače 1856. vodio se Krimski rat - sukob o kojem se danas ponovno, zbog situacije u Ukrajini, često govori u pojedinim krugovima. Kako i ime govori, velike bitke vodile su se na prostoru poluotoka Krim. Rusija se suočila s moćnom koalicijom snaga - protiv nje su krenule Francuska, Britanija i Otomansko carstvo.
Ilustracija - Krimski rat: Bitka za Sevastopolj
Govorimo o periodu kada je veliko i moćno Otomansko carstvo već bilo na zalasku, već je postalo "Bolesnik Europe". Zapadna Europa bila je u strahu da će to iskoristiti Carska Rusija zauzimajući teritorij koji je bio pod kontrolom Turaka. Drugim riječima, Parizu i Londonu odgovaralo je oslabljeno Otomansko Carstvo kao tampon zona prema Rusiji. Krimski rat je bio primarno usredotočen na potencijalno širenje Rusije na prostore oslabljenih Turaka.

Teško je ne povlačiti neke paralele s današnjom situacijom na Istoku Europe i sredinom 19-og stoljeća. Naime, onda kao i danas, Rusija se nadala da će im u ovom sukobu pomoći pokoja "odmetnuta" europska sila - s tim ciljem su pomogli Austriji ugušiti Mađarsku Revoluciju 1848. Veliku ulogu u gušenju ove revolucije (1848. je bila "revolucionarna" godina diljem Europe, ustanci protiv starih poredaka bujali su u mnogim zemljama) imao je hrvatski ban Josip Jelačić koji je poslao vojsku s južne strane i time zapravo odigrao ključnu ulogu u razbijanju revolucije, spašavajući time i austrijski tron.

Jelačić je time, navodno, želio osnažiti svoju ulogu u Beču kako bi u konačnici tražio hrvatsku nezavisnost. Dok neki u Austriji smatraju kako je Jelačić spasio carstvo od revolucije, drugi ga smatraju pobunjenikom koji je želio razbiti carstvo. U Hrvatskoj je slavljen kao nacionalni heroj, u Mađarskoj je pak zapamćen kao izdajnik.

Zanimljivo je u ovom kontekstu spomenuti i kako neki tvrde da je Karl Marx (Komunistički Manifest objavljen je upravo revolucionarne 1848.) "mrzio Hrvate", što je poprilično izvučeno iz konteksta - no svakako mu nije drag bio Jelačić koji je te godine postao konzervativnim simbolom gušenja progresivnih snaga.

Revolucija u Mađarskoj, 1848.
No, da se vratimo ključnoj kronologiji - Carska Rusija tada je također pomogla Beču u gušenju Mađarske revolucije iz jasnih vlastitih interesa. Naime, Rusija je očekivala da će joj se Austrija odužiti kada dođe do sukoba sa Zapadnim silama. Ništa od toga - kada je pet godina kasnije počeo Krimski rat Austrija je ostala "neutralna", no zapravo je podržavala ideju da Otomansko carstvo ne smije dodatno oslabiti te da je upravo ono "zaštita" od širenja Rusije prema zapadu.

Krimski rat bio je izuzetno krvav - Rusi (na čijoj strani se borilo i par tisuća Bugara, Crnogoraca i Grka) su izgubili oko 130,000 vojnika, dok je koalicija - Britanija, Francuska, Otomansko Carstvo, Sardnija - imala gubitak od oko 350,000 vojnika. Na strani anti-ruske koalicije je ratovalo i nekoliko tisuća Švicaraca, ali i tzv. "Slavenska legija" od oko 1,400 ljudi među kojima su bili i Hrvati, većinom iz tadašnje habsburške provincije Kraljevine Slavonije.
Izdanje britanskog lista The Ilustrated London News, datum 5. rujan 1855. Donja slika prikazuje: "Hrvatski kamp u Balaklavi" (op.a. Balaklava, nekadašnji grad, danas je dio Sevastopolja)
Rusi su preko godinu dana držali svoju glavnu utvrdu, Sevastopolj. No, nakon pada Sevastopolja na red je došla mirovna konferencija u Parizu, u ožujku 1856. Krimski rat bio je presedan po mnogočemu - primjerice, uporabi željeznica i telegrafa, a ovo je također bio prvi rat koji je intenzivno zabilježen fotografijama. Krimski rat je uvelike izmijenio granice zemalja regije.

Rusija je preživjela, a Otomansko Carstvo je spašeno - velike sile u Parizu su se obvezale poštivati nezavisnost i teritorijalni integritet Otomanskog carstva. No, neki teritoriji koji su vraćeni Turcima, recimo Moldavija, zapravo su sada već de-facto bili neovisni.

Kakve veze ima Krimski rat s Gavrilom Principom neki se sada već pitaju? Ima, bez brige dolazimo do toga. Kako smo i naveli ranije, Rusija je čekala otprilike 20 godina za uzvraćenje udarca. U to vrijeme Otomansko Carstvo nastavilo je slabiti, koliko god ga je Zapadna Europa nastojala spašavati. Bilo je očito da je "Bolesnik Europe" već na umoru nakon višestoljetne vladavine.

Rusija je čekala svoju priliku. Jačanje nacionalizma na Balkanu, naročito u pravoslavnim zemljama pod dominacijom Turaka, bivalo je sve jače. 24. travnja 1877., nešto više od 20 godina od potpisivanja mira u Parizu, kreće Rusko-Turski rat.
Ruski-Turski rat ilustracija - Bitka kod Karsa 1877. (današnja Turska)
Članice anti-otomanske koalicije bile su Carska Rusija, Rumunjska, Srbija, Crna Gora i Bugarska. Ovo je bila povijesna prilika za ove zemlje da se oslobode od višestoljetne turske vladavine.

Veliko "Istočno Pitanje" dolazi do usijanja - naime, Europa se još od 18. stoljeća pita što će se desiti kada dođe do urušavanja Otomanskog carstva, a taj trenutak sada je bliži no ikad.

Prije nego su Rusi krenuli u rat, pobuna protiv Turaka bila je sve snažnija. Jedna od važnijih i ključnih bila je Hercegovačka Pobuna u kojoj su se Srbi pobunili protiv otomanske vlasti - upravo u toj pobuni sudjelovao je i otac Gavrila Principa, Petar. Uskoro se pobuna širi i na Bosnu, pa sve do Bugarske i šire. Turci sve teže guše revolt, prisiljeni su slati sve brojnije snage, što zapravo otvara prostor za ruski angažman. Tursko gušenje pobune bilo je krvavo i brutalno, oni se ovdje bore za svoj opstanak u Europi i ne biraju sredstva. No, kada je buknula pobuna kršćanskog stanovništva u Bugarskoj postajalo je sve jasnije da Otomansko Carstvo neće izdržati. Ulazak Carske Rusije u rat bio je konačni udarac.
Američka propaganda u vrijeme Rusko-Turskog rata: Rusija kao velika hobotnica, ništa drugačije nisu situacije vidjeli niti sile Zapadne Europe
Anti-turska koalicija izgubila je gotovo dvostruko više ljudi, oko 215,000, dok je Otomansko carstvo izgubilo oko 120,000. No, pobjeda je bila u rukama koalicije. No, umjesto da upravo ovo bude i konačni kraj Otomanskog Carstva, još jednom se angažirala Europa - ovog puta ne vojno, ali politički.

Mir je potpisan u San Stefanu 3. ožujka 1878. No, kasnije su odredbe poništene Kongresom u Berlinu.

Neke od odredbi nikad provedenog Sanstefanskog mira bile su:
- Srbija, Rumunjska i Crna Gora dobivaju nezavisnost
- Rusija dobiva dio Rumunjske, a Rumunjska dio sjeverne Turske
- Stvara se Velika Bugarska koja je samo formalno turski vazal, dok je u stvarnosti pod kontrolom Rusije, prostirala bi se sve od Dunava do Egejskog mora, Ohrida i Crnog mora na istoku.
Potpisivanje mira u San Stefanu 3. ožujka 1878
Mada nikad nije proveden, Sanstefanski sporazum imao je dalekosežne posljedice za Južne Slavene i njihove odnose s Rusijom. Rusija je podržala maksimalne bugarske pretenzije, dodjeljujući Bugarskoj, između ostalog, Prizren, Prištinu, Ohrid i Niški okrug. Neki drže kako je upravo ovaj neravnopravni tretman balkanskih naroda pogoršao odnose koji su započeli udaljavanje od Rusije. Srbija, mada je ovime dobivala nezavisnost, nikako nije bila zadovoljna zbog teritorijalnih uvjeta.

Ovo je bilo upravo ono čega se Europa pribojavala već najmanje stotinu godina - na raspadu Otomanskog Carstva doći će do velikog širenja Carske Rusije. San Stefan je stoga poništen već u srpnju iste 1878. godine za vrijeme održavanja, novog, mirovnog kongresa u Berlinu. Tu dolazimo i do odredbe koja će u konačnici dovesti i do atentata u Sarajevu 26 godina kasnije - naime, u Berlinu je zaključeno da će BiH ostati nominalno pod turskom vlašću, ali de-facto njome od sada upravlja Austro-Ugarska. Drugim riječima, Austro-Ugarska ovim sporazumom postaje novi okupator BiH, mada će u primjenu tog "prava" krenuti tek 1908.
Kongres u Berlinu, 1878.

_________________
Samo zajedno smo jaci!
http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Valter
Admin

Broj postova : 3185
Age : 64
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

Vidi profil korisnika http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

Re: 100 GODINA NAKON ATENTATA U SARAJEVU

Komentar  Valter on Tue May 26, 2015 11:31 am

Nastavak...


Invazija austro-ugarske vojske na oslabljenu tursku vojsku i lokalne odrede u BiH počinje 29. srpnja 1878. Drugim riječima, Austrijanci nisu gubili vrijeme. Sa snagom od oko 80,000 vojnika kreću na BiH. Ključni zapovjednici u austrijskoj vojsci bili su iz Hrvatske. Glavni zapovjednik bio je Hrvat iz Gospića, Josip Filipović. Među istaknutijim zapovjednicima austrijske vojske bili su i Stjepan Jovanović, Srbin iz Hrvatske, kao i Gavrilo Rodić koji, unatoč činjenici da je bio pobožni pravoslavac, nije se izjašnjavao kao Srbin po nacionalnosti ističući kako je njegova primarna zadaća u životu služiti austrijskoj vojsci. Dakako, nije bio jedini u to vrijeme - možda ta tema danas nije popularna zbog povijesnog konteksta, no odanost Beču na ovim prostorima bila je velika, i to kod raznih nacionalnosti i vjeroispovijesti. Nakon pobjede austrijske vojske mnogi Muslimani su krenuli u masovnu emigraciju.

Austro-ugarska vojska je brzo napredovala, no na nekim mjestima suočeni su s iznimno jakim otporom - istaknute bitke vodile su se za Čitluk, Stolac, Livno i Klobuk. Poraze su doživjeli kod Maglaja i Tuzle, no unatoč tome do listopada 1878. zauzimaju Sarajevo i okupacija se privodi kraju. Bosanski Muslimani su pružali žestoki otpor - razumljivo, pošto su znali da će pod Austro-Ugarskom izgubiti svoj po religiji privilegirani status. Unatoč činjenici da je već u listopadu BiH došla pod kontrolu Austrije, tek 30 godina kasnije - 1908. - Beč će proglasiti i službenu aneksiju BiH od Otomanskog Carstva što će izazvati velike tenzije s Moskvom i Beogradom.
1878. Austro-ugarske snage napadaju Sarajevo
U periodu od okupacije do aneksije situacija u BiH je zapravo bila relativno mirna. Beč je jako radio na tome te je želio BiH pretvoriti u "model kolonije" - pokretani su brojni socijalni programi, modernizacija ekonomije itd. Izgledalo je kako je Austrija sve dobro isplanirala, uveli su nove političke programe, počeli opsežnu prilagodbu zakona, no rastući Jugoslavenski nacionalizam nije se mogao tek tako ugasiti.

Dakako, danas, zbog povijesnog konteksta, mnogima je prva asocijacija na Jugoslavenstvo socijalistička federacija SFRJ, no pokret svakako nije nastao kao socijalistički, već primarno pan-slavenski nacionalistički. SFRJ će kasnije nastati kao politička amalgamacija socijalizma i jugoslavenskog nacionalizma, ali to će se desiti tek pola stoljeća nakon.

Kada je Austrija izvela aneksiju BiH 1908., mladi Gavrilo Princip tada će imati 14 godina, u tom povijesnom trenutku za BiH biti će učenik trgovačke škole u Sarajevu. Austrijska, sada i de-jure, okupacija izazvati će veliki bijes, naročito kod bosanskih Srba među kojima je pan-slavenska ideologija bila izrazito jaka.

Iz ovih događaja je vidljivo kako velike sile Europe, od Rusije do Britanije, koriste cijeli prostor Balkana kao svoju šahovsku ploču te narodima diktiraju sudbinu. U višestoljetnom procesu ovaj prostor Južnih Slavena rastrgan je po religijskim osnovama, što je ostavilo prostora za konflikte i u modernom vremenu. Bez da bi cilj bio vrijeđati bilo čije religijske osjećaje - no, samo jedan pogled na religijsku kartu Balkana pokazuje kako je religija na ovim prostorima primarno u domeni geopolitičkih sila, takva je bila onda, takva je i danas.

Ljudi imaju snažne religiozne osjećaje, no u suštini se radi o faktorima kontrole na Balkanu. Današnja politička klasa ponovno igra na kartu religije te je sama gotovo sigurno lišena svakog religioznog "zanosa".

Iz te perspektive, imajući u vidu svu povijest interesa velikih sila na Balkanu, zaista je čudo da se na ovom prostoru uspjela uspostaviti socijalistička Jugoslavija koja je objedinila sve skupine u jednu zajednicu. Dakako, SFRJ je također bila geopolitička organizacija u kojoj je upravo geopolitika postala važnija od puta prema socijalizmu što je uvelike i dovelo do njenog raspada (ništa novo, promjene u geopolitici često dovode do raspada geopolitičkih projekata).

Stoga nije toliko čudno da se SFRJ osnovala, pravo je iznenađenje da se ona uspostavila na autonomnim temeljima, ovog puta "između velikih sila", a ne u njihovom direktnom krugu interesa - jer koliko god pan-Slavenstvo bilo popularno, ono je ipak vodilo u rusku sferu interesa (što je kasnije izbjegnuto dramatičnim Titovim "ne" Staljinu).

Dakako, kada je riječ o SFRJ kod naših naroda još uvijek "frcaju emocije" te je samo manjina spremna za objektivnu debatu o konkretnim geopolitičkim svojstvima te federacije (kamoli pan-slavenstva). Mogli bismo čak reći kako su upravo "emocije" i najveći hendikep ovih naroda danas, a to se jako dobro vidi i u aktualnom periodu potpune političke i ideološke konfuzije.

No, kada već spominjemo političku pismenost i ideološku potkovanost, onda centralnoj temi današnjeg osvrta - Gavrilu Principu - moramo priznati da je itekako dobro poznavao svoje teorije, mada je u vrijeme atentata u Sarajevu imao "svega" 20 godina. Ova riječ je u navodnicima s razlogom, jer tako nam zvuči to iz današnje perspektive kada su ljudi generalno politički nepismeni i u 30-ima, 40-ima, a možda i doživotno. Početkom 20-og stoljeća to svakako nije bio slučaj, a mladi revolucionari (ili "teroristi"?) bili su itekako voljniji baviti se tim pitanjima već u ranoj mladosti.

No, prije nego krenemo dalje, prije nego dođemo do samog čina koji se desio na današnji dan prije točno 100 godina, moramo se osvrnuti na tadašnju situaciju u BiH.

Još od Stjepana Tomaševića, zadnjeg bosanskog kralja iz dinastije Kotromanića, ova zemlja nije bila suverena. Davno, davno je to bilo... Stjepan je nakon smrti oca krunu preuzeo 1461., a već dvije godine kasnije Otomansko carstvo, pod vodstvom Mehmeda II, prigodno nazivanog "Osvajačem", bilo je spremno za konačnu invaziju (turski pohod na Bosnu zapravo je počeo već 1384., no zapadni dio zemlje odolijevao je gotovo 100 godina).
Stjepan Tomašević, zadnji bosanski kralj iz dinastije Kotromanića
Stjepan je očajno pokušavao osigurati pomoć Papa Pija II, mađarskog kralja Matije Korvina i drugih. Znao je da Kraljevina Bosna sama nije u stanju suprotstaviti se Turcima. Očito nije mogao ni zamisliti da će europske sile tek tako dopustiti da Turci "uđu u Europi" - vjerovao je sve do kraja da će pomoć ipak stići te je stoga odbio pristati na Mehmedove zahtjeve. Taj ponosan stav koštati će kralja Stjepana glave, doslovno. Mehmed II, gnjevan činjenicom da mu se ovaj odbija pokoriti, pokreće invaziju na Bosnu i uskoro zarobljava kralja Stjepana. 25. svibnja 1463. Stjepanu odrubljuju glavu u naselju kod Jajca koje se od onda naziva Carevo Polje. Egzekucija se smatra kulminacijom otomanske vlasti nad Bosnom.
Ilustracija - turska vojska Mehmeda II
Dakako, iz jasnih geopolitičkih razloga - kao što je Zapad na Balkanu širio Katoličanstvo, a Istok Pravoslavlje, tako sada Turska širi Islam, dodajući ovom prostoru još jednu religijsku dimenziju. No, bez obzira na kasnije religijske pripadnosti - okupator je okupator, a narod BiH nikada se nije mirio s niti jednom okupacijom.

Pola tisućljeća ovaj narod je čekao na kraj otomanske okupacije, da bi odmah - bez trenutka "predaha" - došli pod novu okupaciju, ovog puta Austrije. Gnjev je itekako razumljiv, naročito ako uzmemo u obzir da su se tada, dakle krajem 19. stoljeća, već poprilično "probudile" nacionalističke ideologije, ali panslavenski unitarizam koji će, zbog povijesnih okolnosti i razdvajanja s ostatkom slavenskih naroda, postati specifično južnoslavenski unitarizam.

Kako smo i naveli ranije, nakon što je Otomansko Carstvo - već poprilično "bolesno" - pretrpilo snažan udarac u Rusko-Turskom ratu, koji je eskalirao nakon pobuna u BiH, Bugarskoj i drugdje, desio se mirovni kongres u Berlinu 1878. Tu su Turci zapravo izgubili BiH, ona je ostala "samo na papiru" pod otomanskom jurisdikcijom, dok pravu kontrolu - nakon vojne okupacije - preuzima de-facto Austrija.

Kongres u Berlinu vodio je istaknuti njemački kancelar Otto von Bismarck koji je na sebe "preuzeo zadaću stabilizacije Balkana" te je prihvatio činjenicu da se moć Turaka već znatno smanjila. Netko je trebao "uletiti" na ovaj prostor čija okupacija slabi. Tako je u geopolitici uvijek - nakon velikih konflikata velike sile grabe što se ugrabiti može. Sjetimo se samo Europe nakon Drugog svjetskog rata, podjele Njemačke, blokovske strukture, preotimanje Istočne Europe od ruske sfere interesa nakon pada SSSR-a itd.

Tako je bilo i u Berlinu 1878., velike sile sjele su kako bi nacrtali novu kartu svijeta, 60 godina kasnije to će u Jalti napraviti Roosvelt, Staljin i Chruchil. Male zemlje mogu samo gledati i negodovati, ali sudbina satelita za njih je neminovna - razlog više zašto zaista postoji potreba većeg fokusa na geopolitičku stvarnost nekadašnje SFRJ koja je uspjela izbjeći zapravo neizbježno (Staljin i Churchil već su bili dogovorili kontrolu poslijeratne Jugoslavije u omjeru "50%/50%").

U Berlinu 1878. Bismarck je imao jasan cilj - spriječiti stvaranje Velike Bugarske, koja bi bila ruski satelit. Stoga je Bugarska proglašena nezavisnom, ali ne u onakvim granicama kakvima se vidjela na temelju Sanstefanskog mira, te i dalje pod nominalnom kontrolom Osmanskog carstva. Makedonija je u potpunosti vraćena Turcima, Srbija i Crna Gora dobile su napokon nezavisnost, ali Austro-Ugarska je okupirala Sandžak. Britanija je pak preuzela kontrolu nad Ciprom. No, u kontekstu današnje obljetnice najvažnija je stavka ta da je kontrola nad cijelom BiH 1878. data u ruke Austro-Ugarske.

Kongres u Berlinu izazvao je veliku krizu u odnosima između velikih sila. Dok su male zemlje mogle samo promatrati kako veliki igrači kroje njihove sudbine, dolazilo je do sve većih tenzija između tzv. "Lige trojice careva" - dakako to su: ruski car Aleksandar II, austrijski car Franjo Josip I i njemački car William I.

Carska Rusija bila je gnjevna - smatrali su kako su ih Njemačka i Austrija nasamarile, jer poništenjem prvotnog mirovnog sporazuma u San Stefanu, kongres u Berlinu nikako nije zadovoljio ruske imperijalne apetite, a dolazak BiH pod austrijsku kontrolu samo je jedan od detalja.

Pošto se savezi između imperijalnih sila uvijek sklapaju na temelju osobnih interesa, to će i ovog puta utjecati na tijek povijesti. Rusija, nezadovoljna činjenicom da na "ostacima" Otomanskog carstva profitira Berlin i Beč, počinje se okretati prema novim savezima. Tu se zapravo već slažu figure za Prvi svjetski rat. Oni koji danas sve žele svaliti na Gavrila Principa, tvrdeći kako je "jednim metkom ubio 20 milijuna ljudi", ili romantiziraju (u nekrofilnom smislu) povijest ili nisu svjesni odnosa koji su u Europi već bili na snazi prethodno atentatu u Sarajevu.

Ključna prekretnica u odnosima tadašnjih velikih sila bila je stvaranje saveza između Britanije, Francuske i Rusije pod nazivom "Antanta". Povezivanje između Francuske i Rusije ostvareno je već tijekom 1891.- 1894. godine potpisivanjem niza sporazuma o suradnji. Godine 1904. Francuska i Velika Britanija sklopile su ugovor poznat pod imenom "Entente cordiale" ("Srdačni sporazum", odatle i dolazi naziv - Antanta). Njime su se dogovorili o podjeli zona utjecaja, mahom u Africi te o zajedničkoj politici protiv Njemačke. Posljednja etapa u nastanku bloka Antanta zbila se 1907. godine kad su se Rusi i Britanci dogovorili o podjeli interesnih zona u Perziji (današnji Iran). Tada je i Rusija ušla u savez s dvjema zapadnoeuropskim silama.

Ilustracija - Antanta: savez Rusije, Britanije i Francuske
Savez istoka i zapada je formiran, a između njih našle su se Njemačka, Austro-Ugarska i Italija - zemlje koje će, s Otomanskim Carstvom dakako, tvoriti Centralne sile po izbijanju Prvog svjetskog rata koji je sada po stvaranju Antante već puno bliže no što mnogi u Europi mogu i zamisliti.

Njemačka je počela jačati tursku vojsku, što je Rusiju dodatnu razljutilo, no najviše od svega ipak ih je razljutila Austro-Ugarska aneksija BiH. Rusija je sebe smatrala liderom slavenskog svijeta te je osjećala kako bi kontrola nad Balkanom trebala pripadati njima. Nadalje, Rusija je na austro-ugarsku okupaciju BiH gledala kao na prvi korak prema aneksiji Srbije i Crne Gore. Zbog toga Rusija sa Srbijom potpisuje pakt o obrani, što znači da stupa u rat ukoliko bilo tko napade Srbiju. Drugim riječima, figure su postavljene, rat može uskoro početi kao domino efekt. Nadalje, 1905. Rusija je doživjela težak poraz u ratu s Japanom, što ju je dodatno navelo na savez s Parizom i Londonom, kako ne bi počela nizati poraze i na svojim zapadnim granicama.
Centralne sile (smeđe) i Antanta (zeleno) pred početak Prvog svjetskog rata
Francuska je bila u stalnom strahu od Njemačke (i obrnuto) te joj je savez s Rusijom bio itekako potreban. Britanija je pak imala samo jedan cilj - osigurati što dulje postojanje svojih ogromnih prekomorskih teritorija.

Pojava Antante snažno je uznemirila Austro-Ugarsku i Njemačku, razlog više zašto je Austrija godinu nakon, 1908., krenula iz de-facto nadzora BiH u konkretnu vojnu okupaciju. 6. listopada 1908. izbija tzv. "Aneksijska kriza" ili "Prva balkanska kriza". Naime, Austro-Ugarska tog dana objavljuje aneksiju BiH koja je do tada, od sporazuma u Berlinu 1878., bila još uvijek de-jure pod kontrolom Osmanskog carstva. Izbila je velika diplomatska kriza, odnosi između Beča i Moskve potpuno su se srozili, kao i odnosi između Beča i Beograda. Unatoč činjenici da je izgledalo kako je Austrija u konačnici iz ove krize, koja je potrajala oko godinu dana, izašla kao diplomatski pobjednik, upravo će ovaj potez biti jedan od ključnih koji će odvesti svijet u rat. Rusija je zaključila da si više neće dopustiti ovakav propust te su počeli naglo jačati vojsku.

6. listopada 1908. (dan nakon što je Bugarska proglasila nezavisnost od Otomanskog Carstva - ovo je zapravo bila austrijska reakcija na taj očekivani potez), austrijski car Franjo Josip I. obratio se narodu Bosne i Hercegovine poručujući im kako ima namjeru dati im autonomiju i ustavni ustroj te da se mogu od danas smatrati anektiranima.
Građani Sarajeva čitaju proglas u kojem piše kako ih je Austro-Ugarska upravo anektirala
Već idući dan Srbija mobilizira vojsku i stavlja je na ratnu spremu. Otomansko Carstvo više je prosvjedovalo protiv proglašenja nezavisnosti Bugarske nego austro-ugarske aneksije BiH, očito zbog činjenice da im je već 1878. bilo jasno da je BiH za njih izgubljena.

Uslijedili su prosvjedi svih, osim Njemačke koja je diplomatski bila na strani Austrije. U konačnici su se Rusija i Srbija diplomatski povukle, prihvaćajući novu stvarnost. Dakako, BiH je već bila okupirana od strane Austrije, još od 1878., no ova aneksija 1908. udarila je nove temelje - ovo je početak austrijskog kolonijalizma kojeg je Rusija htjela izbjeći, a Srbija se nadala da okupacija ipak neće potrajati.

Srbi u BiH bili su gnjevni - jedan dio nadao se da će nakon povlačenja Turaka doći do formiranja Velike Srbije, drugi, naročito mladi idealisti poput Gavrila Principa, očekivali su da je ovo početak jugoslavenskog jedinstva. Muslimani u BiH nisu pak mogli vjerovati da će sada njima vladati kršćanski car. No, očekivano, Hrvati su bili entuzijastični te su jedva dočekali aneksiju. Hrvatski predstavnici, Nikola Mandić i Antonije Sunarić, izrazili su zahvalnost caru na aneksiji. No, hrvatski entuzijazam neće dugo potrajati, naročito kada shvate da Beč nema planova ujediniti BiH s Hrvatskom.

Negodovanju Moskve i Beograda odlučio je iduće godine stati na kraj Berlin - Njemačko Carstvo 21. ožujka 1909. Rusiji šalje ultimatum tražeći da odmah priznaju austro-ugarsku aneksiju BiH. Rusija je to odmah i učinila, a uskoro za njom, 31. ožujka, i Kraljevina Srbija, kao i Kraljevina Crna Gora 5. travnja.

U novom parlamentu BiH sve tri etničke skupine su zastupljene, no Hrvate zastupaju dvije stranke (Hrvatska narodna zajednica i Hrvatska katolička udruga), dok Muslimane zastupa Muslimanska narodna organizacija, a Srbe Srpska narodna organizacija.

Demografski podaci pokazuju kako se postotak Muslimana od okupacije 1978. do aneksije 1908. smanjio s 38.7% na 32.2%, broj Srba ostao je relativno isti (oko 43%), dok je broj Hrvata u BiH narastao s 18.1% na 22.9%. Ovim demografskim kretanjima Srbi su u BiH postali daleko najveća skupina, gotovo polovica stanovnika BiH bili su Srbi u vrijeme aneksije. Stoga je posve jasno kako je na ovo gledala vlast u Beogradu koja je smatrala da bi BiH trebala pripasti njima. Muslimani su ostali bez svog turskog saveznika, a Hrvati - mada su bili najmanja skupina od tri, imali su iza sebe saveznika-okupatora, Austriju.

No, već tada nekima je bilo jasno da trajna stabilnost ne može postojati u BiH ukoliko u krupni plan dođe etnički nacionalizam. Ideja Jugoslavenstva tu je došla kao najbolje moguće rješenje jer ona može jedinstvo podići na jednu višu razinu.

Jugoslavenstvo je svakako ideja koja nudi odgovore na brojne probleme ove regije, a i sam koncept širokog jedinstva sam po sebi mnogima će uvijek biti prihvatljiviji od fragmentiranog nacionalizma koji u konstelaciji moćnih sila nikada ne može u potpunosti biti niti suveren niti autonoman. Počeci Jugoslavenstva nastaju 30-ih godina 19-og stoljeća, a prvi zagovornici jedinstva bili su mladi hrvatski intelektualci koji su stvorili tzv. Ilirski pokret koji u temelju zagovara zajednički identitet Južnih Slavena. Ističući zajedničke etničke i jezične povezanosti, pristaše Ilirskog pokreta, zagovarale su suradnju koja bi u konačnici dovela i do političkog ujednjenja.

Ključni lider Ilirskog pokreta, Ljudevit Gaj, istaknuo je kako su Hrvati i Srbi dvije najveće skupine Južnih Slavena, odnosno "ilirske" nacionalnosti, a tu - prema njemu - upadaju i Slovenci, stanovnici BiH, Bugari, Crnogorci i drugi. (Iliri je zbirno ime za heterogenu skupinu plemena i plemenskih saveza tračko-ilirske grane indoeuropske etno-lingvističke porodice, poznatih u Starom vijeku na područjima od Panonske nizine pa do obala Jadranskog mora, južne Italije i Epira. Vjeruje se kako su Iliri nestali dolaskom Slavena s istoka. Očito se mladim hrvatskim intelektualcima ovo učinio kao zgodan detalj za formiranje pokreta).

Lider Ilirskog pokreta, Ljudevit Gaj
No, unatoč činjenici da je ovo bio jedan od prvih pan-Slavenskih pokreta, popularnost mu je uvelike ostala u krugovima gornje klase hrvatskih intelektualaca - Srbi, Slovenci i drugi nisu nešto pretjerano marili za "ilirski" identitet. No, temelj ujedinjenja Južnih Slavena je stvoren i odavde se mogao samo razvijati. Dakako, moramo biti svjesni okolnosti u kojima ove ideje nastaju - daleko od toga da su svi pan-Slavenisti bili romantičari, za neke je ovo bila konkretna ideologija nacionalističke nužnosti. Naime, mnogi Hrvati sa sve većim strahom gledaju na buđenje mađarskog nacionalizma, dok u isto vrijeme razmišljaju o načinima kako ujediniti sve teritorije u kojima žive Hrvati, tada još uvijek pod Austro-Ugarskom.

"Šturiji" nacionalizam se uvijek uvlačio u "velike" ideje, to nije nikakva novost. Pogledajmo samo što je ostalo od socijalizma u 20-om stoljeću i koliko je zapravo nacionalizam bio duboko integriran u sve te projekte, od SFRJ do SSSR-a i šire. Pogledajmo koliko je nacionalizam snažan u današnjoj Kini koja je nominalno "socijalistička" ili pak u Sjevernoj Koreji, koja više zapravo nije niti nominalno socijalistička.
Zašto kažemo "šturiji" nacionalizam? Jer pritom mislimo na onaj koji je na snazi danas - striktno hrvatski nacionalizam, srpski nacionalizam ili neki treći. Jugoslavenstvo je isto bio oblik nacionalizma, samo taktički drugačijeg. No, da bi Jugoslavenstvo zaista zaživjelo moralo bi se nekako zatomiti nacionalizam na nižoj razini, onaj striktno hrvatski, striktno srpski... To, kako i znamo iz tijeka povijesti, nije ispalo baš izvedivo, unatoč tome da su se mnogi pan-slavenski ideolozi u 19-om stoljeću, naročito u Hrvatskoj, zaista nadali da je nacionalnost Jugoslaven itekako dostižna.

Za neke je jugoslavenstvo zaista i bilo konačni cilj, no u stvarnosti mnogi "šturiji" nacionalisti željeli su samo eksploatirati ovu ideju u vlastite nacio-nacionalističke svrhe, kako u Hrvatskoj tako i kasnije u Srbiji. U vrijeme revolucionarne 1848., o kojoj smo već govorili u ovom tekstu, Ilirski pokret u Hrvatskoj postao je snažna politička sila unutar Austro-Ugarske. Primarno je zagovarao jedinstvo Hrvata i Srba u borbi protiv "okupacije" slavenskih teritorija.

Sam termin "Jugoslavenstvo" sklopljen je u drugoj polovici 19-og stoljeća od strane dva hrvatska katolička biskupa, to su bili Josip Juraj Strossmayer i Franjo Rački. Za njih obojicu Jugoslavenstvo bilo je supranacionalni kulturalni patriotizam, ideja koja može i treba ujediniti sve Južne Slavene. No, kao i Ilirski pokret, Strossmayer i Rački su naišli na slabi odaziv drugih Južnih Slavena. Srbi, koji su se tih godina primarno bavili borbom protiv Turaka, nisu bili odveć zainteresirani za ovakve ideje. Za srpske nacionaliste Jugoslavenstvo nije predstavljalo nekakav konkretan dobitak i nije im bilo jasno zašto bi se uopće povezivali s Hrvatima, koji su u jednom sasvim drugom bloku.
Josip Juraj Strossmayer i Franjo Rački
Prozor suradnje otvara se sredinom 60-ih godina kada u kontakt stupaju hrvatski biskup Strossmeyer i tadašnji srpski ministar vanjskih poslova, Ilija Garašanin. Zajedno se slažu da bi trebalo raditi na "stvaranju slobodne Jugoslavenske države od Austrije do Turske". Sam spomen na Iliju Garašanina kod mnogih Hrvata ima jednu konkretnu asocijaciju - njegov politički plan "Načertanije" (nacrt).

Naime, najpoznatije Garašaninovo djelo je tajni, nacionalistički i ekspanzionistički plan Načertanije, napravljen 1844. za potrebe srpske vlade. Za mnoge Načertanije je ideološki osnov pokušajima stvaranja Velike Srbije, kako tijekom 19. tako i u 20. stoljeću. Radi se o knjižici, od nešto preko 5.000 riječi, koja je ujedno i prvi politički program ideje Velike Srbije. Sam dokument su kasnije otkrile austrijske službe te su ga arhivirale u Beču.

Ilija Garašanin
Garašanin je igrao ulogu i u zbacivanju dinastije Karađorđevića, kojoj je prethodno služio, te je kasnije postao vatrenim zagovornikom konkurentskih Obrenovića (u Srbiji su dugo godina trajale žestoke borbe između dinastije Karađorđevića i Obrenovića).

Da li je Garašanin kasnijih godina "evoluirao" prema ideji Jugoslavenstva ili je i tu ideju vidio isključivo kao polugu srpskih nacionalističkih interesa, teško je reći. Od njegovog koncipiranja Načertanija do susreta s Strossmeyerom prošlo je 20-ak godina. Kasnije je u vanjskoj politici zagovarao formiranje Jugoslavije, kao jedine moguće države koja bi bila dovoljno jaka da se udupre i Austriji i Rusiji (sama činjenica da je ranije bio poprilično rusofilno orijentiran ukazuje da je Garašanin ipak prolazio kroz neke stupnjeve političke "evolucije").

No, koncept Jugoslavenstva nije bio naročito snažan u 19-om stoljeću, prije svega zbog činjenice da se mnogima takva ideja činila kao čista utopija. Otomansko Carstvo to je već stoljećima, a i Austro-Ugarska izgledala je monolitna i neuništiva. To je kao kada danas masama govorite o alternativi kapitalističkom načinu proizvodnje - mnogi takve ideje smatraju utopijom jer im se kapitalizam čini toliko nepomičan. No, kako za današnje dileme, tako su i ondašnje dobile novi zamah u kontekstu povijesnih previranja.

20. stoljeće donijelo je nagli zamah pan-slavenskoj ideji. Aneksija BiH izazvala je neugodan osjećaj kod mnogih stanovnika koji su sebe sada smatrali žrtvom jednog stranog imperijalizma. Promjene u Srbiji također su bile značajne - srušena je dinastija Obrenović, a kontrolu preuzima narodna Vlada u sklopu Ustavne monarhije.

Ono što je Hrvatima uvelike nedostajalo, potpora Srba za jugoslavenske ideje, sada se počinje mijenjati i kontakti su sve brojniji. Najpoznatiji hrvatski kipar, Ivan Meštrović, postao je snažan pristaša jugoslavenstva nakon svog putovanja u Srbiju gdje ga je impresionirala srpska kultura. Za međunarodnu izložbu u Rimu 1911. napravio je kip srpske narodne legende, kraljevića Marka. Kada su ga novinari u Rimu upitali tko je to, Meštrović ističe: "To je naš Marko, Jugoslaven s velikim i plemenitim srcem". Meštrović je kasnije pisao i pjesme govoreći o "jugoslavenskom identitetu", a neki ga počinju nazivati i "Prorokom Jugoslavenstva".
Ivan Meštrović
1912. izbijaju Balkanski ratovi - Južni Slaveni su sada ujedinjeni u borbi protiv Turaka i ovaj sukob pokazati će se itekako važnim za jačanje ideologije koja je do sada već itekako snažna. Godinu danas kasnije slovenski intelektualci objavljuju manifest u kojem prepoznaju "jugoslavensku naciju" te pozivaju na nezavisnost: "Činjenica jest da mi Slovenci, Hrvati i Srbi činimo jednu kompaktnu etničku i jezičnu cjelinu sa sličnim ekonomskim uvjetima. Trajno smo povezani istom sudbinom na istom teritoriju kojeg niti jedno od nas troje ne može ciljati odvojiti u budućnosti. Jugoslavenska misao među nama se danas snažno razvija i zbog toga danas svoje nacionalne sentimente šaljemo preko granice, Hrvatima i Srbima... Time svi zajedno postajemo članovi jedne i ujedinjene Jugoslavenske nacije".
Balkanski Rat 1912.
Svrha ovog teksta dakako nije baviti se povijesnim kronologijama i idejama Jugoslavenstva, no oboje je od izuzetne važnosti ako zaista želimo shvatiti što se točno desilo tog ljetnog dana 1914. u Sarajevu kada je Gavrilo Princip likvidirao austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda.

Možda je iz današnje perspektive to problematično za shvatiti - za nas koji živimo u vremenu nakon konkretnih propasti i nacionalističkog i socijalističkog Jugoslavenstva (mada je "šturiji" nacionalizam koji danas vlada možda samo jedna stranica u povijesti - prateći događaje iz 19-og stoljeća uviđamo kako je 20-ak godina, u povijesnom kretanju, zapravo jako kratak period, mada se nama od raspada SFRJ do danas činio kao jako dug) - moramo pokušati na trenutak zamisliti se u Sarajevu 1914. Zamislimo situaciju - imamo južnoslavenske narode među kojima se budi ideja o jedinstvu, kojeg nikada do sada nisu imali, a s takvim jedinstvom dolazi i moć, autonomija, suverenitet, pa čak i konkuriranje velikim silama Europe. Za jedan narod (ili narode) ovo su jako velike ideje, ogromne revolucionarne ideje, ovo je izlazak iz ropstva stranih okupacija, ovo je i otpor protiv domaćih reakcionarnih upravitelja. Nemojmo zaboraviti da se do te 1914. socijalistička misao već snažno pomiješala i s pan-Slavenstvom i drugim političkim kretanjima.

Ideje Karla Marxa i Friedricha Engelsa još nisu postajale konkretne na terenu, to će se desiti tek Oktobarskom revolucijom 1917. u Rusiji, ali u ideološkom smislu revolucionarni socijalizam uvlači se duboko u misli mladih idealista diljem Europe. Revolucionarni socijalizam kao ideja - ideja ravnopravnosti, ubrzanog ljudskog razvoja u svakom pogledu, oslobođenja radničke klase od ugnjetavanja - i danas je izvor zanosa mnogima, čak i nakon svih propusta 20-og stoljeća, možemo samo zamisliti koji je efekt imala tada, naročito kod mladih ljudi koji su bili slobodni od svih nametnutih disktracija današnjeg društva koje imaju za cilj stvoriti post-ideološku masu koja će bespomoćno gledati dok se nad njom vrši teror svih oblika.

Tu dolazimo i do ključnog pitanja koje je i danas toliko snažno aktualno - da li je Gavrilo Princip bio srpski nacionalist ili jugoslavenski nacionalist? Izgleda kako svi već imaju odgovor na ovo pitanje bez da išta o samom Principu znaju. Danas nitko ni ne pokušava pronaći odgovor na ovo važno pitanje, bitnija je vijest o otkrivanju njegovog spomenika u Istočnom Sarajevu od strane Milorada Dodika koji sigurno nije pan-Slaven. Nažalost, za neke je samo 5 sekundi vijesti dovoljno da formiraju svoje stavove. Za one koji žele opširnije saznati nešto o ovome, krenimo dalje.

Zašto bismo slušali bilo koga u zadnjih 100 godina po pitanju tko je i što je bio Gavrilo Princip kada imamo njegove riječi koji se bavi upravo tim pitanjem? Možda su hrvatski i srpski intelektualni elitisti tog vremena dobrim dijelom Jugoslavenstvo vidjeli kao jednu od odličnih metoda napredovanja vlastitih nacionalizama, ali malo je teže vjerovati da je tek 20-godišnji Gavrilo bio baš toliko usredotočen na političke spletke i igrokaze. Pretpostavka je da se ipak radi o mladiću koji je djelovao na temelju ideološkog zanosa, velikog zanosa - jer ipak je znao da će svojim potezom sam sebi uskratiti život. Politički manipulatori generalno nisu odveć voljni svoj život žrtvovati zbog ideala.

Nakon što je s dva smrtonosna hica ubio nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, Gavrilo Princip je uhićen i suđeno mu je u Beču. Na suđenju je dao svoj odgovor na gore postavljeno pitanje:

   "Politička unija Jugoslavena. To je moja ideja. Ja sam jugoslavenski nacionalist, ja želim ujedinjenje svih Jugoslavena i nije me briga u kakvom će ustroju biti ta država, ali mora biti slobodna od Austrije".


Zvuči li to kao srpski nacionalist ili "četnik" kakvim ga neki radikalni hrvatski nacionalisti danas nazivaju? Niti približno - ovo zvuče kao riječi istinskog jugoslavenskog revolucionara koji je bio spreman i na terorističku akciju kako bi pridonio ostvarenju svojih ideala. Kada kaže da ga ne zanima "kakav će ustroj" te države biti, on zapravo ponajviše ističe svoj revolucionarni karakter. Kao što istinski borac protiv klasne podjele ne mari odveć za definicijama kao što su Lenjinist, Trockist, Anarhist ili Demokratski-Socijalist (itd. itd.), tako ni mladi Gavrilo ne mari kakvo će biti, samo želi da bude, jer za njega je Jugoslavenstvo cilj koji prelazi sve druge ideološke osnove. Mržnja prema Austriji, s obzirom da se ipak nalazi u izuzetno turbulentnom periodu za BiH, također nije nerazumljiva.

No, mada se iz njegovih izjava može zaključiti kako se radi o osobi koja je zaista bila usredotočena na ideju Jugoslavenstva, da li je njegov čin zaista imao za cilj takav ideal ili je poslužio kao produžena ruke nečije politike?


_________________
Samo zajedno smo jaci!
http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Valter
Admin

Broj postova : 3185
Age : 64
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

Vidi profil korisnika http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

Re: 100 GODINA NAKON ATENTATA U SARAJEVU

Komentar  Valter on Tue May 26, 2015 11:31 am

Nastavak...

o je možda još i važnije pitanje. Dakako, Gavrilo Princip ne bi bio ni prvi ni zadnji zaneseni revolucionar koji svojim zanosom zapravo odrađuje tuđe, puno kompleksnije, političke planove. Takve situacije su doslovno svuda oko nas - od pobuna u Egiptu, Libiji, Siriji, pa do najnovijih u Ukrajini. Na svim ovim mjestima imamo ljude koji su vjerovali da se zaista bore za nešto jako pozitivno, veliko, te su spremni bez previše razmišljanja dati svoj život za takve ideale. Da ni ne spominjemo ekstremizam na Bliskom istoku gdje je davanje života za ideale svakodnevna pojava. Svijet je pun ljudi kao što je bio Gavrilo Princip i još uvijek je pun onih koji će njihov idealizam dobro iskoristiti. Od bombaša samoubojice u Iraku, do nevladinih organizacija u Europi - sve se svodi na angažman pojedinaca za interese njihovih upravitelja.

Da li je Gavrilo Princip "iskorišten" i od koga? Ako jest, teorija govori da je iskorišten od tadašnje vlasti u Beogradu. Naime, Srbija nakon službenog priznavanja austrijske aneksije BiH nije ni mogla utjecati na situaciju nekim drugim načinom.
Gavrilo Princip i drugi atentatori izvedeni pred sud
Zašto je politička elita u Beogradu osumnjičenik? Zbog organizacije u kojoj je djelovao Gavrilo Princip - Mlada Bosna. Radi se o tajnoj podzemnoj organizaciji u kojoj su većinom sudjelovali studenti, mahom Srbi, ali i Hrvati i Bošnjaci. Za neke je riječ o "političko-revolucionarnoj omladinskoj organizaciji", za neke je pak riječ o "terorističkoj organizaciji", ovisi koga pitate zapravo ili iz kojeg kuta gledamo.

Poznato je da je organizacija Mlada Bosna dobivala pomoć od organizacije "Crna Ruka" - tu dolazimo i do ključnih detalja. Naime, Crna Ruka bila je tajna srpska vojna organizacija formirana 6. rujna 1901. (tada poznata kao "Narodna Odbrana") od strane članova srpske vojske u Kraljevini Srbiji. Vojni dužnosnici planirali su izvesti atentat na kralja Aleksandra I Obrenovića i kraljicu Dragu, što su i učinili dvije godine kasnije. Vođa zavjernika bio je pukovnik Dragutin Dimitrijević. Kasnije postaje lider Crne Ruke, kako se organizacija zvala od 1911.

Pukovnik Dragutin Dimitrijević zvan "Apis" (desno) i drugi članovi Crne Ruke
Srpski parlament Dimitrijevića je nazvao "spasiteljem domovine". Posve je jasno kako je na snazi u Srbiji već bila snažna "bastardizacija" pan-slavenske ideologije te je ista već prošla proces evolucije u korištenje pan-Slavenstva s ciljem ujedinjenja svih teritorija pod kontrolom Beograda. Za Dimitrijevića i njegove ljude aneksija BiH od strane Austrije bila je izuzetno zabrinjavajuća - naime Franjo Ferdinand je planirao Slavenima dati veće ustupke, a s većim ustupcima dolaze i manje šanse da će oni htjeti u budućnosti biti pod upravom Beograda.

Imajući to u vidu, Dimitrijević je prvo pokušao atentat na austrijskog cara Franju Josipa I, kada mu to nije uspjelo zaključio je da treba maknuti prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju Ferdinanda. Kada je Dimitrijević čuo da nadvojvoda dolazi u posjet Sarajevu u lipnju 1914., poslao je nekoliko atentatora na njega - to su bili Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović i Trifko Grabež iz organizacije "Mlada Bosna", i još četvorica iz Srbije. U to vrijeme Dimitrijević je bio šef srpske vojne obavještajne službe.

Nedeljko Čabrinović, član Mlade Bosne, sebe je smatrao anarhistom
Iz ovoga zvuči kao da je Mlada Bosna bila teroristička organizacija kao produžetak srpske Crne Ruke. No, detalji nam otkrivaju da nije baš tako. Sama činjenica da je Dimitrijević poslao iz Srbije "dodatne atentatore" pokazuje da nije previše vjerovao mladićima iz Mlade Bosne, mada su oni svakako bili i više nego zainteresirani za likvidaciju njima mrskog nadvojvode, simbola okupatorskih snaga.

Da je Mlada Bosna zaista bila terorističko krilo Crne Ruke u Bosni, teško da bi među njihovim članovima ikada bilo Hrvata i Muslimana, a činjenica jest da ih je bilo. Zapravo Mlada Bosna je bila politički radikalna studentska organizacija koja je okupljala razne mlade ljude koji su bili ujedinjeni oko radikalnih ideja. Na sastancima su često čitali Nietzschea, Marxa, Dostojevskog, Kautskog i druge. Među samim članovima, mladobosancima, bilo je ideološkog razilaženja - primjerice, Gavrilo Princip je za sebe uvijek tvrdio da je on jugoslavenski nacionalni revolucionar, dok je recimo drugi istaknuti član organizacije, Nedeljko Čabrinović, sebe smatrao anarhistom.

Neki izvori ističu kako je Mlada Bosna prva zatražila pomoć od srpske vlade. Naime, mnogi su pozitivno gledali prema Beogradu nakon što je s vlasti srušen Obrenović. To je značio i povratak Karađorđevića, ali ovog puta u okvirima Ustavne monarhije, što je korak naprijed kojeg su mnogi pozdravili.

Pojedini povjesničari tvrde kako je konačan politički cilj Mlade Bosne bio prekid austrijske okupacije i pridruženje BiH Kraljevini Srbiji. No, opet je teško takve definitivne zaključke donositi jer, primjerice, ljudi koji su se u Mladoj Bosni smatrali anarhistima zasigurno nisu vidjeli ujedinjene s Kraljevinom Srbijom kao idealno rješenje.

Gavrilo Princip priključuje se Mladoj Bosni 1911, dakle sa 17 godina. On i članovi organizacije sastajali su se potajno - jer lokalne vlasti su zabranjivale formiranje studentskih klubova, naročito političkih. Na sastancima su raspravljali o književnosti, politici i brojnim drugim temama. Iduće godine, 1912., Gavrilo Princip biva izbačen iz škole zbog sudjelovanja u prosvjedu protiv austro-ugarske vlasti.

Pojedini izvori ističu da je tada otišao u Beograd gdje se planirao učlaniti u dobrovoljačke odredbe za borbu protiv Turaka, no tamo su ga odbili rekavši mu da nije dovoljno fizički jak. Vratio se u Sarajevo te tamo živio s bratom.

Godinu dana kasnije dolazi ključni događaj - 1914. austrijski car Franjo Josip I bio je već teško bolestan, bilo je samo pitanje dana kada će Franjo Ferdinand postati novi car. Počela je velika i temeljita priprema - srpska organizacija Crna Ruka odlučila je da će Ferdinand u Sarajevu postati meta. Oružje je atentatorima dostavljeno iz Beograda - 6 granata i automatski pištolji. Jako se pazilo da identiteti potencijalnih atentatora budu skriveni. Također su dobili obuku, novac, ali i tablete za samoubojstvo nakon odrađenog čina.

Danilo Ilić, operativac ćelije Crne Ruke u Sarajevu, bio je "mozak" atentata na Franju Ferdinanda
Atentatori iz Beograda nisu znali identitet atentatora iz Sarajeva, i obrnuto. Lider ćelije Crne Ruke u Sarajevu bio je Danilo Ilić, inače nastavnik u školi. On će biti ključna osoba u organizaciji atentata, Gavrilo Princip i ostali dovedeni su samo kao egzekutori.

Došao je povijesni dan - 28. lipnja 1914. Prijestolonasljednik Franjo Ferdinand stigao je sa suprugom Sofijom u posjet Sarajevu. Na željezničkoj stanici već je čekalo 6 automobila - Ferdinand je bio u trećem, u prvom su bili načelnik policije i specijalnih službi. Prvo su posjetili vojarne, a tada oko 10 sati protokol je bio da se upute prema gradskoj vijećnici. Cijela ruta, što je svakako pomoglo atentatorima da se organiziraju, bila je objavljena u lokalnim novinama, kako bi stanovnici Sarajeva mogli pozdraviti svog budućeg cara. Toliko se pazilo na dodvoravanje lokalnom stanovništvu da su se austrijske vlasti čak odlučile za minimalnu prisutnost snaga sigurnosti na ruti, kako ne bi uvrijedili stanovnike. Sigurnost je prepuštena sarajevskoj policiji od kojih je svega 60-ak ljudi bilo na toj dužnosti.
Ruta preko koje je oružje (kao i nekoliko atentatora) stiglo iz Beograda u Sarajevo
Ilić je svoje atentatore rasporedio duž rute. Dakako, nije mogao znati hoće li oni biti uopće sposobni izvesti "posao" do kraja, hoće li možda ustuknuti. Ilić je bio u pravu - točno prema rasporedu, konvoj s Franjom Ferdinandom kreće prema gradskoj vijećnici, prolazi pored Cafe Mostara ispred kojeg stoji prvi atentator - Muhamed Mehmedbašić, stolar iz siromašne, nekoć bogate, muslimanske obitelji. Franjo prolazi - Mehmedbašić ne reagira. Uz njega se nalazi još jedan atentator, Vaso Čubrilović, ni on ne reagira. Imali su kod sebe bombu i pištolje, ali Mehmedbašić je kasnije ispričao kako je jedan policajac stajao točno iza njih te se bojao kako neće stići baciti bombu.

Muhamed Mehmedbašić - ovo je prvi atentator na ruti u Sarajevu, da je izvršio zadatak kako je bilo predviđeno njegovo ime bi se danas spominjalo umjesto Gavrila Principa. U vrijeme atentata imao je 28 godina. Uspio je pobjeći u Crnu Goru, tamo je uhićen, ali kasnije bježi iz zatvora u Nikšiću. Nakon Prvog svjetskog rata dobiva oprost i vraća se u Sarajevo. Mehmedbašića su kasnije, 29. svibnja 1943., ubili Ustaše.
Naime, u ovakvoj situaciji atentatori su imali samo jednu priliku - zapravo u ovom slučaju, igrom sreće za njih - nesreće za Ferdinanda: dvije prilike.

Konvoj ide dalje, ništa se još ne događa. Franjo Ferdinand i Sofija voze se u sredini kolone od 6 automobila. Njihov automobil je otvoren, pozdravlja Sarajlije, oni pozdravljaju njega. Nitko ni ne sluti što će se uskoro desiti. Približava se Miljacki - tamo s druge strane ulice spreman stoji treći atentator, Nedeljko Čabrinović. On neće oklijevati. Automobil se približava i Čabrinović baca bombu. Dobro gađa, ravno na treći automobil u kojem se nalazi Franjo Ferdinand, ali bomba (s tempiranim detonatorom) se odbija i završava pod automobilom iza - dolazi do eskplozije, oko 20 ljudi je ranjeno, ali ne i meta.

Čabrinović još nije ni siguran što se zapravo desilo, ali točno kako je i treniran, nastavlja s idućim koracima: guta pilulu cijanida i skače u Miljacku. No, ne samo da Čabrinović nije uspio ubiti svoju metu, nije uspio ubiti ni sebe - cijanid je samo izazvao povraćanje, a Miljacka, pošto je bilo vruće ljeto, bila je svega 13 cm duboka. Policija ga izvlači iz rijeke, a okupljeni stanovnici ga dobro prebijaju prije no što ga u konačnici policija privodi.

Trifun Grabež
Cvjetko Popović
Izgledalo je kako je plan propao - atentat nije uspio. Ostatak konvoja u velikoj brzini sada juri prema svom odredištu, gradskoj vijećnici. Na rutu do tamo nalaze se i preostali atentatori - Cvjetko Popović, Gavrilo Princip i Trifun Grabež, ali vozila će samo projuriti pored njih i jednostavno nema šanse da išta učine.

Uz škripanje guma konvoj s Franjom Ferdinandom stiže do gradske vijećnice. Tamo ga, po protokolu, već čeka sarajevski gradonačelnik Curčić koji odmah počinje sa svojim pripremljenim govorom za dragog gosta. Ferdinand ga prekida i prosvjeduje: "Gospodine gradonačelniče, dođem ovdje u posjet i dočekuju me bombe. Ovo je nečuveno!".

Franjo Ferdinand i Sofija
Njegova supruga, vojvotkinja Sofija, nešto mu je došapnula i nakon toga Franjo, još uvijek krvav od eksplozije u automobilu iza njega, poručuje gradonačelniku: "Dobro, završite svoj govor". Ovaj i završava, nakon čega Franjo Ferdinand drži svoj te se pritom osvrće na što se dogodilo: "Želim se zahvaliti narodu Sarajeva koji je izrazio sreću kada su vidjeli da pokušaj atentata nije uspio". Sudeći kako su prebili Čabrinovića nakon izvlačenja iz Miljacke, Franjo Ferdinand je vjerojatno bio donekle u pravu. Istina jest da su ga na ulicama Sarajeva lijepo dočekali, izuzev atentatora dakako.
Franjo Ferdinand i Sofija u Sarajevu (na zadnjem sjedištu)
Nakon ceremonije u gradskoj vijećnici, austrijski dužnosnici su raspravljali što učiniti iduće. Logično, možda ima još bombaša na ulicama - barun Rumerskirch predlaže da par ostane u gradskoj vijećnici dok se ne dovedu dodatne trupe koje bi izašle na ulicu. No, general Oskar Potiorek (guverner BiH) odbacuje takav prijedlog. Ferdinand i Sofija su u međuvremenu odustali od protokola kako bi posjetili od jutros ranjene u bolnici.
Franjo Ferdinand i Sofija odlaze iz gradske vijećnice u Sarajevu prema gradskoj bolnici - na putu će naletjeti sasvim slučajno na svog atentatora, Gavrila Principa
Ponovno sjedaju u konvoj, isti automobil, te u 10:45 kreću iz gradske vijećnice za sarajevsku bolnicu. Da su samo ostali u gradskoj vijećnici i čekali na pojačanje snaga sigurnosti, možda bi povijest idućih 100 godina izgleda poprilično drugačija. Ferdinand je očito smatrao da bi bio dobar potez da posjeti ranjenike, čime bi svakako zadobio simpatiju Sarajlija.

Austrijski guverner BiH, General Oskar Potiorek
General Potiorek ističe kako prema bolnici trebaju ići drugom rutom od ranije predviđene, radi sigurnosti. No, zbog očitog nesporazuma u komunikaciji, prvi vozač, Leopold Lojka, skreće u ulicu Franje Josipa. Sarajevski šef policije, Edmund Gerde - koji je ranije već žestoko prosvjedovao zbog malog broja sigurnosnih snaga na terenu - trebao je vozačima dati novu rutu, ali u konfuziji je zaboravio to učiniti.

Leopold Lojka - glavni šofer kolone s Franjom Ferdinandom. Da nije krivo skrenuo (za što nije kriv, nije mu rečena nova ruta na vrijeme), atentat se mogao izbjeći. Dok je on prebacivao u rikverc, Gavrilo Princip je ispalio dva hica u Ferdinanda i Sofiju.
Krivo skretanje vozača, natrag na rutu gdje su bili atentatori, pokazati će se kobnim. U isto vrijeme Gavrilo Princip, koji sa sobom nije imao bombe (organizatori atentatori su mislili da je preslabašan za takvo oružje, imao je samo pištolj), čuo je kako je pokušaj atentata propao. Odlučio je napustiti svoju lokaciju te se uputio prema jednom dućanu (Šilerove delikatese) blizu poznatog mosta Latinska ćuprija.

Princip nije mogao ni zamisliti da će uskoro konvoj s Franjom Ferdinandom vratiti po istoj ruti. Potiorek (koji se nalazi u drugom automobilu u nizu) uviđa da je vozač u prvom automobilu krivo skrenuo te mu javlja da se zaustavi i krene u rikverc. Nemojmo zaboraviti da je godina 1914. - automobili se nisu mogli tek tako brzo pokrenuti unatrag. No, vozač je stao, konvoj je stao - dok je on prebacivao u rikverc (proces koji je tada potrajao nekoliko sekundi), Gavrilo Princip nije mogao vjerovati svojim očima. Franjo Ferdinand zaustavio se upravo pored njega, na svega nekoliko metara.
Latinska ćuprija - most u Sarajevu u blizini kojeg je ubijen Franjo Ferdinand (na početku, gdje je sada muzej)
Nevjerojatan splet okolnosti desio se tog jutra u Sarajevu. Gavrilo Princip već je gledao kako se izgubiti u masi, atentat je propao, misli su mu vjerojatno bile usredotočene na uhićenog Čabrinovića, hoće li preko njega biti raskrinkana cijela atentatorska skupina? Plan koji je bio već duže vremena u pripremi je propao - nadvojvoda Franjo Ferdinand, prijestolonasljednik Austro-Ugarske, preživio je atentat. Ali ne, evo ga ovdje - nalazi se na svega dva do tri metra pred njime, nedaleko od Latinske ćuprije gdje je Princip otišao u dućan po sendvič.

Princip nije razmišljao ni trenutka - kreće prema automobilu i ispaljuje dva hica s udaljenosti od oko metar i po. Puca iz 9×17mm polu-automatskog pištolja, modela Fabrique Nationale belgijske proizvodnje.
Ovo je pištolj s kojim je Gavrilo Princip ubio austro-ugarskog prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju Ferdinanda - prema mnogima ovo je "pištolj koji je započeo Prvi svjetski rat"
Prvi metak pogađa nadvojvodu Ferdinanda ravno u venu na vratu te mu se zabija u kičmi. Drugi metak pogađa Sofiju u trbuh kroz korzet. Princip je kasnije rekao kako mu nije namjera bila ubiti Sofiju, već je gađao generala Potioreka.
Franjo Ferdinand i Sofija u Sarajevu
Princip je odmah uhićen i razoružan od strane snaga sigurnosti. Automobil s ranjenicima krenuo je žurno dalje prema sarajevskoj bolnici. "Sofija, Sofija! Nemoj umrijeti, živi za našu djecu!", bile su navodno zadnje riječi prijestolonasljednika. Sofija je umrla na putu do bolnice, deset minuta kasnije bio je mrtav i Franjo Ferdinand. Njegovi pomoćnici očajno su pokušavali strgnuti uniformu s njega, uskoro shvaćaju da bez škara to neće biti moguće. No, već je bilo kasno, nadvojvoda je mrtav.
Uniforma Franje Ferdinanda u kojoj je ubijen
Vijesti iz Sarajeva, atentat koji će protresti svijet, počele su se brzo širiti regijom i Europom. Anti-srpski nasilni prosvjedi izbijaju prvo u Sarajevu, a zatim i diljem Austro-Ugarske. U večernjim satima 28. lipnja izbijaju anti-srpske demonstracije u Zagrebu. Idućeg dana u Sarajevu dolazi do eskalacije nasilja - lokalna policija uopće ne reagira, štoviše austrijski guverner za BiH otvoreno potiče napade na Srbe. "Sarajevsko ludilo mržnje", zapisao je poznati književnik Ivo Andrić o tom danu. U napadima u Sarajevu je uništeno oko 1,000 domova, dućana, škola, hotela, banaka i drugih institucija u vlasništvu Srba.
Anti-srpski nemiri u Sarajevu 29. lipnja 1914.
100 godina je prošlo od tog dana, no danas se i tenzije, kao podrhtavanja nakon nekakvog gigantskog potresa, i dalje osjećaju u Sarajevu. Kako piše list The Guardian, mnogi Srbi u Sarajevu odlučili su danas bojkotirati službenu ceremoniju kojom se obilježava 100 godina od atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda. Bečka filharmonija večeras će održati koncert u Sarajevu. S druge strane u Istočnom Sarajevu predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, danas je predstavio spomenik Gavrilu Principu.

28. lipnja 1914. bio je tragičan dan, no i današnji, 100 godina kasnije, poprilično je tužan. Činjenica jest da je mladi Gavrilo Princip bio angažiran kao terorist od strane srpske podzemne terorističke obavještajne organizacije Crna Ruka. Činjenica jest i da je bio Srbin, ali metak koji je uputio prema nadvojvodi prema svemu sudeći nije bio metak za Srpstvo, već Jugoslavenstvo.

Što bi bilo da je prvi atentator iskoristio priliku? Što da je nadvojvodu tog jutra likvidirao Mehmedbašić kako je i bilo u planu? Da li bi danas Bošnjaci podizali spomenik njemu, a Srbi sjedili na Bečkoj filharmoniji?

Atentat u Sarajevu jedan je od najvećih događaja u novijoj povijesti, trenutak koji će trajno obilježiti narednih 100 godina, a naročito sudbinu Južnih Slavena. Iz te perspektive, ovo jest naša zajednička povijest i na nju bismo trebali gledati na takav način, diskutirati o detaljima, kuriozitetima, posljedicama, uzrocima i drugim povijesnim elementima. Dakako, nema smisla generalizirati - niti političke struje ne predstavljaju sav narod niti je to ikada tako bilo. Pa i sam Gavrilo Princip i drugi članovi Mlade Bosne nas tome uče, da stvari svakako nisu crno-bijele koliko god ih aktualne politike i povijesne interpretacije nastojale takvima učiniti.

Gavrilo Princip bio je mladi idealist čiji su ideali bili iznad aktualnih interpretacija nacionalizama, ali isto tako je bio i proizvod jednog vremena o kojem, objektivno, ne znamo dovoljno jer ga promatramo kroz kontekst nacionalnih animoziteta i političkih oportunizama.

Ovo je ipak priča koja je bila početak rata s milijunima mrtvih, početak najstrašnije konfrontacije u povijesti ljudskog roda. Dakako, može se spekulirati kako je Europa ionako bila na rubu velikog rata i da je trebao samo netko zapaliti fitilj - imperijalne sile stvorile su svoje saveze; Rusija, Britanija i Francuska na jednoj i Njemačka, Austro-Ugarska i Otomansko Carstvo na drugoj - ali taj fitilj je ipak zapaljen u Sarajevu, tog ljetnog dana kod Latinske ćuprije prije no što je 20-godišnji Gavrilo Princip stigao kupiti sendvič.

Imajući u vidu magnitudu strahota koje će uskoro uvući cijeli svijet, bilo bi lijepo da je bar na današnji dan, 100 godina nakon, ovaj čin adekvatno obilježen, prije svega historijski, a nikako ne politički. No, izgleda kako ništa od toga - šteta, takvo što bilo bi lijepo vidjeti u trenutku kada nam, bez imalo pretjerivanja, ponovno prijete veliki ratovi, a možda i svjetskih razmjera.

Možda su oni koji pomno prate međunarodne odnose 1914., prije atentata u Sarajevu, samo čekali kada će se desiti ovakvo nešto. Kao i oni tada, i mi danas često možemo osjećati takvu nelagodu. Neki novi "Gavrilo Princip" možda upravo kuje plan kako još jednom promijeniti svijet. Fitilj ovog puta "srećom" (mada nema ništa sretno u pokretanju svjetskih ratova) zasigurno ne bi bio zapaljen u Sarajevu, ali možemo itekako zamisliti da se nešto slično desi recimo u Kijevu. Tenzije se osjećaju kao pred izbijanje Prvog svjetskog rata. Velike imperijalne sile ponovno se grupiraju, a ponekad izgleda kako narodi nisu apsolutno ništa naučili u zadnjih 100 godina.

No, bavimo se poviješću i 1914., a ne 2014., zato nastavimo ovu priču do kraja. Atentatori i njihovi pomagači su uhićeni. Na sudu je Gavrilo Princip dobio 20 godina zatvora - zbog činjenice da, navodno, još nije imao napunjenih 20 godina, prema tadašnjem zakonu nije mogao dobiti smrtnu kaznu. Organizator atentata, Danilo Ilić, dobio ju je, kao i još nekolicina - pogubljen je vješanjem 3. ožujka 1915.

Gavrilo Princip, koji je nakon smrtonosnog hica pokušao samoubojstvo (uzeo je pilulu s cijanidom, ali je samo povratio kao i ranije Čabrinović jer je očito otrov bio "loše kvalitete" - pokušao si je i pucati u glavu, ali ga je policija spriječila).
Gavrilo Princip i drugi atentatori (i njihovi pomagači) na sudu
Nakon suđenja Gavrilo Princip bio je zatvoren u Terezinu, na prostoru današnje Češke. Izvori govore kako mu je život u zatvoru bio naročito okrutan, a uvjeti su se kroz rat još i pogoršali. U zatvoru nije dugo poživio - umro je od tuberkuloze 28. travnja 1918., tri godine i deset mjeseci nakon atentata na Franju Ferdinanda. U vrijeme smrti Gavrilo Princip je znatno oslabio od bolesti i pothranjenosti, težio je svega 40 kilograma. Umro je u mukama - tuberkuloza mu je proždirala kosti do te mjere da mu je desna ruka morala biti amputirana.

Zatvorska ćelija u kojoj je Gavrilo Princip služio svoju kaznu - umro je od tuberkuloze i loših uvjeta u zatvoru 1918.
Austrijske vlasti bojale su se da bi njegovi posmrtni ostaci mogli postati relikvija za Slavenski nacionalizam. Zakopali su ga u tajni nepoznati grob, ali jedan češki vojnik zapamtio je lokaciju. 1920., dvije godine nakon Prvog svjetskog rata, grob je otkriven i njegovi posmrtni ostaci vraćeni su u Sarajevo.

Pred smrt planirali su Principa prebaciti u drugi zatvor, na što je on rekao jednom stražaru: "Nema potrebe da me prabacujete u drugi zatvor. Moj život je ionako gotovo. Predlažem da me zabijete na križ i živoga zapalite. Moje goruće tijelo biti će baklja koja će mom narodu obasjati put prema slobodi".

Legenda kaže da je prije smrti napisao na zidu svoje ćelije: "Naše sjene će hodati ulicama Beča, sudovima, plašeći lordove".

Vratimo se u ljeto 1914. Što se dogodilo nakon atentata nadvojvode Ferdinanda? Nije teško zaključiti - krenula je intenzivna diplomatska prepirka između Austro-Ugarske, Njemačke, Rusije, Francuske i Britanije. Danas više nema Austro-Ugarske, ali žestoki diplomatski proces na sličnim relacijama upravo gledamo u kontekstu Ukrajinske krize. Kriza pred Svjetski rat 1914. se pak nazivala "Srpanjska kriza" - Austro-Ugarska je, točno, tvrdila da je iza atentata stajala Srbija, mada Srbija nije nužno prihvaćala da je organizacija Crna Ruka dio njene vlasti.

Austro-Ugarska pojačava pritisak, inzistira da se Srbija prestane uplitati u BiH, koja je od 1908. i službeno anektirana, te u Beogradu šalje ultimatum - 10 zahtjeva za koje su znali da Srbija neće moći ispoštovati, drugim riječima - Austro-Ugarska sada je željela rat. Tako je i bilo, Srbija je ispunila samo 8 od 10 zahtjeva i Austro-Ugarska 28. srpnja 1914. objavljuje Srbiji rat. Podsjetimo, ranije u tekstu već smo naveli kako su Rusija i Srbija imale pakt o zajedničkoj obrani, tj. proglašenje rata Srbiji bilo je automatski i proglašenje rata Rusiji, a Rusija je već bila u savezu Antanta s Francuskom i Britanijom kontra Centralnih sila (Njemačke, Austro-Ugarske i Otomanskog Carstva). 28. srpnja 1914., mjesec dana nakon atentata u Sarajevu, ne počinje samo rat između Austro-Ugarske i Srbije. 28. srpnja 1914. počinje Prvi svjetski rat.

O Prvom svjetskom ratu, najvećem dotadašnjem ratu u povijesti (kojeg će nadmašiti Drugi svjetski rat ne tako dugo nakon), mogli bismo pisati danima i godinama i još ne bi bilo dovoljno. Toliko toga se desilo u kontekstu tog rata da bi bilo jako teško obuhvatiti samo osnove - od promjena u imperijalističkim i kolonijalnim odnosima, do pada četiri velika carstva - ruskog, njemačkog, austro-ugarskog i otomanskog, do formacije novih država na prostoru Europe i Bliskog Istoka i transfera njemačkih kolonija drugim silama, kao i velikog teritorija Otomanskog Carstva.

Kemijsko oružje, genocidi, rovovi, preko 16 milijuna mrtvih - to je također bio Prvi svjetski rat.

Nakon kraja Prvog svjetskog rata ideja pan-Slavenstva za koju se borio i Gavrilo Princip, ostvarena je u vidu Kraljevine Jugoslavije. No, prije bi se moglo reći da je ostvarena ideja naručitelja atentata u Sarajevu, Crne Ruke, jer Kraljevina je bila pod motom "Jedan narod, jedan kralj, jedna država", a kralj je bio iz srpske dinastije Karađorđevića.

Ime Jugoslavija dao je kralj Aleksandar Prvi, no njegova sudbina biti će vrlo slična Franji Ferdinandu - za vrijeme posjete Francuskoj 1934. u Marseilleu ga ubija pripadnik Interne Makedonske Revolucionarne Organizacije (IMRO ili po makedonski - VMRO). I to je dio naše zajedničke povijesti, kao i sve što je uslijedilo nakon, od raspada Kraljevine u Drugom svjetskom ratu, podizanja nove socijalističke Jugoslavije u partizanskoj borbi i ponovnog raspada iste na početku 90-ih.

Što se pak tiče Jugoslavenstva, neki se nadaju da je ono nestalo zajedno sa SFRJ, no pošto je nastalo znatno prije SFRJ, upitno je da li je nestalo s njome. Drugi se pak nadaju kako takav koncept nikada ne može umrijeti i da je samo pitanje vremena kada će se Južni Slaveni neminovno ponovno udružiti.

Kažu da je povijest učiteljica života. Trebala bi biti. Prateći razvoj situacije u 19-om i 20-om stoljeću jasno dobivamo uvid na koji način operiraju imperijalističke sile, ali i kako nacionalizmi manjih nacija uspješno velike ideje pretvaraju u svoje političke poluge. Jesmo li što naučili u zadnjih 100 godina? To je jako teško reći, ali moglo bi se zaključiti - nažalost ne previše.

A Gavrilo Princip? Kako ćemo njega pamtiti? Kao borca protiv okupatora? Kao teroristu ili revolucionara? Produžene ruke srpskih teritorijalnih pretenzija ili istinskog Jugoslavena? Da li je njegov metak zaista ubio 20 milijuna ljudi ili je rat između Austro-Ugarske i Srbije, a samim time i ostalih sila, bio već toliko neizbježan - ili bi možda diplomacija ipak pobijedila?

Što više o ovom povijesnom periodu znamo, više se pitanja otvaraju. Principa će očito svatko odlučiti pamtiti na svoj način, nalazeći u njemu i njegovom činu izvor inspiracije za vlastite ideje i stavove. Tako je već 100 godina i tako će vjerojatno i ostati. Ali kako god gledali na atentat 1914., mogli bismo se složiti da je riječ o zajedničkoj povijesti, a sama činjenica da je zajednička trebala bi nam nešto značiti. Princip je želio državu Južnih Slavena, bez obzira na ustroj. Danas takva država više ne postoji, ali bez obzira u kojim oblicima država živjeli, u kakvim političkim i ekonomskim ustrojima ili savezima, jer sve je to podložno promjenama kako nas povijest i uči, ali neke stvari ipak ostaju i ne mogu se promijeniti - ostaje činjenica da jesmo Južni Slaveni.


_________________
Samo zajedno smo jaci!
http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Valter
Admin

Broj postova : 3185
Age : 64
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

Vidi profil korisnika http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

Zaključak

Komentar  Valter on Tue May 26, 2015 11:38 am

"....Što više o ovom povijesnom periodu znamo,više se pitanja otvaraju.
Principa će očito svatko odlučiti pamtiti na svoj način,nalazeći u njemu i njegovom činu izvor inspiracije za vlastite ideje i stavove.
Tako je već 100 godina i tako će vjerojatno i ostati.
Ali kako god gledali na atentat 1914.,mogli bismo se složiti da je riječ o zajedničkoj povijesti,a sama činjenica da je zajednička trebala bi nam nešto značiti.
Princip je želio državu Južnih Slavena,bez obzira na ustroj.
Danas takva država više ne postoji,ali bez obzira u kojim oblicima država živjeli,u kakvim političkim i ekonomskim ustrojima ili savezima,jer sve je to podložno promjenama kako nas povijest i uči,ali neke stvari ipak ostaju i ne mogu se promijeniti - ostaje činjenica da jesmo Južni Slaveni."


Zato se informisite,citajte i sami (Nemojte dopustiti da vam neko namece svoje misljenje) donesite svoje misljenje o svemu.

Dali je bolje u danasnjem svetu biti "samostalan" ili u "drustvu" onih u okruzenju?

Logika sama,daje odgovor na to pitanje.

Nazalost izgleda da danas logika neznaci puno.

Danas je "Demokracija" najbitnija.

Dali je tako,zakljucite  sami.



Valter


What a Face

_________________
Samo zajedno smo jaci!
http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Valter
Admin

Broj postova : 3185
Age : 64
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

Vidi profil korisnika http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

Re: 100 GODINA NAKON ATENTATA U SARAJEVU

Komentar  Sponsored content Today at 1:09 pm


Sponsored content


Na vrh Go down

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu