TUZLANSKA KAPIJA

rozalin1 Sat May 24, 2008 2:35 pm

Kapija 25.05.1995 godine 20:55h
Zemlja je smrtnim sjemenom posijana,
ali smrt nije kraj,
jer smrti zapravo i nema,
i nema kraja,
smrću je samo obasjana staza
uspona od gnijezda do zvijezda...

Ovdje na ovoj kapiji grada odmotava se tamna priča...
Toliko tamna da tamnija ne može biti...
Toliko sramna da sramnija ne može biti...
Toliko tužna da tužnija ne može biti...
Toliko ružna da ružnija ne može biti...
Toliko strahotna da strahotnija ne može biti...
I krvava da krvavija ne može biti...
I krvava da krvavija ne može biti...

VELIKI BOŽE UČINI DA ZASLUŽENA KAZNA STIGNE ONE KOJI SU NAM OVU BOL,NEPREBOLNU NANJELI!

Te noći 25. maja 1995. godine nisu pucali na grad,pucali su nam u dušu,u pjesmu,pucali su nam u tanku obrvicu djevojačku,u zjenicu oka su nam pucali,ubijali snene i zaljubljenje,ubijali žudnju da se spoje sve obale svijeta...

Ugasili su nam vid i svjetlost u bisernim očima i zamutili najbistrija jezera u našim očima.

Te noći tuzlanska kapija bila je rodno mjesto tuge nad tugama,pjesme nad pjesmama,kletve nad kletvama...

...PAMTIĆEMO TU MAJSKU NOĆ,PAMTIĆEMO TU MAJSKU NOĆ kao vječnu tugu i vječnu opomenu sve dok se rađa i umire dan,sve dok ptice pjevaju i cvjetovi mirišu,sve dok nas zelene budu nesanice slutnjama tamnim zaplitale,sve dok su ljudi to što jesu ti koji put života vuku na dvije suprotne strane svijeta...

DOŠAO SI OVDJE GDJE JE NAJNEZAHVALNIJE BILO DOĆI,
OVDJE GDJE JE NAJLUĐE BILO STIĆI,
OVDJE GDJE JE IPAK NAJJUNAČKIJE BILO NAIĆI,
JER OVDJE SE NE ŽIVI SAMO DA BI SE ŽIVJELO,
OVDJE SE NE ŽIVI SAMO DA BI SE UMRLO,
OVDJE SE I UMIRE DA BI SE ŽIVJELO

Čekali smo dugo...

Vrijeme je da shvatimo kako smo dugo čekali,sada smo prvi put zastali znajući da je vrijeme da vremenu pogledamo u oči, vrijeme je da priznamo kako smo sastanak riječi i djela uzalud čekali....
Vrijeme je da se i jauk okameni...

Kapija

Bili su mladi
bili su još bez grijeha
prije početka stigli do kraja
25, tuzlanskog maja
Kapija plače, čaršija PAMTI
Čaršija plače, Kapija PAMTI
Tišinom ječi čaršija stara
nebo se na nas obara
25. tuzlanskog maja
Kapija plače, čaršija PAMTI
čaršija plače, Kapija PAMTI

USPAVANKA

Kako si njezan i krhak ...i kako si lijep i cist
Kao svako dijete kad se rodi
Kosa ti je zasvilila i orosila
Kao lisce mlade stabljike u aprilu
Usne su tvoje pupoljak ruze jos nerazvijen
Ruke...kao plavi nagovjestaji zore
Noge, o jadnice kao da i nemas
To su dva ljiljana samo za tetosenje
Pa kako ces u svijet poci tako sitan
Kako nezasticen?
Nikad se zbog toga necemo rastati mili
Nikad se necemo rastati
Nikada tijelu mog tijela
Duso moje duse
Nikada
Znam
Ti ces me nositi u srcu
Jer sam ti srce i sve oko srca dala
Ti ces me nositi dokle god budes
Pozdravljao radjanje dana
I javljanje zvijezda
Dokle god budes pozdravljao pupanje krosanja
I zalio padanje lisca
Ti ces zivjeti i kad ti se oci sklope
Zivjet ces u tvojoj djeci
U tvojoj djeci i djeci njihove djece
Zivjet ces
Zivjeti...
Znace se da smo bili trenuci trajanja
Zrnce u pijesku na sprudu
Varnica u ognju
Vlat u travi
Vjecnosti
Kako si njezan i krhak
A treba da zivis
Treba da zivis medju ljudima a rijeci nemas
treba da zivis medju vucima a zuba nemas
A kako ces tek razlikovati covjeka i vuka
Vuka i covjeka...
Ruke su tvoje plavi dozivi zore
A njima valja da se hvatas u kostac
Da dijelis bojeve na razmirjima
Sa zmijskim cudima u kojima zivi azdahaka
Zato nek rastu brzo
Nek rastu i jacaju brze
Noge su tvoja dva njezna ljiljana za tetosenje
Al ja cu te pitati rosom sa mog najljepseg cvijeta
Ja cu ti pricati najljepsu pricu
Ovog i... onog svijeta
Da budes spreman za snove
Za pletisanke i nesanice
U srcu tijesnih...krugova
U trnju dugih...drumova
Usta su tvoja mladi pupoljci
Hranicu te vodicom iz kljuna laste
Da ozubatis na kletvu na zlotvora
Da proguces za dobrodusna namjernika
U zivotu treba mudro da sutis
Al rijec ako reknes...
Neka bude teska kao svaka istina
Neka bude recena za...covjeka
Dosao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doci
Ovdje gdje je najludje bilo stici
Ovdje...gdje je ipak najjunackije bilo nici
Jer ovdje se ne zivi samo da bi se zivjelo
Ovdje se ne zivi samo da bi se umrlo
Ovdje se i umire
Da bi se
Zivjelo
Sada je kraj pjesme
Sada je moje slovo cijelo
Paji...baji
Nikada se necemo rastati mili
Nikada tijelu mog tijela
Nikada duso moje duse
Nikada
Jer treba zivot da produzis
Zivot na zemlji valja
Da produzis
(Mak Dizdar)

Cvjetovi naši nerascvali

Večeras ćemo za njih voljeti prijatelju moj, večeras stisnimo ruke pogledajmo u nebo vinimo se zajedno do zvijezda, osjetimo dodir neba, dodir stvarnosti jer tako malo treba, prijatelju moj, tako malo da izbrišemo trag prošlosti, večeras volimo za one, koji više voljeti neće, osjetimo za njih miris proljeća koje se budi, dodirnimo sunce i oblak kraj njega pruži mi ruku jer tako malo treba...
Probudimo noćas usnule duše neka sve granice pred njima se ruše, neka osjete strast života i radost koja iz oka sja...
Večeras ih povedimo u kolo sreće i zaigrajmo zajedno, jer večeras ćemo prijatelju moj, večeras ćemo za njih voljeti prijatelju moj..
˝Nekada sam voljela maj. Mjesec ruza i mladog lisca, asocira na matursko vece, diplomski ispit, Dan Mladosti...A sta vrijedi maj kad u njemu procvatose krvavi makovi crveni? ´92., ´95. Nikada vise. Hoce li biti da ne bude nikada vise? Tog maja ´95. jedan je djevojcurak dobio novu kosulju i pobjegao neni, da na Korzu pokaze drugaricama cvjetove na bijelini kosulje djevojacke. I ostadose cvjetovi, krvavi makovi da zauvijek, zauvijek cvatu na vezenom rukavu jedne kosulje. I nece za tu mladost biti setnji i igranki, ni zaljubljenih suza, ni bjezanja sa casova, ni maturske vecere, ni svadbe nece biti, ni djetinjeg placa i starenja uz voljeno bice. Sve sto je moglo biti - stalo je. Sve sto jeste - neka ipak i uzinat svima BUDE, NEKA se nastavi - za i u ime mladosti ´95. i slobode ´92. Da se NIKAKO I NIKADA NE ZABORAVI! Historija i sudbina, ruku pod ruku sa necim cemu imena ne znam opet su posramili ljudski rod.˝
˝Sta moze da vrati ocu i materi dijete, krv i meso njihovo? Sta moze da im vrati zivot? Kolika tuga, preduboka i prestrasna, ogromna tuga! I kolika bi kazna morala biti zlocincima i da ih sve redom pohvataju i kazne? Bi li smrt krvnika bila dovoljna? Nista nece vratiti godine i zaustaviti sate da bi stalo vrijeme. A hoce li neljudi koji su zlocin uradili, i njihova djeca, hoce li nauciti iz ovog krvavog maja lekciju? Bojim se da oni sto su losi djaci I NE ZELE I NECE!˝
˝Na vitrini u stanu gledam okacene jedne male kopacke....Sandro Kalesic u njima nikada ne odigra niti jednu utakmicu....u sumici kraj mezaristana na slanoj banji uvijek se cuju ptice...jedno dijete u smrt je otislo siroko otvorenih ociju˝
˝Poznavala sam Vesnu....Rodila se na isti dan kao i moj brat i to je bio jedan od razloga sto sam je smatrala znacajnom osobom u mom zivotu...Uvijek vedra, nasmijana, slatkorjeciva, puna nade i snova, i zelje za zivotom.... Posjetila sam njenu majku samo dva puta od kad Vesne nema.... (Isprva sam mislila da to nije lijepo s moje strane, ali sam onda shvatila da mozda i cinim ispravno...)...Oba puta smo neprestano plakale....Ona je pocinjala cim me ugleda, jer kako kaze, podsjetim je na njenu Vecu, a ja cim bi mi rekla: »Moje Vece vise nema da te doceka na vratima....»....Divim se toj zeni, koja nalazi razlog i smisao zivota, pazljivo cuvajuci albume sa Vesninim slikama i dnevnik u kojem je na prvoj stranici ispisana pjesma: Vjencanja nece biti...˝
˝Svaki put kad odem na Slanu Banju, nekakva je zlokobna tišina u čitavom kompleksu. Dopire do uha smijeh djece koja se igraju, ali je i on tih, izobličen i strašan. Čini mi se da i on zna dokle treba da se čuje...
Čak i moja petogodišnja kćerka ušuti, pusti glavu i mirno hoda...Jednom me je upitala ˝imaju li oni svoju djecu?˝, nisam znala šta da joj odgovorim. Pomislila sam da djeca znaju bolje objasniti i reći ono što mi mislimo...jednostavno, s malo riječi objasniti trenutak...˝
˝25.maj je dan kada bi i tuzlansko kamenje plakalo da moze .
Ne postoje rijeci koje mogu opisati tugu Tuzlaka ni rijeci koje mogu utjesiti one koji su izgubili bliske osobe .
Ne treba ni govoriti ˝neka se ne zaboravi ˝ sve i da se hoce masakr koji se 25.maja 1995. desio na Kapiji u Tuzli se ne moze zaboraviti .
Nadam se da postoji raj /dzenet i da su neduzne zrtve nasle svoj mir a bar malo mira naci cemo i mi svi kada se pocionici ovog zlodjela izvedu pred lice pravde.˝
˝Nekad smo mislili, mislili i znali, da smo najjaci, jer smo mladi!
Nekad smo pjevali i slavili mladost
i opet mislili mladi smo i hrabri!
Danas mislim mladi smo, hrabri smo,
najjaci smo, jer smo mladi...a njih vise
nema, zato jer ˝zlo˝ nije htjelo vidjet mladost, ˝zlo˝ je ubilo mladost,
˝zlo˝ nas je natjeralo da NE ZABORAVIMO!!!!
Tuzla nece zaboraviti!!
Vjecno pocivali u miru ˝
˝Neka im je vjecna slava
i pokoj dusama njihovim neduznim.Amin.
˝Moj narod je umro, a ja, još uvijek živeći, oplakujem ga u samoći i povučenosti.
Umrli su moji dragi, pa mi je život poslije njih postao samo stradanje.
Moj narod je umro, suze i krv potopiše visoravni u mojoj zemlji, a ja ovdje živim ...........
Moj narod je umro na raspeću.
Umro je ruku ispruženih i istoku i zapadu, a pogleda uprtih u crnu prazninu.
Umro je ćutke i čovječanstvo nije čulo njegove vapaje.
Umro je jer nisu bili nasilnici.
Umro je jer prema ugnjetačima nisu bili okrutni.
Umro je zato što su bili mirni.
Umro je u zemlji u kojoj je teklo med i mlijeko.
Umro je i moj i vaš narod...˝ Pokoj dušama vašim, cvjetovi naši nerascvali.

Valter Sun May 25, 2008 9:01 am

Postovana drugarice Rozalin,

zahvaljujem se na veoma dirljivom prilogu.

Neka se nikada ne zaboravi.

Postovani gosti i clanovi ovoga foruma,

mislim da netreba posebno naglasavati da je svakom postenom gradjaninu nesih zemalja stalo da se istina sazna,i to u potpunosti.

Zlocin je zlocin.

Svak onaj ko pocini zlocin,mora za to i da odgovara.

Bez obzira iz koje drzave (Republike) pocinilac bio.

Posebno mi Jugosloveni,smo za totalno razjasnjavanje svih nepravilnosti,koje su se na celom nasem podruciju dogodila.

Nas Jugoslovene boli srce za svakim uzalud izgubljenim zivotom,a posebno kada je u pitanju nase podrucije smo potreseni ovakvim ponasanjem ljudskog roda i to u dvadesetom veku.

Neopisiva je bol svih onih koji su izgubili svoje rodjene ili propatili teska vremena u tom nepotrebnom bratoubilackom ratu.

Iz dubine duse,cu se uvek zalagati za sprovodjenje pravde,do kraja.

Pored svih teskoca koje su morali mnogi da prozive,smatram da je nasa jedina sansa da se udruzenim snagama borimo za uspostavljanje mira i sve ulozimo ka vracanju suzivota i miroljubive koegzistencije svih naroda i narodnosti sa naseg podrucja.

Valter

Embarassed

rozalin1 Sun May 25, 2008 10:37 am

Danas je dan zalosti u Tuzlanskom kantomu. Crying or Very sad

Valter Sun May 25, 2008 6:43 pm

U srcima svih iskrenih i postenih gradjana nasih zemalja ce uvek biti prisutno neshvatanje te grubosti i gluposti u nasoj tragediji.

Vec smo u nasoj prosloj istoriji podsecali na takve tragedije i borili se da se nikada vise ne ponovi,pa ipak se ponovilo.

Zasto?

Vecina nikada nece shvatiti.

samo politicari koji su nacionalisticki obojeni,znaju zasto se nasa tragedija dogodila.

Nasa duznost prema tim zrtvama i svim dobro namernim ljudima je da radimo na pomirenju nasih gradjana i zajednickoj obradi tih teskih trenutaka za sve nas.

Valter

Crying or Very sad

Gerilac Fri Dec 05, 2008 12:58 am

Drugovi i drugarice žalosno je to što se dogodilo u bivšim Socijalističkim Republikama SFRJ . Ko je stvarno krivac još uvek nije poznato , ali mislim da su glavni krivci oni koji su bombardovali bivšu SRJ i koji nameću krivicu kome god hoće . Zna se ko je to , Amerika i Britanija , oni koji uteruju demokratiju svuda u svetu . Oni su glavni krivci za sve što se dogodilo na ovim prostorima . Oni su još šezdesetih godina imali prvobitan tada nacrt plana za rasturanje SFRJ , ali od Tita i tadašnjeg rukovodstva nisu mogli ništa da urade . Posle smrti Tita i Rankovića oni su počeli da rade na ostvarenju svog plana . I evo šta se desilo na kraju dvadesetog veka , njihov plan je skoro završen , ima još neke sitnice koje treba da urade . Ni jedna od vlada i rukovodstva bivših Socijalističkih Republika nije se tome oduprela već su to oberučke prihvatili jer misle da će moći samostalno da žive . U tome su se gadno prevarili jer ni jedna republika ne može sama da živi . Na kraju treba reći da je došlo vreme da se svi mi opasuljimo , a pre svega vlade i državnici , i da počnemo proces ponovnog ujedinjenja u veliku državu kao i pre . To bi bio spas za sve nas . Drugarski pozdrav . Rolling Eyes

Valter Fri Dec 26, 2008 12:35 pm

Da bi se taj proces mogao pokrenuti je potrebna svest svih gradjana bivse SFRJ-e.

Ako jedni namerno sire i dalje mrznju je tesko nesto pokrenuti.

Nasa duznost bi trebala biti,na svakom mestu siriti prijateljstvo i razumevanje medju ljudima.

Samo ako ljudi,koji su na vodecim mestima svih nasih udruzenja shvate da se neradi o novim pozicijama za njih,vec o sustinskom pitanju opstanka svih nas se i stvarno moze nasto postici.

Sloboda,ravnopravnost i miroljubiva koegzistencija su jedini isparvan put.

Valter

Very Happy