SFRJ4EVER
"SAMO ZAJEDNO SMO JACI"

Ako niste registrovani posjetilac foruma, kliknite na "registracija" na dnu ovog prozora, a ukoliko ste registrovani član, kliknite na "login".

Join the forum, it's quick and easy

SFRJ4EVER
"SAMO ZAJEDNO SMO JACI"

Ako niste registrovani posjetilac foruma, kliknite na "registracija" na dnu ovog prozora, a ukoliko ste registrovani član, kliknite na "login".
SFRJ4EVER
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.
Traži
 
 

Display results as :
 


Rechercher Advanced Search

Similar topics
Latest topics
» MUZIKA KOJA POGAĐA U DUŠU...
VOJNA MISIJA EmptySun Mar 17, 2024 1:07 am by Valter

» DOKAZI, CEGA ....
VOJNA MISIJA EmptySat Jan 20, 2024 10:57 pm by Valter

» "KUD PLOVI OVAJ BROD?"
VOJNA MISIJA EmptyMon Jan 15, 2024 12:48 am by Valter

» DALI ZNATE ZA OVO?
VOJNA MISIJA EmptySat Jan 06, 2024 1:01 am by Valter

» TKO SNOSI NAJVEĆU ODGOVORNOST?
VOJNA MISIJA EmptyMon Dec 25, 2023 11:43 pm by Valter

» KRIVI SMO MI!
VOJNA MISIJA EmptyMon Dec 25, 2023 12:38 am by Valter

» ISTORIJA JUGOSLAVIJE
VOJNA MISIJA EmptyTue Nov 28, 2023 11:15 pm by Valter

» GOVORI DRUGA TITA
VOJNA MISIJA EmptyTue Nov 28, 2023 10:48 pm by Valter

» TEžINA LANACA(BORIS MALAGURSKI)
VOJNA MISIJA EmptyTue Nov 28, 2023 10:40 pm by Valter

Gallery


VOJNA MISIJA Empty
Navigation
 Portal
 Index
 Članstvo
 Profil
 FAQ
 Pretraľnik
Affiliates
free forum
March 2024
MonTueWedThuFriSatSun
    123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Calendar Calendar

Affiliates
free forum

VOJNA MISIJA

Go down

VOJNA MISIJA Empty VOJNA MISIJA

Komentar  Valter Mon Jun 15, 2009 9:50 pm

Edvard Kardelj

Vojne misije i suradnja sa saveznicima



Direktne i zvanične veze naše Narodnooslobodilačke vojske sa pojedinim komandama i Vrhovnom komandom britanske vojske, a preko njih i sa vladom Velike Britanije, počele su, kao što sam već rekao, znatno ranije, to jest prije nego što je došlo do sastanka između Tita i Čerčila.

Čerčil.[1] je bio veoma osjetljiv na to da se vojne misije i suradnja između Vrhovnog štaba Naro­dnooslobodilačke vojske Jugoslavije i britanske i drugih savezničkih armija tretiraju kao oblik političke suradnje između britanske vlade i jugoslovenske revolucionarne vlade. Razume se, on je bio protiv takve saradnje prije svega iz obzira prema jugoslovenskoj izbjegličkoj vladi i kralju Petru, iako smo mi već tada znali - a kasniji podaci su to samo potvrdili - da je Čerčil, u stvari, sve te veze ipak držao u svojim rukama i sam odlučivao o njima kao predsjednik britanske vlade. Na taj način je to razlikovanje o oblicima suradnje bilo isto tako formalističko kao što je Staljin pokušavao da svoju funkciju generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog Saveza odvoji od funkcije šefa sovjetske države.

Kad je Čerčil konačno shvatio da mora pregovarati sa rukovodstvom narodnooslobodilačkog pokreta u Jugoslaviji, odlučio je da uspostavi i direktnu zvaničnu vezu sa našim Vrhovnim štabom. U Savezničkoj komandi u Kairu formirano je više grupa koje su upućene na partizansku teritoriju, kao neke vrste prethodnica.[2]

Pošto je Saveznička komanda u Kairu primila izvještaje tih grupa, u Jugoslaviju je upućena prva britanska vojna misija sa zadatkom da uspostavi neposrednu vezu sa Narodnooslobodilačkom vojskom[3]. Džonsa je prihvatio Glavni štab Hrvatske, a posebno je mnogo razgovora sa njim vodio Vladimir Bakarić, koji je tada bio politički komesar Glavnog štaba Hrvatske. Džons ga je informirao - razume se, u okviru instrukcija koje je dobio - kako o sadržaju tako i o obujmu svojih ovlašćenja.

Osim toga, preko veza koje je Bakarić imao sa Vrhovnim štabom Narodnooslobodilačke vojske, Džons je sredio[4] sve za dolazak Ficroja Maklina, glavnog savezničkog predstavnika pri Vrhovnom štabu.[5] Sa Maklinom ili uskoro poslije njega došli su i drugi britanski i američki oficiri za vezu, i to prvo kod Vrhovnog štaba, a potom i kod glavnih i drugih štabova Narodnooslobodilačke vojske na području Jugoslavije.

Nekoliko nedjelja kasnije spustila se i sovjetska vojna misija pri Vrhovnom štabu, a zatim i pri drugim štabovima u Jugoslaviji, rekao bih, po istom postupku kao i u prvom slučaju.

Ova relativno brojna i šarena vojska u različitim uniformama koja se u relativno kratkom vremenu spustila na našu oslobođenu teritoriju imala je, razume se, različite interese, a i ljudi su bili različiti. Sa ideološkog i vojnog stanovišta, rekao bih, sovjetskih oficiri su imali neusporedivo povoljnije uvjete za uspostavljanje neposrednih i prijateljskih veza sa našim partizanima i komandantima jedinica naše vojske. Međutim, konkretna pomoć u oružju i opremi bila je nešto izdašnija, a i ranije je počela da pristiže, sa strane zapadnih saveznika[6], što je omogućilo da se, usprkos dubokim klasnim, ideološkim i političkim razlikama sa zapadnim vladama, uspostave korektni i posebno vrlo tolerantni odnosi između ovih misija i naše vojske, tako da nije došlo, bar koliko se ja sjećam, ni do jednog ozbiljnijeg konflikta između naših vojnika i oficira iz vojnih misija zapadnih zemalja. Razumije se, političkih diskusija, prepirki i sporova je bilo koliko hoćete, i to na svim nivoima, od partizanske čete do Vrhovnog štaba, a isto tako i političkih i ideoloških satira na svim partizanskim priredbama i u partizanskim kazalištima, pogotovo na račun »drugog fronta«[7], koji zapadne velesile nikako nisu htjele da otvore. Ali sve to imalo je više oblik političkog pritiska na zapadne sile nego oblik grubih političkih sukoba.

Naravno, mi smo predstavnicima zapadnih sila rekli veoma otvoreno svoje mišljenje, ne samo o drugom frontu nego i o mogućnosti njihove podrške i pomoći Narodnooslobodilačkoj vojsci u oružju i opremi. Na sve to dobivali smo uljudne odgovore kao što su uljudni bili i naši zahtjevi, budući da od njih nismo mogli iznuditi oružje. Pri svemu tome posebno je bilo značajno to da se u to vrijeme bitno povećala pomoć Sovjetskog Saveza u oružju i opremi za našu vojsku. Zaostajanje u njihovoj pomoći ranije osjećali smo ne samo kao slabost naše suradnje sa Sovjetskim Savezom u materijalnom pogledu nego i kao negativan politički faktor, jer naši partizani su bili uvjereni da će, uspostavljanjem direktne veze sa vrhovima sovjetske armije, za nas biti široko otvoreni magacini sovjetskih vojnih arsenala.

I tako smo se, posle svih tih razgovora, diskusija i prepirki, na kraju, ipak, morali vratiti na staru narodnu izreku koju je Tito, kao pravilo, stalno ponavljao: »Uzdaj se u se i u svoje kljuse.« Jer stalno odugovlačenje u slanju oružja sa Zapada, a djelomično i sa Istoka, nismo mogli da ne povezujemo sa pitanjem o kojem sam ranije govorio. Naime, podjela utjecaja u Jugoslaviji na principu »fifti-fifti« na sastanku u Moskvi, a nešto kasnije i na Jalti bila je ako ne zvanično, onda bar prešutno prihvaćena i priznata.[8]

U odmjeravanju koliko će oružja zapadne vlade dati Narodnooslobodilačkoj vojsci u to vrijeme, centralno mjesto zauzimalo je svakako, pitanje: u kojoj mjeri će time biti ojačana moć partizana, odnosno u kojoj mjeri će to uticati na dalji razvoj odnosa vojne i političke moći između partizana i četnika. Zato je njihova pomoć u oružju bila uvijek dozirana tako da nam, kako smo tada govorili, »drže usta točno iznad nivoa vode«. Sovjetska strana, razume se, nije imala ni isti interes, ni istu namjeru, niti je vodila takvu politiku. Ali sporazum o »fifti-fifti« utjecaju u Jugoslaviji je postojao i Staljin je na svaki način hteo da se zapadnim saveznicima prikaže kao lojalan partner, da bi u nekom drugom pitanju mogao isto tako tražiti lojalnost prema sebi.

Budući da su savezničke misije došle sa već unaprijed ograničenim ovlašćenjima, to jest samo sa zadatkom da reguliraju pomoć u oružju, opremi i hrani Narodnooslobodilačkoj vojsci, i za nas su ta pitanja bila u centru svih razgovora i pregovora sa vojnim misijama zapadnih država, pa i sa misijom Sovjetskog Saveza, pri čemu je na sovjetskoj strani manje bila u pitanju dobra ili loša volja, a više određena zavisnost, odnosno ocjena u kojoj mjeri Sovjetski Savez može da podržava revolucionarnu Jugoslaviju oružjem, opremom i drugim, a da time znatnije ne oslabi unutrašnje jedinstvo antihitlerovske koalicije.

U završnim fazama rata, pomoć u oružju i opremi koju je naša armija dobila od sovjetske vlade postala je kako po kvalitetu tako i po kvantitetu izvanredno značajna. Teško je zamisliti da bi naša armija bez te pomoći mogla izvršiti zadatke koje je izvršila, počevši od sremskog fronta, pa sve do Trsta i Koruške.

Usporedno s tim raslo je, na neki način, nepovjerenje zapadnih sila prema Jugoslaviji. Jugoslavija je tako, u stvari, bila neprestano pod pritiskom dviju politika: zapadne - čiji je glavni cilj bio da stvori uvjete za nekakav, bilo kakav, sporazum između londonske kraljevske vlade i revolucionarne jugoslovenske vlade u zemlji, i sovjetske politike - koja se uglavnom plašila naše prevelike samostalnosti u odnosu na zapadne sile, da ove ne bi, u borbi za vlastite interese, došle u sukob sa sovjetskim interesima. Te konflikte i sukob interesa između velikih sila danas nije teško razumeti ako se imaju u vidu suprotnosti koje su potresale antihitlerovsku koaliciju. Ali takvo stanje u odnosima velikih stavljalo je Jugoslaviju u izvanredno tešku situaciju.

Najzaoštrenija i najopasnija situacija nastala je kad su se dvije vojske našle na reci Soči i u Trstu. Naša vojska je došla na Soču prije zapadnih armija. Kod nas su tada postojala razmišljanja da bi možda bilo mudro porušiti mostove na Soči i čvrsto se utvrditi na njenim obalama. Međutim, svi raniji Čerčilovi stavovi u pogledu Trsta, njegove i Aleksanderove izjave u pogledu otvaranja takozvanih Ljubljanskih vrata itd., a posebno činjenica da se u pogledu Soče i Trsta sovjetska vlada ni rječju nije izjasnila ni u našu ni u englesku korist, stavili su nas pred tešku dilemu. Nismo mogli računati da ćemo u tom pitanju dobiti odlučnu podršku Sovjetskog Saveza, a imajući u vidu prethodne sporazume, pitali smo se - čak i ako je dobiveno - do koje mjere će ići ta pomoć, to jest koliko će biti snažna i odlučna ta podrška. U takvoj situaciji nismo smeli isključiti mogućnost da Čerčil može izazvati sukob na Soči i da ga može proširiti na cijeli problem otvaranja Ljubljanskih vrata, što bi za nas, posebno za Sloveniju, bilo katastrofalno. Naprotiv, takva mogućnost činila nam se veoma vjerojatnom.

Razume se, i Čerčilu bi sa političkog stanovišta bilo teško da se upusti u takvu akciju. Ali mogao je biti siguran da u tom trenutku, kada su sovjetske armije prodirale u srednju Evropu i Njemačku, sovjetska pomoć Jugoslaviji, ma kolika bila, ne bi prešla granicu koja održava osnovno jedinstvo antihitlerovskih snaga. U takvoj situaciji - ako nismo htjeli da se izložimo vrlo opasnoj avanturi nismo mogli da se odlučimo za drugo nego da preuzmemo vlast u Trstu i u drugim novooslobođenim kraje­vima, sve do Monfalkona (Tržič), tako da nismo mogli spriječiti prelazak savezničkih trupa preko Soče. Da smo pravilno postupili, potvrdio je nešto kasnije Čerčilov grubi ultimatum[9] Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije, u kojem je zahtijevao da se ona povuče ne samo sa područja Trsta nego i sa širokog područja - koje je on sam odredio - od Pule do Soče. Na taj ultimatum sovjetska vlada je šutila i mi nismo mogli da učinimo ništa drugo nego da ga prihvatimo, jer bismo, inače, mogli izgubiti još mnogo više.

Nastavak u sledecem postu
Valter
Valter
Admin

Broj postova : 9623
Age : 71
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

https://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

VOJNA MISIJA Empty NASTAVAK

Komentar  Valter Mon Jun 15, 2009 9:50 pm

Nastavak

[1] Sastanak Tito-Čerčil održan je 12. augusta 1944. u Napulju.

[2] Prva takva grupa, formirana od Kanađana hrvatskog porekla, upućena je u Jugoslaviju, bez znanja kraljevske vlade u Londonu, i spuštena na slobodnu teritoriju u noći između 20. i 21. aprila 1943. godine, i to jedan dio grupe kod Šekovića, u istočnoj Bosni, a drugi dio na Crnačko polje, blizu Drežnice, u Lici. O njihovom dolasku Vrhovni štab i Tita izvjestili su Arso Jovanović i Lola Ribar, koji su u to vrijeme boravili na tom području. Tito je odgovorio da dobro provjere da li je reč o onima koji »iskreno i dobronamjerno hoće da surađuju sa nama kao saveznicima ili su opet 'dražinovci' upali kod nas slučajno«. (Iz Zbornika dokumenata iz NOB, tom II, knjiga 9, str. 162.).

[3] Ova misija spuštena je na oslobođenu teritoriju u Lici, blizu Glavnog štaba Hrvatske, u noći između 18. i 19. maja 1943. godine. U misiji su bili major Viljem Džons (William Jones) i kapetan Antoni Hanter (Anthony Hunter). Ubrzo po Džonsonovom dolasku u noći između 27. i 28. maja 1943. godine, stigla je prva britanska vojna misija pri Vrhovnom štabu NOV i POJ, na čelu sa majorom Dikinom. Poslije Dikina, u toku jula i augusta 1943. godine, u pojedine komande Narodnooslobodilačke vojske u Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji upućeno je šest britanskih misija.

[4] U stvari, Glavni štab Hrvatske posredovao je, onako kako Kardelj opisuje, pri spuštanju Dikinove misije, koja je kasnije organizirala dolazak Maklinove misije.

[5] Ficroj Maklin spustio se na slobodnu teritoriju kod Mrkonjić-Grada, 17. septembra 1943. godine. Poslije izvjesnog vremena otputovao je u Kairo na referiranje, gdje ga je primio i premijer Čerčil, koji je tu bio na proputovanju sa Teheranske konferencije. Vraćajući se ponovo u Jugoslaviju, sa Maklinom je januara 1944. godine došao i Randolf Čerčil.

[6] Od zapadnih saveznika Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije primila je u periodu od 15. oktobra 1943. do maja 1945. godine: 388 topova, 2.660 minobacača, 107 tenkova, 13.447 puškomitraljeza i 137.000 pušaka, a od Sovjetskog Saveza, u periodu 1944-1945. godine: 895 topova, 3.364 minobacača, 65 tenkova, 68.000 puškomitraljeza i mitraljeza i 96.000 pušaka. (Vojna enciklopedija, tom IV, str. 139.)

[7] Drugi front otvoren je operacijom iskrcavanja angloameričkih trupa u Normandiji, 6. juna 1944. godine. Pripreme za otvaranje drugog fronta počele su još u proljeće 1942. godine. Na Konferenciji u Kazablanki - Čerčil - Ruzvelt (Roosevelt), januara 1943. godine, definitivno je, u skladu sa proklamiranom politikom bezuslovne kapitulacije sila osovine, odlučeno da se drugi front otvori u toku 1944. godine. Vrhovni komandant savezničkih snaga u ovoj operaciji bio je D. Ajzenhauer (Dwight Eisenhower), kasnije Predsjednik SAD.

[8] Konferencija u Moskvi između Staljina i Čerčila održana je 9-17. oktobra 1944. godine, a Konferencija na Jalti 4-12. februara 1945. godine. Upravo na Konferenciji u Moskvi Čerčil i Staljin su se sporazumeli o podeli interesnih sfera na Balkanu. O tome i sam Čerčil u svojim memoarima kaže: »Trenutak je bio podesan za svršavanje poslova, pa sam rekao: 'hajde da sredimo svoje stvari na Balkanu... Nemojte da među nama dolazi do nesporazuma u sitnim stvarima. Ukoliko se tiče Britanije i Rusije, kako bi Vam odgovaralo da imate devedeset posto prevage u Rumunjskoj, da mi imamo devedeset posto utjecaja u Grčkoj, a da u pogledu Jugoslavije bude pedeset-pedeset?«

A po povratku iz Moskve, Čerčil je u Donjem domu, 27. oktobra 1944. godine, izjavio da je sa Staljinom »postigao potpuni sporazum o zamršenom pitanju Balkana«. »Postigli smo, rekao je tada Čerčil, vrlo dobar radni sporazum o svim ovim zemljama posebno, to jest o Grčkoj, Rumuniji, Bugarskoj, Jugoslaviji i Mađarskoj, kao i o svima njima zajedno, kako bismo koncentrirali snage protiv neprijatelja i kako bismo osigurali sporazum poslije rata, ukoliko to bude moguće.«

U članku moskovske Pravde od 21. oktobra 1944. kaže se da su se »Sovjetski Savez i Velika Britanija složili da vode zajedničku politiku u Jugoslaviji«.

[9] U vezi sa tim ultimatumom i događajima koji su uslijedili, Kardelj je u TV emisiji Teh naših petdeset let, između ostalog, rekao: »Maja 1945. godine predat nam je angloamerički ultimatum ... Bili smo svjesni da nam ne prijete samo zbog Trsta nego da te prijetnje predstavljaju i opasnost oružane intervencije protiv revolucije u Jugoslaviji.«

Inače, skraćena kronologija događaja u vezi sa tršćanskom krizom 1945, godine izgleda ovako.

- Jedinice Jugoslovenske armije oslobodile su Trst, Goricu i Tržić 1. maja 1945. godine. Istog dana talijanska vlada uputila je notu saveznicima tražeći upravu nad Julijskom krajinom. H. Aleksander je izjavio da Jugoslovenska vlada zauzimanjem Trsta hoće da »međunarodnu zajednicu stavi pred svršen čin«. Drugog maja jedinice Jugoslovenske armije sastale su se sa savezničkim snagama na Soči. Dijelovi savezničkih snaga ušli su u Trst.

- Dvanaestog maja Truman je uputio notu Staljinu u kojoj izražava zabrinutost u vezi sa »Titovom akcijom u Julijskoj krajini«. Čerčil se suglasio sa Trumanom da »treba da budemo spremni da razmotrimo svaki potrebni korak da bi se izdejstvovalo Titovo povlačenje«. U poruci Aleksanderu Čerčil kaže: »Možete da računate na svih 18 divizija koje su u pitanju.«

- Vlade Velike Britanije i SAD uputile su 15. maja Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji ultimativnu notu u kojoj traže da se jugoslovenske trupe povuku u roku od 48 časova iza Morganove linije, a 16. maja Truman je izjavio: »Treba da sačekamo izvještaje o našim porukama Beogradu prije nego što odlučimo kakve bismo snage upotrijebili ako naše trupe budu napadnute.«

- U izjavi Tanjugu 19. maja Tito je rekao: »Jugoslavija je spremna na suradnju i sporazumijevanje na takvoj bazi koja neće biti uvredljiva ni ponižavajuća za Jugoslaviju kao saveznicu«, a u saopćenju vlade Demokratske Federativne Jugoslavije rečeno je da »Jugoslovenska armija ima pravo da ostane na svojoj oslobođenoj zemlji«.

- Truman je s tim u vezi 21. maja izjavio da »treba da odbacimo Titov odgovor i da odmah pojačamo trupe tako da Jugosloveni ne budu u nedoumici u pogledu naših namjera«.

- U pismu od 22. maja Kardelj javlja iz Beograda Titu u Zagreb o napetosti u odnosima sa zapadnim saveznicima, pripremi za evakuaciju njihovih ambasada i članova vojnih misija i pravoj ratnoj atmosferi. Informiše Tita o prijedlozima koje je podnio za pregovore. Toga dana došlo je i do oružanog incidenta između trupa naše IV armije i britanskih trupa istočno od Gorice.

- Uz Titovu suglasnost Kardelj je 23. maja uputio telegram štabu IV armije: »Ostanite na svojim pozicijama. ...Istovremeno izbjegavajte svaku provokaciju.«

- U govoru u Ljubljani 27. maja Tito je rekao: »Zašto da se našim narodima upiše u zlo što oče da budu u svakom pogledu nezavisni i zašto da im se ta nezavisnost ograničava ili osporava?

Mi nećemo da budemo zavisni ni od koga... S ovom Jugoslavijom nema mešetarenja, nema trgovine.« Nekoliko dana kasnije sovjetski ambasador Sadčikov uložio je u Beogradu E. Kardelju oštar protest u vezi sa Titovim govorom.

- U pismu Titu 28. maja Kardelj javlja da nije primljen nikakav odgovor na jugoslovensku notu, i da se situacija smiruje.

- U noti vlada Velike Britanije i SAD vladi Demokratske Federativne Jugoslavije 2, juna traži se povlačenje trupa Jugoslovenske armije sa teritorije Trsta i dijela Slovenačkog primorja (Morganova linija).

- U Beogradu je 9, juna potpisan ugovor između Jugoslavije, Velike Britanije i SAD o okupaciji i privremenoj upravi u Julijskoj krajini i povlačenju jugoslovenskih trupa iza Morganove linije, a 12. juna jugoslovenska vlada je dala izjavu povodom potpisivanja ovog sporazuma. Istog dana Kardelj je u govoru u Ljubljani rekao: »Malobrojni slovenački narod je prvi u Evropi kojem odriču da bude svoj gospodar na svom tlu.«

- Dvadesetog junu potpisan je Devinski sporazum kojim se dopunski regulišu neka pitanja u vezi sa sporazumom od 9. juna.
Valter
Valter
Admin

Broj postova : 9623
Age : 71
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

https://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

VOJNA MISIJA Empty U Zagorju neprijatelj

Komentar  Valter Mon Jun 15, 2009 9:51 pm

U Zagorju neprijatelj
nema mira ni jednog trenutka


Kad su se snage prve Zagorske brigade povukle iz Mihovljana, poslije potpune likvidacije uporišta, neprijateljske snage iz pravca Krapine i Začretja ponovo su ondje upale, nakon čega je uslijedio nalet aviona iz Zagreba. Avioni su brzo otkrili partizanske položaje na Veterničkoj Gori te ih bombardirali i mitraljirali u tri navrata sa po devet »Štuka« aparata, nanijevši bataljonu velike gubitke u mrtvima i ranjenima.

Bataljon se povukao u pravcu sela Gornje Jesenje od kuda je odmah naredne noći krenuo sa grupom od oko 15 ranjenika koje je trebalo predati korpusnoj pokretnoj bolnici koja se tada nalazila u okolici sela Zajezde na podnožju Ivančice.


Međutim, ovaj put i ta ohrabrujuća činjenica o blizini bolnice, nije olakšala situaciju, jer se bolnica ondje više nije nalazila. Odlučeno je da treba brzo prijeći preko Lobora i podno sela Završja krenuti prema Belcu, te uspostaviti vezu s bolnicom i predati joj ranjenike. Ubrzo je, međutim, došlo do sukoba s neprijateljem.

Štab bataljona brzo donosi jedinu pravilnu odluku u toj situaciji, da se spasi ranjene drugove nošenjem u pravcu Ivančice. Svima je tog momenta bila prva briga spasiti ranjene drugove. Ali našavši se sada u šumi sa 16 ranjenih i nedovoljnim brojem nosila, a o prevoženju dalje nije bilo ni govora, trebalo je od pruća napraviti nosila i tako prijeći veoma težak put duž čitave Ivančice. Budući da se u pravcu Kalnika vodila žestoka borba, s ranjenicima se nije moglo dalje. Trebalo se s njima vratiti natrag u pravcu Maceljske gore i kako se to obično dešavalo na ovom terenu, s njima u bunkere u konspiraciju.

Kolona je odmah krenula natrag imajući pred sobom put koji je bio poznat svakom borcu, put duž čitave Ivančice, ali sa vrlo nejasnim perspektivama i ishodom Svima je bilo jasno da treba žuriti. Napor su snosili svi podjednako. Kada se u pola noći stiglo u selo Stari Golubovec, tu se brzo saznalo da je situacija vrlo kritična i tako reći bezizlazna. Sa svih strana čuli su se pucnji i vidjelo osvjetljavanje

terena raketama na položajima ustaša i Nijemaca. U zoru idućeg dana kolona se našla u neposrednoj blizini Lepoglave. U momentu kada se udaljila neprijateljska patrola, koja je svakog sata prolazila cestom, kolona se uspješno prebacila na drugu stranu puta i produžila kretanje u pravcu sela Gornje Jesenje.

Kada je 16. V, poslije dva dana teških napora u borbi za ranjenike bez trunke hrane i odmora, kolona prolazila kroz selo Gornje Jesenje preko Brda noseći tada već oko 20 ranjenih i iznemoglih drugova, kroz izmučenu i izgladnjelu kolonu prolomila se pjesma: »Po šumama i gorama naše zemlje ponosne«.

Seljaci su sa suznim očima promatrali ove izmučene ljudske prilike, one iste koje su prije dva dana ispratili, i zaista takva je vojska pobjeđivala. Tako puno ljudskog i nesebičnog u tim mladićima — dobrovoljcima i jeste bio zalog visokog morala i nepobjedivosti snaga NOVJ.
Ova epopeja sa ranjenicima samo je jedan mali prikaz kakve teškoće su partizanske jedinice proživljavale na ovom terenu toliko udaljenom od donekle sigurnijeg mjesta za sklanjanje i njegu ranjenih drugova. Pa ipak, borba za ranjenike zauzima posebno mjesto u borbama, životu i aktivnosti Zagorskog partizanskog odreda na ovom specifičnom teritoriju.

Poslije vrlo žive aktivnosti u proljeće 1944. godine, kada je zbog prisustva jakih snaga na teritoriju Zagorja inicijativa bila u rukama snaga NOVJ, poslije vođenja svakodnevnih borbi s jakim snagama koje je neprijatelj dovlačio s ostalih područja sjeverne Hrvatske, partizanske snage znatno su se iscrpile. Nakon odstupanja snaga 10. korpusa iz Zagorskog bazena, neprijateljska uporišta su znatno ojačana, a osnovana su i neka nova, što je Zagorskom partizanskom odredu pričinjavalo velike teškoće u vezi s održavanjem i djelovanjem na tom terenu.

Pored toga neprijatelj je otpočeo s jakim terorom, koristeći se i svim mogućim propagandnim sredstvima, između ostalog i tzv. »Pavelićevom amnestijom«, što je kod naroda stvorilo dosta straha i panike. Osim toga, neki kolebljivi elementi i dezerteri javljali su se u uporište, pokazavši se kasnije u neprijateljskim formacijama na terenu, što je neprijateljsku propagandu činilo efikasnijom.

No ponovnim dolaskom Zagorske brigade u Zagorje, pojačanom aktivnošću Zagorskog partizanskog odreda i partijsko-političkih organizacija na terenu, narod se brzo uvjerio u pravu istinu i svu apsurdnost neprijateljskih glasina, te je čitava ova hajka neprijateljske propagande vrlo brzo poprimila suprotan efekt, što je između ostalog dovelo do slabljenja neprijateljskih uporišta. Neprijateljski vojnici su u grupama tražili vezu za odlazak u partizane, dok su neki bježali svojim kućama.

Poslije neuspješnog napada na Ludbreg štab grupe odreda prebacio se sa Kalnika na Zagrebačku goru, gdje je odmah došao u kontakt sa štabom Zagrebačkog odreda. Na osnovi analiziranja situacije na tom području i mogućnosti mobilizacije novih boraca, a posebno mogućnosti prebacivanja novih boraca neposredno iz Zagreba, preko uspostavljenih kanala, štab grupe je pristupio formiranju omladinskog bataljona kao jezgre za formiranje nove Zagorske brigade.

Odluka o formiranju Omladinskog bataljona donesena je na zajedničkom sastanku OK KPH i OK SKOJ-a Zagreb, u svibnju 1944. Osnova formiranja bataljona bio je omladinski vod s područja Pušće od 20 boraca sa vodnikom Rudom Mikuljanom i delegatom Antunom Štipkom. U Jakovlju i Bistranskom Oborovu pridružila se vodu tamošnja omladina i nešto omladine iz Zagreba.

Formiranje omladinskog bataljona izvršeno je 13. srpnja 1944. godine u Šumici iznad sela Jakovlja. Bataljon je imao u svom sastavu dvije čete i brojio 150 boraca. Formiranju bataljona prisustvovao je pored komandanta i komesara grupe odreda i drug Ivan Božičević. Za komandanta bataljona postavljenje Vlado Pozaić, za politkomesara Dragutin Birač (Gavran), a za zamjenika politkomesara Ivan Poturica. Bataljon je bio isključivo sastavljen od omladinaca iz Jakovlja, Pušće, Oborova Brdovca. Kustošije i Zagreba. Formiranje omladinskog bataljona snažno je odjeknulo među omladinom tog kraja. Nekoliko dana poslije formiranja bataljon je već brojio preko 200 boraca.

Od formiranja pa do ulaska u 3. brigadu Prve divizije KNOJ-a, bataljon je djelovao pod neposrednim rukovodstvom štaba grupe na području kotara Stubica i Zagreb Odmah po formiranju bataljon je dobio zadatak da postavi zasjedu na samom ulazu u Podsused. Tom prilikom uništio je jedan kamion u kojem se nalazilo 45 ustaša koji su iz Zlatara išli na proslavu u Zagreb. Nakon ove akcije ustaše su za odmazdu povješali 36 talaca na istom mjestu gdje su uništeni ustaše. Pored ove bataljon je izvršio i niz drugih uspjelih akcija i zarobio preko 50 neprijateljskih vojnika Zbog hrabrosti i odlučnosti u uništavanju neprijateljskih vojnika i drugih raznih petokolonaša, bataljon je bio cijenjen i voljen u tom kraju. Odnos prema narodu bio je na zavidnoj visini. Za svoj bataljon narod je mobilizirao preko 150 omladinaca. Pored vojnih akcija bataljon je pomagao prebacivanje novih boraca iz Zagreba.

Krajem listopada 1944. godine, po naređenju štaba korpusa, omladinski bataljon je ušao u sastav III brigade Prve divizije KNOJ-a i djelovao je po četama na sektoru Kalnika, Ivančice, Bilogore i Moslavine sa zadatkom da hvata špijune, petokolonaše i druge okupatorske sluge.
Samo malo kasnije, u ustaničkom selu Pluska-Luka formiran je 5. kolovoza 1944. omladinski bataljon od oko 120 mladića i djevojaka iz svih kotara Zagorja. Za komandanta bataljona postavljenje Stjepan Rušković, a za komesara Vinko Brlek. Ova dvojica do tada su bili rukovodioci u Zagorskom partizanskom odredu, ali ne samo oni, već i čitav rukovodeći kadar, koji je došao na čelo omladinskog bataljona, bio je iz Zagorskog partizanskog odreda (komandiri čete, komesari čete, štab bataljona, vodnici i delegati). Svi ti drugovi postavljeni su tom naredbom komandanta Odreda, a do tog vremena bili su u sastavu Zagorskog partizanskog odreda. Time je formalno bio formiran Omladinski bataljon, iako se ne zna koji je bio po redu u Jugoslaviji između stotina i stotina bataljona formiranih u toku rata, ali on ima jedno posebno značenje.

Svi borci i rukovodioci u Omladinskom bataljonu bili su mlađi od 25 godina, a većina njih je bila između 18 i 20 godina. Zato je taj Bataljon i proglašen Omladinskim bataljonom jer je on zaista to i bio, dakle bio je u pravom smislu riječi mlad, sastavljen isključivo od mladića i djevojaka iz Hrvatskog zagorja. Omladinski bataljon tako mlad, ali zreo i sposoban, učvršćivao se sam i vodio borbe s neprijateljem odmah, za nekoliko dana, na terenima oko Zaprešića, Brdovca, Pruske, Velikog Trgovišća, Strmca, Dubravice, Kraljevca, Kumrovca i ostalih mjesta.

Ovih nekoliko konkretnih akcija ilustrira borbe Omladinskog bataljona u Hrvatskom zagorju. Ovdje treba spomenuti da je Omladinski bataljon djelovao uz samu rijeku Sutlu, a Kozjanski partizanski odred je djelovao na slovenskoj strani rijeke Sutle. U početku 1945. godine, kada se Kozjanski odred trebao prebaciti preko Hrvatskog zagorja, Prigorja i Kalnika u Prekomurje, u dogovoru sa Štabom odreda određen je komesar Bataljona Vinko Brlek s jednom desetinom kao pratnja do Kalnika. Kozjanski odred je vanredno dobro bio naoružan i bio je spreman za svaku borbu iako je trebalo proći guste komunikacije, preko pruge i ceste Zaprešić—Varaždin, rijeku Krapinu, preko ceste Sesvete—Varaždin. Odred je na svom putu bez borbe uz pratnju stigao do Orešja ispod Zagrebačke gore gdje je vodio žestoku borbu i imao 8 poginulih. Osim toga Omladinski bataljon je od značajnijih bitaka vodio i bitku sa čerkezima u Maclju koji su bili daleko bolje naoružani i brojčano jaci. Tu je poginuo komesar čete Kovačec Slavko iz Jasenja.

Evo nekoliko podataka iz ratnog dnevnika Omladinskog bataljona. »Sredina lipnja 1944. g.
Formirana grupa od 17 boraca na teritoriju općina Luka (12) i Vel. Trgovišće (5). U prvoj polovici srpnja grupa narasla na 30 boraca. Tada na teritorijima kotara Klanjec, Krapina, Zlatar i Pregrada počinje široka akcija za Omladinski bataljon.

5. kolovoza 1944. g.

Formiran je Omladinski bataljon od 120 boraca sa teritorija rečenih kotareva. Komandni kadar postavljen je privremeno, a većina boraca je bez naoružanja.

26. kolovoza 1944. g.

Bataljonu se priključuje novih 120 boraca, a od toga veliki dio iz općina Brdovec, Zaprešić i Pušća. Toga dana izvršeno je konačno formiranje bataljona u selu Pluski. Bataljon se sastoji od 3 čete po 53 borca u koji broj su uračunate i komande četa. Ostalih sedamdesetak boraca upućeno je u T bataljon ZPOH-a i Zagorsku brigadu.

3.—4. rujna 1944. g.

Bataljon prihvaća borbu sa gestapovcima u Radakovu i ne dozvoljava im namjeravano spajanje sa ustašama u Strmcu. Nakon dva juriša I i II voda I čete, odbačeni sa svoga položaja i povlače se u uporište Kraljevce n/S. Istovremeno II Četa vodi borbu sa ustašama na groblju Strmca i izvlači na sigurno druga Antuna Bibera »Teheka« — sekretara Oblasnog komiteta Zagreb.

Gestapovcima je postavljena zasjeda na području kod Trgovič—Zabok — 8.—10. rujna.

21. rujna 1944. g.

Naše jedinice vode borbu sa jakim neprijateljskim snagama na Petrovoj gori. bataljon ima zadatak da ne dozvoli neprijateljskim snagama iz Krapine odlazak na Petrovu goru u pomoć. Bataljon zaposjeda položaj u Radoboju, crkva Sv. Jakob pravac Strahinjčica. Unatoč stalnim napadima neprijatelja koji je potpomognut teškom minobacačkom vatrom po položaju bataljona, položaj je zadržan bez ikakvog pomjeranja od 9 sati ujutro do noći. Nakon povlačenja neprijatelja, koji je imao osam mrtvih i pet ranjenih, uveče istog dana, pismenom naredbom Štaba odreda, javno je pohvaljena I četa za hrabro držanje u toj borbi i istaknuta za primjer ostalim jedinicama Odreda.

Bataljon ima tri ranjena borca

Od 22. rujna do 5. listopada 1944. g.

Bataljon se kreće teritorijama Zagorja, održava mitinge i vrši mobilizaciju novih boraca, kojima se popunjavaju druge jedinice, prvenstveno ZPO i Zagorska brigada. Odaziv omladine je velik. Ovaj zadatak bataljon je vršio neprekidno od svog formiranja do oslobođenja sa velikim uspjehom.

6. listopada 1944. g.

Zasjeda i napad na gestapovce na cesti Zabok—Veliko Trgovišće. U kratkoj borbi poginulo 5 i zarobljeno 4 gestapovca. Zarobljen puškomitraljez, dva automata i šest pušaka. Bataljon nema gubitaka. Tučeni vatrom minobacača i topa iz Zaboka, borci se nakon akcije povlače pravcem Družilovec—Dubrovčan.

Početak prosinca 1944. g.

Napad na ustašku posadu i ustašku miliciju u Humu na Sutli. Napad je izvršen oko 3 sata ujutro. Ustaše i milicija su razbijeni. Poginulo ih je 32, od čega 2 oficira. Poginuo jedan borac i ranjen komesar II čete. Od tada do oslobođenja Hum na Sutli i Prišlin više nisu bili neprijateljska uporišta, a to je i bio glavni cilj napada bataljona.

Sredina listopada 1944. g.

Bataljon se nalazi na teritoriju Ivanca. Neprijatelj vrši ofenzivne akcije, pa se bataljon povlači u Podgoru i Ravnu goru. Ovdje prihvaća borbu sa Nijemcima, koji dolaze iz Slovenije radi sinkronizirane akcije sa ustašama iz Varaždina i Ivanca. Nijemci su odbijeni i bataljon zadržava svoj položaj bez gubitaka. Gubici neprijatelja nepoznati.

27. prosinac 1944. g.

I bataljon ZPO i Omladinski bataljon vode teške borbe sa ustašama i domobranima na sektoru Tuheljske Toplice — Tri Kralja — Tišljerov brijeg. Omladinski bataljon drži položaj Mrzlo polje—Bezovina—Police—Sv. Križ. U toj borbi zarobljena su tri teška mitraljeza, dva puškomitraljeza, oko 20 pušaka i veća količina metaka. Poginuo komandant I bataljona. Poginuo puškomitraljezac i njegov pomoćnik te dva borca i ranjena dva komandira čete svi iz Omladinskog bataljona. Neprijatelj je otjeran sa svoga položaja Tri Kralja, a ujedno je razbijeno uporište Tuheljske Toplice.

Borba u Orešju kod prebacivanja ranjenika u Moslavinu. Poginuo mitraljezac i pomoćnik. Na povratku borba kod Poganca.

Iz Moslavine, polovicom veljače vratilo se oko 60 probranih boraca i rukovodilaca u Zagorje, a ostatak je otišao u Zagorsku brigadu.

1945. godine Tri Kralja, druga polovica trećeg mjeseca borbe sa ustašama na Tišljerovom brijegu. Nakon tri juriša odbačeni ustaše. Poginuo operativni oficir bataljona.

Prebacivanje Kozjanskog odreda iz Slovenije (Šempeter) u Zagorje, borba sa Nijemcima cijeli dan. Kozjanski odred iscrpljen. Borba između Kumrovca i zagorskih sela.«

Bataljon je djelovao odvojeno od Zagorskog partizanskog odreda, ali i u sastavu Zagorskog partizanskog odreda.

Nastavak u sledecem postu
Valter
Valter
Admin

Broj postova : 9623
Age : 71
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

https://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

VOJNA MISIJA Empty NASTAVAK

Komentar  Valter Mon Jun 15, 2009 9:52 pm

Nastavak

Takva jedna borba među ostalima se vodila 27. prosinca 1944. godine u Tuheljskim Toplicama, u Tri Kralja, u Križecu i u Mrzlom Polju. Naš bataljon je dobio zadatak da drži kotu Mrzlo Polje prema Križecu. a napad je bio na Tri Kralja i Tuheljske Toplice. Neprijatelj je bio dosta jak. ali ne samo što je bio dosta jak nego je dobio i pojačanje iz Slovenije, i to Švabe, dakle one preko bodljikave žice Hitlerove s kojom je on omeđio Hrvatsku i Sloveniju. Došli su topovi i tenkovi. S obzirom da smo mi omladinci držali Mrzlo Polje i Križec taj dan je tri puta neprijatelj jurišao i zauzimao tu kotu kod Križeca iznad Mrzlog Polja, odnosno Tuhelja. Tri puta smo mi omladinci osvajali taj položaj i konačno smo mi ostali na njemu. Borba je trajala čitav dan, i to vrlo jaka borba.

Međutim, konačnu pobjedu dobio je Zagorski partizanski odred. Tu je poginuo narodni heroj Jutriša Janko.

Omladinski bataljon je u svoje redove primio nekoliko dana ranije oko 150 zarobljenika raznih nacionalnosti: Grka, Čeha. Poljaka. Rusa i Talijana, a najviše je bilo Talijana koji su bježali iz njemačkog zarobljeništva i koji su bili bez oružja. To nije bilo samo tada, to je inače bilo stalno prisutno u Zagorju, jer je Zagorje bilo u neposrednoj blizini bodljikave žice njemačkog Reicha. Konačno, treba reći daje taj naš omladinski bataljon, kada se dobro uhodao i kada se u potpunosti osposobio za svaku frontalnu borbu, po naredbi Štaba X korpusa ušao u sastav Zagorske udarne brigade u Čazmi (Podgariću) te da se borio u sastavu Brigade koja se proslavila na Bubnju i ostalim mjestima.

Štab Zapadne grupe nije se samo zadržavao na području kotara Zeline, Stubice i Zagreba nego se prebacio i u donji dio Zagorja s jednim bataljonom Zagrebačkog odreda. Na tom sektoru stanovništvo je s oduševljenjem primilo partizane. Održano je niz veoma uspješnih mitinga i mobilizirano dosta novih boraca. S ovog područja krenuo je komesar grupe u štab Zagorskog odreda sa zadatkom da pomogne štabu odreda u vezi s političkim radom na razbijanju djelatnosti milicije i mobilizacije novih boraca, posebno na području kotara Klanjec, gdje su bili povoljni uvjeti za mobilizaciju, a štab grupe ponovno se prebacio na Zagrebačku goru, da se Zagrebački odred još više politički i vojnički učvrsti.

Poslije ofenzive na Zagorsku brigadu i Zagorski partizanski odred početkom lipnja, ove su se jedinice zadržale izvjesno vrijeme na sektoru krapinskog, zlatarskog i ivanečkog kotara, a u drugoj polovini tog mjeseca pomaknule su se prema Kalniku i Moslavini. Jedno vrijeme ostala je u Zagorju, baš u ovoj najkritičnijoj situaciji, samo jedna četa Zagorskog partizanskog odreda koja se kretala uglavnom po klanječkom kotaru u cilju održavanja veze sa Slovencima i popunjavanja novim borcima. Ova je četa vrlo brzo udvostručila svoje brojno stanje. Kasnije, nakon dolaska ostalih snaga bataljona s kojima se spojila, za kratko vrijeme bataljon je toliko ojačao da je predstavljao snažnu borbenu jedinicu koja se u toku čitavog srpnja održala samostalno na teritoriju Hrvatskog zagorja sukobljavajući se vrlo često sa znatno nadmoćnijim neprijateljskim snagama.

Kada su se u srpnju vratile ostale snage bataljona sa Kalnika, bataljon je tada već popunjen novim borcima koje je mobilizirala prva četa u klanječkom kotaru. Djelovao je kao cjelina i njegova pojava na raznim sektorima Zagorja snažno je ulijevala povjerenje narodu koji je bio znatno demoraliziran odlaskom snaga NOVJ iz Zagorja te zastrašen ustaškim terorom i propagandom neprijatelja. Poslije nekoliko uspjelih akcija bataljona, njegovih stalnih pokreta i iznenadnih pojava kraj neprijateljskih uporišta, neprijatelj se nije više usuđivao upadati u sela u manjim grupama i stanje na terenu se znatno popravilo. Početkom kolovoza stvoreni su uvjeti za formiranje Drugog bataljona Zagorskog partizanskog odreda.

Međutim, na sektoru zlatarskog kotara neprijatelj je znatno ojačao svoja uporišta.
Aktivnost NOP-a na tom terenu ponovo je oživjela tek po povratku Zagorske brigade u Hrvatsko zagorje i po narastanju snaga Odreda koji je za kratko vrijeme opet u svom sastavu imao tri jaka bataljona.

Naime, u ovo vrijeme priliv novih boraca u Zagorski partizanski odred posebno, na području kotara Klanjec i Pregrada, bio je velik. Već je počeo snažno djelovati proglas maršala Tita o amnestiji i općoj mobilizaciji za popunu redova NOVJ. Pored uspješne mobilizacije u Zagorju, iz Zagreba su, preko Zagorja, u grupama dolazili novi borci i vojnici odbjegli iz neprijateljskih redova.

Zagorski partizanski odred slao je veći broj novih boraca za popunu Zagorske brigade i jedinica 32. divizije, no i pored toga on u rujnu mjesecu ima ponovo preko 600 boraca u tri svoja bataljona.

Najveći teret u aktivnosti Zagorskog partizanskog odreda u to vrijeme snosi njegov Prvi bataljon kao najiskusnija i najstarija borbena jedinica koja se u njemu nalazila od formiranja odreda, ali početkom mjeseca listopada i on ulazi u sastav Zagorske brigade, nakon njenog odlaska na sektor Kalnika i Prigorja.

Poslije formiranja Drugog bataljona Zagorskog partizanskog odreda u prvoj polovini kolovoza, štab odreda ostaje sa Drugim bataljonom u klanječkom kotaru prihvaćajući i dalje borce i pripremajući formiranje Trećeg omladinskog bataljona, a Prvi bataljon je krenuo prema Ivančici ususret Zagorskoj brigadi.

Kako tih dana stiže u Zagorje Zagorska brigada, koja je odmah po dolasku imala nekoliko žestokih okršaja s neprijateljem, ona svoje bataljone također upućuje pojedinačno u različitim pravcima. Zato se prisustvo snaga NOVJ odmah osjetilo po čitavom Zagorju. Aktivnost Odreda bila je u tijesnoj suradnji s jedinicama Brigade, a njegovi tek formirani bataljoni izvršili su nekoliko vrlo smjelih i uspjelih akcija kako na terenu tako i u napadima na neprijateljska uporišta.

Nakon Prelaska komunikacije Zagreb—Varaždin brigada je vodila borbe s ustaškim jedinicama kod sela Vrlci, Sambolići i Selnice, a potom kod Jesenja Svi neprijateljski napadi su odbijeni i brigada se uspjela zadržati u Zagorju, stoje imalo veliko političko i vojničko značenje u vezi s daljnjim razgaranjem oružane borbe na tom području.

Poslije uspješnih borbi kod Jesenja brigada se prebacila na sektor Trakošćana I u je naređeno štabu brigade da se udarni bataljon brigade zajedno sa politkomesarom brigade Ivicom Gretićem prebaci na područje kotara Pregrada i Klanjec sa zadatkom da u zajednici sa Zagorskim odredom likvidira miliciju mobilizira nove borce, uspostavi vezu sa Kozjanskim odredom i da se poveže s komesarom grupe odreda koji se nalazio kod štaba Zagorskog odreda

Nakon dolaska na područje kotara Klanjec i uspostavljanja veze sa Kozjanskim odredom, udarni bataljon brigade prebačen je u Sloveniju o čemu ie naprijed bilo riječi. J
Nakon dolaska čitave brigade počeli su napadi ustaških jedinica. Borbe su vođene kod Tuheljskih Toplica i Petrovskog. Zbog ranjavanja većeg broja rukovodilaca brigada se povukla na Maceljsku goru, odakle je prebacivala ranjenike na Kalnik.

Nakon povratka, najprije Zagorskog odreda, a kasnije i brigade, mobilizacija u početku nije uspijevala. No. zahvaljujući uspješnim vojnim akcijama i pojačanom političkom radu kako samih jedinica tako i organizacije na terenu, ponovno se situacija popravila. Ponovno je počela uspješna mobilizacija, naročito od početka rujna, kada su sve jedinice NOVJ počele naglo jačati. Samo za prvih 14 dana rujna u jedinice NOVJ došlo je preko 700 novih boraca, Bilo je potrebno uložiti veliki trud da se jedinice vojnički i politički učvrste i da se zavede što čvršća disciplina. U vezi s naglim jačanjem jedinica štabu korpusa bilo je predloženo da se dozvoli formiranje dviju brigada, i to jedne na operativnom području Zagrebačkog, a druge na području Zagorskog odreda, a potom i Zagorske divizije.

Štab grupe odreda za čitavo ovo vrijeme nalazio se na sektoru Zagrebačke gore. Na osnovi naređenja Vrhovnog štaba za rušenje komunikacija od 17. kolovoza 1944. godine, štab korpusa poslao je štabu grupe odreda oko 3.000 kilograma eksploziva u pratnji jednog bataljona pod komandom pomoćnika načelnika štaba korpusa Milana Brunovića radi rušenja komunikacija Zagreb— Zidani Most i Zagreb—Krapina—Rogaška Slatina. Nakon dobivenog eksploziva temeljito su porušene komunikacije, uz osiguranje jedinica zapadne grupe odreda.
Potkraj kolovoza dolazi do promjene u štabu grupe odreda i u štabu Zagorske brigade. Za politkomesara grupe odreda postavljen je Ivica Gretić, do tada politički komesar 1. zagorske brigade. Dotadašnji politkomesar grupe odreda Stjepan Iveković premješten je na novu dužnost. Za v.d. komandanta Zagorske brigade postavljen je Valent Đuričić, a za političkog komesara brigade Ivica Kranželić.

U toku kolovoza i rujna aktivnost jedinica Zagorskog partizanskog odreda bila je sve zapaženija, naročito u pogledu napadnih akcija koje su se nizale i mahom završavale uspješno.

Jedna od ovih bila je i napad na neprijateljsko uporište Laduč koncem kolovoza 1944. godine. Mjesto Laduč leži na pruzi Zagreb—Brezice, a udaljeno je od Zagreba svega 24 km. S obzirom na važnost ove željezničke pruge, koja je bila često minirana i napadana, njemačka komanda iz Zagreba stacionirala je tu vod »Gestapoa« sa ciljem osiguranja pruge i izvođenja radova na njoj.

Po planu zadatak je izvršen vrlo velikom brzinom, zahvaljujući prije svega obilasku uporišta, pri čemu je bilo presudno uništenje puškomitraljeskog stražarskog osiguranja. Gestapovske snage, iako iznenađene, pružale su jak otpor, ali su brzo likvidirane.

Početkom rujna Zagorski odred nalazio se na području kotara Klanjec i Krapina, a Zagorska brigada sa štabom grupe odreda na području Maceljske gore i Brezove gore.

S ovog sektora ponovno je upućen udarni bataljon brigade u Sloveniju sa zadatkom da likvidira neprijateljsko uporište Leskovec, a treći bataljon brigade da likvidira Mirkovec. Napad na Leskovec nije uspio, a napad na Mirkovec je uspio. Poslije ovog prelaza u Sloveniju Nijemci su pojačali straže na granici i postavili bodljikavu žicu i mine. Što je jako otežalo prebacivanje jedinica NOVJ u Sloveniju.

Zagorski partizanski odred izvršio je najprije napad na V. Trgovišće. a kasnije na Zabok.
Poslije uspjele akcije na Laduč, štab Odreda, nakon prikupljanja informacije o jačini i razmještaju neprijateljskih snaga u Velikom Trgovišću, na prijedlog Kotarskog komiteta KPH Klanjec, donio je odluku da se noću 9/10. IX napadne ovo uporište s Drugim bataljonom u cilju da se sa željezničke stanice izvuče plijen vojne opreme koji se tamo nalazio u nekoliko vagona.

Uporište je tada držalo oko 240—260 neprijateljskih vojnika pripadnika gestapovskih, ustaških, žandarmerijskih i domobranskih formacija. Svakako su to bile veoma jake snage. S obzirom na njihov razmještaj i utvrđenost položaja nije se moglo ni pomisliti na likvidaciju uporišta, jer je to zahtijevalo jake snage za napad, a još više za vanjsko osiguranje s obzirom na jaka okolna uporišta na relativno malom odstojanju. Zbog toga se akcija svodila na likvidaciju neprijatelja na željezničkoj stanici, gdje su bile slabije snage, i na izvlačenje plijena.

Nastavak u sledecem postu
Valter
Valter
Admin

Broj postova : 9623
Age : 71
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

https://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

VOJNA MISIJA Empty NASTAVAK

Komentar  Valter Mon Jun 15, 2009 9:53 pm

Nastavak


Akcija je izvedena velikom brzinom. Nakon uništenja posade na željezničkoj stanici, snage bataljona povukle su se sa plijenom prema polaznim bazama na području sela Strmec.

U to vrijeme štab odreda sa svojim drugim bataljonom i drugim bataljonom Zagorske brigade pripremio je napad na neprijateljsko uporište Zabok.

Napad na Zabok predstavljao je vrlo smjelu akciju sa dosta jakim snagama, koje su, s obzirom na položaj i snage neprijatelja u Zaboku te jaka susjedna uporišta, morale raditi po točno utvrđenom planu i vrlo brzo.

Napadnutom uporištu odmah su krenuli u pomoć ustaše iz Začretja i gestapovska jedinica iz Velikog Trgovišća. No, jedinice Odreda radile su brzo. Nakon izvršenog zadatka i pokupljenog plijena povlačile su se u istom pravcu, prema selu Bezavina.

Nakon ovih nekoliko uspjelih akcija na području donjeg Zagorja i nakon formiranja Trećeg omladinskog bataljona, Drugi bataljon odlazi na sektor pregradskog i krapinskog kotara, a Prvi bataljon prelazi u klanječki kotar. Umoran zbog čestih pokreta i skoro svakodnevnih sukoba s neprijateljem oko Krapine, bataljon se smjestio u selima Mrzlo Polje i Vižovlje radi kraćeg odmora, jer je na tom terenu, poslije nekoliko uspjelih napadnih akcija drugog bataljona, neprijatelj bio prikovan za svoja uporišta i rijetko je izlazio iz njih. Osim toga, u blizini se nalazio štab odreda s novoformiranim Trećim omladinskim bataljonom i još jedan bataljon s nekim dijelovima Zagorske brigade. No, neprijatelj, bijesan zbog nekoliko poraza u okolnim uporištima, uputio se nedjeljom rano ujutro, oko 25. IX iz Oroslavja u pravcu sela Velika Erpenja i Tuheljskih Toplica da nad seljacima iskali svoj bijes.

Bataljon je odmah izašao i posjeo visoke položaje iznad sela Družilovca i Bezavine, kuda se cestom kretala neprijateljska kolona sa grupom uhapšenih seljaka, oko 30 seljačkih kola napljačkanih živežnih namirnica i većeg broja stoke i svinja. Kolona se izdužila kroz selo Dubrovčan u pravcu Velikog Trgovišća. Neprijatelj, iznenađen našom prisutnošću, dao se u bijeg na sve strane. Kasnije se sredio i pružio je otpor. Iskoristivši gužvu i metež kod iznenađenog neprijatelja, seljaci su istog momenta okrenuli kola s otetom imovinom i dali se u bijeg.

Kada se bataljon, poslije uspješno završene borbe, povukao s položaja u selo Požarkovec, nastalo je pravo narodno veselje, seljaci iz udaljenih sela donijeli su borcima bogatu večeru, a mnogi, koji su bili spašeni iz ruku neprijatelja sa imovinom, grlili su i ljubili partizane — spasioce.

Neprijatelj je tako došao još jednom do saznanja da je ovaj narod sa svojom vojskom jedna jedinstvena familija i da on, tuđin — ne može nikada biti siguran i slobodan u kretanju i haračenju po ovim pitomim selima, a da ga ne dočeka osvetnička ruka.

Djelatnost Zagrebačkog partizanskog odreda svodila se na postavljanje zasjeda, naročito na komunikaciji Zagreb—Zelina. Sa sektora Stubica otišli su u Njemačku ostaci jedne razbijene njemačke divizije sa Krima. Na njeno mjesto je došao brzi zdrug koji je završio obuku u Njemačkoj.

Kalnički odred nalazio se na području Kalničkog gorja. Prilikom napada na Križevce (9 10. rujna), odred se nalazio pod komandom 32. divizije i osiguravao je pristup iz pravca Ludbrega. Kad je završen napad na Križevce, jedan bataljon Kalničkog odreda, po naređenju štaba korpusa, upućen je u sastav 32. divizije. Odred je ostao s jednim bataljonom.
U toku rujna jedinice NOVJ, a naročito Zagorski i Zagrebački odred, mobilizirale su nove borce. S obzirom na uspješnu mobilizaciju, brojno stanje Zagorskog i Zagrebačkog odreda i Zagorske brigade znatno se popravilo. Brojno neprijatelj nema stanje brigade popelo se na oko 800 boraca, a Zagorskog i Zagrebačkog odreda, svakog na oko 600 boraca. Jedinice u Zagorju, zauzete prihvaćanjem novih boraca, nisu izvodile veće akcije, jer su sve akcije bile usmjerene na postavljanje zasjeda i na likvidiranje manjih uporišta kako bi se došlo do naoružanja koje je nedostajalo i da bi novo ljudstvo prošlo kroz manje okršaje. S obzirom na uspješno izvršenu mobilizaciju, štab grupe odlučio je da u Zagorskom i Zagrebačkom odredu formira treće bataljone, a u Zagorskoj brigadi Četvrti bataljon. Kao prvenstveni zadatak postavljalo se uvođenje najčvršće discipline. Isto tako odlučeno je da brigada od sada djeluje kao cjelina, da se jelo kuha u kazanima i da se dijeli iz kazana.

Potkraj rujna dolazi također do promjene u štabu brigade. Za pomoćnika komesara brigade postavljen je Boris Majer, jer je dotadašnji pomoćnik komesara Drago Rafaj premješten na novu dužnost. Isto tako došlo je i do promjena u štabovima odreda. Za komandanta Zagorskog odreda postavljen je Ivica Družinec, za komandanta Zagrebačkog odreda Josip Podboj, a za pomoćnika politkomesara Vilim First. Dotadašnji komandant Zagrebačkog odreda postavljen je za operativnog oficira Štaba grupe odreda.

Potkraj rujna naređeno je štabu grupe odreda da se, zbog predstojeće ofanzive u Podravini, prebaci zajedno sa Zagorskom brigadom najkraćim putem na sektor G. Rijeka—Z ai sto već.
Na svom putu brigada je 3. i 4. listopada bila napadnuta od ustaških jedinica na području Lobora, Huma i Sudovca, ali su svi napadi bili odbijeni.

Kad je došla na sektor Zaistovca i G. Rijeke, naređeno je brigadi da do daljnjeg naređenja sprečava i ometa neprijateljski promet asfaltnom cestom Zagreb—Varaždin. S obzirom na relativno mirnu situaciju održana je konferencija svih političkih rukovodilaca brigade i konferencija vojnih i političkih rukovodilaca četa i bataljona brigade u vezi s poduzimanjem mjera na vojničkom i političkom planu.

U sklopu napada na Koprivnicu, Štab grupe dobio je zadatak da 13. i 14. listopada napadne Varaždinske Toplice, kako bi privukao na sebe one snage koje bi iz Varaždina i Novog Marofa mogle biti upućene kao pomoć napadnutoj neprijateljskoj posadi u Koprivnici. Zagorska brigada, kojoj je povjeren napad, izvršila je u potpunosti svoj zadatak i oslobodila Varaždinske Toplice. Kalnički odred u sklopu napada na Koprivnicu bio je operativno podčinjen 32. diviziji i imao je zadatak da napada Koprivnicu.

Svi pokušaji neprijatelja da iz Varaždina pritekne u pomoć napadnutoj neprijateljskoj posadi u Varaždinskim Toplicama ostali su bez uspjeha. Neprijatelj je počeo koncentričan napad na Zagorsku brigadu koja se nalazila u Varaždinskim Toplicama iz pravca Varaždina, Ludbrega i Novog Marofa. U borbama, koje su trajale sve do 27. listopada, neprijatelju su nanijeti osjetni gubici u ljudstvu i materijalu. Između ostalog uništen je i jedan tenk. Borbeni moral boraca i starješina, kako za vrijeme napada, tako i kasnije, sve do napuštanja Varaždinskih Toplica, bio je na primjernoj visini. Borbe su vođene prsa u prsa i kundacima.

Poslije završenih borbi kod Varaždinskih Toplica, štab grupe dobio je zadatak da se, u zajednici za 32. divizijom, maksimalno angažira na sprečavanju neprijateljskog prometa duž asfaltirane ceste Zagreb—Varaždin. U sklopu ovog zadatka brigada je uspješno napala jednu njemačku kolonu kod Novog Marofa. U ovim borbama, između ostalih, ranjen je i politkomesar brigade Ivica Kranželić. Za vršioca dužnosti politkomesara brigade postavljen je Mirko Belošević. Prilikom napada 32. divizije na Hrašćinu Trgovišće (2. 11.) brigada je osigurala pristup iz pravca Novog Marofa i Huma i odbila je sve pokušaje ustaških jedinica da iz tih pravaca priteknu u pomoć napadnutoj neprijateljskoj posadi u Hrašćini Trgovišću.

Kalnički partizanski odred ostao je na području Kalničkog gorja, jedan bataljon tog odreda upućen je u Međimurje. Prethodno je održana konferencija vojnih i političkih rukovodilaca kao i sastanak sa borcima i tom prilikom je objašnjeno značenje odlaska u Međimurje. Među borcima i starješinama vladalo je veliko oduševljenje za odlazak, iako su bili svjesni velikih teškoća na koje će naići na svom putu. Veliku pomoć prilikom odlaska ovog bataljona u Međimurje pružio je OK Varaždin.

Kad je 32. divizija oslobodila Hrašćinu Trgovišće, štab Zapadne grupe odreda, zajedno sa Zagorskom brigadom, prebacio se na područje kotara Zlatar. Odmah po dolasku na ovo područje ustaške snage iz Zlatara napale su brigadu koja je bila razmještena u Repnu, Belcu i Juranščini, ali je napad odbijen a ustaše protjerani.

Nastavak u sledecem postu
Valter
Valter
Admin

Broj postova : 9623
Age : 71
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

https://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

VOJNA MISIJA Empty NASTAVAK

Komentar  Valter Mon Jun 15, 2009 9:53 pm

Nastavak


Nekoliko dana poslije, ustaške jedinice izvršile su koncentričan napad na položaje Zagorske brigade i jednog bataljona Zagrebačkog odreda na području Lobora. Napad je izvršen iz pravca Zlatara, Krapine, Lepoglave (preko Ivančice) i Novog Marofa. Namjera neprijatelja, da razbije i odbaci jedinice NOVJ iz Zagorja, nije ostvarena. Štab grupe, da bi razbio ustašku ofenzivu, donio je odluku da prihvati borbu na položajima Petrove gore, a potom da se premjesti na položaje iznad Lepoglave i da na taj način ugrozi Lepoglavu. Plan razbijanja ofenzive je uspio. Čim je ustaška komanda primijetila da se jedinice NOVJ prebacuju prema Lepoglavi, prekinula je daljnji napad, a ustaške jedinice počele su se prebacivati u Lepoglavu radi obrane. Drugi dan, štab grupe sa Zagorskom brigadom i bataljonom Zagrebačkog odreda prebacio se ponovno na područje kotara Zlatar, odakle su upućeni ranjenici na Kalnik, a bataljon Zagrebačkog odreda na sektor Žitomira.


Polovicom studenog, u vezi s ofenzivom Crvene armije i nastupanjem jedinica NOVJ kroz Vojvodinu, štab grupe odreda dobio je zadatak od štaba korpusa da sa svim svojim jedinicama razvije što veću aktivnost, a posebno na prometnicama koje iz Zagreba vode u Varaždin i Rogašku Slatinu.

U cilju izvršenja ovog zadatka, štab grupe naređuje 18. studenog 1944. godine svim svojim jedinicama da uništavaju komunikacije, ruše mostove i propuste i postavljaju zasjede. Svakom odredu i brigadi bilo je točno određeno na kojoj će komunikaciji i od kojeg do kojeg mjesta razvijati svoju aktivnost. Prvu akciju uništavanja komunikacija počele su 21. studenog istovremeno sve jedinice. Akcija je u potpunosti izvršena.

Za vrijeme rušenja komunikacija, štab grupe nalazio se na sektoru Slatina, Preseka, Zaistovec. Tom prilikom preko 300 boraca Zagorske brigade položilo je u Slatini zakletvu.

U toku studenog Zagorski partizanski odred, pored rušenja komunikacija, likvidirao je neprijateljske posade u Luki, Pušci i Humu na Sutli.

Bataljon Kalničkog odreda, koji je bio upućen u Međimurje, vratio se na Kalnik. Za vrijeme svoga zadržavanja razoružao je dvije žandarmerijske stanice.

S obzirom na razvoj situacije na frontu, ustaše polovicom studenog sa dijelovima 1. ustaške divizije zaposjedaju Vrbovec, Gradec i Križevce. Na području Zagorja ustaški režim pojačava postojeća uporišta koja su imala zadatak da osiguraju povlačenje njemačkih kolona u Sloveniju. Pored toga Nijemci su počeli kopati antitenkovske rovove uzduž granice Slovenije i NDH.

Partizani vode uspješne akcije i na području Stubice.

U studenom 1944. jedna četa Zagrebačkog odreda postavila je zasjedu na cesti Stubica—Zagreb kod sela Ivanca, blizu Podsuseda. Naišla su 3 kamiona ustaša iz pravca Donja Stubica. Neprijatelj je razbijen, kamioni zaplijenjeni, a ustaše su pobjegli u pravcu Zaprešića.

U prosincu 1944. kod Krušljevog sela jedan vod Zagrebačkog odreda sačekao je u zasjedi kolonu neprijatelja i tom prilikom ubijen je jedan njemački general, a domobranski general je ranjen.

Prva zagorska brigada, nakon borbi na području zlatarskog kotara, definitivno se povukla iz Hrvatskog zagorja.

Na teritoriju Zagorja je od tada do oslobođenja ostao sam Zagorski partizanski odred koji se sastojao od dva bataljona.

Nastali su tada pa nadalje naročito teški uvjeti za djelovanje i opstanak odreda na ovom teritoriju. Neprijatelj je iz dana u dan sve više ojačavao svoja uporišta i stvarao nova, dovlačeći znatne snage s ostalih područja Hrvatske i pripremajući teren za prihvat i osiguranje povlačenja neprijateljskih snaga kroz Hrvatsko zagorje u završnim operacijama.

Sve ovo uvjetovalo je da Zagorski partizanski odred nije mogao dalje jačati i formirati nove jedinice, iako su postojale znatne rezerve za mobilizaciju. Zato je odred novomobilizirane od tada u grupama otpremao za popunu ostalih operativnih jedinica. Osim toga, neprijatelj je, preuzimajući sve više kontrolu nad teritorijem Zagorja, pojačavao teror nad civilnim stanovništvom hapšenjima i pljačkom, posebno nad partizanskim porodicama, što je jedinice odreda još više opterećivalo i činilo manje efikasnim za borbu, jer je trebalo štititi narod koji je u velikim grupama sa čitavim porodicama bježao pred terorom neprijatelja.

No, bez obzira na ove novonastale okolnosti i teškoće, odred je do mjeseca ožujka 1945. godine izveo još nekoliko vrlo smjelih i uspjelih akcija protiv neprijatelja. U ožujku 1945. njegove snage su u sasvim novim i otežanim uvjetima reorganizirane, smanjile su svoje jedinice te svele svoje akcije na pretežno obavještajnu i izviđačku djelatnost.

Do konca listopada 1944. snage Odreda bile su stalno u pokretu, postavljajući zasjede i uništavajući komunikacije. Neprijatelj je pojačavao svoja postojeća uporišta i organizirao neka nova.

10. XI Prvi bataljon ponovo napada neprijateljsko uporište Pušća Bistra, koje je taj bataljon likvidirao pred nepuna dva mjeseca. Uporište je sada držala jedna satnija domobrana. Munjevitim napadom snaga bataljona uporište je poslije kratke borbe likvidirano. Ubijeno je 6, a zarobljeno 47 domobrana, dok su ostali uspjeli pobjeći. Tom je prilikom zaplijenjeno 100 pušaka, 6.000 komada municije, 6 telefona, jedna telefonska centrala i raznog drugog ratnog materijala. Bataljon se po završenoj akciji povukao u pravcu sela Pluske bez gubitaka.

Poslije ove akcije I bataljon ostaje na sektoru kotara Klanjec, a štab odreda sa II bataljonom nalazio se na području kotara Pregrada.

Istovremeno pripremao se napad na neprijateljska uporišta Luka i Hum na
Sutli.

Luku je držalo 130 ustaša, a Hum na Sutli 50 ustaša i 50 pripadnika takozvane
ustaške milicije.

Napad je, posto su prikupljeni točni podaci o položaju neprijatelja, na oba uporišta izveden istog dana 17. XI 1944. godine, i kao po dogovoru, u isti sat.

Neprijateljsko uporište Luka napadao je Prvi bataljon. Neprijatelj je pružao jak otpor, očekujući intervenciju iz okolnih garnizona. Pritisak bataljona bio je jak. Neki su se dijelovi već domogli neprijateljskih položaja, a vanjske intervencije još nije bilo. To je unijelo paniku u neprijateljske redove pa se neprijatelj počeo izvlačiti, bježeći u pravcu rijeke Krapine, jer su ostali izlazi bili zatvoreni. Nakon toga uporište je bilo likvidirano. Za čitavo vrijeme napada, na obližnjem brijegu, svirala je odredska glazba koja je još više pridonijela panici neprijatelja.
Neprijateljsko uporište Hum na Sutli napadao je II bataljon. Naročito žestok otpor pružali su ustaše, dok su se pripadnici ustaške milicije, koji su već uviđali da su prevareni ulaskom u te formacije pod utjecajem propagande neprijatelja, brzo raspršili. Uporište je ubrzo razbijeno i likvidirano.

Poslije ovih akcija štab Odreda dolazi sa oba bataljona na područje sela Dubrovčan—Mrzlo Polje, gdje se jedinice nekoliko dana sređuju, odmaraju i pripremaju za nove zadatke.

Zagorski partizanski odred u stvari je čitavo vrijeme zadavao neprijatelju jake udarce uništavanjem komunikacija koje su za njega na ovoj teritoriji bile žile
kucavice.

Međutim, u ovo vrijeme dolazi do sve masovnijeg i organiziranijeg terora nad simpatizerima NOP-a, a posebno nad porodicama aktivnih učesnika NOB-a.

Neprijatelj spoznaje da mu otkucavaju posljednji sati i sve više bjesni, a ugroženi narod počeo je bježati pred njegovom krvavom osvetničkom rukom, tražeći zaštitu kod jedinica Odreda. Sve veći broj odbjeglih, koje su naše jedinice morale da zaštite još je više opterećivao snage Odreda, koje nisu mogle biti dovoljno efikasne u borbi s neprijateljem.

U takvoj situaciji Štab Odreda, s oba bataljona, nalazio se potkraj studenog na sektoru gornjeg i donjeg Jesenja. Istovremeno i Okružni komitet KPH Krapina smjestio se u neposrednoj blizini Štaba Odreda u selu Lužan. Veći dio porodica učesnika NOB-a, bježeći od hapšenja i zlostavljanja, našao je sklonište kod okružnog komiteta i Štaba Zagorskog partizanskog odreda. Pošto je ovih izbjeglica bilo preko 500, jedinice Odreda bile su vrlo neefikasne u pogledu prihvaćanja borbe u slučaju neprijateljskog napada koji se mogao pojaviti svakog časa.

Poslije konsultacije Štaba Odreda i Okružnog komiteta donijeta je odluka da se izbjegle porodice pod zaštitom snaga odreda prebaci na slobodni teritorij u Moslavini, s tim da ih Odred sa svojim snagama osigurava do kalničkog područja gdje će daljnju brigu preuzeti snage I zagorske brigade i 32. divizije koje su se tada nalazile na sektoru sela: Preseke, Kolarca, Slatine i Vrbovca.

Poslije nekoliko dana, nakon borbe u Đurmancu, štab Odreda se sa prvim bataljonom prebacuje na sektor donjeg Zagorja, na područje kotara Klanjec i Pregrada, dok je drugi omladinski bataljon otpratio ranjene drugove do Kalnika, gdje ih je predao na daljnje osiguranje jedinicama Kalničkog odreda.

Do osobito teških borbi došlo je 27—28. prosinca kod Tri Kralja i blizu Tuheljskih Toplica. U tim borbama nanesen je velik udarac neprijatelju. U borbi je teško ranjen komandant Prvog bataljona Zagorskog NOP odreda Josip Jutriša Janko, koji je uskoro zatim umro.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, a naročito u trećoj i četvrtoj godini ratovanja, pripadnici NOP-a pružili su spasonosnu pomoć pilotima zapadnih saveznika, bilo onda kad su se morali prisilno spustiti bilo onda kad su bježali iz njemačkih logora. O jednom događaju na području Ivanca Josip Brezni u dnevniku piše:

»Iz daljine se čulo brujanje avionskih motora. Visoko prema sjeverozapadu ugledali smo formaciju bombardera, koji su se polako, kao kakve sitne mrlje, kretali prema jugoistoku. Bili su to avioni posebna izgleda sa dva trupa i srebreno-sjajne boje. Bilo ih je mnogo u prvom jatu. Među nama zavladalo je veselje. Čuli su se povici: ,saveznici, saveznici, saveznici!'«
Reče Adam: »Vražji su ti Englezi, vraćaju se iz oranja Hitlerove zemlje.«

Druga grupa malobrojnih i sitnih aviona, naglo se približavala prvoj. Najprije ju je nadvisila, a zatim naše veselje prekinula dugim mitraljeskim rafalima. Pogođen je prvi, a zatim i drugi dvotrupac. Prvi je zaokrenuo prema Jesenju, a drugi prema Lepoglavi. Na avionima se najprije pojavio dim sa vatrom, a zatim blagi zaokret aviona i skok prvog, pa skok drugog pilota.

Naređenje je palo za tren: »Prvi avion pao je na naš teritorij, a drugi trebamo zauzeti!« Zbog neposredne blizine ustaških bunkera svi borci su se kretali u streljačkom stroju. Prvi padobranac pao je neposredno uz ustaški bunker u Lepoglavi. On je odmah savladan od ustaša. Ustaše su odmah krenule u potragu za drugim, koji je pao između Lepoglave i Bednje. Dok su se s jedne strane približavali partizani, s druge strane ustaše, članovi Antifašističkog fronta Bednje bili su najbrži.

Profesor Ladislav Žimbrek i povratnik iz Amerike Dretar sa ženama iz tih sela stigli su do padobranca, informirali ga o situaciji i uzeli kurs prema partizanima.

Nakon povratka u mjesto Cerje veselju među partizanima nije bilo kraja. Čestitke su primili braća Josip i Janko Gorup, Josip Brezni, Adam Strmečki i drugi, a naročite pohvale izrečene su članovima Mjesnog odbora Antifašističkog fronta Bednja.

U dnevniku poručnika Dragutina Glumpaka i organizacionog sekretara Kotarskog komiteta KPH-a Ivanec od 27. prosinca 1944. godine zapisano je: »Održan je sastanak KK KPH Ivanec na kojem je između ostalog riješen raspored članova komiteta, da uz malobrojne oružane rezerve, pruže vojnu pomoć i zaštitu savezničkim pilotima, koji su se zadnjih dana prisilno morali spustiti na ovaj teritorij. Među pilotima tu se našao Charles Payne oficir iz Australije, Sidney Furness oficir iz Australije, Cecil Franklin oficir iz Australije, Charles Cleves oficir iz Engleske, Peter Amis oficir iz SAD, Donald Tisdale oficir iz SAD i George Barker podoficir iz SAD. Svi su oni prebačeni na oslobođeni teritorij, odakle će biti vraćeni u saveznu zrakoplovnu bazu.«
Valter
Valter
Admin

Broj postova : 9623
Age : 71
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

https://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

VOJNA MISIJA Empty Re: VOJNA MISIJA

Komentar  Sponsored content


Sponsored content


Na vrh Go down

Na vrh

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu