SFRJ4EVER
"SAMO ZAJEDNO SMO JACI"

Ako niste registrovani posjetilac foruma, kliknite na "registracija" na dnu ovog prozora, a ukoliko ste registrovani član, kliknite na "login".
Traži
 
 

Display results as :
 


Rechercher Advanced Search

Latest topics
» MUZIKA KOJA POGAĐA U DUŠU...
Yesterday at 12:33 am by Valter

» SLUSAJ MUZIKU I ZAKLJUCUJ I SAM!
Wed Dec 07, 2016 11:31 pm by Valter

» DOMAĆA I STRANA MUZIKA
Wed Dec 07, 2016 11:22 pm by Valter

» DRUGI O TITU...
Wed Dec 07, 2016 9:59 pm by Valter

» ISTORIJA
Wed Dec 07, 2016 9:50 pm by Valter

» SUBOTOM UVECE
Wed Dec 07, 2016 9:37 pm by Valter

» DRUŽENJE JEST...NAJLEPŠI DOŽIVLJAJ
Wed Dec 07, 2016 7:01 pm by Valter

» GRIJESECI UCIMO
Wed Dec 07, 2016 6:41 pm by Valter

» JEDNO PITANJE...
Wed Dec 07, 2016 6:23 pm by Valter

Gallery


Navigation
 Portal
 Index
 Članstvo
 Profil
 FAQ
 Pretraľnik
Affiliates
free forum
December 2016
MonTueWedThuFriSatSun
   1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031 

Calendar Calendar

Affiliates
free forum

PRIJAŠNJE VS DANAŠNJE ŽENE

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down

PRIJAŠNJE VS DANAŠNJE ŽENE

Komentar  Slaven on Sun Sep 14, 2008 5:38 am

"ŽENE RAZBIJAČI OKOVA"


"U ovoj rubrici nećete naići na one koje su svoje život provele kao roblje robova robujući zaostalosti ili je pak moleći skrušeno i sklopljenih ruku za milost.

Ovdje nećete naići na pripadnice ženskog spola koje su se mogle zadovoljiti onim što im je pokvareni svijet,u kojem su samim rođenjem bivale označene kao niža bića,htio dati već su umjesto bespomoćnih molbi i popuštanja silovito krenule razbijati okove kojima ih je nesretna povijest okovala.

One su prve koje su silovito krenule u borbu hranjene suzama i patnjom milijardi žena koje svoje živote nisu smjele provoditi niti kao robovi jer su i robovima morale robovati.

U trenucima dok ovo čitate potoci ženskih suza i dalje teku;mora ženske patnje i dalje se zbijaju u njihovim grudima;oceani ženskog očaja poništavaju svaki njihov dah života.

Muškarac sam - ne mogu osjetiti.

Ne mogu osjetiti,ali mogu znati da nema te sile koja može zaustaviti obespravljenog u borbi za svoja prava - žene u borbi za svoje živote.

Revolucionarke iz ove rubrike tome su dokaz;poklonimo im se,učimo od njih,zahvalimo im i slijedimo njihov primjer.



ROSA LUXEMBURG(1871.-1918.)


Teško je reći ima li žene koja se tijekom svog života uzdigla toliko visoko iznad muških glava,ali je sigurno da nema žene koje su se cijele vladajuće klase "superiornih" muškaraca toliko prestravljeno bojale.

Bojale su je se toliko strašno da su izlaz iz svog straha mogli pronaći jedino lomljenjem njezine lubanje i bacanjem njenog tijela u kanal da što prije istrune i tako je udalji što dalje s lica zemlje.

O njoj nećete učiti u školi,djevojčicama koje se borbeno hvale svojim feminizmom njeno ime ništa ne znači,a ipak je to ime ostalo čvrsto ugravirano u povijest borbe čovjeka za čovječnost;borbe žena za sebe.

Ipak se komadić njene smrskane lubanje nalazi u srcima svih koji je znaju i poštuju.


Koliko se zapravo Rosa visoko uspela lako možemo primijetiti na svakom trenutku njenog života i na mnoštvu područja njenog djelovanja.

Ako bacimo pogled na povijest marksizma vrlo ćemo lako doći do zaključka da je,uz Lenjina i Trockog,Rosa možda i jedina koja se takvim imenom punopravno može nazivati.


Ona je ta koja je najdosljednije slijedila Marxov moto "nemilosrdne kritike svih postojećih stvari."

Ona je ta koja je cijeli svoj život provela u stalnoj i neumornoj borbi za revoluciju.

Ona je ta koja je prva uvidjela neograničenu moć koju proletarijatu daje generalni štrajk.

Ona je ta koja je najdosljednije zastupala internacionalizam u trenucima kada je cijeli svijet izgubio glavu u sveopćem krvavom piru.

Ona je ta koja je bila teoretičar i organizator nekolicine proleterskih stranaka diljem Europe.

Ona je ta koja je stajala na vrhu slavne i tragične njemačke revolucije, najvažnije revolucije u povijesti koja je na našu žalost u krvi ugušena.


Svoj životni put Rosa je počela u Poljskoj koja se nalazila u sastavu carske Rusije.

Može se reći da u ranom djetinjstvu nije bila pravi revolucionar,ali je to postala kada je sa 16 godina ušla u revolucionarnu partiju pod imenom "Proletarijat".

Pošto je revolucionarno djelovanje u Poljskoj obično značilo skori odlazak u Sibir,Rosa je prije svoje 18 godine morala poći u egzil.

Već tada se radilo o iznimno izgrađenoj ličnosti,koja je u odnosu na sve do sad postojeće revolucionare u tim godinama bila daleko superiornija i izgrađenija.

Ona je već tada bila glavni predstavnik svoje partije koju je i zastupala na kongresima Internacionale.

Kongresi Internacionale bila su mjesta puna zadubljenih bradonja od kojih su mnogi bili starci,u to vrijeme još uvijek predvođeni Engelsom na čelu.

U to vrijeme (početkom '90tih godina 19. stoljeća) djevojke i žene ne samo da nisu imale nikakva prava,već je bilo potpuno nemoguće očekivati da jedna žena,a kamoli dvadesetogodišnja djevojka,bez dopuštenja uopće progovori u muškom društvu.


Takva pravila,naravno,nipošto nisu vrijedila u marksističkim krugovima,ali se ipak nije moglo očekivati da jedna tako mlada osoba,neovisno o spolu,može posebno radikalno pobijati ono što su veliki socijalisti,među kojima je bio i Engels,tvrdili i zastupali;ako zbog ničega onda zbog toga što nije mogla imati dovoljno znanja.

No to ipak nije spriječilo Rosu da skupovima Internacionale otvoreno,bez ikakvog ustručavanja,pobija stavove cjelokupnog marksističkog društva i to po nacionalnom pitanu Poljske.

Marksistička teza,koju je su Engels i svi ostali zastupali bila je da Poljska mora težiti osamostaljenju od Rusije kako bi se otrgnula i oslabila najnazadniji ostatak feudalizma u Europi.

Rosa Luxemburg,dvadesetogodišnja djevojka,suprotstavila se cijeloj Internacionali i drsko ustvrdila da Poljska nema zbog čega težiti nacionalnom oslobođenju od Rusije već da se Poljaci moraju s ruskim proletarijatom ujediniti i iznutra uništiti carizam.


Dok žene diljem Europe nisu mogle ni sanjati o tome da svome mužu bilo što prigovore,Rosa Luxemburg je pobijala kompletnu teoriju cijele Druge Internacionale na čelu s samim Friedrichom Engelsom.

Osobno se teško suzdržavam kada danas od nekih priprostih liberala i ostalih pokvarenjaka slušam o demokraciji,slobodi govora i nekom marksističkom konfliktu s njima;zanimljivo je to što ni dan danas svi oni nisu dosegli ni polovinu demokracije koju je marksizam posjedovao prije sto pedeset godina!


Međutim to nije najveće postignuće koje je Rosa ostvarila u '90tim godinama;daleko najveće dostignuće i jedno od njenih najvećih uopće je njeno shvaćanje generalnog štrajka kao temelja same revolucije.

Ona je ta koja je tada formulirala ono što će u svim budućim revolucijama biti pravilo;ona je zaključila da je generalni štrajk put u revoluciju.

Njezini zaključci posebno su zanimljivi danas,kada se diljem Europe čuju pozivi na generalni štrajk.


Rosa je zaključila da isto kao što štrajk u jednoj tvornici napada njenog vlasnika,tako generalni štrajk neizbježno napada kompletan sistem.

Takav štrajk je akcija;akcija u kojoj se sam proletarijat obrazuje, organizira i solidarizira nevjerojatnom brzinom.

Istovremeno s tim on je strašno moćno oružje protiv kojeg se jednostavno ne može boriti;oružje koje može poslužiti za postizanje kako banalnih tako i krajnjih ciljeva proletarijata.


Rosa je u međuvremenu svoje mjesto našla u Njemačkoj i posebno se aktivirala u njemačkoj socijal-demokratskoj partiji u kojoj se već počeo javljati prizvuk reformizma.

Početkom 20. stoljeća Rosa je bila ta koja se upustila u najoštriju borbu sa takvim reformističkim strujanjima i možemo reći da je njena kritika onih koji su izmislili "put u socijalizam pomoću postepenih promjena" najargumentiranija;naravno uz one Trockog i Lenjina.


Početkom stoljeća sve je više jačala suprotstavljenost između suparničkih imperijalističkih blokova i sukob između njih sve je više izgledao potpuno neizbježno.

Kako se rat približavao reformisti su sve više uzimali maha i sve je jasnije bilo da socijalističke partije unutar Internacionale neće ostati pri svom internacionalizmu kada rat počne i da će se pokvarena,licemjerna partijska vodstva koja su već odavno od marksizma odstupili,svrstati uz svoje buržuje i krenuti u klanje drugova proletera iz drugih zemalja.



Zvuči poznato Question Exclamation Rolling Eyes

Sjetite se samo 1990-ih Twisted Evil



Rosa takvo što nije mogla prihvatiti te je odmah postala najglasniji protivnik takve šovinističke politike koja je na vidjelo izašla prvog dana rata.

I nakon što je rat počeo,i što su "socijalistički" predstavnici u parlamentu glasali za njega,Rosa okružena malim brojem istinskih revolucionara koji nisu htjeli ni mogli izdati sebe i europski proletarijat i dalje je ogorčeno uzvikivala proteste,pisala pamflete i proglase,i borila se;borila se iako je buka topova pomiješana s kricima milijuna umirućih vojnika uskoro nadglasavala njene pozive.

No da bi njeni pozivi bili još više ušutkani trebalo ju je zatvoriti u tamnicu iz koje ne može uopće stupiti u kontakt sa vanjskim svijetom.

U toj tamnici Rosa je dočekala Oktobarsku revoluciju koja je bacila tračak nade nad kaos i bezizlaz u kojem se nalazila Europa okupana
morem krvi zaklanih ljudi;ljudi zaklanih za interese krupnog kapitala.

No to što se Oktobarska revolucija u njenim očima kao kakvo sunce pojavila nije nipošto značilo da će i sada odstupiti od one "nemilosrdne kritike svih postojećih stvari",pa je tako boljševike pogladila oštrom kritikom po mnoštvu pitanja.

Kritizirala ih je zbog toga što su insistirali na pravu naroda na samoodređenje,zbog toga što su radili ustupke seljacima posjednicima i tako komadali zemlju na mnoštvo komadića i unazađivali revoluciju, kritizirala ih je zbog toga što su ograničavali sovjetsku vlast i što nisu već sada dopuštali veću razinu demokracije.

Sve su te kritike bile ono što je dužnost svakog marksista;pa tako i jedne od najvećih.


No revolucija je uskoro dolazila i u Njemačku.

Rat se približavao kraju,a Njemačka je bila pred bolnim porazom.


Radnici i vojnici koji su na svojim leđima iznijeli cijeli teret rata,sada su se trebali pripremiti na još bolnije žrtve koje će morati davati u miru;dok oni zbog čijih se interesa rat i pokrenuo nisu naprezali ni u ratu,a nisu ni sada trebali patiti pod novim nametima.

I tako je na kraju rata došao početak revolucije;mornarska pobuna iz Kiela proširila se zemljom poput kakve pošasti za vladajuće klase.

Zemljom su počeli nicati radnički sovjeti i crvene zastave su se počele uzdizati iznad zgrada i gradova.


Kaiser je pao,a isti oni reformisti,socijal-šovinisti,koji su u početku rata s Kaiserom za rat glasali,sada su panično proglasili republiku.

Rosa je puštena iz zatvora i odmah je krenula u organizaciju.

Organizaciju proletarijata i brzinsko stvaranje revolucionarne organizacije koja bi imala snage provesti revoluciju kakva se odigrala u Rusiji.

No Lenjin je svoju organizaciju pedantno stvarao dvadeset godina da bi u trenutku kada je revolucija došla mogao precizno reagirati.

Boljševici su bili prepuni najobrazovanijih kadrova,od kojih su neki bili najveći umovi 20. stoljeća,i uz to su imali iskustvo iz prethodne ruske revolucije.

Rosa se našla u zrakopraznom prostoru;mali broj revolucionara iz SPDa, Spartakovski savez,bio je toliko malen,neiskusan,neorganiziran da naprosto nisu mogli ništa očekivati.

No Rosa se ipak nije predavala,ona je stala na čelo i zajedno s svojim drugom Karlom Libknechtom nevjerojatnom energijom nastojala sve posložiti i provesti revoluciju do kraja.

Početkom prvog mjeseca 1919. novoosnovana Komunistička Partija Njemačke,na čelu sa Rosom Luxemburg,pozvala je na masovne demonstracije u Berlinu.

Stotine tisuća radnika pristupile su i marširale berlinskim ulicama.

Neiskusno i naivno vodstvo koje se u takvim okolnostima nije moglo ni znalo snalaziti kao neki od revolucionara pozvalo je na preuzimanje vlasti.


Reakcija silovite i jake kontra-revolucije bila je nemilosrdna.

Reakcionarni odredi,monarhistički ostaci i ostale slične vojne organizacije predvođene "Socijal-demokratima" na vlasti u krvi su ugušile ustanak i pobile tisuće radnika.


Rosa Luxemburg ponovno je uhapšena;uhapšena je,ali si ovaj put prestravljena buržoazija više nije mogla dopustiti grešku.

Nakon uhićenja sprovedena je u postaju,gdje joj je tupim kundakom smrskana lubanja.

Tijelo jedne od najvećih revolucionarki u povijesti,žene koja u dosadašnjem tijeku ljudske povijesti uzdigla visoko iznad razine koje bi kućanice i majke trebale ići,žene koja je jedna od rijetkih žena koja je uistinu svoj život uzela u svoje ruke i tako stvarno stvarala povijest, bačeno je u kanal da u njemu istrune.

Rosina drugarica,i jedna od spartakovskih vođa,Clara Zetkin na njenoj je osmrtnici napisala da je Rosa cijelog života bila oštri mač i živi plamen revolucije.

Da ... bila je Rosa ... no ona nije bila jedina 'žena razbijač svojih okova'.



ALEXANDRA KOLLONTAI(1872.-1952.)


Veliki dio našeg svijeta živi u skladu s činjenicom da postoje određene žene koje uistinu mogu zauzimati važne političke i društvene funkcije.

Svakako je točno da su te funkcije najprije fiktivne,a tek onda stvarne, isto kao što je jasno da te žene do njih ne dolaze realizacijom svog identiteta već njegovim zarobljavanjem;no ipak je unatoč tome istina da su ministrice i premijerke dio našeg svijeta.


Jasno je vidljivo i da te žene ustrajnim prilagođavanjem unaprijed određenim(muškim) normama ne ograničavaju samo slobodnu realizaciju svog vlastitog identiteta,već stvaraju lažnu sliku o oslobođenoj modernoj ženi,koliko moćnoj toliko i udaljenoj od stvarnosti u kojoj se golema većina ženskih osoba neposredno i posredno,nesvijesno i svijesno, postavlja i samopostavlja u drugi red čovječanstva;čovječanstva koje se, dok u njemu vladaju trenutni samodestruktivni zakoni,takvim teško može nazivati.

No eto ukoliko zanemarimo takve nevažne sitnice,možemo na miru i uz božji blagoslov formalno zaključiti da našim (kapitalističkim) svijetom hodaju i moćne žene;ministrice i premijerke.

Štoviše;takav zaključak sami ne moramo ni donositi jer će nam ga u naše glave dobrovoljno ubaciti dominantna ideologija,istovremeno,u skladu sa zakonitostima sistema,uzimajući kamate u vidu našeg samoformirajućeg identiteta.

No unatoč tome svakom će se prosječnom promatraču,bez obzira uzima li u obzir moj uvod ili ne,učiniti čudno zbog čega nam onda ideologija koju svadodnevno konzumiramo tako šturo govori o izvorištima i prethodnicama naših slavnih i moćnih,okovanih i ograničenih ministrica i premijerki- moćnih žena u kojima se očituje koliko se visoko žena u okvirima trenutnog sistema može popeti i koliko joj to malo može koristiti.


Srednjoškolski udžbenici i popularni kvizovi ne poznaju pitanja:

"Tko je bila prva žena ministar u vladi?",

"Tko je bila prva žena ambasador?"

ili pak

"Tko se prvi usprotivio korijenima birokratske diktature u SSSRu?"

Alexandra Kollontai odgovor je na ova,kao i na mnoga druga pitanja.

Slaven
Admin

Broj postova : 1667
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23

Vidi profil korisnika http://sfrj4ever.forumieren.de/profile.forum

Na vrh Go down

II dio

Komentar  Slaven on Sun Sep 14, 2008 5:40 am

Nedaleko od početka kraja 19.st.,u staroj ruskoj plemenitoj obitelji Domontovič,na svijet je došla curica pod imenom Alexandra.

Alexandra Domontovič,kao i mnoga ruska djeca,u školu nikad nije išla.

Razlozi za to uobičajeno izostajanje nisu bili uobičajeni jer Alexandra nije morala djetinjstvo provesti u fizičkom radu,već se radilo o tome da su se njeni brižni i dobrostojeći roditelji previše brinuli za zdravlje svoje curice i bojali novih liberalnih uticaja galopirajuće buržoazije,pa su svome djetetu osigurali osobnog učitelja.

Brižni su roditelji svoju curicu uspješno obranili od opakih liberala, istovremeno je dajući u ruke crnocrvenim anarhističkim vragovima; osobna je učiteljica male Alexsander naime bila Maria Strakhovna, intelektualka povezana s revolucionarnim,anarhističkim,krugovima.

Prisutnost učiteljice,prikrivene revolucionarke,nije imala neki jači neposredni utjecaj na mladu Alexsandru;prvi sukob s konvencijama dogodio se naravno u stvarnom životu,a ne na području apstraktnih ideja nerazumljivih plemenitaškoj djevojčici.

Alexsandra je,u skladu s običajima i interesima svoje klase,u trenutku početka vrhunca svoje mladosti,istu tu mladost morala sahraniti brakom s unaprijed određenim,dobrostojećim,zrelim gospodinom.

Na takvo što ova djevojka nije mogla pristati,pa je stoga odbacila davno pregažene norme svoje obitelji,i zaljubljeno stupila u brak s mladim inženjerom Kollontajevim,čije prezime svijesno uzima.

No brak rođen u velikoj ljubavi je,kao što zna svaki supružnik,ipak brak; ili kao što Alexandra kaže:

"Naša pogreška(ženska p.p.)je ta da svaki put podlegnemo osjećaju da smo konačno našle jednog i jedinog muškarca kojeg volimo,osobu kojoj bismo mogli predati svoju dušu,onoga koji nas je u potpunosti spreman prihvatiti kao duhovno- fizičku cjelinu.

No takvo se stanje neprestano pretvara u drugu krajnost,jer muškarac nastoji nametnuti svoj ego preko nas i prilagoditi nas u potpunosti svojim svrhama.

Stoga unatoč svemu unutarnja pobuna se neprestano ponavlja i neminovna je jer takva ljubav postaje sputavajuća.

Osjećamo se zarobljeno i pokušavamo oslabiti te lance ljubavi.

I nakon vječno ponavljajuće borbe s voljenim muškarcem,mi se na koncu otrgnemo i pojurimo prema slobodi.

I tada smo opet osamljene,nesretne,izolirane,ali slobodne- slobodne za lov na naš voljeni izabrani ideal."

Alexandra je sretno rodila sina,u svojem sretnom braku uživala,ali i istovremeno sve više učila,promartala svijet oko sebe,i zapravo nastojala živjeti svijesno i nesputano.

Kako u svojoj autobiografiji sama kaže:

"Sreća u mom braku trajala je skoro tri godine.

Rodila sam sina.

Iako sam ga odgajala s velikom brigom,majčinstvo nikad nije bila svrha mog postojanja.

Dijete nije moglo čvrsto povezati spone mog braka.

Još sam voljela svog muža,no sretan život kućanice i supruge postao je za mene obični kavez.

Sve više i više moje simpatije,moji interesi okretali su se revolucionarnoj radničkoj klasi.

Hlapljivo sam čitala.

Gorljivo sam proučavala sva društvena pitanja,pohađala predavanja i radila u polu-legalnim zajednicama za obrazovanje ljudi."

Prelomni trenutak u formiranju identiteta Alexsandre Kollontai dogodio se 1896. kada je kao već dobro obrazovana i s marksizmom upoznata osoba sa svojim suprugom inženjerom neko vrijeme boravila u velikoj tekstilnoj tvornici Krengolm.


Nakon tog trenutka proleterska revolucija,tj. dokidanje izrabljivanja i nečovječnog odnošenja među ljudima-oslobođenje čovječanstva i ženska emancipacija,postale su glavne preokupacije koje su je mogle istovremeno zadovoljiti,osloboditi i omogućiti joj da svijesno upravlja svojim životom.

"Morala sam otići,morala sam prekinuti s muškarcem kojeg sam izabrala, jer u protivnom bih se izložila opasnosti gubljenja vlastitog identiteta.

Također moram istaknuti da ni jedan muškarac koji mi je bio blizak nikad nije mogao usmjeravati moje sklonosti, težnje ili moj pogled na svijet."


Po drugi put se oslobađajući kaveza,drugačijeg kaveza u koji se je sama svijesno postavila,Alexandra se,ostavivši muža i dijete, zaputila na studij u Zurich,kod marksističkog ekonomista Heinrich Herknera.

Dotični gospodin je svoje stavove razvijao u skladu sa sve dominantnijim revizionističkim strujanjima u Drugoj Internacionali;samim time bio je osuđen na sukob s mladom Alexandrom koja naprosto nije imala razloga krenuti u postepeno pomirivanje sa svijetom kojeg je htijela svijesno oblikovati i mijenjati.

Nakon svog uspješnog boravka u Zurichu Kollontaijeva se vraća u Petrograd gdje započinje svoj stvarni revolucionarni put.

Oštro se suprostavlja buržoaskom feminizmu,tj. liberalizmu koji se u to vrijeme postavljao kao glavna i neizbježna alternativa umirućem carističkom lešu.

Alexandra se naravno odmah po dolasku učlanjuje u ilegalnu Socijal-demokratsku Radničku Partiju čiji se članovi još uvijek nisu dijelili na menjševike i boljševike.

Kada se rascijep uskoro i dogodio Alexsandra,slično kao Trocki,ostaje izvan podjela,rascijep ne smatra stvarnim i nastoji raditi na jedinstvu partije.

Takav stav zadržava u trenutku revolucije iz 1905.,kada zajedno s Trockim,njenim najistaknutijim predvodnikom,podržava Sovjete spontano osnovane od strane radnika i bori se za jednistvo partije.

Ilegalni život u Rusiji bio je ne samo težak,nego prije svega opasan,tako da je većina iole važnijih revolucionarnih kadrova spas morala tražiti u egzilu.

Takva je sudbina zadesila i sada već potpuno formiranu Alexsandru koja je 1908. u bijegu od vlasti produžila preko njemačke granice.

Odmah nakon dolaska u Njemačku učlanjuje se u SPD i u njenim se redovima blisko sprijateljuje s njenim istaknutim članovima;Karlom Kautskim,Karlom Libknechtom,Rosom Luxemburg,Clarom Zetkin i dr.


Početak Velikog rata,najveće klaonice koju je svijet do tada vidio pokrenute za ostvarenje interesa krupnog kapitala,nakon putovanja po cijeloj Europi,Kollontajeva dočekuje upravo u Njemačkoj.

Kao i za sve Ruse u Njemačkoj početak rata za Alexandru je značio susret s ljubaznom policijom koja ju je htjela zatvoriti i po mogućnosti likvidirati kao stranca,tuđinca,dušmana i neprijatelja.

Problemi s policijom su,naravno,nestali kada su čuvari zakona i nacionalnog interesa shvatili da je Alexsandra socijalistički emigrant i uz to žena;te da sukladno s tim nipošto nije obožavatelj Cara ili pak ruski patriot.

Takvo što se nipošto nije moglo reći za Alexsandru,kao i za većinu ruskih marksista,no to nipošto ne znači da potpuno drugačije stanje nija vladalo u okružju njemačke socijal-demokracije.

Početkom rata druga se internacionala raspala kao pješčana kula pod naletom plimnog vala.

Takvo stanje Alexsandru je,kao i sve druge istinske socijaliste,potpuno šokiralo.

No ona i oni bili su u velikoj manjini.

Karl Libknecht i Rosa Luxemburg ostali su u Njemačkoj voditi nemoguću bitku protiv
pomahnitale Europe ogrnute u domoljubne kabanice natopljene krvlju radnika zaklanih u blatnjavim rovovima,dok se Alexandra uputila prema Skandinaviji gdje će moći slobodnije djelovati u borbi protiv istog neprijatelja,s istim ciljem.

Odmah po dolasku organizira internacionaliste,drži govore,piše pamflete, održava sastanke.

Dodatni poticaj za rad Alexandra dobija kada iz Pariza od Trockog i iz Švicarske od Lenjina prima pisma u kojima saznaje da su obadvoje tvrdoglavih jaraca,koji su se godinama glavom o glavu tukli,u ovom trenutku na početku klaonice jednoglasno i militantno,bez ikakvog kompromisa,istupili protiv rata,bilo kakvog patriotizma i za revolucionarno rušenje sistema koji stvara takve pokolje.

Stvari su se dobro odvijale,internacionalistički pozivi na radničku solidarnost snažno su odjekivali iz Alexadrinih usta,sve do trenutka kada se neutralnost Skandinavije pokazala u pravom svijetlu;uskoro je Alexandra naime bila uhapšena i zatvorena u dobro čuvani zatvor.

Nakon puštanja iz zatvora Alexandra se službeno priključuje boljševicima koji su od samog početka rata izrazili najbeskompromisnije neprijateljstvo prema njemu,ali i najveću organiziranost i spremnost za njega.

Isto tako uskoro upravo ona dobija poziv američkih socijalista,na koji se sa oduševljenjem odaziva;na svojoj turneji po Americi održava ukupno 123 govora u kojima izražava jasnu internacionalističku perspektivu i poziv na radničku solidarnost u dokidanju izvora ratova.

Unatoč tome,ili bolje rečeno upravo zbog toga,Kollontajevu američke novine nazivaju Kaizerovim špijunom,ili pak agentom Antante.

Alexandra se u Europu vraća neposredno prije Februarske revolucije.

Odmah nakon prispjeća vijesti o radničkoj pobuni u Petrogradu i Carevoj abdikaciji,kao i svi drugi ruski bjegunci iz svih krajeva svijeta,bez trenutka čekanja hita u Petrograd.

Kollontajeva je ipak svojom brzinom pretekla ostale egzilante,pa je tako bila jedna od prvih koji su došli na granicu nove Rusije,zemlje koja se konačno riješila stiska davno prevaziđenog carizma.

Alexsandra svoj dolazak opisuje sljedećim riječima:

"Torneo,mali pogranični gradić smješten sa sjeverne strane Švedsko- Finske granice,kroz koji sam prošla,još je bio pod okriljem okrutne zime.

Saonice su me nosile preko rijeke koja je označavala granicu.

Na Ruskoj strani stajao je vojnik.

Sjajna crvena vrpca treperila je na njegovim grudima.

"Molim vas identifikacijske papire,građanko!"

"Nemam ih.

Politički sam bjegunac."

"Vaše ime?"

Predstavila sam se.

Mladi časnik bio je oduševljen.

Da,moje ime je bilo na popisu političkih bjegunaca koje je trebalo slobodno pustiti u zemlju odlukom Radničkog i Vojničkog Sovjeta.

Mladi mi je časnik pomogao sići sa sanjki i poljubio mi ruku gotovo s poštovanjem.

Stajala sam na republikanskom tlu oslobođene Rusije!

Može li to biti moguće?

Bio je to jedan od najsretnijih trenutaka u mom životu."

Svi socijalisti;dakle svi menjševici,svi socijal-revolucionari,svi boljševici, svi su bili sretni i samozadovljni i nije im na pamet padala bilo kakva nova,proleterska,revolucija;nikakva nova buna protiv buržoazije,nikakva internacionalna revolucija protiv kompletnog sistema.

Bilo je jasno da samo potpuno lud čovjek u tom treutku,u trenutku revolucije koja je zbacila cara,koja je konačnu Rusiju postavila rame uz rame s modernim kapitalističkim državama i njihovim demokracijama, mogao razmišljati i govoriti nekakvim revolucijama koje ruše kapitalizam, koje su internacionalne,koje zaustavljaju ovaj i buduće ratove,koje oslobađaju čovječanstvo.

Takve misli jedino su se vrtile u glavama najluđih,ili pak najposebnijih ljudi toga vremena.

U trenutku kada je stigla u Petrograd Alexandra Kollontai bila je jedna od njih.

Osim nje takav je stav zauzelo još nekoliko luđaka koji nisu bili isključivo boljševici,ali su se instiktivno skupljali oko boljševičke partije,čija je ogromna većina članstva osjećala averziju prema takvim zamislima.


Nakon što je Lenjin u svojim Aprilskim tezama iznio perspektivu proleterske revolucije na vidjelo,Alexsandra je bila jedini boljševik koji je u Sovjetu glasao za nju.

Osim njih još je samo Trocki,tada još uvijek izvan boljševičke partije,bio na toj liniji;on je već dobrih desetak godina usamljeno ponavljao upravo to u svojim tezama o permanentnoj revoluciji.


Takav kontekst je neophodno shvatiti da bi mogli razumjeti tadašnju poziciju Alexadre Kollontai.

Alexandru su sve novine neprestano napadale;čas kao "ludu ženu-boljševika",čas kao Kaizerovog špijuna koji radi u korist njemačkih neprijatelja,a čas kao osobu koja ima samo jednu haljinu.

Kao što sama Alexsandra kaže:


"U to vrijeme novine,koje su već bile neprijateljski raspoložene,pisale su o "partijskom odijevanju Kollontajeve" koje je bilo posebno smiješno jer je moja prtljaga bila izgubljena na putu za Rusiju,tako da sam uvijek nosila jednu te istu haljinu.

Slaven
Admin

Broj postova : 1667
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23

Vidi profil korisnika http://sfrj4ever.forumieren.de/profile.forum

Na vrh Go down

III dio

Komentar  Slaven on Sun Sep 14, 2008 5:40 am

Čak su spjevali i malu uličnu baladu koja se odnosila na mene i Lenjina.

U skladu s tim nije bilo ničega neobičnog u činjenici da sam uvijek bila zaštićena od strane mojih prijatelja i partijskih drugova."

Nakon spontanog pokušaja Julskog ustanka,(ne)organiziran od strane anarhista i ultraljevih lokalnih boljševika,svi boljševici,pa tako i Kollontajeva,bili su izloženi ubijanju i zatvaranju.

Alexandra se, za razliku od nekih koji su bježali (Lenjin,Zinovjev...) nakon ustanka vratila u Petrograd da bi bila uhapšena.

Nakon Kornilovljevog puča kao i svi boljševici na odluku Sovjeta biva oslobođena,da bi uskoro u Centralnom Komitetu glasala za Oktobarski ustanak.


Nakon Oktobarske revolucije Alexandra postaje prva žena član neke vlade u povijesti.

Dok su se u kapitalističkim zemljama žene borile za pravo glasa,u sovjetskoj vladi,Sovjetu Narodnih Komesara,Alexandra Kollontai bila je ministrica socijalne skrbi.

Oduševljenje koje je u to vrijeme vladalo preklapalo se s mukotrpnim poslom koji su svi,a pogotovo boljševici,poduzimali.

Pred sobom su dobili slobodu da stvaraju novi,bolji,drugačiji svijet,ali su istovremeno na svoja leđa dobili nemoguće uvjete za takav posao.


Alexandru takvo što naravno nije ometalo da naprosto danima uživljena u ulogu ministrice,vjerojatno se tu i tamo štipajući da bi provjerila sanja li,puna entuzijazma obavlja svoje cjelodnevne poslove.

Nije bilo posla koji joj je teško padao jer je svaki bio zadovoljstvo,svaki je bio nevjerojatan,svaki je bio ono što je čekala i za što se borila još od vremena kada je ostavivši muža i sina,te krenula u revoluciju.


Kao što i danas to većina ljudi masovno radi Rolling Eyes

[b]Prvi posao koji je obavila bio je dodjeljenje jednog konja jednom seljaku koji ga je zahtjevao.

Nakon toga se prebacila na izbacivanje religijskih uputa u školama, odjeljenje crkve i države,stvaranje sirotišta,osiguranje smještaja za beskućnike,sastavljanje komiteta za stvaranje besplatnog zdravstvenog osiguranja,te se posebno posvećuje podruštvenjavanju materništva i brige za djecu.

Nadam se da ne moram posebno napominjati kakve su bure izazivali takvi potezi i nastojanja.

Luda žena boljševik sada je došla na vlast i htjela je djecu oduzimati majkama,spaljivati križeve i crkve,uništiti obitelj i monogamni odnos, nametati promiskuitetnost itd.

Kako sama Alexandra kaže:

"Moja nastojanja da podruštvenim materništvo i olakšam brigu za djecu stvorilo je nove valove bijesnih napada na mene.

Sve vrste laži bile su oslobođene;o "nacionalizaciji žena",o zakonskim prijedlozima koji promoviraju majčinstvo kod 12- godišnjih djevojčica.


Poseban je bijes dolazio iz smjera vjerskih sljedbenika starog režima kada sam,na svoju ruku,poznati samostan Alexandar Nevsky pretvorila u dom za ratne invalide.

Redovnici su se pobunili i sukob je bio zajamčen.

Tisak je ponovo podigao hajku protiv mene.

Crkva je organizirala ulične demonstracije protiv mojih poteza i uz to me se "odrekla"...


Neprestano sam dobijala prijeteća pisma,no nikad nisam zatražila vojnu zaštitu.

Uvijek sam izlazila sama,nenaoružana i bez ikakve vrste čuvara.

Zapravo nikad nisam ni pomislila na bilo kakav oblik opasnosti,jer sam bila potpuno uvjerena u potpuno drugačije stanje stvari."


Alexandra na ministarskoj poziciji ipak nije mogla predugo ostati.

Tijekom pregovora o primirju s Njemačkom u Brest-Litovsku,Alexandra je podržavala stav Buharina i ljevog krila partije koji se zalagao za prekid pregovora,trenutno širenje revolucije na zapad,za trenutnu kontinentalnu revoluciju koja će onda jednim potezom dokinuti rat i kapitalizam uopće.


Lenjin je bio znatno oprezniji i držao je da se njemački prolaterijat neće odazvati na poziv na revoluciju,te se sukladno s tim zalagao za potpisivanje primirja.

Trocki,koji je bio i pregovarač,nalazio se u sredini između ta dva prijedloga,da bi na koncu pristao na prijedlog Lenjina koji je neprestano bio nadglasavan i u manjini.


Nakon potpisivanja primirja s Nijemcima,dakle predavanja ogromnih teritorija pod njihovu vlast i odustanka od revolucionarnog rata, Alexandra je buntovnički dala ostavku na svoje mjesto u vladi.

Nakon toga,tijekom građanskog rata,posvećuje se obrazovanju vojnika.

Predvodi konferenciju komunističkih žena na kojoj se legalizira pobačaj i ostvaruje mnošto pogodnosti za žene na Sovjetskom teritoriju.

Nakon završetka građanskog rata Alexandra Kollontai ulazi u novu, možda i najvažniju,fazu svog revolucionarnog života.

Ekonomsko stanje u državi bilo je ne samo neprihvatljivo,već i potpuno neodrživo.

Ratni komunizam,koji se zasnivao na prisilnoj konfiskaciji viškova (i ne samo njih) za ratne svrhe dodatno je uništio ionako mizernu i zaostalu ekonomiju,potpuno devastiranu dvama ratovima.


Radnika,koji su u Rusiji ionako bili neznatna manjina,sada praktički nije ni bilo jer su ili izginuli u građanskom ratu,ili se pak preselili na sela gdje su za vrijeme oskudice sigurno mogli naći hranu.

Industrija i transport su bili potpuno uništeni.

Sve kapitalističke zemlje ne samo da nisu htjele pomoći, ili pak trgovati, već su još uvijek slale snage i sredstva s ciljem rušenja sovjetske vlasti.

Internacionalne revolucije u razvijenim zemljama (Njemačka,Austrija, Mađarska) ugušene su i nije bilo nade da će pomoć stići iz tog smjera.


Nakon svih iskušenja,i entuzijazma,činilo se da će se cijela zemlja,a zajedno s njom i revolucija,srušiti kao kula od karata.

Na to stanje različiti dijelovi partije gledali su na različite načine; Alexandra Kollontai predstavljala je i predvodila najdemokratskiju frakciju koja je izlaz iz problema vidjela u potpunom povjerenju u radnike (kojih doduše nije bilo) i potpunoj demokratizaciji koja proizlazi iz proleterske revolucije.


Radnička opozicija,čija je Kollontaijeva bila najistaknutiji član,zahtjevala je 1920. godine da se iz partije izopće svi koji nisu radnici,da se partijskoj birokraciji uzmu sve ovlasti u rukovođenju proizvodnjom i distribucijom,da tvornicama demokratski upravljaju radnici preko sindikata,da se razvlaste svi "stručnjaci" koji su na osnovu svoje stručnosti ostali u službi iz starog režima.

Svi ti zahtjevi bili su ono zbog čega proleterska revolucija i postoji
.

No ipak takvi stavovi Radničke opozicije došli su u teški konflikt s vrhom Partije.


Lenjin je smatrao da je takvo što naravno cilj,ali je inzistirao na tome da se na stanje ne može gledati izvan konkretnog društvenog konteksta,te da jednostavno za takvo što ne postoje objektivne okolnosti.

Smatrao je da je takvo trenutno predavanje uprave nad ekonomijom radnicima suludo jer radnika nema,tj. u apsolutnoj su manjini;jer radnici još uvijek naprosto ne mogu upravljati proizvodnjom u tako kriznim trenucima.

Takvo bi što,po Lenjinu,značilo totalnu dezintegraciju i predstavljalo zadnji čavao u lijesu revolucije i sovjetske države.

Njegov stav,kao i stav desnog krila partije bio je taj da se radnici trebaju organizirati u sindikate u kojima će se obrazovati i istovremeno braniti svoje interese
u odnosu na državu koja će ekonomiju voditi dok se stanje ne promijeni;tj. dok ne dođe do širenja revolucije na druge europske zemlje i popravljanja stanja unutar države.

Treći stav bio je onaj Trockog koji je ponovo imao svoje rješenje.

Njegovo se rješenje sastojalo od militarizacije rada,uklapanja sindikata u državu i istovremeno predavanja određenih funkcija samim radnicima.

Trocki je htio uvesti najčvršću disciplinu među radnicima,najoštrije kazne, veliku odgovornost;isto tako uklapanje sindikata pod državnu kontrolu tako da ne bi mogli braniti zasebne interese radnika kao kod Lenjinovog sistema.

No paralelno s tom militarizacijom rada,po njegovoj zamisli,uprava nad tvornicama i ekonomijom bi se permanentno,postepeno i već sada predavala tim istim sindikatima tj.samim radnicima.

Stavovi Kollontaieve bili su čisti i izvorni revolucionarni stavovi koji s jedne strane možda i ukazuju na utopizam,ali zato s druge strane predstavlju prvu pobunu protiv birokratizacije.

Prvi su koji vizionarski ukazuju na to da će revolucija nužno biti oborena ako ne dođe do njenog brzog širenja i uspostavljanja neposredne radničke demokracije.


Svi koji žele biti kompetentni za kritiku staljinističkih diktatura svoje polazište moraju najprije naći u vizionarskim stavovima Alexandre Kollontai.

Kakogod,unatoč tome,Radnička opozicija u svojoj nakani nije uspjela;na 10. partijeskom kongresu 1921.njihovi su prijedlozi nadglasani i njihova je frakcija zabranjena.

To je bio jedan od prvih znakova početka degeneracije koji će nastupiti tek za par godina nakon Lenjinove smrti,progona Trockog i Lijeve opozcije i kulminirati u velikim čistkama sredinom tridesetih u kojima je konačno fizički likvidirana cijela stara boljševička partija.

Da ironija bude veća čistke tridesetih godina od svih članova boljševičkog Centralnog Komiteta iz tog vremena preživjela je jedino Kollontajeva,čija je funkcija tada bila diplomatske prirode.

Nakon raspuštanja Radničke opozicije Alexandra tako dobija novu funkciju.

Ona ponovo ruši granice i postaje prva žena na poziciji ambasadora jedne zemlje.

Postaje sovjetski ambasador za Norvešku.

Nakon svih šokova koje je tijekom svog života priredila,ovo naizgled nije bio posebno velik;no ipak nije bilo tako.

Kako sama Alexandra kaže:

"To je imenovanje stvorilo veliku senzaciju jer se ipak prvi put u povijesti jedna žena imenovala "ambasadorom".

Konzervativni tisak,i posebno ruski "Bijeli" tisak bili su šokirani i pokušali su stvoriti pravo nemoralno čudovište od mene.

Posebno su tada tema novinskih članaka postali moji "stravični pogledi" po pitanju braka i ljubavi.

Kakogod ja moram ustvriditi da se samo konzervativni tisak postavio tako neprijateljski prema mojoj novoj poziciji.

U društvenim odnosima koje sam imala tijekom te tri godine mog rada u Norveškoj nikad nisam osjetila ni najmanji tračak averzije ili nepovjerenja u ženske mogućnosti."

Nakon svog boravka u Norveškoj Alexandra je tijekom sljedećih 30tak godina zauzimala nove pozicije u Švedskoj,Meksiku,kao i pri Ligi Naroda.

Kraj borbe s Radničkom opozicijom i odlazak Alexandre u diplomatske vode praktički je značio i kraj njenog revolucionarnog života.

Tih 30tak burnih godina u sovjetskoj,svjetskoj i revolucionarnoj povijesti Alexandra je provela znatno mirnije u ugodnom diplomatskom okružju u raznim zemljama svijeta,a ne kao do tada u permanentnoj borbi.

Nakon staljinističke političke kontrarevolucije simpatizirala je s Ljevom opozicijom i Trockim,ali se u inozemstvu nalazila previše daleko od kontakta sa sovjetkom stvarnošću,te se nije mogla aktivno uključiti u borbu.


Kako je vrijeme prolazilo,i kontrarevolucija nastupala,njene ideje sve su više bivale potiskivane i marginalizirane,a njezin se život iz revolucionarne borbe sve više pretvarao u uspješnu diplomatsku službu.

Alexandra je samim time bila politički eliminirana,tako da Staljin nije morao posezati za njenom fizičkom eliminacijom,kao što je bio slučaj s svim ostalim boljševicima.


Iz službe se povukla 1945., kao starica mirno je umrla 1952.godine.

To što njezin život nije završio herojskom smrću,pod udarcem kundaka ili krampa kao što je bio slučaj s životima većine njenih drugova,ne znači da njegovo herojstvo imalo gubi na težini.

Unatoč tome što njeno ime ne nalazi mjesta u prividu našeg svijeta,iza njega se krije oslobođena i moćna žena čija sloboda i moć nisu bili prividni.


Upravo je ona taj traženi i isčekivani primjer žene koja svoju snagu nije temeljila na robovanju nečovječnom stanju izrabljivanja i opresije,već ju je našla u aktivnoj,svijesnoj i slobodnoj realizaciji vlastitog identiteta.

Svi koji odgovore traže mnoge će naći u njenom imenu;Alexandra Kollontai - žena razbijač okova."


PERO JURKIĆ

Slaven
Admin

Broj postova : 1667
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23

Vidi profil korisnika http://sfrj4ever.forumieren.de/profile.forum

Na vrh Go down

"DANAŠNJI MUŠKARCI SU SAMO DONORI SPERME"

Komentar  Slaven on Sun Sep 14, 2008 5:41 am

"DANAŠNJI MUŠKARCI SU SAMO DONORI SPERME"


"Poznati hrvatski genetičar Miroslav Radman istaknuo je evolucijsko značenje raznovrsnosti i različitosti u društvu koji su prijeko potrebni za održavanje vrste.

Prema Radmanovu(jedini nefrancuz član Francuske akademije nauka-op.a. :wink: ) izlaganju u sklopu projekta:

"Žena na raskrižju ideologija",odnos muškaraca i žene najevidentniji je oblik različitosti.



"RAZLIKE SVE MANJE"


Današnja produktivnost proizlazi iz kooperacije,a ne dominacije i hijerarhije.

Refleks vertikalnog razmišljanja iz prošlosti danas je neproduktivan i izvor je problema.

Stoga su,pojašnjava Radman,razlike između muškarca i žene u obliku sekundarnih fizičkih karakteristika iz dana u dan su sve manje jer nema više potrebe za njihovim jasnim isticanjem.

Biologija postaje sve slabiji element u odnosu muškarca i žene,pa zato danas imamo metroseksualce(muškarci koji pretjeruju oko svog fizičkog izgleda-op.a. :wink: ) i slične socijalne pojave.


Današnji su muškarci samo donori sperme,jer žena sama sebe uzdržava i ne želi imati muškarca za vratom-duhovito je primijetio Radman.


Posljedice takva ponašanja odnosno emancipacije žena kod bijelaca(u odnosu na neemancipaciju žena kod ostalih,a pogotovo Arapa Rolling Eyes ) se ogledaju u smanjenju broja brakova i djece u njima jer moderna današnja žena želi imati poslovnu karijeru,a ne biti domaćica mužu i majka djeci(a,ako i ima djecu,odgoj nije prepušten njima jer nemanju vremena od posla Twisted Evil nego Holivudu Twisted Evil),a seks Embarassed joj služi za užitak,a ne reprodukciju(zato su npr.Albanci kao i Muslimani emigranti u EU i SAD-e,gdje žene,po mom mišljenju imaju PREMALO prava kod Arapa u odnosu na bijelkinje koje imaju PREVIŠE prava,dakle opet krajnosti Surprised,preplavili natalitetom Kosovo i Makedoniju i preplavit će EU i SAD :? što znači da su bijelci osvojili svijet puškom Shocked prije i lovom sada Twisted Evil ,izgubiti k Embarassed .... sutra Rolling Eyes ,jer su ove stvari tamošnjim ženama zabranjenje)


Prije je ženska intuicija imala značajnu egistencijalnu ulogu u odabiru partnera,a danas više igra bankovni račun muškarca od njegove uloge zaštitnika.


Toliko o "ljubavi i zaljubljivanju" Razz toliko spominjanoj riječi,današnjih žena. Twisted Evil


S druge strane,danas je dovoljna samo banka sperme da bi se žene razmnožavale.


Što i koriste mnoge lezbijke npr. Rolling Eyes

Interesantno je kako današnja emancipirana žena hoće biti ravnopravna u pravima prema muškarcu,ali ne i u obvezama. Twisted Evil

Budući da u razvodima prednost pri dobivanju skrbništva nad djecom dobijaju one,što je dijelom i razumljivo Rolling Eyes ,mnoge današnje samosvjesne žene,iako rade,traže alimentaciju od svojih muževa(koji čak ne rade ili imaju manje plaće od njih Surprised ),a dobile su djecu Twisted Evil



"INTELEKT I SPOSOBNOSTI"


Radman je nadalje naveo da je različitost između muškaraca i žena reproduktivne prirode te da nema veze s intelektom,sposobnostima i kapacitetom rada,što često uvjetuje pojavu diskriminacije".

Slaven
Admin

Broj postova : 1667
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23

Vidi profil korisnika http://sfrj4ever.forumieren.de/profile.forum

Na vrh Go down

Zaključak...

Komentar  Slaven on Sun Sep 14, 2008 5:41 am

Usporedivši oba posta,više nego je jasno i vidljivi da današnje žene(a isto vrijedi i za muškarce,da ne bi ispalo da sam seksist Rolling Eyes ) nisu niti izbliza slične kao naše majke i bake. Surprised

Vjerojatno me će se optužiti za seksizam,od strane raznoraznih feministkinja Razz ,ali ja samo u ovom slučaju,kao i u mnogim drugim uostalom,povlačim paralele i izvodim zaključke na osnovi

usporedbe ponašanja današnjih žena,koje karakterizira AMBICIOZNOST Twisted Evil I UMIŠLJENOST Evil or Very Mad

i prijašnjih žena koje su karakterizirali SKROMNOST Very Happy I POSLUŠNOST. Cool

Uostalom,isto vrijedi i za današnje muškarce u odnosu na prijašnje. Rolling Eyes

Današnje BAHATO Mad I DIVLJE Evil or Very Mad ponašanje djece i žena je posljedica odnosno tj.refleks njihovog stoljetnog tlačenja i maltretiranja i fizičkog i psihičkog od strane muškaraca.(slično vrijedi i za crnce npr.)


Evo,npr,kada se vozim javnim gradskim prijevozom(najčešće (auto)busom Wink ) primijećujem kako se "holivudske generacije" Twisted Evil ne dižu Mad niti generacijam partizana,a kamoli će generacijama socijalizma,koji su se dizali starijima i poštivali ih. Cool

Nekidan je jedna stara žena koja je jedva stajala na nogama Shocked i vukla torbe zamolila jednu mladu djevojku da joj se digne sa sjedala,a ova je rekla:

"Evo,za četiri stanice,kad budem izlazila" Twisted Evil cinično se osmjehnuvši i nastavljući žvakati žvaku i cerečući i smijuljući se Twisted Evil sa svojom prijateljicom te gledavši kroz prozor u velikim sunčanim naočalama otkrivši još više svoj "dolcevitu" iz koje sise Embarassed samo što nisu ispale,dok su okolni ljudi,i mladi i stari(ako nemaju Twisted Evil $love$, Twisted Evil a taknu je,vjerojatno će biti optuženi za pedofiliju,u suprotnom,ona će se "zaljubiti" Razz u njega/njih) gledali u njene grudi,a ne u staricu. Rolling Eyes

Dakle,holivudska Twisted Evil generacija reagira holivudski Twisted Evil Arrow

Ali,jednog dana će o oni ostariti i to će se(ako ne i gore Shocked ) i njima dešavati Laughing Twisted Evil ,iako mnoge(i) od njih misle kako će baš oni biti ti koji će to izbjeći odnosno tj.koji će mjesto "ovce" Razz biti "čobani" Twisted Evil

U svemu ovome,također,možemo naći odgovore na mnoga pitanja. Exclamation Idea


Inače,starici se poslije digla jedna žena,pripadnica djece socijalizma. Cool

Slaven
Admin

Broj postova : 1667
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23

Vidi profil korisnika http://sfrj4ever.forumieren.de/profile.forum

Na vrh Go down

FENOMEN "SPONZORUŠE"

Komentar  Slaven on Sun Sep 14, 2008 5:42 am

FENOMEN "SPONZORUŠE":

POLOŽAJ ŽENE I ULOGA PORODICE U JUGOSLAVIJI DEVETESETIH



"Razgolićena manekenka pregažena auto-gumom smeši nam se sa uličnog bilboarda - novi model je u prodaji!

Ljudi su toliko već oguglali na ovakve prizore,da se niko od prolaznika ne zapita - kakve veze ima nago žensko telo sa delom za automobil?

Da li se iko začudi u toku sportskog prenosa kada se kamerman zabavlja zumirajući ženske grudi na tribinama?

"Zašto da ne?" - zapitala bi se većina.

Zašto praviti veliku stvar oko toga?

I zaista,ovi primeri su samo sitnice - mini simboli opšte klime nasilja koje se sprovodi nad ženom u jugoslovenskom "tranzicionom"društvu.

U zemlji u kojoj se romani Vesne Radusinović serviraju kao obavezno štivo emancipovane žene,gde Minimaks svako veče "unosi radost" u naše domove pričajući viceve o plavušama a čitave generacije su uz TV Palmu sticale prve ideje o spolnosti,to su zaista "sitnice".

Raspad SFRJ i građanski rat osakatio je jugoslovensku radničku klasu a njena prava bacio u ambis.

Povampireni nacionalizam poslužio je za razbijanje klasne solidarnosti a to je posebno pogodilo one unutar klase koji osećaju duplu opresiju - nacionalne manjine i žene - čiji je položaj vraćen decenijama unazad.

Veličanje države,nacije,ratnog junaštva i patrijarhalne porodice stvorilo je klimu u kojoj je idealizovana uloga žene bila slična onoj koju je uživala u srednjem veku.


Poput junakinja iz narodnih epova,žena je ponovo bila ta koja je ispraćala muža u rat i podizala decu.

Mit o "ženi mučenici" je vaskrsao i biva nametnut kao kulturni obrazac -
"Prava srpkinja" je uvek "mudrija" od svog muža, i upravo zahvaljujući tome,ona svesno izigrava žrtvu,pred muškarcem u kući pravi se gluplja nego što jeste,svoj život i zdravlje žrtvuje radi dece,o politici sve zna ali bavljenje njom prepušta drugima,njena osnovna uloga jeste da nastavi porodičnu lozu (i time naciju) - njena veličina meri se njenim kapacitetom da trpi.



"UPAD TRŽIŠTA"


Ovakva atmosfera opravdava novu institucionalizovanu diskriminaciju.

Sa sunovratom proizvodnje i raspadom velikih državnih firmi,krajem osamdesetih,usledili su talasi otpuštanja radnika,a žene su bile u prvim redovima.

Novi biznismeni obradovali su se plenu.


Sa gaženjem radničkih prava išlo se do kraja,tako da ako su običnog radnika mogli da srozaju do zemlje,ženu su,kao zaseban ugroženi sloj unutar same klase,pokopali dva metra ispod zemlje.

Ovo je bilo neophodno da bi se dobila što jeftinija,što obespravljenija radna snaga za proces nove prvobitne akumulacije.


Širom zemlje nicale su privatne mini manufakture i prodavnice,obično sa ženskom radnom snagom koja se tako obespravljena mogla eksploatisati do besvesti (po mogućnosti zapošljavane su žene izbeglice - tako da bi nacionalna i polna osnova za diskriminaciju mogle biti objedinjene).

Državni konglomerati su odigrali ključnu ulogu posle 1945 u vađenju žene iz kućnog ropstva i njihovoj emancipaciji kroz rad.

Sada je stotinama hiljada njih ukinuto pravo na rad i one bivaju bačene nazad u kuhinje.

Raspad državne svojine,institucija i infrastrukture bivše radničke države dolilo je ulje na vatru.


Istini za volju,ni birokratija bivšeg SKJ,nije se baš proslavila u poznavanju marksizma i ženskog pitanja u okviru njega.

Tako smo na paradama pored defilea udarničkih brigada i najnovije vojne opreme mogli da vidimo i blistave šporete i frižidere domaće proizvodnje sa kojima bi žena trebalo da se zabavi u kuhinji i postane što bolja domaćica.

Već pedesetih na beogradskom sajmu su organizovane prve modne revije i izbori za mis.

U "socijalističkoj" Jugoslaviji itekako se negovao i kopirao zapadni kapitalistički model potrošačkog društva i žene kao stuba porodice.

Pa ipak,uprkos reakcionarnom stavu birokratije prema ženskom pitanju, revolucija je donela džinovski napredak ženi na ovim prostorima.

Rasturanje dostignuća revolucije poput institucije besplatnog školstva za starije,popodnevnog boravka u školama,dečijih jaslica i vrtića,školskih menzi,ekspres restorana za radnike,radničkih menzi,lanca državnih perionica,hemijskih čistionica itd.,svalilo je sve ove socijalne obaveze, koje je na sebe bilo preuzelo društvo,baš kao pre II svetskog rata,nazad na ženina ledja.

Obična žena se devedesetih nalazi u psihološkoj rastrzanosti između objektivnih uslova i očekivanja okoline.


Sa televizijskog ekrana joj se projektuje lik uspešne poslovne žene novog veka.

Obrazac onoga što bi žena trebalo da bude se meri po seksističkim fantazijama muškog dela vladajuće klase.

Zna se da ona u svako doba dana mora besprekorno da izgleda,da nosi modernu gardrobu,da je šarmantna i seksi.

Sa druge strane,ona mora i besprekorno da kuva,pere veš,podiže decu, održava kuću.

Naravno,u realnosti ovo je nemoguće ostvariti,ali žena suočena sa artificijalnim idealom počinje da sumnja u sebe i da se pita da li je sve u redu s njom.

Suočena sa televizijskim surogatima,ona na često postaje opterećena svojim fizičkim izgledom i pretvara se u žrtvu kozmetičke industrije.

Žene se dovode u poziciju da nasilje sprovode same nad sobom - najbolji primer su ritualna izglednjivanja i razne dijete gde žene pribegavaju samokažnjavaju zbog "nesposobnosti" da dostignu ideal.

Ovako perfidnom propagandom i veštačkim modelima,kod žene se stvaraju kompleksi i nesigurnost koji je dopunski sprečavaju da javno istupa i bori se za svoja prava.


Ženi se navodno u tržišnoj ekonomiji otvaraju vrata za karijeru,ali ako ne zasnuje porodicu do određenog roka,okolina je sažaljeva i posmatra kao neadekvatnu ili "neostvarenu".

Porodica je ipak "pravo" merilo njenog "uspeha".



"PORODIČNO GNEZDO"


Raspadanjem socijalnih usluga države,porodica se ponovo zatvara u sebe i ojačava kao jedinica za preživljavanje radničke klase.

Nije slučajnost što desnica uvrštava porodicu u svoje sveto trojstvo tik pored nacije i vere.

Vladajuća propaganda nam puni glavu time kako je familija nešto najsvetlije -"osnovna ćelija društva"-kako kažu;i uveravaju nas da se zdravo društvo mora zasnivati na zdravoj familiji.

Ovo je vrlo osetljiva tema jer u surovosti kapitalističkog poretka i nedostatku komunalne solidarnosti i odgovarajućih institucija,porodica se često čoveku čini kao jedina mirna luka,jedino mesto gde se može naći uteha,psihološka i materijalna pomoć.

Kao marksisti,mi ne smemo sebi dozvoliti da pokleknemo pred fetišom familije i izgubiti objektivnost.

Kao što privatna svojina više nije optimalna za današnji nivo razvijenosti proizvodnih snaga,tako i tradicionalna buržoaska familja jednostavno više ne predstavlja oblik društvenog udruživanja individua optimalan za visoke zahteve razvijenog kapitalističkog tržišta.

Kapitalizam grca u sopstvenim kontradikcijama,on sa jedne strane zahteva ulazak žene u robnu proizvodnju i žudi za eksploatacijom njenog rada (ne zaboravimo da realni nivo plate za žene u celom svetu daleko zaostaje za muškim),ali sa druge strane on time rastura svoje temelje.


Vladajuća klasa upravo kroz familiju ubrzigava neke od najreakcionarnijih ideja.

Dete kroz familiju stiče predstavu o osnovnim vrednostima i postulatima na kojim klasno društvo opstaje i usvaja ih kao normalno stanje stvari.

Disciplina,poslušnost,vera u autoritet,seksualni stereotipi - sve ove stvari se uče od detinjstva kroz porodične odnose.

U kapitalizmu vakuum familije može biti leglo i skrovište najreakcionarnijih pojava (prenos raznih predrasuda na decu,fizičkog i psihičkog iživljavanja nad decom i ženom…).

Kroz familiju,kakvu je poznajemo,ubacuje se malograđanska svest u radničku klasu.

Kroz nuklearnu familiju muški radnik se identifikuje bar sa jednim elementom buržoaske svesti - seksizmom.

On je svestan da nikad neće doći u poziciju da poseduje sredstva za proizvodnju ali bar može umisliti da je mali šef u sopstvenoj porodici gde kontroliše kućni budžet i smatra se za autoritet.

Familija predstavlja osnovnu instituciju za opresiju žene.

Zarobljena u neprekidnom kolu kućnih poslova žena se odseca od ispunjenog socijalnog života i zaglupljuje.

Ona postaje isfrustrirana usled nemogućnosti da se oslobodi seksualno i socijalno i prenosi svoju frustraciju na decu.

Deca su u današnjem društvu na neki način "privatno vlasništvo" porodice.

Deca su opsesija jugoslovenskih familija,ona obično žive zajedno sa roditeljima do kasnih dvadesetih i bivaju osakaćena prevelikom "roditeljskom brigom",muška deca pogotovo bivaju meta za samorealizaciju njihovih majki.

Opresija žene i klasno društvo stvaraju niz psiholoških poremećaja u odnosima unutar same porodice.

Kada bi svaku porodicu zasebno posmatrali pod lupom, teško bi i jedna mogla da prođe kao "normalna" - bez patoloških iskrivljenja...

Osim toga,porodica uvećava otuđenje deleći klasu na sitne ćelije koje su naizgled suprotstavljene jedna drugoj.

Član familije se identifikuje s njom od rođenja i glavna opsesija i životni cilj svakog radnog muškarca postaje bitka sa ostalim muškarcima i nagon da pre svega obezbedi hranu i zaklon svojim "bližnjim".

Na ovaj način vladajuća klasa utemeljuje nazadnost i podeljenost u proleterijat.
f/color]


[color=red]"SEKSUALNA OPRESIJA"


Nove generacije žena,koje su odrastale u ovakvom okruženju,nisu prošle ništa bolje od svojih majki.

Muška deca iz radničke klase su tokom svog odrastanja u devedesetim bar mogla da "biraju" između dva puta kojim će se pokušati da se uzdignu iznad očaja svog okruženja - ili kroz kriminal ili kroz sport - a devojčice su sa druge strane bile upućene na samo jedan - one se okreću jedinom početnom "kapitalu" koji imaju - svojim telima - tražeći imućnog muškarca koji će je izbaviti iz bede.

Dolazi do opšteg fenomena gde devojke izlaze sa starijim,imućnijim muškarcima i kriminalcima.


Njihovi vršnjaci,pod uticajem preovladavajuće društvene svesti tog trenutka,ne shvatajući poziciju u koju je žena saterana i nasilje koje se nad njom vrši,sastavljaju termin "sponzoruša" - pod kojim se uglavnom podrazumevala "zla" žena koja vreba priliku da nađe bogatog "sponzora" i tako obezbedi sebi materijalnu egzistenciju.

Mladi muškarci isfrustrirani ponašanjem dojučerašnjih drugarica iz školske klupe,ovako upadaju u zamku sistema svaljujući krivicu na žrtvu i time samo doprinoseći konfuziji i opštem lažnom moralu koji opravdava nasilje nad ženom.


Ponovni upad kapitalizma u Jugoslaviju stvorio je bolesno društvo u kome se mladi članovi radničke klase,umesto da se bore da ukinu sistem koji otuđuje ljude na ovakav način,trude da jednog dana dođu u poziciju da budu "sponzori" i na taj način nadoknade frustracije iz adolescencije.

Licemerje ovakvog stava postaje jasno na vrlo jednostavnim primerima iz običnog života - promiskuitetni muškarac postaje heroj zajednice koga svi tapšu po ramenima,on je "baja","šmeker","jebač";dok se žena koja se usudi da često menja partnere naziva prosto i jednostavno - "kurva".


Dominantna moralna načela jednog društva u određenom istorijskom trenutku oslikavaju moral njegove vladajuće klase.

Uvođenjem monogamije kao norme za ponašanje žene (monogamija nastaje zajedno sa klasnim društvom i privatnom svojinom)seksualna opresija postaje sastavni deo celokupne socijalne subordinacije žene.

Ovako restriktivna atmosfera koja potiskuje eros dovodi do brojnih psiholoških poremećaja kod oba pola i seksualnog nasilja (silovanje kao tipičan primer) koje čini da se žene osećaju jos ugroženijim (plaše se da kasno noću idu same kući npr.)

Monogamija,koja je neophodna vladajućoj klasi zbog prenosa bogatstva u okviru klase (određivanja prava nasledstva),se tako nameće radničkoj klasi kao instrument za vezivanje žene za porodičnu jedinicu i olakšavanje reprodukcije radne snage.

Ovakve norme i poimanja muško-ženskih odnosa se šire i uzgajaju u društvu uz pomoć institucija vladajuće klase:crkve,medija,porodice…

Slaven
Admin

Broj postova : 1667
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23

Vidi profil korisnika http://sfrj4ever.forumieren.de/profile.forum

Na vrh Go down

II dio

Komentar  Slaven on Sun Sep 14, 2008 5:42 am

Od malih nogu dečaci i devojčice se uče kako da igraju svoje polne uloge.

Ljudi u parku mušku decu obično pitaju:

"Da li imaš devojku?".

Ovo nije slučajno,dečaci se ohrabruju da preuzimaju inicijativu,govore glasno i budu jaki.

Devojčice se,sa druge strane,vaspitavaju da budu skromne,stidljive, poslušne i naravno uvek graciozne i lepe (sindrom "princeze").

Igračke imaju posebnu ulogu u čitavom procesu.

Devojčicama se u ranom detinjstvu razvija "instinkt domaćice" time što joj se kupuju igračke kopije kuhinjskih elemenata i lutke koje oponašaju bebe a kasnije kada stiču svoje prve predstave o seksualnosti u ruke im se stavlja Barbika kao nametnuti ideal lepote.

Ovaj model ponovo biva svesno guran kroz popularnu kulturu i medije.


Nikada u zemlji nije bila veća beda i nikada nismo imali više kurseva za manekenke i fotomodele.

Na televiziji nikad nije bilo više glamura.

Mladim ženama se dokazuje da se jedino svojim izgledom mogu probiti.

Ili ćes biti manekenka ili pevačica - u svakom slučaju prodavaćeš svoje telo kao robu!

U doba plate od 20 maraka,devojkama se kao imperativ nameće preskupa šminka i kozmetika velikih modnih kuća.

Osvrnite se oko sebe na ulici,većina mladih žena izgleda slično zar ne?

Lansiran je isforsiran stereotip izgleda koji muškarci navodno žele i kome se žena mora prilagoditi da bi bila primećena i prihvaćena.


U Jugoslaviji danas postoji jasan kalup fizičkog izgleda i odeće prema kom se žene orijentišu (plava kosa,solarijumski ten,široke naočare za sunce u egzotičnim bojama,wonder-bra…).

Uniformisanost i robovanje imidžu je glavna odlika čitave generacije žena.

Kao model za oponašanje,mlade žene dobijaju medijske ikone poput Cece - žene koja je uspešna,ali iznad svega dobra majka i odana svom muškarcu.

Svetlana Ražnatović je prototip ovog nasilja - ovde imamo ženu koja eksploatiše svoje telo da bi se probila u estradnom svetu,zatim podvrgava svoje telo nizu hirurških zahvata da bi se što vise približila iskrivljenom društvenom idealu a kao nagradu dobija svog "princa" - poznatog kriminalca - kojem rađa decu.

Oko ugnjetavanja žene se stvara čitava industrija koja se kreće od prodavanja čarobnih krema i kozmetike do prodavanja samih ženskih tela.

Iza manekenskih kurseva često su se kriju organizovani lanci makroa i hiljade žena završava u prostituciji.

Kriminalni karteli uleću u biznis.

Žena biva srozana do te mere da postaje objekt,ona nije ljudsko biće, već profitabilna roba - ona se drži u pritvoru i prodaje kao belo roblje po zemlji i inostranstvu.

Jugoslavija postaje svetski centar trgovine ljudima.



"GRAĐANKE"


Jedini organizovan otpor degradaciji jugoslovenske žene tokom devedesetih dolazio je,nažalost,od uskog kruga aktivista okupljenih oko niza feminističkih i nevladinih organizacija.

Iako mozda dobronamerne,ove organizacije su u startu bile ograničene svojim sitnoburžoaskim outlook-om.

Okupljajući oko sebe i obraćajući se gotovo ekskluzivno ženama iz srednje klase ove organizcije su postale neka vrsta hobija ženske inteligencije i sredstva za privlačenje para iz stranih fondacija.

Njihovo shvatanje ženskog problema je bilo jako ograničeno i kretalo se od postmodernstičkih budalaština - raznih varijanti radikalnog feminizma u kome se kao glavni uzrok problema markira sam muškarac i njegova "agresivna priroda" do dominantnih reformističkih struja koje se bore izjednačavanje žene u okviru već postojećeg drustva.

Naravno,ovo je jalov posao jer potpuno izjednačavanje žene u okvirima kapitalističkog sistema nije moguće,a i sve reforme koje su izborene nisu sigurne od napada vladajuće klase u kriznim vremenima.

Usled nedostatka marksističke analize - pomisli o mogućnosti prevazilaženja trenutnog sistema - većina ovih inicijativa se svodi na nadanje da će se u budućnosti kapitalizam smilovati i postati humaniji prema ženi.

Nerazumevanje istorije ženske opresije i kapitalističkog načina proizvodnje vodi ih u utopizam.

Još u 19. veku marksisti su dokazali da ugnjetavanje žene nije postojalo oduvek već do njega dolazi kao posledica nastanka privatne svojine i klasnog društva (Fridrih Engels:

"Poreklo familije,privatne svojine i države").


U periodu predklasnog društva (koji je,uzgred, trajao znatno duže od klasnog kakvo mi poznajemo) kada su ljudi zahvaljujući niskom nivou razvoja proizvodnih snaga živeli u primitivnom komunizmu postojala je podela rada između polova ali su oni bili u potpunosti izjednačeni.

Žena je uživala ista prava kao i muškarac a u nekim kulturama i istorijskim periodima je čak bila i dominantna (matrijarhat).

Tek sa pojavom viška u proizvodnji koji su preoteli muškarci koji će kasnije obrazovati vladajuću klasu koja bazira svoju dominaciju na privatnoj svojini,stvorili su se uslovi za ugnjetavanje žene.

Prema tome za potpuno oslobađanje žene neohodno je prevazići ove istorijske institucije.

Engels je nazivao položaj žene u kapitalističkom društvu "prikriveno kućno ropstvo."

Poput srednjevekovnog roba svaka žena je vezana za određeno domaćinstvo i familiju;ona se za razliku od muškog proletera ne može slobodno kretati između "poslodavaca".

Čak i kad uđu u socijalnu proizvodnju,ženama oko vrata visi kamen kućnog rada.

Žena je zarobljena pred nerešivom dilemom.

Ukoliko želi da u potpunosti ispunjava svoje dužnosti u kući,ona je isključena iz javne proizvodnje (kao jednog od preduslova za njenu emancipaciju);a ukoliko želi da se angažuje u javnoj proizvodnji i zarađuje nezavisno od muža ona ne može ispunjavati porodične obaveze.

Porodica je u kapitalizmu pre svega ekonomska jedinica i integralni deo reprodukcije kapitalističkih odnosa.

Subordinacijom žene kapitalizam dobija najjeftiniji i najoptimalniji mehanizam za reprodukciju radne snage.

Umesto da troši deo viška vrednosti stvorenog u društvu na ove socijalne obaveze on jednostavno porobljava ženu i dobija te usluge za džabe.


Postoje dva aspekta reprodukcije radne snage - jedan je biološka zamena jedne generacije radnika drugom a drugi je dnevni oporavak radnika (obroci,spavanje,odmor,oslobađanje seksualne energije…) koji bi mu omogućio da sutradan bude efikasan na poslu.

Za obe funkcije odgovorne su žene.

Ona je ta koja rađa i podiže decu (buduće radnike) i ona je ta koja sprema kuću,kuva…

Podruštvljavanje domaćinskih poslova je prvi korak i glavni preduslov za oslobađanje žene.

Kapitalizam nije u stanju da obavi ovu istorijsku misiju.

Čitav sistem se bazira na neplaćenom radu žene i njenoj reproduktivnoj ulozi u okviru porodice.

Bilo bi iracionalno za sistem koji se bazira na eksploataciji da se odrekne ugnjetavanja žene koje mu tako dobro služi.

Zbog toga je neophodno povezati ženski pokret sa borbom radničke klase kao celine jer jedino socijalizam sa podruštvaljavanjem svih institucija i sredstava za proizvodnju (uključujući i kućni rad) predstavlja izlaz iz viševekovnog ropstva za ženu.

U ovom smislu i jedni i drugi imaju zajednički cilj.

Muškarci iz radničke klase nikako nisu "prirodni" neprijatelji žena bez obzira na to šta kažu buržoaski feministički "teoretičari" i bez obzira na njihove trenutne predrasude i inficiranost šovinizmom.

Što brže to shvate i jedni i drugi,brže će se doći do slobode.

Apelovanjem na ljudsku savest i medijskim kampanjama koje trenutno sprovode spomenute ženske organizacije ništa se ne može postići.

Bitno je ukazati na to da ženski pokret,kao i celokupna klasa,sve što je do sada kroz istoriju dobio,uspeo zahvaljujući organizovanoj borbi a ne apelovanjem na savest moćnika.

Jugoslovenske žene imaju bogatu tradiciju borbe i istorijska dostignuća na koju se mogu ugledati, krenuti u akciju i usput pregaziti razne "građanske inicijative" i marionete koje tvrde da govore u njihovo ime.



"ISTORIJSKI PUTOKAZI"


Prve organizovane ženske grupe javile su se na našim prostorima u okviru tadašnje Komunističke partije dvadesetih godina XX veka,a njihova borba je kulminirala u toku revolucije od 1940-1945.

Jugoslavija je u ratu izgubila 1 700 000 stanovnika - od toga oko 600 000 žena.

Računa se da je u narodnooslobodilačkom pokretu na razne načine učestvovalo oko 2 000 000 žena.

U vojnim jedinicama bilo je oko 110 000 žena.

Od 305 000 poginulih boraca 25 000 su bile žene,a od 405 000 ranjenih 40 000 bile su žene.

Ove brojke svedoče o masovnom učešću žena u NOB-u.

Žene su tokom borbe dobile priliku da se po prvi put u potpunosti uključe u socijalni život i podjednako doprinesu revoluciji.

Osim tradicionalnih uloga u pokretu poput bolničarki,kuvarica i učitejica, žene su učestvovale i istakle se kao borci u partizanskim jedinicama, učestvovale u organima vlasti na oslobođenim teritorijama i vršile diverzantske zadatke u okupiranim gradovima.

Gerilski način ratovanja i partizanske jedinice davale su šansu ženama da se bore rame uz rame sa muškarcima za razliku od strogo hijerarhijski uređenih vojski gde su žene obično imale ulogu bolničarki.

U dokumentima pod naslovom:

"Zadaci i ustrojstvo narodnih oslobodilačkih odbora" ženama je potvrđeno aktivno i pasivno biračko pravo koje su one već 1941. godine koristile prilikom izbora za narodne odbore kao nove organe vlasti.

Mesne organizacije žena,koje su se formirale od 1941. godine pod raznim imenima povezivale su se i na širim teritorijama,pa je u decembru 1942. godine održana Prva zemaljska konferencija žena.

Na njoj su učestvovale delegatkinje iz svih krajeva Jugoslavije,osim iz Makedonije jer nisu mogle da se probiju kroz neprijateljske redove.

Na konferenciji je osnovan ANTIFAŠISTIČKI FRONT ŽENA(AFŽ)sa ciljem da mobiliše žene radi pomaganja jedinicama narodnooslobodilačke vojske.

Posle oslobođenja pitanje učešća žena u svim institucijama nije moglo ni biti dovedeno u pitanje (uprkos reakcionarnim pogledima vladajuće birokratije i zaostavštini patrijarhata na koji nisu bili imuni ni članovi partije),žene su svojim zalaganjem i samoorganizovanjem u toku borbe to de facto sprovele u praksi.

Po prvi put u istoriji jedne balkanske zemlje žena biva pravno izjednačena sa muškarcem i dobija pravo glasa!

Jugoslovenska revolucija je donela najveći pomak u pravima žena u istoriji ovih prostora.


Samo prateći ove primere - povezivanjem borbe za prava žena sa bitkom za emancipaciju čitave radničke klase - jugoslovenske žene mogu sebe izvući iz jame u koju ih gura povratak kapitalizma."



GORAN MARKOVIĆ

Slaven
Admin

Broj postova : 1667
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23

Vidi profil korisnika http://sfrj4ever.forumieren.de/profile.forum

Na vrh Go down

Današnje žene-emancipirane kučke!

Komentar  Slaven on Sat Sep 27, 2008 6:45 am

Jovan Dučić (citat):"Suvremena žena je žena koja je spremna da izgubi svaku vrlinu,i onu u kojoj je jedino bila viša od muškarca,samo da zadobije pravo na ono zbog čega se i sam muškarac uvek smatrao nižim od žene.

Ona više nije naša žena,ni majka,ni drugarica,ni saradnica.

Sišla je na ulicu,napustila kuću,ostavla drugima svoju djecu"

_________________
"Život nikad nije pošten,ali budući nas je većina nepoštenih-to nam i odgovara."

"Svijet su stvorile budale,da bi pametni mogli u njemu živjeti."

"Svakog iole pametnog i pravičnijeg odmah olajavaju sa svih strana."

"Najgori su licemjeri koji nastupaju kao moralni stupovi društva."


Gazi,gazi,gazi "poduzetnike,poduzetnike,poduzetnike"



Slaven
Admin

Broj postova : 1667
Location : Arkadija(mitološka zemlja sreće iz grčke mitologije)
Registration date : 2008-08-23

Vidi profil korisnika http://sfrj4ever.forumieren.de/profile.forum

Na vrh Go down

A DANAS

Komentar  Valter on Sat Aug 20, 2016 10:47 am

http://www.express.hr/artis/zlocinci-ce-biti-kaznjeni-bez-obzira-na-to-koliko-ih-mi-voljeli-6546#


MIRJANA KARANOVIĆ:
'Zločinci će biti kažnjeni bez obzira na to koliko ih mi voljeli'



Glumačka diva Mirjana Karanović osvojila je nagradu za svoj redateljski prvijenac, a u regiji gotovo da i nema nagrade koju nije dobila

Iz Pule, u kojoj je njezin film “Dobra žena” osvojio Zlatnu arenu u konkurenciji manjinske hrvatske koprodukcije, Mirjana Karanović je već idući dan otputovala u Crnu Goru. Na festivalu “Budva grad teatar” odigrala je Ibsenove “Aveti”, da bi se ubrzo opet vratila u unutrašnjost Istre jer je njezin film igrao i na Motovun film festivalu.

S beogradskom glumicom, kazališnom, a odnedavno i filmskom redateljicom, razgovarali smo u srijedu i tad je rekla da sigurno ostaje sva četiri dana te da će uživati u filmovima i festivalskoj atmosferi. Plan joj se iznenada promijenio i morala se vratiti u Beograd zbog uloge u jednoj televizijskoj seriji.
U regiji gotovo da i nema nagrade koju nije dobila

Za svoj glumački debi prije 26 godina u “Petrijinu vijencu” dobila je Zlatnu arenu, baš kao i ove godine za svoj redateljski debi. No popis nagrada i priznanja koje je osvojila tijekom karijere teško je uopće nabrojiti jer na prostoru bivše Jugoslavije gotovo da i nema glumačke nagrade koju nije osvojila.

"Ovdje u Motovunu se ne nadam ničemu, jer kad vidim sve ove filmove koji se prikazuju u glavnom programu, mislim da moj neće ući u konkurenciju. Ali ovdje mi se čini da nagrade i nisu neki vrhunski cilj. Tu sam prvi put kao gost festivala i čini mi se da je važnija atmosfera i druženje", rekla je pomirljivo, još sabirući dojmove iz Pule.

Tamo se njezin film trebao prikazati u Areni, odmah nakon Ogrestina “S one strane”, ali je jako nevrijeme natjeralo organizatore da njezinu “Dobru ženu” prebace u zatvoreni prostor.
Mirjana Karanović Foto: Dusko Marusic/PIXSELL

"Bio je to peh jer je drugačiji ugođaj gledati film na velikom platnu u amfiteatru nego u kazalištu. Svejedno, nisam to doživjela kao neku veliku dramu niti sam zbog toga bila nesretna. Vjerujem da ljudi razmišljaju slično kao i ja. Nebitan mi je prostor, nije mi važno ni koliko ljudi gleda film, važna mi je kvaliteta i da on ostavi neki trag. Ako sam to uspjela s ‘Dobrom ženom’, ja sam zadovoljna, a ako je suditi po fantastičnoj reakciji publike, čini mi se da jesam. Nagrada je samo dodatna potvrda i preporuka drugima da ga pogledaju", kaže Mirjana Karanović.

Radnja njezina filma odvija se u obitelji u kojoj žena slučajno sazna da joj je muž tijekom posljednjeg rata počinio ratne zločine. Skriva obiteljsku tajnu čak i pred djecom, no kad se suoči s bolešću, počinje razmišljati što će ostaviti iza sebe.
Na scenariju i filmu radila je gotovo četiri godine

"Ovo je priča o moralnoj dilemi žene koja nosi teret kakav, na neki način, nosi čitavo društvo. S jedne strane je vjernost i lojalnost osobi s kojom dijeliš život, a s druge strane je pitanje moralne vertikale. To su pitanja koja si postavljaju u istoj mjeri i oni koji vjeruju u boga i ateisti jer sam sigurna da se odnos čovjeka prema dobru i zlu ne razlikuje, bez obzira na vjeru.

Film je rezultat mojeg vlastitog promišljanja o tom pitanju, a razriješila sam ga tako da zapravo vjerujem u božju moralnu vertikalu i da zlo mora biti kažnjeno. Da ljudi koji su činili nedjela moraju snositi posljedice bez obzira na to koliko ih mi voljeli. Naša ljubav prema tim ljudima ne prestaje, ali pravda mora biti zadovoljena", opisala je poruku svojeg filma beogradska glumica.

Kako kaže, na scenariju i filmu radila je gotovo četiri godine jer ju je privukla tema. Zato je s koscenaristima Stevanom Filipovićem i Darkom Lungulovim dugo brusila i scenarij.

"Nisam htjela da film bude puka konstrukcija moje teze i mojih životnih stavova, nego da glavna junakinja prođe kroz sve faze odlučivanja, lomova i dvojbi, te da natjerana životnim okolnostima na kraju povuče bolni rez. Proganjala me ta priča i promišljala sam kako odigrati ulogu, a kroz rad na scenariju i razradi lika Milene već sam počela zamišljati scene, pa sam shvatila kako ću, kao autorica scenarija, htjeti kontrolirati svaki detalj i da ću se sigurno miješati u svaki segment rada na filmu. Trebalo mi je neko vrijeme da u sebi osvijestim želju i sakupim hrabrosti da uopće sebi priznam da želim taj film i režirati.

A onda sam rekla samoj sebi – situacija je takva - neka padnem – neka propadnem, ali ovaj put ja želim kontrolirati svaki segment nastajanja", objašnjava. Priznaje da je bila prilično nervozna sve dok nije udarena prva klapa.

A onda su se stvari počele odvijati lakše nego što je mogla zamisliti.
Već prvi dan sve se počelo odvijati samo od sebe

"Mučilo me što sam prilično precizno znala kako ću i što ću sa sobom na setu, ali što ću s drugim glumcima ako se pogubim i ne dam im isto tako precizne smjernice? Uz mene je bio moj dugogodišnji kolega, direktor fotografije Erol Zubčević i producentica Snežana Penev. Bili su mi velika podrška jer su me ohrabrili u donošenju konačne odluke", prisjetila se redateljskih muka.

Kako kaže, već prvi dan sve se počelo odvijati samo od sebe.

"Nakon što sam odradila probe s glumcima, na setu je počeo vladati neki čudesni mir. Korak po korak shvatila sam da se nije ni jednog trenutka dogodilo da sam izbezumljena i da ne znam što dalje. U pauzama sam gledala snimljene kadrove i nije mi bio nikakav problem da se distanciram od materijala i da ga objektivno sagledam. Sve to dalo mi je veliko samopouzdanje i danas sam sigurna da bih mogla i ubuduće režirati.

Problem je što nisam profesionalni redatelj i sigurno ne bih mogla režirati po narudžbi. Ova priča nastala je u meni i ona je odraz emotivnog istraživanja mene same, kao i ljudskih bića oko mene. Isto se mora dogoditi i s idućim scenarijem. Moram pronaći nešto što će me vezati i s čim ću se moći poistovjetiti", kaže.
Mirjana Karanović Foto: Dusko Marusic/PIXSELL

No i sam osvrt na izbor filmova u kojima je glumila u posljednjih desetak godina svjedoči da je beskompromisno birala uloge koje su joj, u vlastitoj sredini, priskrbile brojne kritike. No bio je to samo logičan slijed njezina građanskog angažmana u Srbiji tijekom 90-ih kad je sudjelovala u uličnim demonstracijama protiv granatiranja Dubrovnika.

Ulogom u filmu “Svjedoci” Vinka Brešana iz 2003., u kojem je zaigrala udovicu hrvatskog branitelja, postala je prva srpska glumica koja se nakon Domovinskog rata pojavila u hrvatskom filmu.

Silnim kritikama izložila se i dvije godine kasnije kad je u “Grbavici” Jasmile Žbanić zaigrala muslimansku majku djevojčice koju je rodila nakon što ju je silovao srpski vojnik.

I treći put je izazvala dio srpskih medija i javnosti kad je u norveškom filmu “Blodsband” prihvatila ulogu majke kosovskog Albanca.
Shvatila sam da nisam zaslužila napade

Ipak, publika je uglavnom pamti po ulozi u “Ocu na službenom putu” iz 1985. godine i kasnije u “Undergroundu”, kompromitiranog Emira Kusturice. Redatelj je s glumicom prekinuo suradnju nakon što je ona prihvatila ulogu u “Grbavici”.

Prije nekoliko godina u jednom je razgovoru rekla da danas više ne bi tako dramatično doživjela medijske napade kao nekoć:

"Napadi u tisku su me tad silno potresli jer sam prvi put doživjela da me na naslovnoj stranici nekih novina proglase izdajicom. Naročito zato jer sam oduvijek imala neku romantičnu ideju o pravdi. Tek kad sam se odmaknula od vlastite sredine, shvatila sam da to nisam ni s čim zaslužila", rekla je.

Na pitanje zašto je i kad odabrala glumu, tom je prilikom odgovorila.

"To je priča o pronalaženju u djetinjstvu te potrebi da budem netko i nešto. Tražila sam nešto u čemu ću biti bolja od ostalih. Pokušavala sam svirati violinu, bavila sam se i sportovima, ali ništa od toga me nije nikad toliko zagrijalo da bih u tome ostala. A onda sam otkrila Dramski studio u Domu pionira koji me je odmah očarao. Kad sam konačno dobila ulogu i izašla na scenu, znala sam da je to poziv koji želim, no do tamo je bio još dug put", govori.
Šezdesetak kazališnih i filmskih uloga

Iako je iza nje šezdesetak kazališnih i filmskih uloga, ni danas ne ostavlja dojam da se umorila.

"Želim se profesionalno razvijati i nesmetano raditi "; izjavila je nedavno u jednom intervjuu. Unatoč tome, još je zadržala zrnce sumnje u sve što radi.

Tako je bilo i u Motovunu. Unatoč tome što nije očekivala nikakvu nagradu, njezin film “Dobra žena” okitio se nagradom FIPRESCI međunarodnog žirija filmskih kritičara.

"Nakon Motovuna do kraja godine obilazit ću s filmom festivale, a prvi sljedeći je Sarajevo film festival gdje će se ‘Dobra žena’ prikazati na Open Airu. Nakon toga odlazim u Makedoniju gdje ću snimati film mlade redateljice Marije Džidževe. Tu je i turneja s predstavom ‘Mi smo oni na koje su nas roditelji upozoravali’, koju sam režirala prema tekstu banjalučke dramaturginje Tanje Šljivar. S njom ćemo gostovati i u zagrebačkoj Gavelli 11. listopada."

_________________
Samo zajedno smo jaci!
http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Valter
Admin

Broj postova : 3201
Age : 64
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

Vidi profil korisnika http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

Re: PRIJAŠNJE VS DANAŠNJE ŽENE

Komentar  Sponsored content Today at 4:48 am


Sponsored content


Na vrh Go down

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu