SFRJ4EVER
"SAMO ZAJEDNO SMO JACI"

Ako niste registrovani posjetilac foruma, kliknite na "registracija" na dnu ovog prozora, a ukoliko ste registrovani član, kliknite na "login".
Traži
 
 

Display results as :
 


Rechercher Advanced Search

Latest topics
» ZIVI ZID-ONI ZASLUŽUJU NAŠU PAŽNJU!
Yesterday at 4:19 pm by Slaven

» MUZIKA KOJA POGAĐA U DUŠU...
Thu Dec 08, 2016 12:31 am by Valter

» SLUSAJ MUZIKU I ZAKLJUCUJ I SAM!
Wed Dec 07, 2016 11:31 pm by Valter

» DOMAĆA I STRANA MUZIKA
Wed Dec 07, 2016 11:22 pm by Valter

» DRUGI O TITU...
Wed Dec 07, 2016 9:59 pm by Valter

» SUBOTOM UVECE
Wed Dec 07, 2016 9:37 pm by Valter

» DRUŽENJE JEST...NAJLEPŠI DOŽIVLJAJ
Wed Dec 07, 2016 7:01 pm by Valter

» GRIJESECI UCIMO
Wed Dec 07, 2016 6:41 pm by Valter

» JEDNO PITANJE...
Wed Dec 07, 2016 6:23 pm by Valter

Gallery


Navigation
 Portal
 Index
 Članstvo
 Profil
 FAQ
 Pretraľnik
Affiliates
free forum
December 2016
MonTueWedThuFriSatSun
   1234
567891011
12131415161718
19202122232425
262728293031 

Calendar Calendar

Affiliates
free forum

KNJIGE O TITU

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down

KNJIGE O TITU

Komentar  Valter on Thu Sep 11, 2008 8:46 am

NA PUT NEPOZNATI

Danas, 7. jula 1941. godine, pozvoa me je na sastank Sreten Žujović - Crni i saopštio mi odluku partijskog rukovodstva: da sa njime i još nekoliko drugova odmah krenem na teren sa zadatkom da organizujemo akcije partizanskih odreda Srbije koji su već bili formirani i da stvaramo nove odrede. S nama na sastanku bio je Filip Kljajić - Fića, obućarski radnik i aktivista beogradske partijske organizacije. Tad sam ga prvi put sreo: plav čovjek, malo viši od srednjeg rasta, živih pokreta, žućkastih pronicljivih očiju, koje su me radoznalo posmatrale. Dogovorili smo se da na tren krenemo sutra i odmah se razišli.

Radosno uzbuđen pošao sam kući. Radovao sam se što ću krnuti iz Beograda, u koji sam došao sredinom juna. Iz početaka sam radio u redakciji „Borbe“ koja se ponovo pokretala i s MilovanomĐilasom spremao sam prvi broj. Poslije napada Njemačke na Sovjetski Savez taj rad je zastao, tako da sam dane provodio ne radeći gotovo ništa i gotovo ne izlazeći iz stana. Izlazeći na ulicu bilo je krajnje opasno, jer su policijski agenti po ulicama hvatali naše ljude i odvodili ih u policiju. Drugog dana poslije napada Njemačke na Sovjetski savez Đilas i ja pukim smo slučajem izmakli opasnosti. Šetali smo jednom zabačenom ulcom u kojoj je on čekao Aleksandra Rankovića i razgovarali o ratu i njegovim perspektivama. Proveli smo tako u razgovoru preko jedan sat. Kad smo se rastali pošao sam poslom jednome drugu. Kod njega sam zatekao Mitru Mitrović, koja me je zapitala da li sam bio sa Đilasom. Rekao sam joj da smo se maločas rastali u toj i toj ulici, da je on svratio u jednu kuću - ne znam kome, ali sam kuću opisao tako da se Mitra odmah dosjetila. „Zaboga, u toj ulici bila je malo prije racija“ - uzviknula je ona uznemireno. Zabrinu sam se i ja, jer sam znao da je tih dana hapšenje za naše ljude značilo smrt. Uveče sam doznao da se Đilasu nije ništa dogodilo i da je racija bila malo prije naše šetnje.

Sutradan sam otišao u stan dr Velje Kosanovića da uzmem jednu knjigu koja mi je bila potrebna za neki članak. Kad sam ušao u stan, njegova mi je žena, sva usplahirena kazala: „Malo prije bili su ovdje agenti i tražili Velju“. Istoga dana pred veče sreo sam je na ulici i ona mi je u prolazu dobacila: „Velju su danas uhapsili, ne dolazi više kod nas, opasno je“.

Bio sam opet pošao na sastanak Đilasu. Na stranici sam dugo čekao tramvaj. Neki sumnjiv tip prilijepio se uza me. Sjeo je u ista tramvajska kola i izašao na istoj stanici - kod Karađorđevog parka. Šetao sam pored parka i čekao, a onaj tip jednako se vrzmao pred jednim izlogom. Bilo je očevidno da me prati. Đilas nije dolazio, i meni je bilo drago što ne dolazi u ovakvu situaciju. Srećom, poznavao sam taj kraj Beograda. Šetajući smišljao sam: kojim ulicama da krenem pa da stignem kući i da se ujedno otresem svoga pratioca. Skrenuo sam u jednu ulicu, a on odmah za mnom. Da mu izmaknem, počeo sam birati kratke ulice. Poslije desetak minuta zameo sam trag.

Zbog takve policijske hajke na sve naše poznate ljude bilo nam je naređeno da se čuvamo, da iz stana izlazimo samo onda kad je dosita neophodno. Ali sjedeti opet cijeli dan u sobi, baviti se pisanjem članka koji u to doba nisu mogli biti štampani, čitati ne znam kako interesantne knjige - bilo je krajnje dosadno. Čovjeku se htjelo žive, neposredne akcije. Eto, zato sam se obradovao odluci koju mi je Crni saopštio, a još više što je već sutredan trebalo krenuti na posao nov, neobičan, na put nepoznati, ali na put naš, na kome ćemo djelom dokazati ljubav i vjernost prema svome narodu i Sovjetskom Savezu.

Brzo idući, vraćao sam se kući. Kad sam izbio na ugao Tucovićeve i Grobljanske ulice, odjednom spazih policijski auto iz kojega se, sa mjesta pored šofera, čitavim gornjim dijelom tijela pored šofera, čitavim gornjim dijelom tijela bio isturio policijski agent Kosmajac i zvjerao duž ulice. Tražio je žrtve. Tih dana Gestapo i „naši“ policjski psi hvatali su naše ljude ovako: krstarili su ulicama autom i vrebali među rpolaznicima na pločnicima ljude koji su im od ranije ibli poznati kao antifašisit. Kad bi nekoga primjetili, zaustavili bi auto, odmah ga uhapsili i odvlačili na Glavnjaču. Kako me je Kosmajac poznavao, brže bolje sam prešao s ruba polčnika među prolaznike, na prvom uglu skrenuo u jednu uličicu, pa u drugu, pa u treću, i tako prokrstarivši nekoliko ulica srećno dospio u svoj ilegalni stan.

Stanovao sam kod jedne gospođe, čiji „građanski ugled“ nikako nije mogao biti doveden u pitanje, i tu se prlčno sigurno osjećao. Kad sam uletio u stan, zapitala me je zašto sam tako zadihan. „Trčao sam malo uz stepenice“ - odgovorio sam joj zadovoljan što sam i ovoga puta izmakao opasnosti. Sutra, sutra će biti već drugačije - biće šuma zelena i oružje ubojito, a ne ova beogradska kaldrma na kojoj se čovjek osjeća kao da ide po ledu koji je počeo da puca.

Kod gospođe je bilo u posjeti nekoliko bivših jugoslovenskih oficira i jedan diplomata. Poznavao sam se s njima i nekoliko puta razgovarao. Diplomata je znao da sam komunist, a prije nekoliko dana stupio je sa mnom u povjerljiv razgovor. Rekao mi je da je jedna grupa mlađih oficira koja nije htjela da ide u zarobljeništvo priprema neku akciju, da je povezana s jednom većom formacijom vojnih četnika kod Valjeva koja broji oko pet hiljda ljudi - „pet bataljona au complet“ kazao je diplomata. „Sigurno i vi nešto spremate“, dodao je on. „Bogami, ne znam“, odgovorio sam mu. On je tražio od mene da toj grupi, ako je ikako moguće, nabavim radio-stanicu, ali s velikim dometom, kako bi mogli uhvatiti vezu i s Londonom i s Moskvom. O tome sam govorio Crnome, i rekao mu da mi stvar izgleda sasvim nesolidna. Crni je samo odmahnuo rukom - nije htio o tome ni da razgovara.

Sad me taj diplomata opet zaokupio sa radio-stanicom. Da bih ga se otresao, rekao sam mu: „Odgovoriću vam sutra“.

_________________
Samo zajedno smo jaci!
http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Valter
Admin

Broj postova : 3198
Age : 64
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

Vidi profil korisnika http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

Nastavak

Komentar  Valter on Thu Sep 11, 2008 8:47 am

S malim koferom u ruci, krenuo sam na željezničku stanicu. Jutro je bilo prijatno svježe, ulice grada gotovo puste, - samo su u jednom dvorištu njemački vojnici vršili jutarnji egzercir. Sa mnom je išla gospođa kod koje sam stanova, da bih tako neupadno ušao u voz. Na uzlazu u željezničku stanicu stajao je policijski agent i mjerio svakog prolaznika. Pošto me nije poznavao, ušao sam u stanivu bez teškoća, kupio kartu i smjestio se u vagon u kome je već sjedio Fića. Pravili smo se da ne poznajemo jedan drugoga. Crni je upao u naš vagon tek u Topčideru, sav zadihan, noseći u rukama pleteni „ceger“, nebijen raznim stvarčicama za put. Ni najvještije policjsko oko ne bi moglo u tom užurbanom čovjeku, koji zamalo što niej uspustio voz, sa „cegerom“ koji mu je davao tako nedužan, domaćinski izgled, naslutiti prvog komandanta partizanskih odreda Srbije. Vozili smo se prema Požarevcu. Kako je prva etapa našeg putovanja bilo selo Mala Vrbica na Kosmaju, sišli smo s voza u Maloj Ivanči.

Sa željezničke stanice krenuli smo pješice u selo Popović, gdje je Fića imao da svrši neki posao. Pored opštinske sudnice skrenuli smo u jedan šljivik prema kući učitelja Markovića, čiji su sinovi, Moma i Draža, bili poznati kao komunisti. Fića je išao ispred mene i Crnoga. Kad smo došli nadomak kuće kojaj e ležala na jednom zaravanku, smotrili smo desno od nas kako ulaze u šljivik dva žandarma tjerajući pred sobom dvojicu seljaka. Ne govoreći nam ništa, Fića je žurno spustio svoj koferčić na sto pred učiteljevom kućom, zamakao za kuću i izgubio se. U to smo se ja i Crni sreli sa žandarmima. Vođa patrole nas je zaustavio i zatražio legitimacije. Imao sam svoju pravu legitimaciju, jer nisam bio uspio da je u Beogradu zamjenim lažnom, a Crni je imao legitimaciju na tuđe ime.

-Dobro, legitimacije su u redu, rekao je narednik, ali kuda je otišao onaj treći što je išao s vama i ko je on.

-Mi ne znamo ni ko je on, ni kuda je otišao, odgovori Crni. On je s nama išao od stanice Mala Ivanča.

Narednik je sumnjao u tačnost tih riječi, vrtio glavom i rekao:

-Sad se svakaki ljudi muvaju po selima. Imamo naređenje od Uprave grada Beograda da svako sumnjivo lice zadržimo i po potrebi sprovedemo u Upravu grada. Vi ćete morati s nama u Ralju; pitaćemo telefonom Upravu pa ako ona nema ništa protiv vas, mi ćemo vać pustiti.

-Dobro, odgovorili smo Crni i ja, iako je meni bilo hladno oko srca, jer samo znao sigurno šta će odgovoriti iz Uprave grada ako dođe do toga telefonskoga razgovora. A i Crnoga neće spasiti njegova lažna legitimacija kad tamo u Beogradu budu doznali u kakvom je društvu.

Dok je žandarm sproveo onu dvojicu seljaka sudnici, narednik je ostao s nama pred učiteljevom kućom u razgovoru. Njemu je bilo sumnjivo što je Fića, ugledavši žandarmsku patrolu, ostavio svoj kofer na stolu i negdje se izgubio. Mi smo odricali da s tim čovjekom imamo ikakve veze. Narednik je nastojao da nas dovede u vezu s njime, ali poslije našeg upornog odbijanja, zaćutao je. Crni je bio ležeran, tiho je zviždao kroz zube, posmatrao pčele koje su sliejtale na rascvjetale lipe pred kućom i započeo s narednikom razgovor o pčelarstvu; zatim vrtio glavom i ponavljao: - „Nije dobro, nije, bilo je mnogo kiše“.

Trajalo je to možda i pola sata. U to nam je prišao soski kmet, dobar prijatelj kuće Markovića, pozdravio se i rekao naredniku:

-Zašto ste zadržali te ljude?

Narednik mu je ukratko objasnio.

-Pa dobro, brate, pregledaj im stvari, a ako su ti sumnjivi, zapiši njihova imena, pa pusti ljude nek idu svojim poslom, rekao je kmet.

Narednik se kolebao, a onda je pregledao moj koferčić, zatim „ceger“ Crnoga. U njima nije iblo ništa što bi moglo da potvrdi njegovu sumnju.

-Čekaj, bogati, da bidim šta je u ovom koferčetu što onaj ostavi, reče kmet.

Otvorili su Fićin kofer u kome je bilo nešto rublja i ostalih sitnica za ličnu potrebu.

Takav ishod pretersa opredijelio je narednika za kmetov predlog, i on je uzeo legitimacije. Upravo je bilo pri kraju toga posla kad se odozdo, iz šljivika, iz istog pravca odakle smo bili došli, pojavi Fića. Išao je žurno, poslovno, noseći u ruci olovku.

Prišao nam je i ponašao se tako kao da nas dvojicu ne poznaje. Narednik ga je mjerio od glave do pete ispitivačkim pogledom. Fića se držao majsorski. Približio se naredniku i, lupkajući olovkom po njegovoj fišekliji, zapitao:

-Molim vas da li vi znate: može li se negdje u blizini kupiti neko imanje?

-A ko ste vi, zapisao je narednik strogo.

-Ja sam rodom iz Hrvatske, po zanimanju sam obućarski radnik, a sad tražim da kupim za brata neko malo imanje, jer je on morao iz Hrvatske da pobjegne od ustaša.

-Dajte mi vašu legitimaciju, rekao je narednik.

Fića mu je pružio svoju radničku knjigu koju je narednik malo poduže zalgedao, a onda mu je vratio s riječima:

-Zašto ste vi malo pre, kad ste nas primetili, ostavili svoj kofer ovde na stolu i pobegli?

-Nisam ja vas ni vidio, rekao je Fića mirno, gledajući narednika pravo u oči. Da ste se vi sjetili i za mnom viknuli, ja bih stao. Nikakvog ja razloga nemam da bježim od vas. Niste vi ustaše.

To je djelovalo veoma uvjerljivo. Narednik je najzad riješio da smo mi ispravni građani, s propisnima legitimacijama, koji gledaju svoja posla, i da nismo od one soret ljudi koji se „muvaju po selima“.

Oprostili smo se ljubazno s njime i krenuli iz šljivika onim istim putam kojim su žandarmi bili došli. Kad smo izašli u seoski sokak, iskoči pred nas jedan snažan crnomanjast mladić u seljačkom odijelu i pogleda u Fiću.

-Ništa, sve je u redu, rekao je Fića kratko. Možete se razići. Rukovili smo se s mladićima i rastali.

Taj mladić bio je Draža Marković. Dok smo Crni i ja, zadržani od žandarma, stajali u šljiviku, fića niej dangubio. Idući dva tri koraka ispred nas, on je priv smotrio žandarme i odmah se dosjetio da tu može biti okapanja. On je smjesta, za svaki slučaj, napravio plan. Vremena za dogovor s nama nije bilo. Trebalo je djelovati. Ostavio je koferčić na sto i potrčao u selu u kome je znao da postoji naša naoružana desetina. Našao je Dražu i iskupio ljude koje je sa Dražom ostavio u sokaku u zasjedi, a on pošao okolnim putem prema nama. U dogoovoru s Dražom, on je poslao seoskog kmeta radomira Jeftića i seljaka Gruju Stankića, naše simpatrizare, da intervenišu kod narednika da nas pusti. Kmetu je rekao da predloži naredniku da pregleda nejgov kofer znajući da u njemu nema ništa kompromitujuće. Njegov je plan bio da se izvučemo lukavstvom, a ako to ne bude išlo, onda napasti žandarme, razoružati ih i osloboditi nas.

Fića nam je to pričao dok smo išli seoskim putem prema drumu Beograd-Mledenovac. Njemu, čovjeku od neposredne akcije, bilo je čak pomalo žao što se sve nije svršilo, kako on veli, bez gužve.

-Bolje je ovako, rekao je mirno Crni. - Ne brini se, biće dana za megdana. Ovo je tek početak.

Negdje iznad Đurinaca, Fića se oprostio od nas i pošao u selo Parcane, gdje se nalazi štab Kosmajsko-posavskog odreda. Crni i ja produžili smo preko Đurinaca prema Maloj Vrbici. Neko vrijeme išli smo glavnim drumom. Svaki čas naišo bi neki njemački kamio ili putnički auto. Stoga smo krenuli s druma, prešli željezničku prugu i, idući preko livada i kroz šumarke, stigli kasno poslije podne u Malu Vrbicu i svratili kući Zorke Žujović, snage Crnoga.

U toj kući smo se odmorili, ali u njoj nismo htjeli prenićiti, jer je kuća bila na udaru - svak čas je neko nailazio. Kad je zanoćalo, otišli smo jednom seljaku, našem simpatizeru, i smjestili se na njegovoj straji. Trebalo je da tu sačekamo Fiću.

Dugačak je dan kad se provodi na soskoj staji, stalno na oprezu da te ne primjeti čak ni svi ukućani. Ležiš u sijenu, osluškuješ razgovor iz dvorišta, škripanje vratnica, dovikivanje u selu - a minuti mile očajno sporo. Najgore je što ne smijemo razgovarati da se ne bismo otkrili domaćinovoj djeci koja se vrzmaju po dvorištu. Šapnemo jedan drugome po neku riječ, pa opet ućutimo. Branimo se od buva kojih ima mnogo, smijemo se tiho kad neko od nas uhvati tu đavolski viještu i dosadnu životinjicu i ucmeka je na noktu. Naš domaćin obiđe nas s vremena na vrijeme, donese hrane i vode i ispirča nam ukratko novosti.

Tek 11. jula poslije podne došao je Fića iz štaba Kosmajsko-posavskog odreda koji se tada nalazio u šumama iznad sela Parcana. Saopštio nam je da će te noći biti napad na most kod Ripnja.

Napravili smo plan za naš pokret. Poći ćemo prvo u Topolu da bismo uhvatili vezu s Nikolom Grulovićem i Brankom Krsmanoivćem. Tu noć dugo nismo mogli da zaspimo, nešto zbog očekivanja eksplozije na mostu kod Ripnja - koju nismo dočekali - a najviše zbog buva koje su na nas nemilosrdno navaljivale. Istina, one su glavnim snagama udarale na Fiću, jer je on, uprkos našim savjetima, svukao čakšire kad je legao da spava. Ali ni nama dvojici nije bilo lako.

Krenuli smo za Topolu 12. jula prije svitanja. Vozio nas je naš domaćin, najprije seoskim putem, a docnije drumom prema Topoli. Nailazili su Nijemci, žandarmi, ali nas nioko nije zastavqao, jer je taj dan bio vašar u Topoli i dosta je svijeta išlo u istom pravcu. U Topoli smo našli učitaljivu Bosu Jončić, kojaj e bila naša „javka“ ; od nje smo doznali da se Grulović nalazi na Rudniku. Najmili smo kola i odmah nastavili put u Aranđelovac. Vozili smo se kroz lijep i priom šumadijski kraj koji me je svojim blagim brežuljcima, valovitošću svoga tla, grupama bijelih kućica sa scrvenim krvovoima razasutim po zelenim šljivicima podsjeaćao na zavičaj.

U Aranđelovac smo stigli oko podne i odsjeli kod ujne naše učiteljice. To je bila sirotinjska kućica na periferiji, s jednim tijesnim sobičkom, kuhinjicom i trijemom. A u njoj mnogo nekakva svijeta koji se uslijed rata obreo tu u Aranđelovcu i smjestio kod ujne po nekim dalekim rodbinskim vezama. Bio je to onaj malograđanski svijet, spreman - od dosade - na svakojaka zapitkivanja i oran za priču o svojim vlastitim nedaćama. Njima nije bilo ništa neobično što smo se u to tijesno dvrište i još tješnju kuću uvalili nas trojica, učiteljica i njen sinčić, jer je i nih same slučaj bacio u taj kraj i kod te njihove daleke rodbine, kojoj oni nikada ne bi došli, da im, zbog rata i okupacije, nije bilo potrebno da se negdje sklone.

Valjalo je s tim svijetom razgovarati o svemu i svačemu, pa i o tome ko si, čim se baviš, čim se misliš baviti, i tako dlaje. Prema našem planu trebalo je istog dana da krenem na Rudnik. Rekao sam da idem na Rudnik da kupujem drva koja ću zimus liferovati Beogradu. Smijao sam se u sebi nekakvoj gospođi iz Leskovca koja je u tome mom poslu vidjela zgodnu priliku da se zarade lijepe pare. Jedva sam dočekao da mi se nađe fijaker i da sa učiteljicom krenem na Rudnik. S nama je išao i njezin sinčić, i tako smo izgledali kao nekakva porodica koja putuje svojim poslom. Prošli smo kroz selo Veliku Šatornju. Ispred opštinske zgrade jedan žandarm, iz profesionalne nepoveljivosti, natremice je gledao u naš fijaker, koji su, lijeno kaskajući, vukle dvije rage. „Otac, mati, sin“ - tako je sigurno misli žandarm i nije nas zaustavio.

Na Rudnik smo stigli pred veče. Tu sam se našao sa Nikolom Gruloićem, koji je stanovao kod Milice Živković. Sa njom zajedno bila je i jedna studentkinja muzike iz Beograda, koja se tu bila sklonila od njemačkih progona.

Naš zadatak je bio da se vratimo u Aranđelovac, kuda je trebalo da dođe i Branko Krsmanović na prvi sastanak Glavnog štaba Srbije. Međutim, bilo je potrebno da se prethodno obavijstimo o četničkoj grupi oko Radnika koja je, po pričanju, borjala pet hiljada ljudi, i da vidimo ko su ti ljudi, da li su spremni za borbu i da li se može ostvariti neka saradnjai zmeđu naših odreda i njih. Grulović mi je kazao: da u okolini Rudnikai ma grupica od pedeset ljudi sa nekim generalom, da žive u šumi, da ih seljaci hrane, da ne vrše nikakve akcije i da ne misle da ih vrše. Od drugarice kod koje je Nikola stanovao doznao sam da se u selu Trešnjevci nalazi jedna naša grupa. Upravo toga dana došla je iz Trešnjevice jedna seljanka, udata za nekog našeg druga u tom selu, u posjetu svome bratu, žandarmu koji je sstanovao u prizemlju iste kuće.

Pošto sam se sa Grulovićem bio dogovorio da iskoristimo ovu priliku da odem u Trešnjevicu i da vidimim koji je to odred, sišao sam u dvorište, umio se na bunaru i uzgred prišao žandarmu i njegovoj sestri koji su stajali na ulazu u njegov stan i razgovarali. Zapitao sam snašu da li bi se u njenom selu mogla naći zgodna kuća il ibar velika soba za ljetovanje, zatim kako je s hranom ima li u selu kajmaka, sira, pilića. Naime, bolesna mi je žena i htio bih da je preko ljeta smjestim u nekom selu na oporavak.

_________________
Samo zajedno smo jaci!
http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Valter
Admin

Broj postova : 3198
Age : 64
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

Vidi profil korisnika http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

Nastavak

Komentar  Valter on Thu Sep 11, 2008 8:48 am

Snaša me je ljutito pogledala i gotovo osorno odgovorila da se njeno selo sprema za borbu, da se sada prikuplja oružje i da niko ni o čemu drugome i ne govori nego samo o borbi. Po tonu njenog glasa jasno se vidjelo da je i ona jedna od onih koji se spremaju za borbu. Ali njoj je bilo lako tako govoriti. Žandarm je bio njezin brat, koji je u toku razgovara kazao da je bio sa „šumnjacima“, da će ih pomagati i da nikad neće služiti Nijemcima. Čudio se kako se može naći Srba koji sarađuju s Nijemcima. On će da vuče pčaću, „jer se od nečega mora živjeti“, ali da vrši svoju žandarmsku dužnos pod Nijemcima, to nikako. Pored svega otga nisam htio da dam povoda da on posumnja u mene i stalno sam vraćao razgovor na ljetovanje, na kajmak i sir, al ise snaša nije dala ni opepeliti. Za mene je iblo važno da se povežem s tom našom grupom, da vidim ko su ti ljudi, ko ih organizje i kakvi su im planovi. Zamolio sam Milicu da udesi sutra ujutro da sa onom seljankom pođem u Trešnjevicu.

To veče dugo smo sjedeli na verandi i razgovarali o ratu. Ja sam tada mislio da će se rat svršiti do kraja 1941. godine, razumje se pobjedom Rusije. Grulović je govorio da Nijemci mogu prodrijeti čak do Kavkaza, i to je on objašnjavao kao taktičko povlačenje Crvene armije. Dugo smo raspravljali o izgledima naše borbe i o mogućnostima rasplamsavanja ustanka u čtiavoj Jugoslaviji. Zatim smo sasvim slobodno pjevali ruske pjesme, dok je s bujnih livada svjež vjetrić donosio miris poljskoga cvijeća i tek pokošenog sijena. Nad čitavim krajem blještala je mjesečeva svjetlost i činila tu toplu julsku noć još ljepšom. Nikome se niej išlo da spava i tek negdje pred zoru razišli smo se na počinak.

Sutradan u zoru potražio sam onu seljanku iz Trešnjevice. Međutim, nje nije bilo, ali mi je po bratu poručila da će me čekati na oređenom mjestu. Pošao sam u Trešnjevicu sa studentkinom muzike koaj je znala gdje je to selo, iako nije bila sigurna gdje je ono mjesto koje je seljanka označila. Dugo smo lutali po seoskim putevima, livadama i šumarcima kad, na jednoj okuci, iza gustoga grma iskoči pred nas omale, čvrsto građen čovjek pedesetih godina. Gledao me je nepoverljivo zelenim očima koje su prosto strijeljale ispod nakostrešenih rđavih obrva. Pitao me je koga tražim. Rekao sam mu da tražim odred.

-A poznaješ li ti Milana Španca? - pitao me je gledajući mi pravo u oči.

-Je li Blagojevića, rekao sam mu sjetivši se da je Milan iz ovog kraja i da bi on mogao biti ovdje.

-Španca! - ostao je čiča uporan.

-Poznajem, rekao sam mu i opisao kako Milan izgleda.

Čiča je malo omekšao i poveo me u šumu. Nismo prošli ni stotinjak metara, kad se pojaviše trojica ljudi, među kojima sam poznao Milana Blagojevića, moga starog poznanika sa ilegalnog rada iz Španije. Omalen, mršav, živih pokreta, išao je lako, utegnut u plavi kombinezon. Na maloj nakrivljenoj šajkači crvenjela se petokraka zvijezda sa srpom i čekićem, a ispod nje dvije uske trake od zlatnog širita - znaci poručnika Španske rebublikanske vojske. Njegove blistave, kao ugljen crvene uči sjaktile su ponosom.

-Mi mislili neki špijun, govorio je Milan veselo, čvrsto mi stežući ruku. Ispričao mi je da je ona seljanka još u toku noći obavijestila štab odreda (to je bio Prvi šumadijski odred) da se neki Čolaković interesuje za njihovo selo, i da na sve moguć načine nastoji da prokljuvi gdje se nalazi štab. Milan se bio začudio odakle ja u Šumadiji, posumnjao je da bi to mogao biti neki provokator; zato me je čiča i dočekao onako nepovjerljivo.

-Upitaj ga, rekao sam čiči, da li poznaje Milana Španca; ako je to dostia Čolaković, onda me mora poznavati: završio je Milan.

Ostao sam kod štaba cio dan. U njihovom odredu bilo je tada oko sedamdeset ljudi, većinom radnika, srednjoškolaca i nešto seljaka iz okoline. Odred još niej bršio nikakve akcije, nego je samo prikupljao oružje po okolnim selima. Milan mi je pričao da održava vez s jednim potporučnikom iz grupe genrala Ljube Novakovića koja je bila u blizini. Rekao mi je da mu potporučnik izgleda dobar čovjek, da mu se žalio na neaktivost i izrazi želju da pređe nama. Moje mišljenje bilo je da on ostane u grupi Novakovića, da nastoji da sa sobom povuče što veći broj ljudi i da s njima pređe nama. Dogovorio sam se s Milanom da uskoro opet dođem, i to da dođem s Crnim, pa da porazgovaramo o zadacima odreda.

Pred veče sam pošao sa istim onim čičom koji me je dočekao prije podne. O je bio Milan Ilić, zemljoradnik iz sela Trešnjevice, sada zamjenik komandanta odreda. Išli smo u obližnej selo na konak, da bismo sutra produžili svaki na svoj zadatak. Idući prama selu, razgovarali smo o našem ustanku i njegovim perspektivama. Bilo je pravo uživanje slušati tog srbijanskog seljaka, čovjeka već u gdinama, staloženog, mudrog, s velikim životnim iskustvom. On je član Komunisitčke partije od 1919. godine i nije joj se iznevjerio za ove dvedeset i dvije godine, uprkos progonima i raznim policijskim šikanama. Pa evo i sad, on je na njezin poziv odmah pošao u šumu i neuoran je u organizovanju odreda ,an prikupljanju oružja i u političkom radu. Njegova oniska, stamena figura prosto zrači energijom i voljom; iz njegovog lica posutog sitnim pjegama, na kome se isitču prosjedi nakostriješnih brkovi, izbija plemenitost i dobrota. Govoriti tiho, bez idejne suvišne riječi i bez ijednog izrazitijeg gesta. Jednio što su razgovoru počesto sastavlja raširene prste ruku. Riječ mu djeluje uvjerljivo baš zbog njene jednostavnosti, zbog toga što je on svoju istnu tekao borbom i iskustvom.

Išli smo preko blagih brežuljaka, zatim kroz jendu šumu na čijoj smo ivici sjeli i, čekajući da se smrkne, razgovarali. Tek u sami mrak spustili smo se u zaselak i javili se domaćinu kod koga treba da prenoćimo. Po odnosu domaćina, imućna čovjeka, prema čiča-Milanu, vido sam da Blagovjeić nije pretjerivao kad je govorio o velikom ugledu koji čiča-Milan uživa u svome kraju. Znalo se da on nikada ne laže i da s uljudi samo kad bi se reklo da je nešto kazao čiča-Milan, vjerovali da je to tako.

Naš domaćin smjestio nas je u jedan sbičak. Čiča Milan je odmah izašao u dvorište i zapodjenu razgovor s domaćicom i njenom djecom.

Poslije večere legli smo zajedno na jedan krevetac. Drinula me je pažnja čiča-Milana, koji me je nekoliko puta zapitao da li mi je tijesno i da li me ne žulje gruba seljačka postelja. Odgovarao sam mu, više u šali, da sam se ja za ovakva noćivanja dobro istrenirao i da me život niej mazio, iako sam se rodio u gazdinskoj kući.

Ustali smo u svanuće i, ne budeći domaćina, pošli prema selu Jarmenovcima. Tu smo se rastali. Čiča-Milan je krenuo prema Velikoj Šatornji, a ja sam ostao da, prema dogovoru, tu u soskoj krčmi, sačekam Nikolu Grulovića, koji je imao da naiđe s Rudnika.

Sjeo sam u krčmu i naručio doručak. Prije nego što će mi iznijeti kajganu, zamolio sam krčmaricu, jednu stariju visoku ženu, da se umijem. Izašao sam u dvorište, na budar. Ona mi je polijevala. Odjednom me zapita:

-Reci mi, duše ti, hoće li pobediti Rusija?

Mene je to pitanje iznenadilo, ne toliko samo pitnaje, nego ton kojim je izrečeno. Zvučalo je tako kao da od moga odgovora zavisi sva njena sudbina, kao da je to za nju pitanje života i smrti. To je bila za mene nepoznata žena, ali kad sam pogledao u njene krotke kesenjave oči bez sjaja, njeno borgama izbrazdano lice, sijede čuperke kose koji su virili ispod ovalš svezane marame, meni se činilo kao da je poznajem odavno i da joj mogu reći šta mislim.

-Rusija će pobediti, to ti je sigurno, kao ono sunce što izlazi, rekao sam joj i podigao obje nasapunjene ruek prema suncu koje se dizalo iza šume.

Ona je na to duboko udahnula.

-Daj bože, sine, jer šta bi bilo od nas da ovi dušmani pobede.

Pred krčmom su se zaustavile čeze. U njima se dovoezao Nikola Grulović. Za doručkom ispričao sam mu kako sam se proveo u Trešnjevici. Poslije doručka sjeli smo u čeze i otišli u Aranđelovac.



Danas, 14. ula 1941. godine, održali smo prvi sastanak Glavnog štaba partizanskih doreda Srbije. Svi smo na okupu: Sreten Žujović - Crni, Fili Kljajić - Fića, Branko Krsmanović, Nikola Grulović i Rodoljub Čolaković. Pošto nismo mogli naći sobu, sastanak držimo u jednom šljiviku na periferiji Aranđelovca. S brdeljka na kome leži šljivk vidi se sresko načelstvo i glavna ulica Aranđelovcak ojom s vremena na vrijeme prođe po koji njemački kamio. Pored nas igraju se djeca. I mi smo se namjestili kao ljudi koji su izašli da se malo odmore u hladovini: poskidali smo kapute i izvalili se u travu.

Sastanak vodi Crni. Dnevni red: učvršćenje postojećih partizanskih odreda i stvaranje novih. Omah psolije okupacije, odlukom Centralnog komiteta Komunisitčke partije, obrazovani su u svima važnijim gradovima vojni komiteti kojima je bio glavni zadatak da priupljaju oružje, da pribiraju vojničke kadrove i da, gdje god je to moguće, vrš vojniče vježbe. Ti komiteti su zamišljeni kao rukovodstva oružanim ustankom koji je Partija pripremala. Poslije napada Njemačke na Sovjetski Savez ti su komiteti pretvoreni u štabove partizanskih doreda i dobili zadatak da odmah izađu na teren i započnu akciju protiv neprijatelja. Već tada, u julu, postojalai su u Srbiji sljedeći odredi: Valjevski, I šumadijski, II šumadijski, Kosmajsko-posavski, Kraljevačko-pomoravski, Kragujevački, Čačanski i Užički. Neki od njih već su bili prešli u akciju. Tako je Azbukovička četa Valjevskog odreda izvršila napad na žandarme kod Bele Crkve, a amlo docniej napad na Kamenicu, prvo sresko mjesto u koje su upali srbijanski partizani. Inače aktivnost odreda svodila se dosad uglavnom na priupljanje oružja i eksploziva, mobilizaciju ljdudstva, unutrašnje učvršćenje odreda, itd.

Crni je govorio o potrebi širih akcija - od diverzija do napada na živu snagu okupatora. On je naglašavao da će se odredi kroz akcije ne samo učvrstiti, prekaliti, nego i omasoviti, da se dakle, samo na taj način mogu povući u borbu širi slojevi stanovništva. Akcije će pokazati da je oružaba borba protiv okupatora moguća. One će, najzad, najbrže osloboditi šire narodne mase od straha pred okupatorom. To će istovremno biti najbolji način da se ubrza stvaranje novih odreda, jer će primjer u jednom povlačiti za sobom patriote u drugim krajevima. Radi ostvarenja toga plana riješli smo da je potrebno odmah ići u odrede i sa štabovima pretresati to pitanje pa zati modrede krenuti u akciju. Odlučili smo daCrni i ja bez odlaganja krenemo u Prvi šumadijski, Fića i Grulović u Valjevski, a Branko Krsmanović u Čačanski odred, s tim da se poslije nekoliko dana opet nađemo u Aranđelovcu.

Istog dana uveče krenuli smo Crni i ja s jednim članom Okružnog komtieta Partije u Trešnjevicu. Išli smo pješice. To je bio moj prvi marš noću. Nenaviknut na dugo pješačenje, dobro sam se oznojio. Iza ponoći stigli smo u Trešnjevicu i odmah legli da spavamo na nekom čardaku. Tu smo i predanili, čekajući da se iz sela vrati naš drug koji je bio otišao da uhvati vezu sa odredom.

Kasno noću krenuli smo s njim u odred. Išli smo kroz selo, koje je uvleike spavalo, kući čiča-Milana Ilića, koja je bila naša javka i neka vrsta centra za sve ono neobično i pomalo tajanstveno što se tih dana zbivalo u selu i šuamam oko Trešnjevice. Drug koji nas je prati kucnuo je na mali, slabo osvijetljeni prozor, zatim se čuo šapat. Ubrzo iza toga istrčala je iz kuće zdepasta ženska prilika i, zavezujući u hodu maramu na glavi, bez riječi krenula pred nama. To je bila Sava, ćerka ćiča-Milana. Vodila nas je čas seoskim putem, čas stazama kroz neke šumarke, čas preko livada čija nam je obilna rosa kvasila odijelo do koljena.

Na ulazu u jednom šumu, u nekom presušenom potoku, zaustavila nas je partizanska straža. Sava se s njome objasnila, i mi smo pošli dlaje. Poslije desetak minuta bili smo u logoru. Sve je spavalo. Nismo htjeli da budimo drugove, jer je do svanuća iblo još dobra dva sata, nego smo i mi prilegli pored njih.

Probudio sam se kad je sunce bilo izašlo. Tek sad sam, pri dnevnoj svjetlosti, vido da je logor na istom mjestu na kojem je bilo kad sam dolazio prije nekoliko dana. Nalazio se u jednoj poširokoj udoljici, opkoljenoj sa svih strana bukovom šumom. Usred udoljice gorjela je vatra. Bilo je prijano pored nje, iako je juli. Crni je već bio ustao. Sjedio je na slami pored vatre i razgovaro s borcima.

Isto prijepodne održali smo sastanak sa štabom odreda. Komandant je bio Milan Blagojević - Španac, nejgov zmenim Milan ilić, politički komesar Nedeljko Žakula. Crni je odmah postavio pitanje akcije. Nije htio ni da čuje Milanovo razlaganje o potrebi da se odred organizaciono učvrsti i proširi. Učvrstiće se i proširiti kroz akciju, kretko je odgovorio Crni. U odredu se osjetilo izvjesno „levačenje“: crvene zvijezde sa srpom i čekićem, naziv „revolucionrna vojska“.

-Rano je još prišivati ma kakve ambleme, rekao je Crni. Možda će mo mi staviti na naše kape pored crvene zvijezde srspku trobojnicu. Sad je glavno vršiti akcije, uvoditi narod u borbu, a za ambelme ćemo lako.

Razgovarali smo o potrebi polaganja zakletve prilikom stupaja u odrede. Zaključili smo da je zakletva potrebna, da je obavezno mora položiti svaki borac prilikom suptanja u odred i da odmah danas zakunemo kolektivno cio odred. Tu je, u trešnjevačkoj šumi, napisan tekst zakletve srbijanskih partizan koji počinje riječima: „Ja, ... sin srpskog naroda, zaklinjem se svojom čašću...“

Poslije sastanka štaba sjedio sam s jendom grupom mladih boraca. Bili su to sve đaci i radnici iz Aranđelovca. Obučeni su varoški: polucipale, dugačke pantalone, kaupitć, kačket, ali na svakom opasač i fišeklija. Njihovi drugovi seljaci obučeni su prikladnije za šumu: cokule ili opanci, uske čakšire, koporan i šajkača. Loca su im malo potamnjela i neoprana, jer ovdje nema vode za pranje. Vodu za piće donose čak iz sela udaljenog desetak kilometara od logora. Sjeddjeli su u krugu i čitali. Jedan bucmast momčić čitoa je naglas knjigu Ostrovskoga „Kako se kalio čeki“. Posmatrao sam ih za vrijeme čitanja. Mislim: sigurno maštaju kako će i oni biti kao Korčagin. Neka, plemenito je takvo maštanje.

_________________
Samo zajedno smo jaci!
http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Valter
Admin

Broj postova : 3198
Age : 64
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

Vidi profil korisnika http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

Nastavak

Komentar  Valter on Thu Sep 11, 2008 8:48 am

Pred veče smo postrojili čitav odred. Bila je to za ono vrijeme prilično ipozantna grupa: osamdeset ljdui, i svi naoružani. Imali su čak i jedan puškomitralje. Crni im je govorio o našoj borbi, o njenim izgledima, o Sovjetskom Savezu i Crvenoj armiji, o potrebi akcija. Poslije njega govorio sam ja o zakletvi. Objasnio sam da se u naš odred stupa dobrovoljno, da nas na nešem putu očekuju lišavanja i žrtvre, gladovanja i napori, da mi nemamo ni fabrika ni magacina, da nam valja oružje i municiju otimati od neprijatelja, ali da ćemo uprkos svemu pobijediti. Naglasio sam da onaj koji misli da nema snage da die s nama, može odmah napustiti odred, ali kad položi zakletvu, onda mora ostati s nama dok se rat ne svrši. Ko poslije zakletve samovoljno napusti odred, biće smatran dezerterom i osuđen na smrt.

Bio sam neobično uzbuđen. Dižemo ustanak u Šumadiji, kolijevci Prvog srpksog ustanka, u srcu Srbije! Eto, opet u šumama se okupljavju vjerni sinovi da se sa ouržjem u ruci oduprvu zavojevaču koji, nesravnjivo jači, naoružan najmodernijim oružjem, pomagan domaćim izdajnicima, nemilosrdno gazi po našoj zemlji. Pa ipak, nije zaplašio sva srca. Našlo sel judi koji msiju i mogu da ustanu protiv te ogromne sile. Danas su ot male grupe, slabo naoružane, neopremljene. Sutra, biće to čitava armija! Bio sam sav ispunjen ponosom što sam isn naroda koji se diže na oružje i što sam borac Komunističke partija koja je neumorno zvala narod na borbu protiv fašizma, i sad ga zove, organizuje ie predvodi u ovoj sudbonosnoj oružanoj borbi. Dok sam govorio, sve mi je to išlo kroz glavu i niej čudo što sam bio uzbuđen. Od uzbuđenja nisam mogao da kontrolišem svoj glas i govorio sam nekakvim visokim tonom koji se meni samom činio kao tuđ.

Čitao sam tekst zakletve koju su borci, riječ po riječ, za mnom izgovarali. Vidjelo se na ljudima, po njihovom držanju, po izrazu lica, po njihovim glasovima, da riječi ne ponavljaju mehanički, da i oni proživljavaju svečanost i uzvišenost trenutka.

Poslije zakletve dato je voljno. Večerali smo toplu večeru koju su nam donijeli seljaci iz Trešnjevice. Među njima smotrio sam onu nepovjerljivu slejanku. Prišao sam joj i pokazujući na jendnu ćasu s kajmakom, zapitao:

-Što ti meni onda ne htjede reći da u tvom seli ima ovako dobrog kajmaka.

Ništa mi nije odgovorila, samo me je obješenjački pogledala, brišući krajem marame znoj s čela. Blagojević mi reče da je ona glavni organizator skupljanja hrane u selu.

Večerali smo i počeli da spremamo ležaj. Tu je Crni predvorio kao dobar poslenik na mobi. On je prigovorio štabu što ljudi spavaju na zemlji, ili na tankom sloju slame, kad je mogue zgrnuti opalo bukovo lišće i napraviti topao i ugodan ležaj. On je poašo prvi da zgrabi lišće, šaleći se, široko se smijući i podstičući ostale. Doista, to veče legli smo ne dobar ležaj. To je bilo moje u ratu prvo noćivanje u šumi, pod vedrim nebom.



Aranđelovac je postao naš centar, iako smo stvarno bili naulici. Svraćamo, nepozvani, kod ujne (koju smo proglasili zajedničkom ujnom) koja je, istina, malo u nedoumici, ali nam ne otkazuje gostoprimstva. Čak nam ponešto i skuva i opere rublje.

Pokušali smo da u Aranđelovcu unajmimo jednu vili koju bi držala neka nekompomitovana ličnost, s dobrim glađanskim ugledom. U vilu bi dolazili kuriri, a mogao bi i neko od nas stanovati. To bi manje padalu u oči nego naši sastanci u parku, gdje se Crni sastaje s kuririma doreda i gdje se mi viđamo s vremena na vrijeme. Nismo to mogli da sotvarimo, jer se nije našla podesna ličnost.

U Aranđelovcu je bila prilično teška situacija za nas. Dobro sam zapamtio njegovu dugačku glavnu ulicu, kojom se ne može proći od radoznalih palančana. Neki debeo policjkski pisar po vazdan se motao po toj ulici i parku, gdje se mi krećemo. Jednoga dana Crni i ja čekali smo Branka Krsmanovića u parku. Javnio se jedan žandarm, pa drugi, a za njima i policijski pisar. Crni i ja sjedeli smo na klupi. Kad smo primjetili to sumnjivo kretanje oko nas, digli smo se i pošli prema izlazu. Branko, međutim, nije dolazio. Stajali smo na ulazi iz parka i čekivali ga. Bilo nam je neprijatno, ali se moralo šektai, jer je to bilo jedino mjesto gdje smo se mogli s njime naći. Toga dana trebalo je da me smjesti u svoj stan da prenoćim. Tek poslije pola sata on je izbio iz jedne sporedne uličice, izbjegavajući park, jer je i on primjetio ono sumnjivo kretanja u parku.

Brzo smo se dogovrili i rastali: Branko i ja otišli smo u nejgov stan, a Crni na svoju stranu. Branko je odmah krenuo u Pomoravlje, a ja sam ostao u stanu da sečakeam profesora Mila Todorovića. On je došao isto veče. Nismo se poznavali, ali mi ga je Branko tako opisao da sam ga odmah poznao. Prema planu Crnoga trebalo je da sutra krenemo na Kosmaj da požurimo akcije tamošnjeg odreda. U vozu će na mse pridružiti politički komesar toga odreda Bora Marković - Seljak, a za nama će stići i Fića čim se vrati iz Valjevskog odreda.

Brankov stan nalazio se u jednoj dugačkoj zgradi blizu „Novog zdanja“. To su bili stanovi za banjske goste. U sobe se ulazilo iz dugačkog hodnika popločanog ciglom. Cijelom vrijeme po tim hodnicima muvao se nekakav svijet, tako da se ja i profesor nismo baš prijetno osjećali. Oba smo bili u tuđoj sobi i tšeko bismo mogli nekome objasniti odakle mi tu. Profesor je poznavao Kosmaj i pričao mi ol judima; pravili smo plan o mogućnostima napada na Mladenovac sa ciljem da se dočepako oružja. Sutra ujutro krenuli smo vozom za Mladenovac.
_________________
Sve za front - svi na front!

Smrt vama fasistima....
partizani ce se opet vratiti!

_________________
Samo zajedno smo jaci!
http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Valter
Admin

Broj postova : 3198
Age : 64
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

Vidi profil korisnika http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

U PRVOJ AKCIJI

Komentar  Valter on Thu Sep 11, 2008 8:50 am

U PRVOJ AKCIJI

Putujući kao ilegalac po Jugoslaviji i drugim zemljama Evrope nikad nisam volio željezničke stanice, i nekoliko mojih neprijatnih uspomena vezano je za njih. Uvijek se po njima i oko njih muvaju „čuvari poretka“ koji bodu očima putnike i prolaznike, spremni da čovjeka svaki čas legitimišu. Sad su mi još manje prijatne. Uza se nemamam nikakvih dokumenata, osim jedne zelene ceduljice koju mi je neki dan dao Crni, a kojom se potvrđuje da sam izbjeglica iz Bosne. Malo sigurnije se osjećam zbog druge legitimacije - revolvera, koji mi je također dao Crni.

Ušao sam u željezničku stanicu Aranđelovac ispred koje su se muvala tri žandarma koji su, po svojoj navici, zagledali svakog putnika. Bio sam još dobro obučen u svoje civilno odijelo i nisam im se učinio sumnjivim. Smjestio sam se u jedan vagon zajedno s profesorom Milom Todorovićem. Ubrzo za nama ušao je i sjeop reku puta jedan omalen, ćosav čovjek, sasvim bezazlenizgleda, neodređene starosti - moglo mu je biti dvadeset pet, ali isto tako i trideset pet godina. „To je drug koji će s nama na Kosmaj“, pomislio sam, jer mi ga je Crni juče takvo vjerno opisao da sam ga odmah prepoznao. Izgleda da je i on mene poznao. Pogledi su nam se susreli, nasmiješili smo se jedan na drugoga kao po dogovoru i uspostavili kontakt bez parole, koju smo za svaki slučaj imali. Bio je to Bora Marković-Seljak, radnik iz Bograda, rodom iz Posavine, a sada politički komesar Kosmajsko-posavskog partizanskog odreda.

U kupeu nije bilo nikoga. Mi smo se na brzinu dogovorili da, u slučaju legitimisanja i pokušaja da bilo koga od nas uhapse, napadnemo žandarma i da iskočimo iz voza. Pucati samo u krajnjem slučaju. Naime, oba moja saputnika imala su isto toliko sigurne dokumente kao i ja.

-Dogovor kuću gradi, rekao je Bora, inače se ne poznajemo, dodao je i odmakao se u jedan ugao kupea.

Na usputnim stanicama ulazili su seljaci i seljanke. Kroz vagon je dva puta prošao žandarm, ali niej nikoga legitimisao i tako smo mirno doputovali do Mladenovca. Profesor je dobro poznavao stanicu i proveo nas duž vagona daleko od stanične zgrade, odakle smo se preko jedne njive uputili u selo Malu Vrbicu.

Naša javka u tom selu bio je kolar Borić, zvani Borko, s koim sam se upoznao kad sam prvi put naišao kroz to selo. Došli smo pred kuću kojaj e vrlo zgodno ležala na kraju sela i kojoj se moglo prići putem iz Mladenovca ne prolazeći pored drugih kuća. U kući nije bilo nikoga. Sjeli smo na drvljanik i dogovorali se kako da nađemo Brku ili njegovu ženu. Iznenada ja u dvorište banuo visok, pun čovjek koji se malo zagledao u profesora i upitao ga:

-Je si li ti to, Mile?

-Kao što vidiš, odgovorio mu je Mile sasvim hladno.

-Odakle ti ovamo? - produžio je visoki.

-Pa, eto tako, naišao, procijedio je Mile, pokazujući time da ne želi dalje razgovarati.

Visoki se zbuni kad je video da je Milu neprijatan susret s njime, i izgubio se u susjednom dvorištu.

-Ko ti je ovo? - zapita ga Bora.

-Ama, tipus, reče on, i ne znam odakle ga je đavo ovamo naneo. On je profesor, nekad je bio komunista, čak i poliitčki kandidat naše Partije dvadesete godine na izborima za Ustavotvornu skupštinu, ali je posle otišao dođavaola - postao je karijerista i reakcionar. Stalno sam se s njime sukobljavao u profesorskom udruženju.

U to izbi Brko koji nam se izdaleka smješkao otirući brke. To je bio onizak čovjek pedesetih godina, bodar i uvijek optimist. Sjećam se kako je Crnome, na njegovo objašnjenje da treba omladinu dizati na oružje odgovorio: „Očas će njih Brko da ošlifuje, sve će to poći ko u svatove, jakako“.

-Dobro došli. Ja baš neki dan velim Mileni „Što ’vo ih nema“, govorio je trljajući rukama i gledajući nas svojim živim očima.

Poslije kratkog razgovora dogovorili smo se s Brkom da se nas trojica sklonimo u jednu među, niže njive, na kojoj je on sa svojima taj dan prevrtao sijeno. Tu će moći da nam neopaženo donese hranu i da nam dođe na razgovor. Pošli smo do te međe, jedan po jedan, da kao grupa ne bismo upadali u oči nekom seljaku na njivi, i smjestili se u jednoj udoljici u hladovinu.

Bio je topao ljetni dan, bez ijednog oblačka, što je toga kišovitog ljeta bivalo rijetko. U hladovini je bilo prijatno. Ispružen na travi nalećke, s rukama pod glavom, gledao sam kroz krošnje modro julsko nebo, udisao miris mladoga sijena, osjećao se blaženim što me topao povjetarac milije po licu i grudima, još vlažnim od znoja.

Domaćica Milena, skromnaž ena, donijela je poslenicima ručak, ali nije ni nas zaboravila. Prišla nam je s korpom i, spuštajući je na zemlju rekla.

-Jeste li se umorili, poslenici?

-Ala smo ti mi neki poslenici, izležavamo se u hladovini, šalio se Bora, rukujući se s domaćicom.

Uskoro se na njivi pojavio i onaj profesor, prišao brki i nešto mu govorio. Brko je slušao i važno klimao glavom, a onda je došao nama, dok je profesor ostao na njivi.

-Ovaj, znaš, hteo bi onaj moj rođak da s vama malo razgovara. Vi se njega ništa ne bojte, njega je Brko već ošlifovao, on je za našu stvar, stari je to komunista, samo se malo bio pritajio. On nagađa ko ste vi i kakvim se poslom bavie i odmah mi je javio čim ste vi došli kući, govorio je Brko.

-Pa neka dođe, rekao je Mile preko volje.

Brko je otišao, a poslije nekoliko minuta došao je preko njive do naše udolice profesor.

Dugo smo razgovarali s profesorom o ratu. On je smatrao da je povlačenje Rusa taktika i da će se oni, čim malo Nijemce namame u Rusiju okrenuti i tako raspaliti da će Hitlereova Evropa otići u paramparčad za mjesec-dva. Tih dana mi smo malo čitali novine i nismo znali gdje se Nijemci nalaze, ali nsimo bili takvi optimisti kao profesor. Njemu je to bilo neprijatno. On je vjerovatno želio da Rusi pobijede, ali je želio da to bue što prije, i to radi sebe a ne zato što rat donosi stradanja svim narodima. To se osjećalo iz čitavog njegovog držanja u toku razgovora. Sjećam se kako je pogledao Boru kad mu je ovaj počeo da objašnjava da Njemačka nije tako slaba kako on misli: „Poklopila je ona svu Evropu, crpe iz nej sirovine, radnu snagu, koristi se njenom industrijom koja sva radi za Hitlera. Nije to mala stvar. Biće tu potegni-povuci, rekao je Boro. Rusija će pobediti, to je sigurno, ali kada, to je teško predvideti“.

Svoj trojici nam je bilo prijatno kad je profesor otišao. „Samoživa kukavica!“ - zaključili smo. On se neće naći s nama u borbi, naročito ako se rat otegne. Potražiće on neko drugo rješenje za sebe lično, vrdaće, praviće kompromise i s crnim đavolom, samo da glavu sačuva.

Napravili smo plan, da, čim padne mrak, Bora krene u štab svoga odreda koji se nalazio na Kosmaju više sela Parcana. Tu treba da prirpemi sve za napad na željeznički most kod Ralje. Todorović je dobio zadatak da isto veče ode u selo Koraćicu gdje je imao dosta poznanika i da tamo nađe nekoliko ljudi na koje ćemo se moći osloniti. Ja ću sačekati Fiću ovdje u selu, odakle ćemo obojica u štab Kosmajsko-posavskog odreda, radi organizacije napada na raljski željeznički most.

Čekajući da se spusti mrak, lješkarili smo u hladovini i pričali. Bora je bio neobično zanimljiv sabesjednik. Umio je da živo i duhovito priča o najobičnijim stvarima. Govorio je o svom radničkom životu u Beogradu, o svojoj rodnoj Posavini u kojoj se narod dizao na oružje. Prije petnaest dana otišla su tamo s Kosmaja šestorica naoružanih drugova; oni su stvorili četu od oko pedeset naoružanih boraca koji imaju i teški mitraljez. Narod ih drži kao malo vode na dlanu. „Uskoro će tamo biti veliki odred, tvrdio je Bora, i Švabe neće moći bez borbe proći našom Posavinom.“

Naročito živo nam je ispričao kako je prije nekoliko dana na Kosmaju ubio jednog provokatora. Obaviješten od drugova iz Beograda da će im na Kosmaj doći provokator, on je probrao dva sigurna druga s kojima je dočekao rat.

-Kad se on pomolio na kraju jednog šumarka, pričao je Bora, na mestu gde smo ibli ugovorili sastanak, mene obuze pravi bes. Vidi, majku im njihovu provokatorsku, kuda sve ne turaju svoje prvljave njuške. Došlo mi je bilo da mu odmah skočim za gušu, ali velim sam sebi: „Polako, Boro, da ne pokvariš posao“. Rukujem se ja s njime: „Zdravo druže, kako si progurao?“ - i ostalo. On meni u oči ne može da pogleda, samo žiba očima na sve strane. Čak i da mi nisu javili da je provokator i da ga treba strijeljati, meni bi bio sumnjiv i ne bih mu mogao ništa poverovati. Odmah se interesovao gde je štab, jer ima, veli, nešo hitno da javi, i tražio da ga vodim tamo. „Dobro, kažem ja njemu, odmah ćemo u štab“. Krenuli smo stazom kroz šumarak prema mestu gde sam bio iskopao raku. Pred njim je išao jedan drug, a ja za njim. On se nekoliko puta obazro i pogledao me s nepoverenje, a ja mu ponavljam: „Sad ćemo, nema još ni pesto metara do štaba“. Ide on preda mnom onako visok, plećat i snažan ko bik. „Šteta što je izdajnik“, mislio sam gledajući njegovu čvrstu figuru. Kad smo došli blizu mesta gde je bila raka, onaj drug skrenu sa staze u šumu. On se okrenu prema meni i kao da me pogledom upita kuda ćemo. „Sad ćemo u štab, rekoh mu ja“, i u istom trenutku kad se on okrenu i korači, izvadih revolver i opalih mu u lgavu. Pao je preko jedne gomile granja blizu rake. Slatko sam ga ubio, kao uš. Jedva smo ga nas trojica dovukli do rake; teška mrcina. „Ala bi se ti, Boro, proveo, mislio sam vukući ga prema raci, da se on živ na tebe navalio“. U džepu smo mu našli revolver i nemačku legitimaciju. Zakopali smo ga, poravnali grob i nabacali na njega granja. Neka se ne zna gde leži, izdajnik.

Pred veče sam se oprostio s Borom. Za ono nekoliko časova nešeg rezgovora, zavolio sam ga kao da se s njime poznajem odavno. Bilo je u njemu nečega djetinjski brižnog, a u isto vrijeme ozbiljnog i poslovnog. To je čovjek od akcije, taj neće omanuti ni na kakvom polsu, taj će poginuti, ali će izvršiti zadatak. Gledao sam zan jim kako odmiče seoskim putem, gegajući se malo u hodu, onizak, s velikim slamenim šeširom na glavi, i bilo mi je milo što ćemo se, za koji dan, ponovo sresti i zajedno poći u akciju.



Noćio sam u kući Zorke Žujović. Tek što sam ujutro ustao i umio se, dođe Fića. Žurio je u Kosmajsko-posavksi odred. Njemu je bilo krivo što akcija na most kod Ripnja nije uspjela i prosto je gorio od nestrpljenja. Ipak smo taj dan morali provesti u selu radi nabavke seljačkog odijela. Ja sam, naime, hodao još u svome civilnom odijelu, što je padalo u oči kad sam se kretao po selima. Brkina žena otišla je u Mladenovac i kupila mi seljačko odijelo i opanke, a šarenu seljačku torbu poklonio mi je Brko.

Krenuli smo iz Male Vrbice prema Ralji bez vodinča. Držali smo se željezničke pruge, idući sporednim stazama i preko njiva. Ovdje-ondje nailazili bi na neku slejanku kako radi u njivi; svaka bi nas iznenađeno pogledala i odmah se sagla da nastavi svoj posao. Vidjelo se da ne žele s nama da razgovaraju. Fića me je zadirkivao da je to zbog mene, jer se na kilometar poznaje da nisam seljak, nego gospodin koji se, iz ko zna kakvih razloga, prerušio u seljaka.

Pred samom Raljom skrenuli smo u jednu šumu kroz koju je vodio seoski put. Trebalo je da nas tu čeka zamjenik komandanta odre3da, ali nejga nije iblo. Sjeli smo u šumi i tu se odmorili i dogovorili. Fića će odmah otići u štab, a ja ću tu sačekati dok neko ne dođe po mene.

Legao sam pod jedno drvo i čekao. Putem su prolazila seljačka kola, na mahove bih čuo njihovu škripu i razgovor seljaka pa bi se opet sve smirilo. Samo se čulo kako negdje kljuca žuna ili kak o prhne ptica s grane na granu. Kroz vršike drveća naziral ose plavetnilo neba. Umoran od dugog pješačenja i ljetne žege upravo sam počeo da drijemam, kad se začuše dva kratka zvižduka. To je bio ugovoreni znak. Odgovorio sam na isti način, i ubrzo se kraj mene stvorio povisok, stariji seljak.

-Od Fiće? - zapitao sam ga.

_________________
Samo zajedno smo jaci!
http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Valter
Admin

Broj postova : 3198
Age : 64
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

Vidi profil korisnika http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

Nastavak

Komentar  Valter on Thu Sep 11, 2008 8:51 am

-Da, hajedemo, on je već u štabu, treče seljak.

Psolije pola sata hoda stigli smo u štab Kosmajsko-posavskog partizanskog odreda koji se nalazio u jednoj šumi više sela Parcana. Toga istoga dana prije podne bio je stigao u odred i njegov komandat Koča Popović - Pera. Omalen, mršav, crnomanjast, u plavom radničkom kombinezonu i sandalama, Koča je podsećao na one španske borce iz prvih dana rata u Španiji kad su oni - u radničkim kombinezonima, zametnuvši se puškom - išli na front.

Na jednom malom proplanku održali smo sastank sa štabom: Koča, Bora i zamjenik Kočin, Rade Jovanović (onaj seljak što me je doveo u štab), te Fića i ja kao delgati Glavnog štaba za Srbiju. Ocijenili smo da akcija na ripanjski most nije uspjela zblog mlakost i oportunizma rukovodstva. Naime, oni koji su pošli da miniraju most nisu provjerili da li je eksploziv dobar, kakve su kapisle i štapin; zatim, kad do eksplozije nije došlo, nisu htjeli da se povrate i vide u čemu je stvar, nego su smatrali da je zadatak izvšen time što su metnuli eksploziv i otišli. Sutradan, jedan seljak našao je eksploziv i prijavio žandarima. Bio je za to nagrađen.

Ovaj put radićemo solidnije i moramo uspjeti. Dogovrili smo se da izvršimo dvije akcije: da dignemo most kod Ralje i kod Belog Potoka, i to iste noći i u isti čas. S prvom grupom, na Beli Potok, kreće Fića s Borom, a sa drugom, na Ralju, ja s Kočom. Pripreme treba započeti odmah. Eksploziv i ostali materijal smo imali; trebalo je samo taj materijal ispitati i provesti izviđanje kod oba mosta.

U to vrijeme Kosmajsko-posavski odred, formiran početkom jula, imao je četiri čete: prva četa imala je dvanaest boraca, naoružanih puškama; druga je imala dvadeset pet boraca, svi sa puškama, sa dva puškomitraljeza i dosta bombi; treća i četvrta četa bile su na terenu u Posavini. Mobilizacija je na Kosmaju išla teško. U odred su ulazili gotovo samo komunisti i simpatizeri komunista. Zbog toga su isto veče otišli Fića, Koča i Jovanović u selo Parcane na konferenciju, ne bi li malo pokrenuli seljake. Vratili su se iza ponoći. Na konfereniciji je bilo dosta seljaka. Svi su odobravali govornicima, ali se niko nije javio u odred. Na konferenicji se naročito isticao svojim fraziranjem lijevi zemljoradnjik Đura Jovanović. On je govorio o socijalnoj pravdi, o Sovjetskom Savezu, o novom društvenom uređenju koje ćemo da ostvarimo u Jugoslaviji, ali je bio odlučno protiv mobilizacije i ma kakve akcije oko njegova sela.

To mi je pričao Fića ležeći pored mene pod šatorom na mekom bukovom lišću. U njegovom glasu osjećao sam ogorčenje i podrugljivost.

-Rekoli se on o socijalnoj pravdi kao da će ta pravda doći sama od sebe, govorio je Fića podrugljivo o Đuri Jovanoviću. Gudi on meni o vekovnoj borbi srpskog naroda za slobodu, ali mu akcije ne mirišu. Lepo je to biti Srbin, ali teško, ponovio je Fića svoju omiljenu uzrečicu.



Probudila nas je kiša. Slabo šatorsko krilo nije nas moglo da zakloni od nje i ustali smo, iako je u šumi još bio mračak.

Kad se razdanilo, isprobali smo u jednom potoku ekrazit koji je, na opšte zadovoljstvo, rascijepio jednu ogromnu bukvu kao da je od papira. Znači, eksploziv je dobar, iako je, ležeći neko vreme u šušanjaru, bio pokisao. Poslije podne vratio se sa osmatranaj kod raljskog mosta Solomon Ana - Žika. Bili smo ga uputili kao stručnjaka da osmotri msot, da utvrdi debljinu traverzi i mjesto gdje bi trebalo staviti eksploziv. S njime je išao i zamjenik komandanta koji je obišao most i vodio odakle bi mu bilo najzgodnije prići. Održali smo sastank štaba na kome smo napravili plan za napad na most. Anaf, koji je bio rezervni poručnik, imao je nekakav priručnik za miniranje. Na osnovu njegovih podataka o debljini i širini traverzi, koliko je on mogao da osmotri iz jednog grama, mi smo pomoću tog prirčnika izračunali kliko nam treba eksploziva da bismo pomoću tri „pakunga“ presjekli traverze i srušila msot. Tu smo se svi pokazali kao opasni stručnjaci. Na jedvite jade izračunali smo da će biti potrebno trideset tri kilograma ekrazita.

-Udari tredeset pet, da bude sigurnije, rekao sam. Svi su se nasmejali mojoj „stručnosti“.

Kad smo pretresali pitanje: kako treba prići mostu, primjetio sam da zamjenik komandata, Jovanović, predlaže da odnekud bestraa daleko zaobilazi selo. Na taj način trebalo bi nam dva sata hoda dok ne stignemo mostu. To su opazili i ostali drugovi. Rekli smo Jovanoviću otvoreno da imamo utisak da se on pribojava da se mi od mosta spustimo preko njegova sela. On se malo zbunio i na naše navaljivanje pristao da mostu priđemo direktno iz sela, odakle je vodio najbliži put. Most niej čuvala stalna straža. Samo noću čuvali su ga slejaci iz obližnjih sela. Tu seosku stražu, bez oružja, s vremena na vrijeme obilazila je žandarmerijska patrola iz Ralje. Trebalo se mostu približiti oprezno, da nas seljaci ne osjete, da ne bi koji od njih pobjegao i obavijestio žandarme.

Tada u odredu nije biloni jednog minera koji bi stučo znao da napravi „pakunge“ i da ih postavi na najzgodnije mjesto na mostu. Rade Jovanović poznavao je u susjednom selu jednoga mladićak oji je služio kod menera u vojsci, i tvrdo se obavezao da će ga sutra dovesti u štab. „On neće htjeti s nama ostati, rekao je Jovanović, ali sam siguran da će nam ovom prilikom pomoći“.

Dogovorili smo se da odmah poslije večere Fića krene s drugom četom u pravcu Belog Potoka, jer im je trebalo nekoliko sati da stignu tamo, pa da u toku sutrašnjeg dana osmotre most i noću, istovremeno s nama, izvrše diverziju.

Cio dan nismo ništa jeli: pisli smo samo vodu i pušili. Zato smo odlično večerali. Donijerli su nam iz sela čorbast krompir s kajmakom i pitu. Kosmajski odred se hrani slabo i neredovno. Čas je gladovao, čas je jeo pitu. Nisu imali svoga ekonoma, niko se nije starao o organizaciji ishrane u obližnjim selima, a uslova je za to bilo - o čemu je svjedočila ova naša dobra večera.

Poslije večere postrojil smo obje čete na jednom proplanku i zakleli ih. Ovaj put govor su bili kratki, jer nije bilo mnogo vremena. Ali i bez obzira na ot i na bali broj ljudi, nekako je svečano zvučalo u tihom predvečerju zaklinjanje ljdui koji su dobrovoljno primali na se teške obaveze i polazili na put skopčan s lišavanjima svake vrste, na put na kojem će ih vrebati razne opasnosti. Ko zna, ko će se od nas vratiti sa ovoga puta, mislio sam za vrijeme zakletve, posmatrajući ozbiljna lica svojih drugova u stroju. Ali bolje je da se niko od nas ne vrati, nego da ćutke podnosimo sramotu robovanja i mirno čekaomo kako će se završiti borba u kojoj se rješava i naša sudbina.

Odmah poslije zakletve druga četa se smpremila za pokret. Dogovorili smo se s Fićom da ćemo se, poslije akcije, naći u Maloj Vrbici, pošto on s Borom obiđe Posavsku četu. Čvrsto smo se rukovali i jedan drugom zaželjei uspjeh. Počeo je padati mrak kad su on i Bora na čelu kolone napustili logor.

_________________
Samo zajedno smo jaci!
http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Valter
Admin

Broj postova : 3198
Age : 64
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

Vidi profil korisnika http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

Nastavak

Komentar  Valter on Thu Sep 11, 2008 8:53 am

Sutradan je zamjenik komandanta odreda doveo minera. To je seljak iz obližnjeg sela koji je u vojsci svršio minerski kurs. Otresit momak; ako bude kao što govori, most će poleteti u vazduh. Pitam ga zašto ne bi stupio u odred. On odgovara da će to učiniti polsije, kad završi neke svoje poslove. Inače je spreman da nam u svakoj akciji pomogne. Naredili smo ipak da ga iz logora nigdje ne puštaju.

U toku dana utvrdili smo detalje plana napada. U akciju ide nas dvanaestorica. Kad budemo došli blizu mosta, grupa minera, pod vođstvom Anafa, krenuće lijevo. Njihova je dužnost da pohvataju stražu na toj strani mosta. Druga grupa, pod vođstvom Draže Markovića, zaobići će most, spustiti se do straže pod mostom i takođe pohvatati stražu, ukoliko je i tamo bude. Treća grupa, u kojoj smo ja i Koča, udariće na kuću čuvara pruge na desnoj strani mosta, gledano iz Parcana, i svršiti isit posao kao i prve dvije. To je bio prvi dio akcije - pohvatati stražu. Odmah zatim treba pristupiti miniranju s desne strane mosta, što će svršiti onaj seljak, Anaf i još dvojica drugova. Napad treba da bude istovremen, a krenućemo kad naiđe voz između 23,30 i 24 čada; ako voza ne bude, krenućemo svi u 24 časa. Kad svršimo prvi dio posla, javićemo se jendi drugim signalima pomoću džepne električne lampe.

Još se vidjelo kad smo krenuli iz šume prema selu. Spuštali smo se prosušenom stazom koja je vijugala kroz džbunje. Prijatno je bilo kretati se u to blago ljetno veče po otvorenom polju, jer je u šumi, od mnogih kiša, bilo vlažno. Bilo se već smrklo kad smo stigli u selo; uzeli smo ekrazit od jednog seljaka koji ga je čuvao na svojm sjenjaku, i pošli prema mostu. Kolonu je vodio zamjenik komandanta Rade Jovanović.

Kad smo prišli mostu, grupe su krenule prema predviđenom planu svaka na svoj zadatak. Koča i ja s tri druga ostali smo pored jedne žice da sačekamo Jovanovića, koji je odveo grupu Draže Markovića na drugu stranu msota. Trebalo je da se on vrati za pola sata i da na s povede prema čuvarevoj kućici, jer je on jedini znao prilaz. Noć je bila prilično jasna, tako da smo nazirali konture velikog msota preko prodoline u kojoj ljeti nije bilo vode. Desno, na jednom brežuljku, vidjela se kuća čuvara pruge. Vrijeme je sporo odmicalo. Lijevo od nas, kuda je otišla grupa minera, čuo se lavež pasa; na mostu se vidjela svjetlost, čuli se glasovi, zvižduci i dozivanje.

-Ovo mi se ne dopada, rekao mi je Koča na francuskom da drugi ne bi razumjeli.

-Ni meni, odgovorio sam mu.

Jovanović se nije vraćao, iako je iblo prošlo skoro sat. Lavež je bivao sve bješnji, a dozivanje na mostu glasnije. Osjećali smo se veoma neprijatno.

U to se izdaleka začuo voz. Njegova tutnjava sve se više približavala. I kad je već naišao na sam most, mi smo se, bez ikakvog dogovora, digli i pojurili prema čuvarevoj kućici. Nikadan eću zaboraviti tih prvih nekoliko trenutaka zanosa. Utrčali smo na jedan zaraanak pred čuvarevom kućom i tu odmah poljegali na zemlju. Sa ove strane mosta niej bilo stražara, kao ni pred kućom. Kuća je bila zaključana, rpozori zatvoreni. Odjednom smo na mostu spazili svjetlost, koja se kretala i primicala nama, i čuli nečije kašljucanje. Koča se spustio na prugu, zauzeo položaj i čekao. Naišao je željezničar s fenejrom i Koča se tiho ali oštro oglasio: „Pst, pst“. Čovjek se zbunio i zabuna ga niej prošla ni kad ga je Koča doveo među nas. Bio je to čuvar pruge, prvi naš zarobljenik te noći. Oduzeli smo mu fenjer, smjestili ga uz jedan zidk ućice iza Demaja, obućarskog radnika iz Beograda. Vratili smo se na zaravnak, legli na zemlju i čekali hoće li iko s druge strane mosta odgovoriti na ugovorene znake koje je davao Koča džepnom električnom lampom. Po dogovoru, naši bi drugovi morali već biti na onoj strani, ali na naše signale niko nije odgovarao. Dogovorili smo se da ja i Ljuba Ivković - Šuco krenemo preko mosta i vidimo šta je.

Pošli smo odmah i ponijeli fenjer da tako obmanemo seljake-čuvare kojih je s druge strane mosta bilo trojica, kao što je izjavio čuvar pruge. Kad smo bili nasred mosta, naišao je teretni voz. Ja i Ljuba pribili smo se uz ogradu mosta i čekali da voz prođe. Stajao sam pripirjen uz ogradu mosta i mislio šta će biti ako vozovođa primjeti na mostu naoružane ljude; proklinjao sam Anafa i nejgovu grupu koji zakasnili i tako komplikovali čitavu akciju. Voz je prošao i mi smo krenuli dalje. Kad sm obili već blizu kraja mosta, primjetili sm otrojicu seljaka-čuvara kako sotje između tračnica i gledaju u našem pravcu. Tek kad smo prišli na nekoliko koraka i kad sam im viknuo: „Stoj, ruke u vis!“ i digao pušku, oni su shvatili o čemu se radi. Jedan od njih pokušao je da bježi i to natraške, ne smijući da okrene leđa, ali se poslije nekoliko koraka spleo i pao. Ljuba je priskočio preplašenim seljacima i rekao im:

-Ne bojte se, Srbi smo, vama nećemo ništa.

Natjerali sm osvu trojicu u stražarnicu. Tu sam ostavio Ljubu da ih čuva i umiruje, jer su seljaci stalno kukali: „Joj, šta će sada biti s nama!“ - a ja sam pošao da tražim minere.

Oko mosta bilo je tiho; iz sela se više nije čuo lavež pasa. Naslonjen na ogradu msota počeo sam da zviždućem uobičajene znake, isprva tiho, pa onda sve jače. Niko se nije odazviao. Počeo sam da tiho dozivam Anafa po imenu, sve u nadi da on mora biti tu negdje blizu msota. Zatim sam vikao sve glasnije i glasnije „Žiko, minerei!“ Uzalud. Znao sam da se sa one strane mosta čekaju Koča i drugovi, a od minera ni traga ni glasa. Kod njih je bio i eksploziv, s njima je bio i stručnjak miner. Cilj našeg napada nije bio da pohvatamo ove seljake, nego da dignemo most. Počeo sam da pjevušim Internacionalu, misleći da me možda drugovi čuju, ali da ne smiju da se odazovu pomišljajući da to može biti i podvala. Pjevao sam sasvim glasno, vikao iz sveg glasa, i najzad pošao niz prugu, iza mosta. Prošao sam jedno dvadesetak koraka kad se, iza jednog džbuna pored pruge pojavi neki čovjek.

-Stoj, viknuo sam mu. On se smjesti izgubio u džbunju.

Vrati sam se stražarnici i rekao Ljubi da pusti seljake neka idu kud hoće. Ljubo me je gledao u nedoumici. Rekao sam mu: da mi je malo prije pobjegao neki čovjek ispred nsoa, da se Žika i mineri ne javljaju i da nema smisla čekati ovdje do ujutro.

Vraćali smo se preko mosta. Bio sam ozlojeđen i stalno razbijao glavu: šta je moglo biti s minerima i ko je onaj čovjek što pobježe u džbunje. Ljutio sam se što i ovaj put neće biti od akcije ništa, jer golim pesnicama ne možeš razbiti ovu željeznu grdosiju. Doći na msot, pohvatati stražu, imati negdje u blizini eksploziva i minera, pa opet ne uraditi ništa, e to je da čovjek pukne od muke.

Kad smo već prešli most i pošli stazom pored pruge, trže me iz razmišljanja nečiji glas:

-Stoj, ko ide.

Začudio sam se zašto me Koča zaustavlja, i odgovorio sam:

-Ja sam, Gojko.

-Žandar ili seljak? - čulo se iz tame.

Lecnuo sam se. Dok sam u onom prvom „stoj“ osjetio donekle Kočin glas, sad mi se on učinio sasvim nepoznat. Potegao sam revolver i učinivši korak-dva unazad opali, i, uistom trenutku, strovalio se u nekakvu rupčagu punu kupinovog trnja. Jedva sam se iz nejga, sav izgreban po rukama, iskobeljao i dopuzao na malu čistinu.

Sjeo sam i razmišljao šta to može biti. Gdje su Koča i drugovi? Šta se moglo dogoditi s njima za ono pola sata što sam ja proveo s druge strane u dozivanju minera? Kuda je iščezao Ljuba kad sam ja opalio iz revolvera? Postavljao sam ta pitanja sebi nekoliko puta, ali ništa nisam mogao da smisli. Što je najgore, nisam znao šta da radim. Vratiti se sam, izglealo mi je besmisleno. U ruci sam držao revolver i zbog toga se osjećao sigurnije. Ne znam koliko sam tako sjedio: možda desetak minuta, možda i pet puta toliko.

Odjednom se iznad mene začu tiho zviždukanje. Neko je zviždukao mjelodiju pjesme „Široka strana moja rodnaja“. Trgnuo sam se kao elektrizovan. To su naši, pomislio sam obradovan. Počeo sam i ja da zviždućem istu melodiju. Na to se odozgo začuo Kočin glas:

-Jesi li ti, Gojko?

-Ja sam - odgovorio sam Koči radosno.

-Brže gore da svršimo posao, čuo se njegov glas.

Popeo sam se pošljunčanom stazom na isti zaravnak gdje sam i ostavio Koču.

-Šta je? - zapitao sam ga u nedoumici.

-Sve je u redu! - odgovori je Koča poslovno. - Imamo nekoliko zarobljenika, među njima i jednoga žacu, a mineri su već počeli da rade.

Šetali sm ose po zaravanku. Koča mi je ispričao kako je tekla čitava naša operacija oko „osvajanja“ mosta u kojoj smo mi pucali jedni na druge, zarobljavali jedni druge, al ikoja se ipak dobro svršila.

Kad sam ja pustio onu trojicu seljaka i pošao prema Koči misleći da od miniranja nema ništa, te seljake presreo Anaf, koji je od mene pobjegao u džbunje, i vratio ih u stražarnicu. Od njih je on doznao da sam ja malo prije bio tu i odmah se dosjetio da sam ga ja zaustavljao. Kad je Koča mene zaustavio, a ja na njega opalio iz revolvera, Ljuba, koji je išao na mene, pobjegao je pod most, spustio se u prodolinu ispod njega i tu naiša na grupu Draže Markovića. Oni su ga u mrako zarobili i tek onda vidjeli da je to Ljuba. On im je ispirčao da sam ja zarobljen, i oni su potrčali na most gdje je bio Koča da me oslobode. Koča ih je, razumijese, zaustavio, i tek pošto mu je Draža Marković otpjevao partizanku, pustio ih je sebi. Tu mu je Ljuba rekao da sam ono ja na njega pucao i da moram biti negdje oko mosta. U to je s druge strane došao Anaf i saopštio da su oni spremni za miniranje. Sve je ovo proisteklo zbog toga što smo u našem planu napada napravili jedan propust: nismo utvrdili znake raspoznavanja.

Mineri su bro svršili svoj posao, to jest postavili su na tri mjesta ekrazit. Iskupili smo se svi na zaravanku, naredili zarobljenicima dai du kud znaju, i to što brže. Oni nisu čekali da im se to ponovi, nego su iz sve snage zagrebali duž pruge. Ubrzanim korakom zamakli smo za jedno brdo i tu zastali. U taj mah mračno nebo obasja jarka, ljubičasta svjetlost i kao grom odjeknu prva eksplozija; malo docnije odjeknu i druga. Pričekali smo još malo, neće li odjeknuti i trća. No nje nije bilo. Žurno smo krenuli put logora, neispavani i umorni, ali zadovoljni. Pokazalo se da se i sa malo ljudi može izvršiti krupnija diverzija.

Pješačili smo nekoliko sati i zalogorovali u šumi Hajdučici. Mjesto logora promijenili smo za svaki slučaj. Upravo je svitalo kad smo legli da spavamo. Ležimo u visokoj vlanoj paprati na ivici šume koja je sva mokra od jutarnje rose. Svi smo prekrili lice, jer je u šumi mnogo komara ca koji nas u rojevima napadaju. Sunce je već bilo dobro izgrajilo kad sam se probudio. Sišao sam na esmu koja je bila nedaleko od logora i okupao se. Osjećao sam umor u čitavom tijelu od naproa prošle noći. Zatim sam, u jednoj strani više česme, doručovao s Jovanovićem kupina i pričao mu kako sam pucao na Koču sinoć u akciji. Oko česme bilo je nekoliko čobana koji su začuđeno gledali ljude koj ise odnekud javljaju u njihovom kraju.

Vratio sam se u logor u kome je bilo tiho. Ljudi su još spavali. Budni su bili samo osmatrači i Koča. Dogovorili smo se da ja uveče krenem u Malu Vrbicu, gdje ću sačekati Fiću, a Koča da prmijeni logor, jer je oko šumice u kojoj smo se nalazili nekoliko puta prolazio lugar kome nismo mogli vjerovati.

Prepričavali smo našu akciju i smijali se sinoćnim događajima i našem neiskustvu. Najednom Koča se uozbilji i reče:

-A znaš li šta je od svega bilo najlepše?

_________________
Samo zajedno smo jaci!
http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Valter
Admin

Broj postova : 3198
Age : 64
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

Vidi profil korisnika http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

Nastavak

Komentar  Valter on Thu Sep 11, 2008 8:54 am

-Šta? - upitao sam radoznalo.

-Onaj trenutka kad smo jurnuli prema mostu bez ijedne reči dogovora - rekao je koča. Mučna je bila situacija: ono hodanje po mostu, lavež pasa, zvižduci, dozivanje, i nevraćanje moga zamenika; prava zbrka. Bilo mi je teško, ali kad smo potrčali uz brdo, osetio sam se preporođenim, prosto zemlju nisam doticao.

Odgovorio sam Koči samo sa jednim „da“, ali dok je on govorio, ja sam se tačno sjećao, čini mi se, svakoga sekunda onih tjeskobnih minuta iščekivanja njegoovg zamjenika koji nikako nije dolazio, a izdaleka se već čula tutnjava voza. Trebalo je ustati i krenuti prema kućici, to sam znao, ali niko od nas nije bio prije na mostu da bi mogao reći kakav je prilaz kućici; svi smo bili neiskusni u takvim polsovima, i svi smo ćutali mučeći, izgleda, istu muku. Ali kad je voz naišao na most, svi smo se digli i kao vjetar dohujali na zaravanak.

Pred veče došli su u logor Nikola Grulović i Mile Todorović. Grulović je dolazio iz Aranđelovca kuda se bio vratio iz Valjevskog odreda, ali se u Aranđelovcu nije moglo ostati zbog policijske kontrole, tako da je on morao odmah produžiti za Kosmaj. Todorović je ispitao situaciju u Mladenovcu i predlagao da na nj izvršimo napad da bismo došli do oružja. Riješili smo da te iste noći krenemo nas trojica u Malu Vrbicu, da tu sačekamo Fiću i da vidimo šta se može uraditi u vezi s predlogom todorovića. Za večeru smo dobili svaki po komadić proje i po tri džanarike. To nam je bio jeidni obrok toga dana.

Oprostviši se s Kočom i ostalim drugovima, krenuli smo preko Sopota u Malu Vrbicu. U jednoj šumi imali smo zanimljiv susret s nekolicinom seljaka koji su pošli da traže odred. S njiam je bio Đura Jovanović iz Parcan. Seljaci su pričali o napadu na raljski msot. Prema iskazuma saljaka, zarobljenih na msotu, napadača je bilo oko sto pedeset, svi su bili obučeni u duge bijele gaće i govorili nekako bugarski. (Koča i ja razgovarali sm opred zarobljenicima francuski - otuda ta verzija.) Jedna grupica seljaka, čuvara tunela koji se nalazi jedno dva kilometra od mosta, osjetila je da „ima nešto“ kod mosta. Jedan od njih htio je da ide i alarmira žandarme u Ralji, ali mu ostali nisu dali.

-Najbolje je da ćutimo i da se pravimo da ništa nismo čuli, jer ko zna šta je, rekao je jedan, a ostali se s njim složili. - Seljaci su nam rekli da most niej sruđšen, nego samo malo pomjeren, ali da će biti potrebno osam dana da ga Nijemci poprave. Rekli su nam, takođe, da je istu noć izvršen napad i na most kod Belog Potoka. „Svega ga raznelo, nige komada nije ostalo“, rekao je jedan od seljaka. Bilo mi je milo što je Fića s drugovima taj posao izvršio bolje od nas. Istina, Grulović me je uvjereavao da je teže popraviti pomjeren most nego staviti nove traverze mjesto srušenih, ali me nikak o u to niej mogao uvjeriti.



Pred zoru smo stigli u Malu Vrbicu. Išli smo soeksim putem, bili smo umorni i gladni, ali razdragani.

Javili smo se kući našeg Brke oko koje je bilo neobično živo. Tu je bila stigla čitava grupa beogedskih radnika s Jovanom Jerkovićem. S njima su došla i dvojica aktivnih kapetana bivše jugoslovenske vojske: Boško Marković i Milan Milosavljević.

Sjedeli smo u sobi i razgovarali sa oficirima. Naročito je bio interesantan Milosavljević. Kao izvinjavajući se, govorio je za sebe da nije komunista, ali da voli Rusiju i da želi da se bori. „Sramota me je, rekao je, da sam, zbog izdaje viših oficira, morao da predam svoj bataljon Nijemcima bez metka. A kakvi su to momci bili! Sve mlado, probrano - specijani vojno-četnički bataljon, naoružan najboljim oružjem“.

Bio je to onizak, plećat, snažan čovjek, riđ, zelenih očiju i raskuštranih brkova. Bio je odjeven u dronjavo seljačko odijelo, razdrljenih prsiju, tako da niko u njemu ne bi prepoznao bivšeg aktivnog oficira. Takav kakav je stajao preda mnom, to je bio srpski seljak-patriota koji je jedva čekao da opali pušku na Švabu.

Usred našeg razgovora banuo je u sobu Crni, sav zadihan, znojav, vukući svoj poznati pleterni „ceger“. Kad smo ostali sami, ispričao nam je da je morao da pobjegne iz Aranđelovca. Policija je već naslutila da je Aranđelovac neki centar u koji gotovo svaki dan svraćaju kuriri - oni su kojima se Crni sastajao u parku. On nije imao stana gdje bi mogao da prima kurire. Živio je u jednoj sobici za banjske goste neprijavljen i gotovo svaki dan objašnjavao se sa svojom domaćicom zbog toga. Samo čovjeku kao što je Crni bilo je moguće da napovjerljivog domaćina zavarava nekoliko dana, a onda, kad Glavnom štabu obezbijedi vezu sa odredima na drugom punktu, da spakuje svoj „ceger“ i dođe na Kosmaj.

Istoga dana stigli su nam kuriri iz Beograda i donijeli pismo od druga Tita. On nam je naređivao da svakodnevno vršimo akcije, da nastojimo da dođemo do što veće količine oružja i municije, da neprekidno vršimo mobilizacuju - i to na dobrovoljnoj osnovi. U tom pismu on razvija misao da se naše diverzione akcije, napadi na žandarmerijske stanice i napadi na manje grupe okupatorskih vojnika u dogledno vrijeme moraju sliti u opšti narodni ustanak. Ustanak treba započeti u zapadnoj Srbiji i tamo stvoriti oslobođenu teritoriju koja će poslužiti kao baza za razvijanje ustanka u druigim krajevima. Ostavili smo da tu direktivu prenesemo i na osnovu nje izgradimo plan kad se bude vratio Fića.

Preselili smo se iz Brkine kuće, u kojoj je postalo suviše šumno, jer se oko nje već iskupila čitava četa. Njegova žena po vazdan je kuvala i mijesila, ili je odlazila u Mladenovac da kupuje razne stvari i da vidi šta ima novo. Nikad, nijednom riječju, nije se potužila na napore; uvjek se krotko smiješilai kao vojnik slušala ono što bi joj Crni rekao.

Sad stanujemo u kući Zorke Žujović. Formi rali smo novu četu koji je komandir Milosavljević. Crni je bio danas kod njih, pa mi priča kako je Milosavljević bio dirnut kad mu je rečeno da će biti komandir čete. Osjetio je da mu vjerujemo. Četa nije imala oružja. Crni se stalno sašaptavao s nekim seoskim momcima. Ispitivao je da li u selu ima sakrivenog oružja. Jedne večeri vratio se sav kaljav i mokar, ali blažena izgleda. Pronašao je u jednom potoku dvije puške, sam otišao tamo, iskopao ih i odnio četi.

Fića je došao iz Posavine. Tamo se stvari vrlo povoljno razvijaju. U tamošnje čete stalno pridolaze novi borci, a narod je listom za borbu. Na osnovu njegovog izvještaja riješili smo da se formira poseban Posavski odred. Za komandanta određen je Koča Popović-Pera, a za političkog komesara Bora Marković-Seljak. To je čuvena posavska dvojka, Pera i Bora. Za komandanta Kosmajskog odreda određen je Mile Todorović, profesor, a za političkog komesara Jovan Jerković, radnik.

U nekim krajevima, pa i na Kosmaju, primjećivalo se da se ljudi javljaju u odrede, ali da ostaju kod kuća. Oni su se smatrali mogilisanim i izjavljivali da će na prvi poziv doći na zborno mjesto. Nekoliko takvih poziva pokazali su slabe rezultate. Udarili smo oštro protiv takve tendencije, koja je bila očevidno oportunisitčka. Crni je napisao direktivu svima odredima Srbije: da svi mobilisani, bez obzira da li imaju oružje ili ne, idu odmah u odrede; da odredu stupaju odmah u kaicje ma kako one ible sitne; da je sada glavni cilj doći do oružja i tako omogućiti krupnije pothvate; da je svaki drugi stav nepravilan, oportunistički i da ćemo samo kroz akciju moći mobilisati ljudi i jednoga dana dići narod na ustanak.

Ovakvu tendenciju Crni i ja osjetili smo i neko veče na jednom sastanku kod sela Amerića. U jednoj kolibi bilo se iskupilo desetak ljudi. govorio je neki mladić koji je došao iz Beograda u selo, ali nije bio odavde. Trabunajo je on o svemu i svačemu: o proleterskoj revoluciji, o tome kako ide „naše vreme“, ali kad mu je Crni rekao da ostane u odredu, on je odgovorio da već ima svoju grupu u nekom selu na Kosmaju. Sve je to značilo izvitoperavanje naše linije, stvarno sabotažu borbe - protiv čega se trebalo odlučno boriti.



Danas smo pretresali diretkivu druga Tita. Teren zapadne Srbije, tačniej prostor od druma Loznica - Valjevo, pa južno preko Čačka i Užica prema Sandžaku, bioa je veoma pogodan za podizanje ustanka. Na otm prostoru nijemci su imali veće garnizone samo u Užicu, Valjevu i Krupnju; tamo su bili naši najjači odredi: Valjevski, Čačanski i Užički; preko Sandžaka neće nam biti teško uhvatiti vezu s Crnom Gorom: u Bosni su, zbog ustaškog terora, povoljni uslovi za razvitak ustanka; otuda će, u najmanju ruku, priticati snage za ustanak u Srbiji.

Na osnovu te direktive napravili smo plan naše djelatnosti. Riješeno je da Crni i Grulović ostanu na Kosmaju, a Fića i ja - s kurirom Valjevskog odreda studentom M;ilivojem Radosavljevićem koji je došao sinoć - da odemo u Valjevski odred kuda će za nama doći i Branko Krsmanović čim se vrati iz Pomoravlja. Do nejgovog dolaska treba nastojati da Valjevski odred kroz akciej dođe do što više oružja i da mobiliše što je moguće veći broj ljudi. Kad stigne Branko, povezaćemo odred Valjevski, Užički i Čačanski, i, koordinirajući njihove akcije, započeti čišćenje teritorije. Prvo ćemo napasti garnizon u Krupnju, a onda u Valjevu i ostalim gradovima zapadne Srbije. Osim toga, Fića i meni stavljeno je u zadatak da pokušamo uspostaviti vezu s Dražom Mihailovićem koji je, kako smo obaviješteni, bio negdje oko Valjeva. Trebalo je vidjeti da li je on voljan za kciju i s kakvim snagama raspolaže.
_________________
Sve za front - svi na front!

Smrt vama fasistima....
partizani ce se opet vratiti!

_________________
Samo zajedno smo jaci!
http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Valter
Admin

Broj postova : 3198
Age : 64
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

Vidi profil korisnika http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

U VALJEVSKOM ODREDU

Komentar  Valter on Thu Sep 11, 2008 8:54 am

U VALJEVSKOM ODREDU

Jutros rana krenuli smo Milivoje, Fića i ja u štab Valjevskog odreda, koji se tada nalazio u selu Paunima, blizu Valjeva. Putovali smo vozom, preko Aranđelovca. U Aranđelovcu smo se, između dva voza, odmorili kod „ujne“ čiju smo kuću bez mnogo pitanaj počeli da smatramo za svoju. „Ujna“ je slijegala ramenima, sve se spremala da nam nešto kaže, ali smo mi s njom tako srdačno i rođački razgovarali, kao da smo joj zbilja sstrići i kao da se čisto izvinjavamo što joj tako rijetko dolazimo. Njena kuća na periferiji bila nam je zaista zgodno utočište. Ležala je duboko u dvorištu; kroz njene male prozore moglo se vidjeti ako bi neko sumnjiv naišao i dok bi on stigao do kuće, mi bismo se već mogli neopaženo prebaciti preko ograde u susjedno dvorište, iza kojeg se prostirala njiva pod kukuruzom. Tu smo se taj dan odmorili i ručali zajedno sa „ujnom“ koja se već bila sasvim otkravila i pričala nam gradske novosti.

Iz Aranđelovca smo krenuli preko Lajkovca u pravcu Valjeva. Na lajkovačko jstanici voz je dugo stajao, što nas je sve malo nerviralo. Prolazio je nekakav dugački ešalon: vojnici, konji, kamioni, topovi. Bojali smo se da u stanici ne bude legitimisanja, jer bismo se tu teže mogli izvući nego negdje usput. Sve je prošlo dobro. S voza smo sišli u selu Divcima, blizui Valjeva, i to daleko izvan stanice. Odmah smo skrenuli preko nekih livada prema Kolubari. Izdaleka smo vidjeli žandarme pred staničnom zgradom. Oni su nas primijetili, ali, pošto smo sva trojica bili u seljačkom odijelu, nismo im bili sumnjivi.

Pregazili smo Kolubaru i sve preko polja i kroz šumarke peli se u brda. Milivoje je tuda prolazio kao kurir nekoliko puta i znao je svaku stazu. Pred veče smo izbili u neko selo i morali smo da se raspitamo za njakraći put do sela Pauna. Sreli smo jednu djevojku, pravu seosku namigušu, dotjeranu, narumenjenu. Zapitali smo je za put. Ona nas je dobro osmotrila od glave do pete i tek onda rekla:

-Recite mi ko ste, pa ću vam pokazati put.

-Mi smo od Lajkovca, idemo da prosimu curu za ovoga momka, rekao je Fića veselo pokazujući na Milivioja.

-Niste vi od Lajkovca, odgovorila je djevojka, raspoložena za duži razgovor.

Naišao je jedan seljak s vozom sijena i pokazao nam put. Dugo je gledao za nama, sve dok nismo zamakli za prbu okuku.

Pala je noć; iz natuštenog neba pljusnula je plaha ljetna kiša. Put se raskaljao. Bilo je naporno hodati po klizavoj zemlji. Svratili smo kod jednog Milivojevog poznanika, dobrog i gostoljubivog domaćina. On nas je svojski dočekao. Kad je domaćica vidjela kako su nam košulje skroz mokre, dala nam je svima preobuku, a naše košulje metnula pokraj peći da se osuše. Osjećao sam se dobro u toj čistoj sesokoj kući u kojoj je iblo toplo i prijatno, dok je napolju pljuštala kiša. Oko ognjišta poslovala je domaćica i njene dvije ćerke. Spremale su večeru. Mi smo s domaćinom razgovarali o ratu. On je bio stari socijalista. Pamtio je Dimitrija Tucovića i Dragišu Lapčevića. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu glasao je za Komunisitčku partiju, ali kad je Partija prešla u ilegalnost, on se pasivizirao. Razgovarao sam s njim otvoreno o utanku koji valja pripremati, o oružanoj borbi koja će uskoro obuhvatiti čitavu zemlju. Domaćin se slagao s nama.

-Poslaću vam i ja ovog svoga, rekao je pružajući prst na sina, snažna momka, koji je sjedio nasuprot ocu na kraju stola. Istina, zagledao se u djevojku, ali neka se ženi poslije rata. Ja sam već star i za mene nije šuma, ali on može i treba da ide.

Večerali smo zajedno sa ukućanima. Domaćica nas je stalno nudila i molila da se ne ustručavamo, da jedemo kao kod svoje kuće. Čim smo večerali, ustali smo i preobukli se. Domaćin nas je zadržavao da noćima, pa da ujutro poranimo, jer je noć mračna, a put kaljav. Nama se nije išlo ispod toga gostoljubivog krova, ali je trebalo još u toku te noći stići u štab. Oprostili smo se i krenuli.

Iza ponoći stigli smo u selo Paune. Milivoje je prišao jednoj slejačkoj kući i kucno na prozor. Ubrzo se javila na prozoru ženska prilika. Ugledavši Milivoja, ona je izašla pred kuću i šapnula mu nekoliko riječi. Ovaj nas je poveo prema jednom šumarku i kad je došao blizu njega ošto je zviznuo. Iz šumarka se čuo, kao odgovor, drugi zvižduk.

-Tu su, rekao je Milivoje i poveo nas kroz džbunje.

Išli smo u pravcu iz kojeg se čuo zvižduk. Kiša je bila prestala, ali mokro džbunje kvasilo nam je odijelo. Došli smo do male čistine nak ojoj su stajala dvojical jdui: jedan visok, mršav, zaogrnut šatorskim krilom - Zdravko Jovanović, komandant Valjevskog paritzanskog odreda, nekad aktivni narednik bivše jugoslovenske vojske; drugi omalen, čvrst, u kratkom kožnom kaputu - Milosav Milosavljević, radnik, politički komesar istoga odreda. Stajali smo pred malim šatorom, razapetim među džbunjem, u kojem je spavalo nekoliko kurira.

-Dobro je što ste došli noćas, rekao je Zdravko, jer se mi ujutro spremamo u Kolubarsku četu. Ne bi bilo rđavo da sad svi prilegnemo i malo se odmorimo.

Legli smo na počinak u jednoj pojati u blizini. U njoj je bilo toplo i suvo, ali je iblo toliko buva da smo se dugo češali; Fića i ja sjećali smo se prvih naših partizanskih konaka na Kosmaju. Ipak nas je san i umor savladao i mi smo pred zoru zaspali.

Sutradan, pred pojatom nas je dočekalo blistavo svježe jutro. Šuma i nevelika poljana usred nje prelijevali su se u suncu koje ih je sušilo od sinoćne kiše. Pred nama je iblo nekoliko kućica u šljiviku, odakle je po nas došao Milivoje. „Doručak je gotov!“, rekao je i poveo nas u jednu kuću.

Tek za doručkom sam doznao da je to njegova roditeljska kuća, a visoka mršava žena, dobrih očiju i tihih pokreta, koja nas je posluživala, njegova majka Zlatija. Dok smo doručkovali, ona nas je netremice, brižno posmatrala. Vjerovatno je strahovola za svog Milivoja, lijepog crnomanjastog momka, studenta prava Beogradskog univerziteta, koji je stalno krstario kao kurir između štaba Valjevskog odreda i Glavnog štaba Srbije. Kad smo se dizali iza trpeze, on joj kao usput reče da odmah mora ići. Gledala ga je kao da ga pogledom pita kuda će opet, ali nije rekla ništa. Mora da je između njih taj razgovor jednom zavazda svršen, pa mati dobro zna da njen Milivoje ne voli takva raspitivanja, da ona njima neće ništa postići - osim što će ga možda ražljutiti. Ali što nije htjela da pita riječima, nije mogla a da ne upita pogledom.

Poslije odručka uputili smo se prema selu Rajkoviću, blizu kojeg je bio logor Kolubarske čete. Usput, na iskraju jednog šumarka, održali smo sastanak sa Zdravkom i Milosavom. Tada je Valjevski partizanski odred bio brojno jači od svih odreda u Srbiji. Imao je dvjesta boraca koji su bili podeljeni u tri čete: Kolubarsku, koja je operisala oko Mionice i Ljiga; Azbukovičku, koja je operisala oko Valjevske Kamenice, Krupnja i Zavlake, i Podgorsku, koja je operisala u Podgorini. Čete su bile prilično udaljene jedna od druge, ali su stalno preko kurira održavela vezu sa štabom. Dosad je bila najaktivnija Azbukovička četa koja je, 7. jula izvršila napad na žandarme u Beloj Crkvi, i, na jednu noć, zauzela malo sresko mjesto Kamenicu. To je bio prvi naš upad u sresko mjesto. Tom prilikom konfiskovali su naši oko 150.000. - dinara iz kase Poreske uprave, što je onda za nas bila basnoslovna suma.

Izložili smo štabu plan ustanka u zapadnoj Srbiji, ukazujući mu na potrebu stalnih akcija kako bismo došli do što više oružja i mobilisali što veći broj ljdui. Oba druga iz štaba smatrali su da je plan realan i da će za mjesec-dva moći očisti sav taj kraj od okupatora i njegovoih pomagača. Što se tiče Draže Mihailovića, Zdravko nam je rekao da je Draža na Ravnoj gori, da neki njegovi ljudi nailaze kao kurir preko teritorije koju mi već kontrolišemo i da ćemo u njemu prije imati kočnicu ustanka negoli saveznika.

-Neće taj u borbu, govorio je Zdravko. On ima uza se oko šezdeset ljdui, većinom podoficiri i nekoliko oficira. Njegovi pozuzdani ljudi muvaju se po terenu i vrše tobože neku mobilizaciju. Zapisuju ljude u spiskove i govore im da ostanu kdo svojih kuća i da čekaju poziv Draže Mihailovića. Ja sam nailzaio, nastavio je Zdravko, na ljude koji su mi govorili: „Išo bi ja, brate, s vama, ali sam već mobilisan kod Draže“. Ima tu i seljačkog šeretluka: ovamo mobilisan, a sedi kod kuće i drži pušku. Ali imal judi koji će sigurno poći s nama kad se borba malo rasplamti. Meni se čini da je Draži glavno da se ne vrše nikakve akciej protiv Nemaca. Njegovi izaslanici, koji često odlaze u Valjevo, govore nam da za akcije nije još vreme i da će one pogoršati položaj srpskog naroda. Našđi ljudi mrze Dražinovce, nazivaju ih gibaničarima i vrlo bi rado pošli na Ravnu goru da razjure tu mafiju, završio je Zdravko.

Fića i ja smatrali smo da bi bilo nepravilno napasti Dražu Mihailovića. Treba učiniti sve da se on privoli za borbu, jer on predstavlja, po našem mišljenju, onaj dio našeg još kolebljivog svijeta koji misli da se s Nijemcima može nekako varakati da bi se jeftinije prošlo. Tu treba biti strpljiv, jer se ne radi samo o jednom čovjeku ili jednoj grupi ljudi, nego o raspoloženju jednog sloja naroda. Potrebno je s naše strane učiniti sve da ne dođe do uzajamne borbe između nas i onih koji su načelno protiv Njemačkge i njenog „novog poretka“, ali još nisu za oružanu borbu protiv okupatora. Ono što je sada prijeko potrebno to je: voditi neprestano borbu protvi Dražinog shvatanja, raskrinkavati ga kao sabotersko. Treba kod ljudi buditi samopouzdanje, otvarati im perspektivu i ukazivati im da naša borba ima da dovede do stvaranaj boljeg i srećnijeg života u našoj zemlji.



Poslije sastanka krenul ism oda tražimo Kolubarsku četu. Na jednoj stazi koja je vodila uzbrdo pored neke šumice zaustavila nas je straža: to je bio ulaz u logor Kolubarske čete. Na straži su bila dva druga: jedan je stajao s puškom, a drugi ležao pored puškomitraljeza čija je cijev bila uperena prema drumu koji se vidio pred nama. Kad smo ušli u logor, upravo se dijelio ručak. Dobili smo i mi svoj dio: malo sira, hljeba i krastavac.

-Hranimo se dobro, reče mi Dragojlo Dudić, politički komesar čete, s kojim sam se maločas upoznao.

To je čovjek pedesetih godina, srednejg stasa, lijepe glave, sijedih kosa, zelenkastih blagih očiju. Govorio je tiho i spokojno. Rječnik mu je neobičan za slejaka. Vidi se da je mnogo čitao. On je stari član Komunisitčke partije, još od njenog osnivanja 1919. godine. U četi ga svi vole i poštuju. To je jedan od najuglednijih ljdui u valjevskom kraju. Bez obzira na svoje godine on je odmah stupio u odred, a za njim je pošao veći broj njegovih seljana.

U četi je bilo oko pedeset ljudi; svi su prilično odjeveni i dobro naoružani. Osim pušaka, imaju dosta bombi i četiri puškomitraljeza. Četa je tada preboljeval unutrašnju krizu. Ona se tek prije dva dana ponovo iskupila, pošto se bila rasturila u trojke prije osam dana. Naime, jedan naš ugledniji drug, ljekar, bio je donio vijest da na četu spreamju napad jače njemačke snage. Štab je tada riješio da se četa rasturi u trojke i da poslije izvjesnog vremena na određenom mjestu opet sakupi. Napda uopšte nije bilo. Tu su vijest ubacili Dražini četnici koji nisu rado gledali na našu jedinicu zbog toga što se ona spremala u akcije. Oni su se bojali akcija na terenu na kome su se i sami nalazili; stoga su bili pustili glas o napadu i zbunili naše.

Ošto smo osudili takav postupak. Trebalo je s četom manevrisati, ako nije bilo moguće primiti borbu. Takvo raspuštanje slabi disciplinu i demorališe ljude. Štab odreda se složio s nama. Drugovi iz komande čete osjećali su se postiđeni što su se pokazali paničarima. Smijenili smo komandira čete, prilično vjetropirasta čovjeka, i odmah postavili novog komandira.

Upravo toga jutra bio je došao s Ravne gore, iz Dražinog štaba, aktivni porporučnik bivše jugoslovenske vojske Radivoje Jovanović sa šest svojih drugova. Dok smo mi na sastanku štaba odreda odlučivali o njegovo mprijemu u četu, oni su ležali hladovini, malo izdvojeni od naših boraca, i čekali na odluku; bili su svi bradati, imali su redenike preko grudi i bombe o pojasu. Drugovi iz štaba poznavali su Jovaovića i onjemu imali iscpne podatke i - dobro mišljenje. Bio je rodom iz sela Zaruba kod Valjeva; kao gimnazista bio je blizak našem pokretu, ali se u Vojnoj akademiji udaljio od nas; znali su da je bio za borbu i bili su jednodušnog mišljenja, da mu se može vjerovati. Imajući takva obavještenja, odlučili smo da Jovanovića i drugove primimo i da Jovanovića, iako je tek jutros došao od Draže, postavimo za komandira čete.

_________________
Samo zajedno smo jaci!
http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Valter
Admin

Broj postova : 3198
Age : 64
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

Vidi profil korisnika http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

Nastavak

Komentar  Valter on Thu Sep 11, 2008 8:55 am

Po završenom vijećanju pozvali smo ga na razgovor. Pred nama je stajao mlad, naočit čovjek, iz koga je zračila oldučnost i skromnost, sav obrastao u gustu kestenjastu bradu - zbog čega smo ga odmah prozvali Bradonjom. Rekli smo mu: da znamo njegovu prošlost, da mu vjerujemo, da smo odlučili da goa postavimo za komandira čete i da se nadamo da će on opravdati to povjerenje.

Dopalo nam se što nije mnogo govorio. Čak se pomalo snebdivao. Izjavio je da on ovo imenovanje smatra i kao počast, i kao veliku obavezu.

Iz razgovora s njime utvrdio sam da je on onaj isti oficir iz grupe generala Ljube Nenadovića s kojim je održavao vezu Milan Blagojević, komandant Prvog šumadijksog odreda. Izjavio je da je generala Novakovića napusti zbog toga što general nihe htio u borbu. „Sve nešto čeka!“ rekao je Bradonja prezrivo. Od generala Novakovića bio je prešao Draži na Ravnu goru, jer je bio čuo da Draža vrši mobilizaciju za borbu protiv okupatora.

-Dovoljno mi je bilo, rekao je Bradonja, da kod njega provedem tri dana pa da ivdim kakva je to mobilizacija i kako on zamišlja borbu. To je kamuflirani petokolonaš; njemu stalno dolaze kuriri iz Beograda, sve Ljotićevi ljudi. Neki dan ej bio jedan od vođa Ljotićeve omladine, Lenac. Po mom mišljenju, preko njih Draža održava vezu s Nemcima. On je došao iz Bosne sa nekoliko ljudi i nije ni mislio na borbu. Računao je da se spase od ropstva, ali sad je, izgleda mi, dobio pravi zadatak: da ometa našu borbu. Da je po tome, ja bih prvo s njime raščistio.

Istopga dana razgovarali smo sa ljekarom Valjevskog odreda Draganom Jovanovićem , koji se upravo bio vratio s Ravne gore. On je tamo išao po odluci štaba Valjevskog odreda. Ispričao nam je da na Ravnoj gori nije zatekao Dražu. Razgovarao je s nejgovim zamjeniom, potpukovnikom Živojinom Đurićem. U tom razgovoru Đurić je izložio stav Dražinog „Gorskog štaba“. Taj stav bio je, uglavnom, sljedeći: još nije vrijeme za borbu; Nijemac je jak i svaki pokušaj otpora bio bi ugušen u krvi; treba čekati „dok Rus ne izbije zube nemačkom lavu“ pa onda udariti s leđa; dotle, pak, vršiti mobilizaciju, organizovati štabove, praviti planove, pripremati se solidno za taj „veliki trenutak“.

Na osnovu toga stava Đurć je predlagao Draganu Jovanoviću:

da naši borci sklone oružje na Ravnu goru i da se raziđu kućama. Obećavao je da ih Nijemci neće progoniti zbog toga što su neko vrijeme u šumi;

da se Dragojlo Dudić, Miša Pantić i Dragan Jovanović, koje on smatra vođama partizana u valjevskom kraju, mogu skloniti u njihov štab na Ravnoj gori.

Ako je voljan da prihvati njegov predlog, on može autom da ga prebaci u Beograd, gdje će sve ovo moći da utvrdi s Milanom Aćimovićem „komesarom unutrašnjih poslova“.

Poslije ovoga razgovora Fića i ja odustali smo od naše namjere da idemo na Ravnu goru, jer nism oimal ivremena za vođenje praznih razgovora. Bilo je mnogo važnijih polsova koje je trebalo odmah svršiti: učvrstiti odrede, ubrzati akcije kao jedino sredstvo da sel judi prekale i osposobe za teške udlove života u šumi, mobilisati nove borce i povezati odrede zapadne Srbije - kako bismo u što kraćem roku mogli ostvariti direktivu druga Tita. Neka tamo nekakav Đurić i ostali dokoni ofiviri filozofiraju o „njemačkom lavu“, neka frazama orusiji prikrivaju svoje petokolonaške papke, a mi ćemo da radimo svoj posao.



Razgovarao sam sa zamjenikom komandanta čete Stefanom Filipovićem, mladim radnikom, monterom, koji se toga dana vratio iz akcije. Napali su dvojicu njemačkih „feldžandarma“ koji su na motociklu išli iz Užica u Valjevo; jedan od njih je ubijen, a drugog su doveli kao zarobljenika. Iz njegove bukvice vidjelo se da je narednik vojne policije, da je rodom iz Vormsa, a po zanimanju trgovački pomoćnik. Bio je gradno uplašen i nikako nije htio da prizna da je podoficir, nego da je redov. Kada sam mu, poslije nejgovog upornog odbijanja da prizna da je podoficir, rekao da laže, on se trgao i dostojanstveno kazao da nejmački vojnik nikada ne laže. Ne znam šta je pročitao u mome pogledu, koji svakako nije bio prijatlejski, ali je brzo napustio tu pozu i moćevim glasom počeo: „Ali, gospodine komandante, ja sam otac porodice...“

Mi smo i tada, prvih dan borbe postupali s njemačkim zarobljenicima kao što postupa svaka vojska. Streljani su, na osnvu presude, samo gestapovci. Vojnicima čak nismo svlačili odijela i obuću; ovaj Švabo, na primjer, ostao je u svojim dobrim kratkim čizmam, dok su mnogi naši borci bili u opancima.

Prije nego što smo napustili četu, izvršili smo zakletvu. Postrojil ism oborce na jednoj livadi, i Fića je održao govor. Govorio je dugo i vatreno. Oštrim riječima osudio je mlitavost i mlakost u vođenju akcija, paničarstvo koje lako zahvati i dobre naše drugove, šibao one koji na prvi šušanj hoće da se rasture u manje grupe. Tatim je govorio o zakletvi. Ona je sveti zavjet svojim drugovima i svome narodu. Svako od nas, rekao je Fića, treba da zna da je ovo borba na život i na smrt, da mi u nju ulazimo kao vjerni sinovi naroda dobrovoljno, da ćemo morati u toj borbi da izdržimo natčovječanske napre. Mi ne znamo kad će doći dan pobjede, ali on će doći sigurno, jer je s nama Rusija i njena Crvena armija. Mi smo tek na početku borbe. Prave teškoće tek su pred nama. Onaj ko namjerava da položi zakletvu neka dobro o svemu promisli prije nego što to učini, i neka po svojoj savjesti pošteno utvrdi da li se odjeća sposbnim da ide putem na koji nas zove Komunisitčka partija. Onoga ko bude položio zakletvu pa nas docnije napusti smatraćemo dezerterom, a onoga koji prije zakletve poštene o kaže da ne može s nama pustićemo kući. Dezertera će sitći kazna kad-tad, makar i poslije pet godina. Tražićemo od svakoga da zakletvu izvršava, a na prvom mjestu da se bori do posljednjeg daha i da održava željeznu disciplinu u odredu. Na kraju govora Fića je povišenim glasom viknuo:

-Sad ćemo čitati tekst zakletve. Ko od vas izjavljuje da nema snage da ostena u odredu, neka istupi.

Borci su netremice gledali u Fiću. Njihova lica bila su svečano ozbiljna. Niko nije istupio.

-Neka se niko ne boji da istupi, ponovio je Fića.

Borci su ćutali.

Istupio sam pred stroj tada ja, u nekoliko riječi ponovio smisao zakletve, i još jednom pozvao da istupi svak ko ne može da položi zakletvu. Niko nije istupio. Skinuo sam šajkaču i počeo da čtiam tekst. Svi su izgovarali riječi zakletve za mnom, gologlavi, odk im je niz obraze curila kiša, koja je poečla da pljušti još za vrijem Fićinog govora.

Za vrijeme govora i zakletve naš zarobljenik stajao je na tridesetak metara od nas i gledao šta mi radimo. On nije razumijevao šta se govori, čudio se zašto mi stojimo pod ljetnim pljuskom i šta to govore ovi ljudi u grubim seljačkim odijelima, zašto su najdenom skinuli svi šajkače i gromkim svečanim glasom izgovarali nejmu nrazumljive riječi.

Sa štabom smo napravili plan da četa odmah sutra napadne Mionicu, da razoruža tamošnju žandarmerijsku posadu i da onda krene i razoruža sve žandarmerijske stanice u tom kraju. Isto veče vratili smo se sa štabom u selo Paune.



Probudili smo se poslije krepka sna, onakvog kakvim se moež spavati samo lejti u šumi kad su noći tople i kad ima na zemlji bar malo prosute slame. Danas su nam došli Obrad Stefanović i Miloš Minić. Prvi je bio sekretar valjevskog Okružnog komiteta Partije, a drugi instruktor Pokrajinskog komiteta. Oni su doveli dvojicu radnika iz lajkovačke željezničke radionice. Sami lajkovački radnici - komunisit, koji su bili zaposleni u mjesnoj ložionici, predlagali su štabu Valjevskog odreda da izvrši napad na Lajkovac i da onesposobi ložionicu. Radnici su obećali da će napad pomoći iznutra.

Obradovali smo se toj inicijativi lajkovačkih proletera. Fića je od zadovoljstva trljao ruke i stalno ponavljao: „Biće to dobar posao“. Dogovorili smo se da se radnici vrate natrag, da dobro ispitaju situaciju, da pokupe podatke o neprijatelju, i da poslije nekoliko dana pošalju jednoga druga u naš štab, koji će na osnovu njegovog izvještaja pripremiti napad.

Istoga dana pred veče krenuli smo sa štabom Valjevskog odreda da obiđemo azbukovičku četu koja se nalazila negdje na Rožnju. Vodio nas je kurir koji je održavao vezu između te čete i štaba. Pošli smo iz Pauna u sumrak. Išli smo nekoliko sati preko njiva, stranputicama, čuvajući se dobro da nas ne primjeti neprijateljsko oko.

Negdje oko ponoći ušli smo u jedno seljačko dvorište. Po kući i ostalim zgradama vidjelo se da tu živi seoski gazda. Probudili smo domaćina i zatražili da kupimo nešto za jelo. Dugo se omišljao i najzad probudio svoju domaćicu koja nam je iznijela malo slanine i hljeba. Sjedeli smo pred kućom na nekim kladama, jeli i razgovarali sa domaćinom. Na naše pitanje da li nailaze Nijemci kroz sela, rekao nam je da je jutrost projahalo nekoliko Švaba, ali da nisu svraćali u kuće. Svaki drugi-treći dan nailaze tako njihove konjičke patrole, ali se nigdje ne zaustavljaju i idu samo putavima.

Kad smo polazili upitali smo koliko smo dužni za slaninu i hljeb. Domaćin se malo zbunio. Vidjelo se da mu je neprijatno naplatiti, a da mu je žao da ne primi pare. Na kraju je kazao: „Eto vam domaćice pa se s njome pogodite, to je i inače njezino“. Stara nam je hranu naplatila. Ispraćajući nas iz dvorišta, stari me zadrža na samoj kapiji i polušaptom reče.

-Vi govorite da je s vama Rusija, a imate li vezu sa Engleskom?

-Prvo, čiča, u se i u svoje kljuse, a onda će doći sa svima koji su protiv Hitlera, odgovorio sam mu. Danas niej najvažnije to da li imamo s kime vezu, nego da ustajemo na oružje i da složno bijemo Švabu.

-Ama ono jes’ jes’, ne velim ja ništa, dodao je čiča brzo, ali sam osjetio u njegovom glasu da nije ubijeđen, da odgovara tek reda radi.

Kod sela Pričevića izašli smo na drumu Valjevo - Loznica. Poslije pješačenja preko njiva, po tek požnjevenim strnjacima, provlačenja kroz živice, prelaženja preko uskih platica na potocima, lako se išlo tek prosušenim drumom. Danas su su ovuca prolazili njemački kamioni čiji su se tragovi vidjeli po drumu. Oko sela Osladića skrenuli smo u šumu. Već je svitalo. Dugo smo obilazili selo, lomili se preko nekakvih jaruga, išli nekim raskaljanim potokom dok nismo stigli do jedne šumice gdje je komandant kolone Zdravko naredio da stanemo. Prevalili smo u toku te noći preko 40 km i bili smo krajnje iznureni. Zdravko je otišao svojoj kući da nam osigura ručak, a mi smo svi, osim jednog stražara, legli na vlažnu zemlju i odmah zaspali.

Probudio sam se od studeni, iako je početak avgusta. Zemlja je bila vlažna, a iz neba je škropila sitna hladna kiša. Moji su drugovi i dalje spavali, toliko ih je noćni marš zamorio. Osjećajući kako se sav ježim od studeni, sišao sam jednom potoku blizu logora i dobro se istrljao hladnom vodom. Vratio sam se u logori i rekao stražaru, koji je kunjao oslonjen na jedno drvo, da legne da spava, a ja ću da ga smijenim. Dao mi je pušku i odmah se spustio pored drveta na kojoj je bio olsonjen.

Šetajući pored drugova koji su spavali na zemlji dok je po njima sipila kiša, mislio sam: ko bi te ljude mogoa natjerati da podnese ovakve napore i lišavanja!

Evo, pored Fiće leži valjevski radnik Kitanović, koji je na poziv Komunisitčke partije odmah došao u odred. Prije rata on je radio u sindikatima, bavio se naročito kulturnim radom među radnicima. Danas je on u zaštitinici štaba i organizuje po četama naše kulturne ekipe. Blizu njega, umotan u šatorsko krilo, leži gimnazista valjevske gimnazije Radomir Dudić, Dragojlov sinovac. To je visok, dobro razvijen momak, koji je tek juče napustio đačku klupu. Drug koga sam smijenio na straži zove se Isa, mlad Jevrejin iz Valjeva, zubotehničar po zanimanju, koji je zabacio ponižavajuću žutu traku prije desetak dana i prihvatio pušku. On je sasvim ozbiljno shvatio šta fašisitčki okupator sprema Jevrejima u našoj zemlji i nije imao nikakvih iluzija u tom pogledu, kao što su imali mnogi njegovi sunarodnici.

Kiša je prestala. Nebo se počelo vedriti i kroz rijetke vunaste oblake probijale su tople sunčane zrake koje su prijatno grijale poslije jutarnje hladnoće.

_________________
Samo zajedno smo jaci!
http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Valter
Admin

Broj postova : 3198
Age : 64
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

Vidi profil korisnika http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

Nastavak

Komentar  Valter on Thu Sep 11, 2008 8:55 am

Zdravko se vratio i probudio drugove. Trebalo je ići u selo, njegovoj kući. Cio dan smo proveli u njegovom voćnjaku, iz kojeg se u daljini vidio drum kojim su često prilazili njemački kamioni. Komandant odreda, Zdravko Jovanović, bio je aktivni sanitetski narednik-vodnik. Još prije rata postao je član Komunističke partije, i od prvog dana ustanka on je komandant Valjevskog odreda. Njegova kuća je naš oslonac u selu.

U prvi sumrak, odmorni i ispavani, krenuli smo preko šume Bojčice na Rožanj. Kad smo došli u šumu, već je bila noć. Bilo je vedro: ljetnje zvijede svjetlucale su u nebeskoj modrini, a mjesečina je jarko osvjetljavala krupnu čistu šumu. Dugo smo išli ispod ogromnih stabala, po šumskoj stazi obasjanoj mjesečinom, i pjevali koliko nas grlo nosi. Kitanović je, kao stari član raznih radničkih pjevačkih družina, znao mnogo revolucionarnih pjesama i stalno vodio. Pomislio sam u jednom trenutku: kako mora da je teško našima u gradovima kad ne smiju ni glasno govoriti o onome što osjećaju, a kamoli zapjevati. Mislim da je jedna od najvećih tegoba pod okupacijom što ljudi ne smiju ništa reći: živjeti okružen opasnošću, podnositi uvrede i poniženja, a morati ćutati. Sasvim je drugo držati oružje u ruci i ići u susret opasnosti. Sjetio sam se kako mi je, kao ilegalcu, bilo teško kretati se beogradskim ulicama po kojima su se vrzmali policijski psi, a u rukama nemaš ništa do naliv-pera. Da, teško je to bilo. Sad je sasvim drukčije. Pška ti, puška mi - pa ako je da se da glava, neka padne u borbi, a ne u policjskom hapsu u koji čovjeka dovuku kao na klanicu.

Dugo smo išli Lopatanjskom rijekom. Prestali smo da pjevamo tek kad smo se približili varošici Peckoj. Prešli smo preko druma oborivši nekoliko telefonskih bandera - koliko da ne propustimo priliku da bar malo štete nanesemo okupatoru! Zaustavili smo se kod jedne seljačke kuće u selu Gunjacima. Domaćin je bio naš čovjek; kod njega se nalazila žena nešag druga, ljekara Krausa, koji je bio u Podgorskoj četi. Domaćin nas je vrlo srdačno dočekao, iznio nam da jedemo, a poslije nas smjestio na sjenjak da spavamo. Kad smo htjeli da postavimo stražu, on je gotovo uvrijeđeno rekao: „Ja ću vam biti najbolja straža, a drug neka samo spava“.

Probudili smo se pred zoru i u samo svitanje krenuli iz sela. Ponegdje iz dvorišta radoznalo su nas posmatrali seljaci koji su u te ljetne radne dane rano ustajali. Sunce je već bilo izgrijallo kad smo se počeli peti na Rožanj. Put je bio naproan: znoj je svima curio niz obraze, kad smo oko podne izbili na planinski greben. Na jednom izvoru dobro smo se oprali, odmorili i doručkovali hljeba sira, koji nam je naš sinoćni domaćin spremio za put.

Dugo smo lutali po šumi tražeći četu. Dozivali smo Mišu Dudića, Žikicu Španca, pjevali, ali se niko nije odazivao. Kad smo prišli Miletinoj kosi, primjetili smo u njenoj strani nekoliko ljudi. dozvali smo ih i rekli da tražimo štab čete. Mahanjem ruku pozivali su nas da priđemo. Kad smo se ispeli na kosu, kojoj se nije moglo neopaženo približiti, dočekao nas je komesar čete Žikica Jovanović - Španac. Četa je bila zauzela položaj za borbu.

-Za svaki slučaj! - objasnio je Žikica. - Čuli smo mi vaše dozivanje i pjevanje i vaš razgovor s našim osmatračima, ali vojnik mora biti oprezan i budan. Može i neprijatelj prići logoru i znati poimenice ovoga ili onoga, ili zapjevati neku našu pjesmu.



Četa je logorovala na jednom zaravanku, ispod ogromnih bukava; odmah iza logora prostirao se proplanak, obrastao visokom bujnom paprati. Komandir je bio Miša Dudić, aktivni potporučnik bivše jugoslovenske vojske, politički komesar Žikica Španac, njegov zamjenik Čeda Milosavljević učitelj, ljekar dr Julka Meštrović. U četi je bilo šezdeset ljudi, većinom seljaka i nešto radnika i srednjošlkolaca iz Valjeva; bila je dobro organizovana, imala je čak i svoj vojnički kazan. Prije nekolik odana ona je izvršila napad na Valjevsku Kamenicu. To je bio naš prvi napad na sresko mjesto. Osim toga, toj četi pripada čast da je opalila prvu ustaničku pušku u Srbiji, 7. jula, jedna desetina te čete, koji je vodio Žikica Španac, napala je neprijatelja u Beloj Crkvi.

Cio dan sm proveli u razgovoru sa štabom čete. Zamjerili smo tabu što se četa, poslije tako dobrog početka, zavukla duboko u planinu, dok po drumu Loznica - Valjevo gotovo neprekdino saobraćaju njemački kamioni. Rekli su da će tu grešku ispraviti i da će se odmah spustiti na drum „da od Švaba traže objave“, kako je dodao Žikica. Osjetio sam u njegovom glasu da to nije hvalisanje i da će Švabe skupo platiti to „traženje objava“.

Žikica se žalio da u četi ima nekoliko sumnjivih tipova, sklonih krađi: oni su našu borbu smatrali nekom hajdučijom i bili su protiv uvođenja discipline. Idiući u patrole, voljeli su da se po kućama natresaju na domaćine i da izvoljevaju, tražeći da im domaćica spremi ovo ili ono za ručak. Takvi su vrlo rado išli u patrole, jer je tu manja kontrola, a nisu voljeli biti u logoru, jer je tu bio kazan i zanimanje. Prema takvim štab je bio veoma oštar. Neki dan je strijeljan jedan lopov koji je na komesearove riječi o disciplini rekao: „Nama ne treba nikakva disciplina; ko hoće da zapoveda, taj neka ide pa neka traži one koji hoće da slušaju“. Kad su ga streljali, našli su kod njega nekoliko hiljada dinara. Odobrili smo takav stav i naredili da se svaki slučaj pljačke, nasilja nad seljacima i krađe, najoštrije kažnjava i da se u četi održava željezna disciplina kao osnovni uslov za opstanak čete, za njen razvitak i za pravilan odnso prema narodu iz koga mi crpimo svu svoju snagu.

Poslije sastanka štaba otišao sam u četnu „tehniku“ koja sa nalazila pod jednom bukvom. Sjeo sam pokraj radio-aparata i s borcima slušao emisiju Moskve. Bio je to poziv slovenima da se dižu na oružje. Posmatrao sam borce za vrijeme emisije. Njihova lica bila su ozbiljna i ozarena ponosom.

Dugo smo sjedeli kraj aparata i razgovarali. Borci su prepričavali svoje utiske iz napada na Kamenicu. To je za sve njih bilo novo i neobično, a po njihovo mpričanju osjećalo se kako su oni taj prvi napad duboko doživjeli. Opisivali su privlačenje gradu, zauzimanje položaja, razoružanje straže, prve pucnje u nović, pronalaženje državnih zgrada iz kojih je trebalo uzeti novac, pisaće mašine, hartiju i lsično. Bilo je tu i smiješnih događaja.

Nikola Božović, novinar iz Ljubovije, dobio je zadatak da pronađe šefa finansijske službe i da ga dovede u Poresku upravu, gdje je ovaj imao da mu preda državni novac.

-Kad sam mu uapo u kuću, htede čovek da padne u nesvest od straha, pričao je Nikola. „Ništa se vi ne uzrujavajte, gospodine šefe, kažem mu ja, nego se obucite i nađite ključeve pa da idemo da pregledamo kasu“. „Sad ću ja“, veli on meni, i hoće da zatvori vrata. „Nemojte zatvarati, mi ćemo od sad pa dok ne završim zadatamk biti stalno zajedno. Takva je priroda našeg posla“. „Molim, molim“, veli on meni, a sav dršće. Dok smo išli, uz put mi je mnogo nešto pričao, a ja mu rekoh: „Zaveži, ije ovo vreme za dugačke razgovore“. Rekoh mu i bi mi ga žao, jer se čovek od straha saplete i umalo ne pade. Kad smo svršili posao, to jest kad smo ispraznili kasu u Poreskoj upravi, on mi, nekakko čudnim glasom reče: „Molim vas, mogu li sada otići, jer sam se ubatalio“. „Sad, vala, možeš kud hoćeš“, kažem ja njemu.

Borci su se grohtom smijali Nikolinoj priči; samo je Nikola bio ozbiljan i uživao pričajući taj svoj susret s nesrećnim poreznikom.

Smračilo se i u šumi je psotalo svježe. Prišli smo logorskoj vatri pored koje je bilo sasvim prijatno. Tu smo večerali i poslije večere pjevali. U toj četi nikla je pjesma: „Pošo Hitler na Rusa...“ koju smo to veče neprestano pjevali. Ona je docnije prenesena u sve naše partizanske odrede u Srbiji i postala vrlo popularna.



Logor spava. Ispod stoljetnih bukava, na mladom, tek prosušenom sijenu, umotani u ćebad ili šatorska krila, spavaju partizani. Budan je samo stražar koji šeta oko logorske vatre, naložene ispod ogromne krošnjaste bukve. Kad smo legli, nad nama je bilo zvjezdano ljetno nebo. Dugo sam bio budan, duboko udisao miris mladog sijena i posmatrao zvijezde kako trepere zelenkastim sjajem u nebeskoj modrini.

U neko doba noći probudila me je daleka gmljavina. Vjetar je šumio u krošnjama bukava, gusti oblaci prekrili su nebo. Pribrižavala se oluja. Grmljavina se čula sve bliže, zastenjala su pod udarcima oluje stoljetna stabla, munje su počele da sijevaju iznad naše šume osvjetljujući žuto-ljubičastom svjetljošću veliki proplanak savo obrastao bujnom paprati. Negdje u blizini udarili su prvi gromovi, a odmah zatim zašumile su prve zašumile su prve, krupne kaplje kiše koje su se uskoro pretvorile u mlazeve. Započeo je pravi ljetni pljusak, kome nisu mogle da odole ni krošnje, ni ćebad, ni šatorska krila. Mlazevi su šibali po nama, voda se sakupljala po uvojima pokrivača kao u olucima i pri svakom našem pokretu slijevala se pod nas, podlijevala naše ležaje i sijeno se ubrzo nadojilo. Probuđeni, prevrtali smo se na mokrom sijenu, pokušavajući da se nekako namjestimo, ali je sve bilo uzalud: pljusak nije prestajao a ležaji su bili sasvim u vodi.

Počeli smo ustajati jedan po jedan i prilaziti vatri oko koje se mučio naš stražar da je, gotovo sasvim ugaslu, raspali. Naposljetku se oko vatre iskupila čitava četa, i, podsticana rukama mnogih, vatra je opet veselo zaplamsala, uprkos kiši koja je i dalje lijevala. Grijali smo se i sušili promočena odijela, okrećući vatri čas grudi, čas leđa. Veseo žagor nije prestajao; zadirkivanja i šale pljuštale su zajedno s kišom. Neko je tiho zapjevušio, a onda smo svi prihvatili pjsmu koja je odjekivala u olujnoj noći, praćena grmljavinom i hujanjem vjetra od kojeg su se stresale i škripale stare bukve.

Bilo je nešto simbolično u toj slici ljudi okupljenih oko vatre usred burne noći. Nad njima tutnji oluja, mlazevi kiše slijevaju se s krošnje na vatru, cvrče kapljice vode na ugljevlju, pište mokra drva - ali batra ne samo što se ne gasi, nego se sve više razgorijeva stalno podsticana rukama ljudi, koji, kao prkoseći, pjesmom nadvikuju vjetar i grmljavinu. Zaplamsala je i druga vatra u Srbiji, jarko osvjetljujući noć kojom je ona sada obavijena. Sav njen ološ digao se da tu svetu vatru ugasi, ali prava djeca Srbije podstiču je stalno svojom krvlju, i niko je ugasiti neće - kao što ni ljetni pljusak ove olujen noće nije mogao da ugasi vatru u partizanskom logoru na Miletinoj kosi.

Tek pred zoru kiša je stala. Umor je savladao ljude i svaki je našao na svome mokrom ležaju mjesta da prilegne i zaspi. Legao sam i ja pored Fiće i zaspao odmah, bez obzira što je mjesto bilo mokro a ćebe nadojeno kišom.

Probudilo me sunce koje mi je bilo pripeklo u samo lice. Nada mnom je bilo jasno, kao umiveno, nebo, čija se modrina nazirala kroz lišće na kome su još blistale kapljice kiše. Na toplom ljetnom suncu isprava se šuma i bujno papratište na proplanku blizu logora. Izvukao sam se ispod ćebeta i sjeo na panj da me ogrije sunce.

Posmatrao sam drugove koji su, umotani u vlažnu ćebad, spavali na mokrom sijenu i obuzelo me osjećanje ponosa. Osjećao sam se ponosnim što sam drug takvim ljudima. To su najbolja djeca Srbije koja su krenula goloruka, bosa i gola, da spasavaju čast svoje zemlje, da sačuvaju ono što je Srbiju kroz vijekove održalo: duh otpora i slobodarstva. Njih čeka još neizvjesna sudbina, ali će oni izdržati sve, jer u sebi nose samopouzdanje, svijest i ponos čitavog naroda koji je odolio mnogim istorijskim burama prohujalim nad ovim vjetrometnim parčetom zemlje.

Ispod stoljetnih stabala spavaju djeca Srbije koja su uzela da svojom nevještom, ali čvrstom rukom pišu istoriju svoga naroda - uprkos izdajnicima i malodušnicima. O njoj, o toj junačkoj djeci ponosna i hrabra srca, svijtla uma i snažnih mišica, o njihovim djelima ljtopisci će s divljanjem govoriti kao o ljudima iz legende, a pogane tragove današnjih prezrenih izroda, koji Srbiju poniziše i osramotiše, zavijeće prah istorije.



Logor je postepeno oživljavao; započinjao je njegov svakodnevni život. Simpatični Miša Dudić, komandir čete, izdavao je naređenje borcima koji su imali da idu u patorle. Komesar Žikica Španac, stalno u pokretu, stizao je na sve strane. Prije nego što smo pošli za Osladić, izvršili smo zakletvu čete. Za vrijeme govora primjetio sam da jedan od boraca, onizak, plećat čovjek, podmuklo gleda ispod natuštenih obrva na Fiću, a kad je čitan tekst zakletve, on je ćutao. Žikicu sam upozorio na tog čovjeka. Žikica mi je rekao da taj čovjek spada među one borce u četi koji vole da idu u patrole, da je nepouzdan i da svaki njegov pokret prati nekoliko mladih drugova.

Rastlai smo se od čete naglasivši još jednom Žikici i Dudiću da četa ima da se što prije primakne drumovima, naročito drumu Loznica - Valjevo.

Imali smo namjeru da obiđemo i treću četu Valjevskog odreda - Podgorsku, u kojoj su bili dr Miša Pantić i Mile Milatović, ali smo od toga odustali, jer smo morali žuriti u Paune zbog pripremljanja napada na Lajkovac. Istim putem preko Gunjaka i Bojčice vratili smo se s Rožnja u Osladić, gdje smo se zadržali nekoliko časova da se odmorimo. Dan smo proveli u jednom šljivku. Ispod nas, valjevskim drumom, s vremena na vrijeme nailazili su njemački kamioni, dižući prašinu. Fića bi nezadovoljno mahnuo glavom i prekorno primijetio komandantu Zdravku:

-Vidi, a naši sa onolikim oružjem sjede osam sati daleko od druma. Drum, to ti je danas naš front.

Cio dan sijalo je sunce, ali pred veče, nebo se natušti i poče da pada kiša. Krenuli smo po pljusku, jer je te iste noći prije svanuća trebalo stići u Paune. Išli smo drumom Loznica - Valjevo sve do nadomak Valjeva bez ikakvog incidenta. Jedino nas je iza jedne okuke iznenadio kamion, na koji nismo otvorili vatru, jer nam se žurilo u Paune. Polijegali smo za tili čas u jarak i kamion je projurio kraj nas, pršćući nas blatom. Do mene je ležao Fića i psovao.

Upravo je svitalo kad smo, jedva vukući umorne noge, prolazili preko nekog strnjika i ušli u šumicu gdje se nalazio štab Valjevskog odreda. Dočekala nas je dobra Milivojeva majka koja nas je još brižnije gledala nego prošli put. Njen sin došao je prije tri dana na Kosmaj da dovede Branka Krsmanovića i još se nije vraćao. Iako joj nije nikad govorio kuda ide, ona je znala da su to putevi opasni. Ona o tome nije govorila, ali ta briga za sina čitala se iz njenih očiju. Kao da je slutila da će na tom putu između rodnog i nekog nepoznatog sela na Kosmaju poginuti.

_________________
Samo zajedno smo jaci!
http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Valter
Admin

Broj postova : 3198
Age : 64
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

Vidi profil korisnika http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

Nastavak

Komentar  Valter on Thu Sep 11, 2008 8:56 am

Pošto smo doručkovali i malo se odmorili, uputili smo se u jednu šumu kraj sela Robaja u kojoj je bio urečen sastanak sa štabom Kolubarske čete. Četa još nije bila stigla. Na ugovorenom mjestu bilo je svega nekoliko ljudi radi veze. Napravili smo šator u jednom čestaru, nagrnuli u nj suvog bukovog lišća i tako spremili sebi konak.

Od drugova smo saznali da je Kolubarska četa izvršila na mionicu napad koji nije uspio, jer naši nisu mogli da prije svitanja zauzmu školu u kojoj su se bili zabarikadirali žandarmi. Poslije toga, četa je otišla prema Suvoboru i za nju se više nije čulo. Riješili smo da Fića i Zdravko sutra krenu u potragu za četom i da je dovedu u Robaje, gdje treba da se odmori i pripremi za napad na Lajkovac.

Pred veče naiđoše u naš logor dvojica ljekara koji su bili u Podgorskoj četi Valjevskog odreda. Pošto je ovaj odred imao nekoliko ljekara, a u drugim ih nije bilo nikako, naredili smo da iz Valjevskog odreda odu dvojica: Đuro Meštrović na Kosmaj, a Herbert Kraus u Posavinu. Oni su odmah krenuli u tom pravcu. Obijica su bili obučeni u prilično pohabana seljačka odijela, i samo im se po rukama moglo poznati da nisu seljaci.

Malo vremena poslije stiže u logor i Bora Seljak, bivši komesar Kosmajsko-posavskog, a sada komesar novoformiranog Posavskog odreda. To je bio odred koj ise brzo razvijao i koji je bio stalno u akcije. Bora nam je pričao kako Švabe ne putuju više bezbrižno po njegovoj ravnoj Posavini. Nema brda, ali su zato kukuruzi visoki. Iz njih je zgodno i napasti, a kroz njih je zgodno i umaći kad je to potrebno.

Zajedno s Borom napravili smo plan napada na Lajkovac. Trebalo je istovremeno napasti i Lajkovac i Lazarevac. Lajkovac radi toga da uništimo željezničku radionicu, transformator i pumpu za vodu na kojoj su se snabdijevali vozovi, a Lazarevac, da bismo došli do oružja kojeg je tamo dosta ostalo poslije okupacije i koje se, slabo čuvano, nalazilo u jednom magacinu blizu željezničke stanice. Obje akcije trebalo je izvršiti istovremeno, da ne bismo prvom otežali izvršenje druge, ako bi ona uslijedila koji dan docnije. Stoga je bilo potrebno da u tom napadu učestvuje, pored Kolubarske čete, i jedna četa Posavskog odreda. Dogovorili smo se da se Bora sutra vrati u svoj štab, da pripremi jednu četu za taj napad, a mi da mu poslije nekoliko dana pošaljemo kurira koji će tu četu dovesti na mjesto gdje će se naći i Kolubarska četa. Tek ćemo tu definitivno utvrditi plan čitave akcije.

Od jutros je sva naša šuma oživjela ne samo zbog pjevanja ptica, koje su mnogo veselije u ovakva vedrja sunčana jutra, nego i zbog toga što se naša četa vratila sa svog šestodnevnog pohoda.

Poslije napada na Mionicu, Bradonja je četu poveo prema Suvoboru, a onda se spustio u Ljig, gdje ih je Fića i našao. Oni su ušli u varošicu, razoružali žandarme, pohvatali nekoliko petokolonaša i održali zbor. Borci su pričali kako su se seljaci jagmili za naše letke, kako su ih naši „tehničari“ morali umnožavati nasred pijace u Ljigu i još neosušene dijelili seljacima.

Iz Ljiga, Fića je poveo četu na željezničku stanicu Latković i tu izvršio napad na voz. Naredio je šefu stanice da voz zaustavi; zamjenik komandira čete, Rašo Spasojević, skočio je na lokomotivu i s revolverom u ruci držao u škripcu mašinovođu, a ostali borci prošli su kroz vagone tražeći Nijemce. Među putnicima nastala je panika. Međutim, oni su se brzo umirili kad su im borci objasnili da oni ni od koga neće ni novaca ni stvari, nego da samo traže njemačke vojnike i žandrme. U vozu je ibl osvega nekoliko Nijemaca koji su se vozili u posebnom vagonu. Na taj vagon napao je lično Bradonja s nekoliko boraca. Nijemci su se očajnički branili, ali je Bradonja bio uporan i iz kupea je ubrzo prestala pucnjava. Kad su naši ušli u kupe, našli su u njemu dvojicu ubijenih Nijemaca i jednog „gefrajtera“ koji je, ni živ ni mrtav, čučao pored sjedišta. Četvrti Nijemac iskoristio je gužvu i pobjegao kroz prozor s druge strane voza i izgubio se u noći. Na zarobljenog Švabu naši su natovarili sve pakete koje su u kupeu našli. Bilo je tu svakojaka jestiva: od slanine i kobasica do butera i sardina. Dva dana je cijela naša četa doručkovala ono što su četvorica Nijemaca nosila sa sobom. Možda su to mislili da pošalju svojim nezasitljivim ženama u Njemačku, ali, eto, sudbina je htjela da to bude pojedeno u šumi kraj Valjeva, a ne negdje u Njemačkoj.

U logoru je vrlo živo. Borci su umorni, ali su svi radosno uzbuđeni zbog akcija koje su uspješno izveli. Iz obližnjeg sela dovukli smo svježe slame i pod bukvama napravili ležaje. Prijatno miriše nova slama, ugodno se osjeća miris gumna i noga žita. Taj miris podsjeća na naporne ljetnje radove kada znoj curi niz obraze, kada se kasno liježe a rano ustaje, ali kad je i na polju, i oko gumna, i u kući nekako svečano kao da je praznik. Neki borci seljaci gledaju novu slamu i govore o ljetini. U njihovom glasu osjeća se prizvuk žalosti što i oni nisu mogli ovoga ljeta da razmahnu kosom ili da zavitlaju bičem nad konjima na gumnu. Mjesto za kosu, ovoga ljeta prihvatili su pušku, a kad će se ova žetva svršiti, ko će od nas ostati živ da novo žito unese u ambar - to se ne može znati.

Logor živi svojim napregnutim životom, ali se ne osjeća ni uznemirenost ni brzopletost. Manje-više svako zna svoj zadatak i svaki borac nastoji da ga izvrši brzo i kako treba. Jedni bdiju nad logorom. Oni su izdvojeni u posebnu grupu, malo udaljeni od ostalih, i stalno su u pripravnom stanju. Četvorica od njih uvijek su na strani, na četiri mjesta oko šume. Svaka dva sata razdvodnik odvodi smjenu i vraća one koji su dotle bili na straži.

Na kraju šume nalazi se jedna staja u kojoj je smještena „tehnika“. Tu radi nekoliko drugova oko radio-aparata: slušaju i bilježe vijesti da bi ih onda umnožili i za četu i za okolna sela. Tu se po potrebi štampaju i leci odreda koje borci redovno nose sa sobom prilikom svakog odlaska u sela.

Malo udaljen od logora, pod jednom bukvom, nalazi se štab. Tu je obično drugarica Soja, koja kuca na mašini. Kad nije time zaposlena, ona zajedno s Kitanovićem, vježba naš hor, ili čita grupi boraca knjigu Ostrovskoga, koja je popularna u svim našim odredima i čiji je junak Korčagin ideal mnogih naših mladih boraca.

Oko četnog ekonoma Ratka uvijek je nekoliko pomagača, jer nije lako nahraniti sedamdeset ljudi skromnim sredstvima s kojima Ratko raspolaže.

Njemu su dodijelejni na rad i zarobljenici kojih zasad ima svega dvojica. Oni ljušte krompir, čiste pasulj, brinu se o vatri i donose vodu. Predstavnici „više rase“ rade prilježno. Strah za rusu glavu već ih je prošao; oni vide da su ovi „banditi“ sasvim dobri ljudi koji bolje poštuju propise konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima nego njihov dojučerašnji gospodar Hitler. Onaj narednik Šmit, koji nikako neće da prizna da je narednik nego uporno tvrdi da je običan vojnik, sasvim se pripitomio. Šmit je znao da smo mi uputili pismo u valjevsku komandaturu u kome smo tražili da zamijenimo narednika Šmita za našeg druga Stanišića, svršenog pravnika, koji je ležao u valjevskom zatvoru. Odgovor nije stizao, i to je ponekad bacalo Šmita u brigu. Kako sam jedini ja znao njemački, on mi je nekoliko puta prilazio i ponizno započinjao razgovor.

-Herr Kommandant, entshuldigen sie - započinjao bi on, a onda bi nastavio da me ubjeđuje kako nejga, običnog vojnika, neće zameniti za komunistu. On je spreman da nam pomogne da se nekako dočepamo nekog njemačkog oficira. Čim se bude radilo o gospodinu oficiru, oni će odmah pristati na zamjenu. Šta je njima stalo do nas običnih vojinka. Oni tamo žderu i loču („fressen und aufen“) i nije ih briga što se običan njemački vojnik mora prebijati po šumi gladan i žedan. Predlagao je da ga pustimo, a on će sa svoje strane učiniti sve što može da Stanišiću „olakša položaj“, čak da mu pomogne da pobjegne.

Uvijek bi u meni ovaj razgovor izazivao gađenje i prezir. Tada sam prvi put osjetio da ti ljudi u surim zelenim uniformama, koji su preplavili pokorenu Evropu kao pobjednici, nemaju u sebi ni trunke ponosa i običnog ljudskog dostojanstva. Još juče, taj isti Šmit, feldvebel njemačke vojne policje, naoružan automatom, sit i pijan, osjećao se kao natčovjek. Prošao je paradnim korakom kroz mngo prestonice Evrope, žderući i ločući što je moguće više i bolje, vjerujući da se ostvario san o hiljadugodišnjem njemačkom carstvu. Kad je pao u naše ruke, s njega je spao sav onaj marcijalni izgled koji je do juče, dok he Šmit hodao u naoružanom Hitlerovom krdu, moagao nekome i imponovati. Sad je to bio običan njemački filistar koji se prepao za svoju glavu. Kad je vidio da mu tu glavu „banditi“ ne skidaju, on je počeo da se umiljava, neprekidno mašući repom oko ekonoma Ratka, ponizno se klanjajući svakom partizanu, praveći se našim prijateljem. On se ne libi da pred nama napada svoje oficire u kojima je do juče gledao polubogove i čija je naređenja ne samo bez pogovora, nego i bez ikakve griže savjesti ili unutrašnjeg otpora, izvršavao, pa makar se to radilo o paljenju tuđih domova, o strijeljanju civilnog stanovništvai li ma o kakvom drugom zločinu koje su fašisit uveli kao običnu stvar u ratu. On vjerovatno misli da smo mi nejga ostavili na životu zbog toga što nas je uvjerio da nije narednik. Sad on računa da smo mi toliko naivni da ćemo ga pustiti na njegovo prosto obećanje da će Stanišiću „olakšati položaj“.

Prije nekoliko dana, kad smo raspravljali pitanje koda da tražimo, u zamjenu za Šmita, pala su bila dva predlgoa: jedan, da tražimo Stanišića, a drugi, da tražimo ženu i ćerku Dragojla Dudića. Odlučili smo se za prvo, i to na navaljivanje samog čiča-Dragojla. On je rekao da je Stanišić važniji za pokret od nejgove žene i ćerke, da će Stanišić, ako ga budemo mogli dobiti, učiniti za našu borbu daleko više nego obje drugarice. U tom trenutku čiča je bio veličanstven. Njegova kuća ibla je raskopana, nejgovo imanje, koje je on s toliko ljubavi podizao, sasvim narušeno, pa ipak nas je čiča sa žarom ubjeđivao da treba tražiti ne njegovu ženu i ćerku, nego Stanišića. Tako nešto ni Šmit ni milioni Šmitova ne mogu razumjeti.

Danaas smo preslušavali zarobljenike koje je četa dovela iz Ljiga. To je, prvo, jedan od sedmorice zarobljenih žandarma, od kojih su šestorica odmah puštena, pošto su dali obećanje da više neće služiti Nijemcima, a ovoga su doveli da mu sudi štab odreda; zatim jedan finans i neka žena iz Ljiga, optuženi kao petokolonaši.

Sjedeli smo pored jednog uskog jarka i ispitivali žandarma, koga su čuvala dvojica partizana. Pričao nam je svoj život: siromašan seljak odnekod od Leskovca, nadničar kod bogatijih seljaka, služba u vojsci u kojoj je postao podoficir, a zatim služba u žandarmeriji. Bio je službi revnostan, tako da je zapažen od svojih starješina i preveden u službu u jedno ministatrsvo. Prilikom sloma stare Jugoslavije našao se u Nikšiću, prateći ministre koji su bježali iz zemlje.

-Oni odleteše na avioni, a nas ostaviše. Nisu nam dali pare ni za leb, završio je žandarm svoju priču.

-A šta si ti misli, pitao ga je podrugljivo Fića, da će i tebe povesi u Englesku? Ti si bio dobar dok si ih čuvao, a kad im više nisi bio potreban, onda su te prosto maršnuli.

-Tako nekako ispada, odgovorio je žandarm uslužno.

-To što si im služio nekad, mi ti ne zamjeramo, nastavio je Fića, ali kud si sad poletio da služiš Švabama?

-Pa šta da radim, od čegać u živeti? - pitao je žandarm u nedoumici.

-Kako bre, dreknuo je na njega Fića, mlad si, zdrav si, možeš raditi, a da je sreće, ti bi pošao s nama da zajedno bijemo Nijemce. Ništa nama ne smeta što si ti do juče kundačio komuniste i druge antifašiste na demonstracijama u Beogradu-. Sad bi to mogao sve da opereš i da postaneš čovjek.

_________________
Samo zajedno smo jaci!
http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Valter
Admin

Broj postova : 3198
Age : 64
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

Vidi profil korisnika http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

Nastavak

Komentar  Valter on Thu Sep 11, 2008 8:57 am

-Nikada ja nisam nikoga ni prstom darnuo, odgovorio je žandarm, uplašen Fićinim tonom.

Sjedio je prema nama uplašen, unezverenih očiju, suvih usana u čijim se uglovima bijelila skorena pljuvačka. Bio je uvjeren da ćemo ga strijeljati. Nekoliko puta za vrijeme saslušanja pogledao je desno i lijevo oko sebe ne bili kuda mogao uteći, ali su i desno i lijevo stajali partizani sa oružjem.

Finanas i ženu saslušavali smo zajedno. On se staln preznojavao, a ona je neumorno govorila; iz njenog pričanja doznali smo za čitavo tuce njenih komšinica koje su je mrzile i napakovale joj sve zbog čega sada odgovora pred našim sudom.

Njih obje optuživali su neki drugovi iz Ljiga da su prijetili ljudima koji su slušali radio Moskvu da će ih prijaviti; finansa da je jednom u kafani zavrnuo okretač na radiu koji je bio navijen na Mosvku, i tome slično.

Poslije kratkog savjetovanja oslobodili smo ih sve troje.

Kad smo im saopštili da su slobodni i da mogu ići, žandarm je prosto odskočio od zemlje, a ona torokuša počela da kuje partizane u zvijezde zbog njihove pravednosti, ali ju je Fića brzo prekinuo.

Na žandarm usu bila tri para odijela: jedno ljetno i dva zimska. Fića mu je rekao:

-Pošto ti nećeš da ostaneš s nama, onda ćeš ta dva zimska odijela ostaviit za naše borce, a tebi je dosta i ljetno.

-Dobro, dobro, što jes’ jes’ i pravo je tako, govorio je žandarm, i odmah počeo da se svlači.

-Samo pazi, nastavio je Fića, da te opet đavo ne navrati da služiš i dalje u žandarmeriji. Mi ćemo danas tvoje ime saopštiti svim partizanskim odredima. Naš je zakon da žandarme, ako se nsiu ogrešili o narod pod Švabom, puštamo kad ih prvi put zarobimo, a ako posle toga odu opet u žandarmeriju i padnu u naše šake, onda im se zna: metak.

-Neću više, bogami! - poče da se kune žandarm i čak se prekrsti.

Kad im je rečeno da mogu ići, sve troje su pošli kao na krilima. Već zamičući za grupu debelih bukava, žandarm se još jednom osvrnuo kao da se boji da ga ne zovnemo natrag.



*


U naš logor dolaze često u posjetu ljudi iz sela. Straža nikog ne pušta dok se ne javi dežurnom razvodniku straže ko želi u logor. Dolazili su srodnici naših boraca donoseći im punode; dolazili su naši prijatleji iz obližnjih sela koji su nas obavjšetavali o prilikama u svom selu, o kretanj unerpiajtelja, tražeći od nas radio-vijesti i ostali agitacioni materijal. Ali su nam dolazili i ljudi koji su u našem štabu vidjeli jedinu vlast i tražili od njega zaštitu. To je bilo sasvim razumljivo. Mi smo razjurili gdje god smo mogli sve opštinske vlasti ,razjurili žandarmerijske stanice, a život je, međutim donosio sporove, tako da su se ljdi obraćali štabu odreda kao sudu. Takve sitne sporove mi smo rješavali kao Sud dobrih ljudi, ali je bilo slučajeva da smo moral ida nastupamo i sa autoritetom vlasti.

Došla nam je, tako, jedna žena da se žali na muža koji ju je otjerao.

-Ama, ženo, nismo mi crkveni sud, rekao je Fića.

-Znam ja to, druže, odgovrila mu je snaša, ali meni je moj čovek ne da stvari koje sam mu donijela, nego me oterao bez igde ičega.

-E, t o je druga stvar, odgovorio je Fića, uozbiljivši se. Mi ga ne možemo primorati da s tobom živi ako neće, ali ćemo ga naterati da ti vrati stvari koje su tvoje.

Istoga dana otišla je naša patrola u to selo i naredila njenom mužu da na svojim kolima prevuče ženinoj kući sve stvar koje je ona kao ruho donijela u njagovu kuću. On je to učinio vrlo spremno, jer mu je vođa patrole saopštio da će glavom odgovarati za neizvšenje naređenja štaba. Povrh toga morao je da preda revolver koji je krio negdje oko kuće, a za koji nam je kazala žena.

Od mnogih posjetilaca koji su dolazili u naš logor naročito sam zapamtio posjetu jedne starice. Povisoka, sasvim skromno obučena, uvelog staračkog lica, dugo je stajala oslonjena na jedno stablo i promatrala naš logor. U njenim očima miješala se zabrinutost i neka neiskazna nježnost. Prišao sam joj i zapitoa je šta želi. Kao da se malo zbunila. Odgovorila je nešto nesuvislo, pomala zamuckujući. Onda je počela da driješi svoju malu sirotinjsku maramu. Ruke su joj podrhtavale, sitne, staračke, smežurane ruke, pokrivene plavim izukrštenim žilama. Pružila mi je, kao stideći se, jabuku i dva obarena jajeta.

-Evo, i ja vam donela, deco, kazala je tihim glasom.

-Hvala, majko! - rekao sam joj prihvatajući ponudu, i nasmiješio se.

Na njenom licu nij bilo osmijeha; ono je bilo nepomično kao maska, ali joj je iz očiju zračila takva dobrota da sam u tome trenutku zaželio da mi je ona rođena majka, koja je došla da me uoči polaska na put pun neizvjesnost vidi i da me pomiluje svojim smežuranim rukama.

Nekako nisam umio da nađem riječi da joj ma šta kažem. Ona je postojala još nekoliko trenutaka, a onda je otišla iz logora gužvajući u rukama praznu maramu. Kad je malo odmakla, osvrnula se i pogledom obuhvatila čitav naš logor, kao da je htjela tim pogledom sve nas da blagoslovi svojim materinskim blagoslovom.

Kad je otišla, bilo mi je žao što je nisam zapitao zašto nam je donijela taj dar, odakle je čula za nas i šta ona misli ko smo mi. A možda je i bolje što je nisam pitao. Ona sigurno ne bi ni umjela da objasni zašto to čini. Možda bi opet promucala samo nekoliko nesuvislih riječi. Ko zna, možda se cijelog života zlopatila u bijedi i nevolji, a sad čula da se u šumama okupljaju ljudi koji se bore za pravdu i slobodu. Možda je sve to povuklo nju, zgaženog crva i uvijek prezrenog roba, da nam dođe kao svojima i da nam donese svoj skromni dar, dat od srca.

U logor dolazi gotovo svak idan kurir iz Valjeva. To je jedan omladinac koji dobro zna sve izlaze iz grada i svaku stazu okolnih sela. Svaki put dođe natovaren vrećom u kojoj je rublje, sanitetski materijal, duvan i novine. To doredu šalju naši valjevski prijatleji, mahom sirotinaj; šalju oni koji su u nj poslali i svoje rođene; šalju ljudi koji nas smatraju svojom vojskom i čije su sve nade povezane s nama u šumi. Danas sam razgleedao rublje koje su nam poslali. Bilo je tu novih vojničkih košulja, ali je bilo i zakrpljenih košulja i gaća, brižljivo „zaštopanih“ čarapa, otrcanih džempera, svega, čega su mogli da se liše naši siromašni drugovi u gradu. Kurir nam je pričao kako se radničke žene iz Valjeva sakupljaju i zajednički peru i krpe rublje, koje opet preuzimaju naše drugarice i odnose na ugovoreno mjesto odakle ga kurir donosi nama u šumu. Rublje i duvan odmah smo dijelili borcima. Kurir se iste nići vraćao u grad, snabdjeven našim vijesitma sa radija ili lecima.

Nekoliko puta primili smo pozamašnu pošiljku od jednog trgovca iz Mionice, koji je pred našim štabom odgovarao kao petokolonaš. Štab ga je oslobodio, jer protiv njega nije boli nikakvih ozbiljnih gokaza. Polazeći iz logora, on je čiča-Dragojlu oećao da će djelom dokazati da je na našoj strani i da će nas pomagati materijalno. Održao je riječ i poslao je, dok sam ja bio u odredu, nekoliko desetina pari opanaka, dosta sanitetskog materijala i priličan broj bombi i pušane municije.

Danas nam je kurir donio novine u kojima je bio odštampan poznati Apel upućen srpskom narodu i potpisan od velikog broja srpskih intelektualaca. Nisam se začudio što sam u tom klevetničkom napisu protiv našeg pokreta našao niz imena ljudi poznatih još od ranije kao ljudi beskičmenjaka, reakcionara - ljudi koji su bili obični lakeji srpske buržoazije. Ali me je zaboljeno kad sam u tom neslavnom društvu naišao na imena poznatih naučnika i talentovanih književnika, ljudi poštenih i patriota. Šta se to s njima dogodilo? Zar je moguće da oni ne razumiju veliku borbu koja se vodi u svijetu protiv fašizma i vezu između nas u šumi i tabora slobodoljubivih naroda ujedinjenih u borbi protiv Hitlerovog „novog poretka“.

Te noći, ležeći na svježoj slami pod bukvom, dugo sam razgovarao s Fićom o tome apelu. Govorio sam mu kako je stara Jugoslavija sistematski gomila ljude, ubijala u njima dostojanstvo građanina i patriote, tražila od njih da budu poslušnici raznih režima i nemilosrdno goila one koji su imali iole naprednija shvatanja.

Fića me je ćuteći slušao, a kad sam zvaršio rekao je lakonično:

-A, lepo je to biti Srbin, ali teško.

_________________
Samo zajedno smo jaci!
http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Valter
Admin

Broj postova : 3198
Age : 64
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

Vidi profil korisnika http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

NAPOMENA AUTORA

Komentar  Valter on Thu Sep 11, 2008 8:57 am

U odred stalno pristižu novi borci. Za ovo nekoliko posljednjih dana došlo ih je trideset. To su većinom radnici koi dolaze u grupicama iz Beograda preko naše veze u Valjevu. Sinoć je stigla čitava desetina randika i intelektualaca. S njima su došle i dvije drugarice. Kad su se malo odmorili od napornog marša i uzbuđenja, počeli su da posmatraju život u logoru. Na njihovim licima vidjelo se čuđenje. Prije dva-tri sata oni su napustili Valjevo u kome je njemački garnizod od sedam stotina ljudi, čija konjička odjeljenja često krstare po okolini. A mi sjeidmo u svom logoru, udaljenom svega sedam kilometara od grada , i živimo određenim i utvrđenim načinom života. Na jendom kraju logora bukti vatra, na njoj kazan sa hranom, oko kazana bezbrižno posluje ekonom Ratko, kao da kuva nekoj mobi, a ne partizanskoj četi. Na drugom kraju dvadesetak partizana vježba neke pjesme. To je naš hor koji svak oveče vrši probu i od čije pjesme odjekuje šuma. Sve je to novim drugovima neobično. Jedan od njih prišao mi je i zapitao:

-Zašto vi bolje ne obezbedite logor?

-Kako? - zapitao sam ga začuđen, jer mi to ranije nikad nije padalo na pamet. Mi smo dobro obezbijeđeni. Na sve četiri strane logora stoji straža i niko logoru ne može prići, a da ne bude primijećen. Šta ćeš više?

Klimnuo je glavom i otišao od mene. Imao sam utisak da ga nisam uvjerio. Ništa, uvjeriće se i sam poslije nekoliko dana, da nas najbolje brani šuma i naša pokretljivost.

Dolazili su i javljali se u odred i pojedinci, većinom seljaci iz oklonih sela. Veći priliv seljaka u odred mi smo, na osnovi obaještenaj naših drugova s terena, očekivali tek kad se spremi ljetina. Danas je banuo u naš logor jedan jedan čovjek u dronjavom seljačkom odijelu. Za sebe reče da je trgovački pomoćnik iz Slavonske Požege odakle je, kao Srbin, izbjegao u Srbiju. Nije moga da nađe zaposlenje u Beogradu, pa se namio kao nadničar u okolini Valjeva. Od seljaka je doznao da u ovim šumama ima „šumskih“ ljudi i to oficira i komunsita.

-Zašto nisi otišao oficirima? - pitao ga je Zdravko.

-Dosta je meni bilo oficira u jugoslovenskoj vojsci, odgovorio je mladić. Krv su oni meni pili!

Zatim nam je pričao kako je, nekako pred rat, bio hapšen u Požegi zato što je pijan viknuo: „Živeo Staljin!“ Na policiji je dobio batina, ali nije bio osuđen. Izvukao se na taj način što je tvrdio da je bio pijan, a da i ne zna ko je Staljin.

-A jesi li znao? - zapitao sam ga.

-Kako ne! Naš radnički vođa, reče mladić, i nasmija se.

Primili smo ga u četu, s tim da se na njega motri dok ga bolje ne upoznamo. Ubrzo se pokazalo da je to pošten momak.



U svim krajevima Srbije, gdje god je postojao iole jači partizanski odred, mi smo rasturili seoske opštine, spaljivali njihovu arhivu i zabranjivali dotadašnjim opštinskim časnicima da vrše ikakvu funkcinu vlasti u selu. To je ibla jedna od formi borbe protiv okupaotra koji je preko opština prikupljao životne namirnice, oslanjao se na njih, jer su u njima sjedeli većinom ljdui koji su služili raznim reakcionarnim režimima i bili i sad raspoloženi da sarađaju sa okupatorom. Tada, u julu i avgustu 1941. godine, još nismo, namjesto rasturenih opština, stvarali narodnooslobodilačke odbore. To je bio period, kad smo samo razjurivali žandarmerijske stanice i rasturali opštine, dakle uništavali aparat na koji se neprijatelj oslanjao u selu.

Spremali smo se da s jednim vodom odemo u selo Rajković, da rasturimo opštinu i da održimo konferenciju u selu. Upravo pred polazak desio se pred pojatom, u kojoj je bila smještena „tehnika“, nemio događaj: „tehničar“ Đorđević, tipograf iz Valjeva, ubio je iz puške vodnika Rašu Spasojevića, koji je imao da povede vod u selo. Raša je došao na vrata pojate i, oslonivši se rukama o ragastov, proturio svoju smeđu kudravu glavu u pojatu i zapitao da li tu ima ko od njegova voda. U tom trenutku pukla je puška i on se, prostrijeljena trbuha, svalio pored praga. Na pucanj puške strčali su se borci: jedni su iznijeli Rašu na čisitnu blizu pojate, a drugi, doznavši da je Đorđević ranio Rašu, htjeli su da ga linčuju. Jedva smo ga oteli iz ruku razjarenih ljudi.

Rašu je odmah ljekar pregledao i previo, a zatim otpremio u selo u kuću jednog našeg prijetelja. Ljekar nam je rekao da ne može preživjeti noć. Svima nam je bilo žao Raše. To je bio žustar, simpatičan i hrabar momak, bivši aktivni konjički narednik, koji je već prvih dana naše borbe došao u odred i ubrzo postao vodnik. Bio je omiljen među borcima u četi, jer nije znao za umor i nije prezao ni od kakve opasnosti.

Cio slučaj s Rašom bio nam je sumnjiv. Toga istog dana prije podne tipograf Đorđević, sjedeći u krugu drugova, igrao se revolverom i opali iz njega. Metak je proletio tik pored glave jednog omladinca, ali nikoga nije povrijedio. Uzeli smo zbog toga Đorđevića na ispit. On se branio da niej znao da je revolver pun i da je opalio nehotice. Ukroli smo ga i zabranili mu da uopšte uzima oružje u ruke. Svega nekoliko sati polsije te zabrane on je smrtno ranio druga Rašu. Naredili smo da ga vežu i stave pod stražu. Su tra ćemo cijelu stvar ispitati i presuditi.

Zbog te nesreće, na zadatak u selo Rajković pošli smo neraspoloženi. Do sela išli smo ćutke, ali na ulazu smo zpjevali partizanku i zakoračili življe. Na čelu kolonei šao je komandant Zdravko. Bila je nedjelja. Kod seoske krčme stajalo je dosta svijeta. Seljaci su znali da u šumi ima naoružanih ljudi, pa su istrčali iz krčme i radoznalo nas posmatrali. Opštinska zgrada, prizemna kuća s dva-tri odjeljenja, nalazila se odmah pored krčme. Skupili smo arhivu na jednu gomilu ip red samom zgradom zapalili. Pozvali smo opštinskog djelovođu i saopštili mu da više ne smije vršiti nikakvu dužnost u opštini i da ne smije izvršavati nikakva naređenja koja budu dolaila iz sreza. Za razne sporove između seljaka neka izaberu nekoliko ljudi koji će te sporove rješavati, a za krupnije stvari neka se obraćaju štabu odreda. Preplašeni djelovođa na sva naša izlaganja odgovarao je samo: „Razumem!“

Poslije toga održali smo pored krčme zbor. Iskupilo se jedno stotinjak seljaka koji su željeli da čuju šta ćemo i mreći, ali koji su se pribojavali jedni drugoga. Dok je Fića govorio, posmatrao sam ih kako se drže. Samo dvadesetak ljudi stajalo je blizu govornika i, kao aktivni učesnici zbora, odobravali Fići, dok su se ostali držali tak kao da su slučajno naišli, pa, eto zastali

NAPOMENA AUTORA

U ovo, prvoj, knjizi „Zapisa iz Oslobodilačkog rata“ iznio sam ono što sam doživio u prvi danima naše oružane borbe u Srbiji. Idući kao član Glavnog štaba partizanskih odreda Srbije od jednog odreda do drugog, prokrstario sam svu zapadnu Srbiju i dio Šumadije i Pomoravlja. Na tome poslu rpvoe sam od 8. jula do 28. septembra 1941. godine. Gotovo svakog dana zapisivao sam sve što mi je izgledalo značajno: akcije naših odreda, nihov svakodnevni živto, političke pirlike i događaje, susrete s ljudima. Te zabilješke propale su mi još 1941, ali sam ih docnije, 1944. godine po sjećanju opet napisao. Sada sam ih sredio i u formi ovih Zapisa predajem ih našoj javnosti.

Knjiga je pisana hroničarski vjerno s ciljem da bude dokumenat o jednom slavom periodu naše istorije i o ljudima koji su u njemu bili „i pisci i glumci svoje vlastite drame“ (Marks). U njoj će, sigurno, biti praznina, i ona nikako ne pretenduje da bude iscrpan i svestran prikaz prvih dana oružane borbe protiv nejmačkih okupatora u tim krajevima Srbije. Stoga se i ovom priliko mobraćam na sve svoje ratne drugove koji su u tome periodu bili u Srbiji da mi, ma i sasvim ukratko, ukažu na te praznine i da isprave stvarne greške i propuste kojih može biti u ovoj knjizi. Mislim da je to njihova dužnost, jer ko će ako nećemo mi, živi učesnici u tim borbama, dati budućem istorijčaru građu za istoriju ovoga za sve naše narode proleomnog vremena.

Pišući ovu knjigu i razgovarajući s ljudima koji su učestvovali u borbama toga perioda u Srbiji, osjetio sam koliko se stvari zaboravilo, a one su od takvoj značaja da je velika šteta zaboraviti ih.

Oslobodilački rat naroda Jugoslavije, koje je povela, organizovala i do pobjede dovjela Komunisitčka partija na čelu sa drugom Titom, predstavlja i po uslovima u kojima je vođen i po rezultatimak oje je dao, veoma značajno i poučno poglavlje u istoriji naroda Evrope. Nije ovdje mjesto da se rasuđuje ta opšte poznata postavka. Želio bih s tim u vezi da ovdje samo ukažem na to od kolike je važnosti pribirati, sakupljati svu građu koja se odnosi na taj period naše istorije, čiji značaj daleko prevazilazi granice naše zemlje! Potrebno je iznijeti sve činjenice koje bi svakome jasno i rječito govorile o teškoćama koje je trebalo savladati, o naporima naših ljdui, o njihovom junaštvu, o njihovoj bezgraničnoj ljubavi prema slobodi i otadžbini; potrebno je konkgretnim činjenicama pred istorijom utvrditi ogromnu ulogu rukovodstva našim ustankom, čija je smjelost, dalekovidnost, ginkost nepokolebljivost omogućila pobjedu naših naroda nad fašisitčko-imperijalističkim osvajačima i domaćim izdajnicima.

Učesnici Oslobodilačkog rata znaju bezbroj takvih činjencia, ali to je zasad većinom u njihovim glavama. Međutim, iz ljudske glave stvari postepeno čile ili, u najmanju ruku, blijede. Da bi se, dakle, sačuvalo to blago, treba zapisati savjesno i vjerno ono što se doživjelo i zapamtilo.

Na taj način mi ćemo svi zajedno stvoriti pravu riznicu činjenica koja će biti izbor građe i za naučnike i za umjetnike. Oni će, na osnovu nje, moći o našem Oslobodilačkom ratu da napišu djela dostojna njegovog značaja. Samo iz takvih djela moći će i savremenici i buduća pokoljenja da dobiju istinitu, tačnu, konkretnu predstavu o velikom istorijskom djelu koje su naši narodi ostvarili borieći se s oružjem u ruci za nacionalnu nezavisnost, slobodu i život dostojan čovjeka.

Novembra 1946.
_________________
Sve za front - svi na front!

Prilog druga Vihora na Vukovom d. forumu

_________________
Samo zajedno smo jaci!
http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Valter
Admin

Broj postova : 3198
Age : 64
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

Vidi profil korisnika http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

AKO NISTE PROCITALI

Komentar  Valter on Sat Sep 05, 2015 2:58 pm


_________________
Samo zajedno smo jaci!
http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Valter
Admin

Broj postova : 3198
Age : 64
Location : schweiz
Registration date : 2008-01-11

Vidi profil korisnika http://www.youtube.com/watch?v=waEYQ46gH08

Na vrh Go down

Re: KNJIGE O TITU

Komentar  Sponsored content Today at 4:04 am


Sponsored content


Na vrh Go down

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh

- Similar topics

 
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu