TITO-SVJETSKI VELIKAN
4 posters
Stranica 1/2
Stranica 1/2 • 1, 2
Odgovor
samoupravljac (citat):Titi je tolika velika licnost da ni posle 35 godina od njegove smrti ne uspevaju da sruse njegovu velicinu. Srusili su drzavu relativno brzo posle njega. Ali nemogu njegovu istinsku velicinu koju je imao u celom svetu. To takozvani diktatori ne mogu imati. Bio je rado vidjen gost u svakoj drzavi i na svakom kontinentu.
Da je bio zlocinac kako zele da ga prikazu da li bi ga svi rado primali. Logican odgovor je NE.
Sto vise godina prolazi to vise ljude o njemu pozitivno gledaju. I staro i danasnje mlado.
To je nezaobilazna istina.
Postovani druze Samoupravljac.
Zato je duznost svakoga od nas da svim prijateljima (mladjima) kao i naslednicima prenosi pravu istinu.
Samo sa pravom istinom se moze i ici napred.
Cinjenica je da je mnogima i danas "trn" u oku,isto kao sto je bila i YU koju su uspeli ukoniti.
Pravda je spora ali kad tad ce mladi ljudi shvatiti (bez obzira na sistem u kome trenutno zive) da je Josip Broz bio i do svoje smrti ostao deo radnicke klase.
To je malo koji politicar u svojoj karijeri uradio.
Mnogi ce pliticari dolaziti i odlaziti.
Josip Broz ce uvek ostati u nasim srcima.
Bez obzira sta ko pokusao da plasira na "trziste",ga niko nece prevazici u velicini.
U velicini radnika metalca,u velicini stratega i politicara.
I najbitnije je to sto ni jedan politicar ni pre ni posle Tita nije bio tako blizu radnicke klasi i gradjana,kao sto je to on bio.
Valter
PRE 37 god. NA DANASNJI DAN
http://www.alo.rs/eu-bi-molila-tita-da-ude-u-jugoslaviju/105718
DA LI JE U PRAVU? EU bi molila Tita da uđe u Jugoslaviju!
Najveći „sin Jugoslavije” preminuo je 4. maja 1980. godine, a njegova država je deceniju kasnije počela da se raspada u krvavom građanskom ratu.
Joška Broz, koji će danas položiti cveće na dedin grob, smatra da bi EU maršala, da je poživeo još malo, molila da ih primi u Jugoslaviju.
- Mi smo, bre, bili pojam za sve. Da je Tito poživeo još deset godina, ne bi sada Srbija molila EU da joj se priključi, nego bi sve te kao velike sile nas molile da ih primimo pod petokraku. Jugoslavija je bila EU za sve ostale zemlje, bili smo na čelu nesvrstanih, što je činilo dve trećine planete.
Zato su nas i razbili, jer tek posle raspada SSSR i Jugoslavije Evropska unija je krenula da dobija na snazi. A sada smo mi na dnu lestvice, kako ove bivše republike što su ušle u Uniju, tako i ove ostale, koje i dalje čekaju - kaže Joška. O tome kako će istorija pamtiti njegovog dedu, po dobru ili po zlu, Joška za „Alo!” poručuje da to zavisi od političara.
- I danas, posle toliko godina, svi samo pričaju o Titu i citiraju ga. To znači da je bio veliki čovek, bilo da ga predstavljaju u lošem ili dobrom kontekstu.
Istoriju bi trebalo prepustiti istoričarima, a ne političarima, koji je samo koriste kako bi zavadili narod. U Hrvatskoj paradiraju ustaše, u Srbiji četnici, i jedno zlo rađa drugo. Tužno je sve ovo što se danas dešava, Tito bi znao kako s tim da izađe na kraj - kaže Joška.
DA LI JE U PRAVU? EU bi molila Tita da uđe u Jugoslaviju!
Najveći „sin Jugoslavije” preminuo je 4. maja 1980. godine, a njegova država je deceniju kasnije počela da se raspada u krvavom građanskom ratu.
Joška Broz, koji će danas položiti cveće na dedin grob, smatra da bi EU maršala, da je poživeo još malo, molila da ih primi u Jugoslaviju.
- Mi smo, bre, bili pojam za sve. Da je Tito poživeo još deset godina, ne bi sada Srbija molila EU da joj se priključi, nego bi sve te kao velike sile nas molile da ih primimo pod petokraku. Jugoslavija je bila EU za sve ostale zemlje, bili smo na čelu nesvrstanih, što je činilo dve trećine planete.
Zato su nas i razbili, jer tek posle raspada SSSR i Jugoslavije Evropska unija je krenula da dobija na snazi. A sada smo mi na dnu lestvice, kako ove bivše republike što su ušle u Uniju, tako i ove ostale, koje i dalje čekaju - kaže Joška. O tome kako će istorija pamtiti njegovog dedu, po dobru ili po zlu, Joška za „Alo!” poručuje da to zavisi od političara.
- I danas, posle toliko godina, svi samo pričaju o Titu i citiraju ga. To znači da je bio veliki čovek, bilo da ga predstavljaju u lošem ili dobrom kontekstu.
Istoriju bi trebalo prepustiti istoričarima, a ne političarima, koji je samo koriste kako bi zavadili narod. U Hrvatskoj paradiraju ustaše, u Srbiji četnici, i jedno zlo rađa drugo. Tužno je sve ovo što se danas dešava, Tito bi znao kako s tim da izađe na kraj - kaže Joška.
Re: TITO-SVJETSKI VELIKAN
A DANAS?
Nije potrebna velika pamet da se shvati šta je bio cilj svih onih koji su hteli smrt Jugoslavije.
Uzalud je najveći čovek svih vremena govorio " ČUVAJTE BRATSTVO I JEDINSTVO KAO ZENICU OKA SVOGA"
Danas se zna i ko i zašto je sve ovo radio. Nažalost "OVCE" i dalje ćute.
Nećete zajedništvo. Bićete robovi. Samo vi čutite i dalje.
Valter
Valter: komentar modifikovan dana: Thu May 11, 2023 7:46 am; prepravljeno ukupno 1 puta
Re: TITO-SVJETSKI VELIKAN
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/pocast-titu-otkad-nema-joze-lopovi-se-mnoze
Počast Titu: Otkad nema Jože, lopovi se množe
Strpljivo čekajući da kroče u Kuću cvijeća, ljudi su vadili trobojke s petokratkom i koračali kroz park na Dedinju.
Piše:
Velimir Ilić
"Otkad nema Jože, lopovi se množe" – pisalo je na bedževima koje su u četvrtak za revere zadenule stotine ljudi, odajući mimohodom poštu Josipu Brozu Titu.
Koliko god ta poruka bila vešt marketinški potez dovitljivih trgovaca suvenirima i prigodnim sitnicama, ovog 4. maja, na 37. godišnjicu Titove smrti, hodočašće njegovih poklonika imalo je i neku dodatnu poruku i simboliku. Bio to i svojevrstan inat nacionalističkom zlu i raznobojnom ludilu koje se poslednjih meseci kotrlja kao mučna svakodnevica u državama-fronclama bivše Jugoslavije.
Stotine ljudi hodočastilo je danas pored velike bele nadgrobne ploče u Kući cveća. U svakom od njih lična i posebna priča, ali uvek sličan ili isti motiv i zajednički razlog – "sećanje na bolja vremena", "poštovanje čoveku zaslužnom za mir i slobodu", "nostalgija za boljim životom"...
Počast Titu: Otkad nema Jože, lopovi se množe
Strpljivo čekajući da kroče u Kuću cvijeća, ljudi su vadili trobojke s petokratkom i koračali kroz park na Dedinju.
Piše:
Velimir Ilić
"Otkad nema Jože, lopovi se množe" – pisalo je na bedževima koje su u četvrtak za revere zadenule stotine ljudi, odajući mimohodom poštu Josipu Brozu Titu.
Koliko god ta poruka bila vešt marketinški potez dovitljivih trgovaca suvenirima i prigodnim sitnicama, ovog 4. maja, na 37. godišnjicu Titove smrti, hodočašće njegovih poklonika imalo je i neku dodatnu poruku i simboliku. Bio to i svojevrstan inat nacionalističkom zlu i raznobojnom ludilu koje se poslednjih meseci kotrlja kao mučna svakodnevica u državama-fronclama bivše Jugoslavije.
Stotine ljudi hodočastilo je danas pored velike bele nadgrobne ploče u Kući cveća. U svakom od njih lična i posebna priča, ali uvek sličan ili isti motiv i zajednički razlog – "sećanje na bolja vremena", "poštovanje čoveku zaslužnom za mir i slobodu", "nostalgija za boljim životom"...
Re: TITO-SVJETSKI VELIKAN
https://www.tacno.net/?s=tito
https://www.tacno.net/kultura/ivan-ivanji-tito-je-bio-najimpozantniji-lik-dvadesetog-vijeka/
Ivan Ivanji (90), veliko književno i prevodilačko ime, jučer, 24. januara je napunio 90 godina života. Paralelno sa karijerom pedagoga, diplomate, novinara prevodio je najljepšu evropsku književnost. Na njemački je preveo Danila Kiša, Davida Albaharija, Vidosava Stevanovića, sa njemačkog Gintera Grasa, Rozu Luksemburg, Bertolta Brehta, Karla Jaspersa, sa mađarskog Šandora Petefija, Endrea Adia, Janoša Hercega… Pisao je bajke za djecu, priče, eseje, te brojne izuzetno čitane istorijske romane. Otvoreno je upozorio na historijski revizionizam u Srbiji. To sublimira u rečenici: „Car Trajan nije imao kozje uši, nego je napravio most preko Dunava.“
Uz čestitku za rođendan, uvijek zanimljiv sagovornik, za novinsku agenciju Patria Ivan Ivanji se prisjetio nekih životnih detalja. Bilo je tu iznošenje stava o narodu i domovini iz ugla prevodioca:
Ivanji: Slabi ljudi, koji ne nalaze prave temelje u sebi, traže zajedništvo u religiji ili naciji. Breht je jednom rekao da nikad neće upotrijebiti riječ „narod“, jer to na njemačkom jeziku zvuči nacistički, ako bude neophodno reći će „stanovništvo“. Pokušajte riječ, odnosno, pojam, „narod“, onako, kako na našem zajedničkom jeziku zvuči, da prevedete na engleski. Nemoguće. Možete „Nation“, ali to je nacija, ne narod, „People“, ali to je narod u smislu „hajde, narode, da pijemo“ ili „Folks“ to zvuči folkloristički ili kao „ljudi“. Problem imam i sa pojmovima „otadžbina“, „domovina,“ jer kod nas imaju tako čudan nacionalistički prizvuk. Međutim, itekako volim svoj zavičaj u užem i širem smislu. Ja bih mogao da živim, na primjer, u Austriji, imam i austrijsko državljanstvo, njemački govorim sa austrijskim akcentom, ne kao stranac, ali meni je nešto kao otadžbina-domovina Voždovac u Beogradu, pa Banat u Vojvodini, Vojvodina u Srbiji, Srbija u pokojnoj Jugoslaviji… Ne mogu da se pomirim s tim da Bled i Bohinj, Rovinj i Zagreb, Sarajevo i Mostar, Budva i Lovćen, Ohrid i Skoplje nisu moji. Gustav Hajneman, koji je bio predsjednik Savezne Republike Njemačke od 1969.-1974. godine, na neko novinarsko pitanje odgovorio je da nije patriota. Novinar je zapanjeno pitao: „Gospodine predsjedniče, zar vi ne volite Njemačku“. Odgovor je glasio: „Ne, ja ne volim države, ja volim svoju ženu.“
Bio je prevodilac Titu, ali, priznaje, nije mu bio vrlo blizak…
Ivanji: Da smirimo loptu, jesam prevodio Titu, jesam tvrdio da prevodilac svog klijenta vidi „intelektualno u donjem vešu“, ali nažalost ne mogu da se pohvalim da sam mu bio vrlo blizak. Samo sam u dva, tri maha stizao da s njim razmijenim nekoliko privatnih rečenica. Najupečatljivije? Njegova mirnoća, fenomenalno pamćenje do najdublje starosti i smisao za humor. Što se tiče raznih gluposti koje se pišu o njemu? Živ čovjek mora da podnosi gluposti. Car Trajan nije imao kozje uši, nego izgradio most preko Dunava. Na istorijskoj distanci isplivaće činjenice i shvatiće se koje su knjige istinite i da je u svjetskim razmjerama Tito bio jedan od najimpozantnijih likova dvadesetog vijeka.
Bilo je prijateljstva pa i bliskosti sa svjetskim književnim veličinama, nobelovcima, poput Gintera Grasa, sa kojim je bio do smrti u kontaktu…
Ivanji: Jeste, umro je i Gras, slučajno smo se baš pred njegovu smrt dopisivali poslije dosta vremena. Znao sam da je bolestan, ali ne da je odlazak tako blizu. Sticajem okolnosti dao je svoj posljednji intervju u životu mom sinu, Andreju. Kad ostarite kao ja, prorijedi se vazduh oko vas. Više od ovih prijatelja na daljini meni nedostaju Ivan V. Lalić, Predrag Palavestra, Branimir Živojinović i mnogi drugi, koji nisu bili iz književno-umjetničkih klanova, malo je ispisnika. Što se književnosti tiče ima novih divova. Ne želim nikog sa našeg postjugoslovenskog terena da istaknem, eto nekolicine malo udaljenijih, a itekako divova. Prije neki dan umro je Amos Oz iz Izraela, za mene je pored njega u samom vrhu svjetske književnosti Mo Jen iz Kine, ali ukazujem na Arundati Roj iz Indije, Čigozu Obioma iz Nigerije, Gaela Faja iz Burundija – eto, i da ne krenem od poznatijih pisaca iz Amerike, Engleske, Francuske i sa latinoameričkog područja, ima šta da se čita.
Posljednjih godine stvarao je i napisao tri historijska romana o rimskim carevima…
Ivanji: Zaista mislim da su moji romani o rimskim carevima najbolje i najvažnije što sam objavio, ali na početku rada na toj trilogiji stajao je jedan slučaj. Oto Bihalji Merin kao urednik izdavačkog preduzeća „Jugoslavija“ planirao je slikovnicu o Dioklecijanovoj palati i naručio da napišem uvod od dvadesetak stranica. Počeo sam da čitam o tom velikanu, vratio sam Bihaljiju zadatak i napisao roman. Pošto u Dioklecijanovom životu mladi Konstantin igra važnu ulogu, sin je njegovog bliskog prijatelja i sucara Konstancija, priča o Konstantinu počinje već u romanu o Dioklecijanu, pa je bilo logično da nešto kasnije moram da napišem poseban roman o njemu. Na kraju knjige o Konstantinu pominjem šta će se dogoditi poslije njegove smrti i tako dolazimo do Julijana. Poslije prvog štampanja Dioklecijana objavio sam više izdanja sve tri knjige, uvijek bih nešto ispravio, definitivno je tek izdanje u „Laguni“ poslije više od četrdeset godina rada. Pokušao sam da priče o tim imperatorima budu i slika savremenih dešavanja. Na primjer, uzor liku Blazija u romanu o Dioklecijanu je Titov dugodišnji savjetnik za medije Blaža Mandić. Blažo i Tito su to znali i odobravali.
Hoćemo li se nadati miru i dobrim vremenima nakon strašnih godina sukoba…
Ivanji: Bilo bi strašno da nema nade. Ne nadam se da ćemo uskoro biti normalni, pogotovu što cijeli svijet ide u nekom za mene, starca, neprijatnom pravcu, možda je ta nenormalnost nešto normalno, međutim iako nemam nadu, nudim utjehu. Kad pomislim na vrijeme velike rimske imperije i kako se onda živjelo ne vidim velike razlike u kulturi i politici, ali ogromne u civilizaciji. Mi u sjevernijem dijelu Evrope i Amerike, imamo – ako imamo – električnu struju, vodovod i kanalizaciju i – kao prilikom ovog našeg dopisivanja – ne lijepimo marke na koverte, ne moramo da odemo na poštu, odnosno, da čekamo čika poštara, nego kliknemo i povezani smo. Zar to nije napredak?!
Patria
https://www.tacno.net/kultura/ivan-ivanji-tito-je-bio-najimpozantniji-lik-dvadesetog-vijeka/
Ivan Ivanji (90), veliko književno i prevodilačko ime, jučer, 24. januara je napunio 90 godina života. Paralelno sa karijerom pedagoga, diplomate, novinara prevodio je najljepšu evropsku književnost. Na njemački je preveo Danila Kiša, Davida Albaharija, Vidosava Stevanovića, sa njemačkog Gintera Grasa, Rozu Luksemburg, Bertolta Brehta, Karla Jaspersa, sa mađarskog Šandora Petefija, Endrea Adia, Janoša Hercega… Pisao je bajke za djecu, priče, eseje, te brojne izuzetno čitane istorijske romane. Otvoreno je upozorio na historijski revizionizam u Srbiji. To sublimira u rečenici: „Car Trajan nije imao kozje uši, nego je napravio most preko Dunava.“
Uz čestitku za rođendan, uvijek zanimljiv sagovornik, za novinsku agenciju Patria Ivan Ivanji se prisjetio nekih životnih detalja. Bilo je tu iznošenje stava o narodu i domovini iz ugla prevodioca:
Ivanji: Slabi ljudi, koji ne nalaze prave temelje u sebi, traže zajedništvo u religiji ili naciji. Breht je jednom rekao da nikad neće upotrijebiti riječ „narod“, jer to na njemačkom jeziku zvuči nacistički, ako bude neophodno reći će „stanovništvo“. Pokušajte riječ, odnosno, pojam, „narod“, onako, kako na našem zajedničkom jeziku zvuči, da prevedete na engleski. Nemoguće. Možete „Nation“, ali to je nacija, ne narod, „People“, ali to je narod u smislu „hajde, narode, da pijemo“ ili „Folks“ to zvuči folkloristički ili kao „ljudi“. Problem imam i sa pojmovima „otadžbina“, „domovina,“ jer kod nas imaju tako čudan nacionalistički prizvuk. Međutim, itekako volim svoj zavičaj u užem i širem smislu. Ja bih mogao da živim, na primjer, u Austriji, imam i austrijsko državljanstvo, njemački govorim sa austrijskim akcentom, ne kao stranac, ali meni je nešto kao otadžbina-domovina Voždovac u Beogradu, pa Banat u Vojvodini, Vojvodina u Srbiji, Srbija u pokojnoj Jugoslaviji… Ne mogu da se pomirim s tim da Bled i Bohinj, Rovinj i Zagreb, Sarajevo i Mostar, Budva i Lovćen, Ohrid i Skoplje nisu moji. Gustav Hajneman, koji je bio predsjednik Savezne Republike Njemačke od 1969.-1974. godine, na neko novinarsko pitanje odgovorio je da nije patriota. Novinar je zapanjeno pitao: „Gospodine predsjedniče, zar vi ne volite Njemačku“. Odgovor je glasio: „Ne, ja ne volim države, ja volim svoju ženu.“
Bio je prevodilac Titu, ali, priznaje, nije mu bio vrlo blizak…
Ivanji: Da smirimo loptu, jesam prevodio Titu, jesam tvrdio da prevodilac svog klijenta vidi „intelektualno u donjem vešu“, ali nažalost ne mogu da se pohvalim da sam mu bio vrlo blizak. Samo sam u dva, tri maha stizao da s njim razmijenim nekoliko privatnih rečenica. Najupečatljivije? Njegova mirnoća, fenomenalno pamćenje do najdublje starosti i smisao za humor. Što se tiče raznih gluposti koje se pišu o njemu? Živ čovjek mora da podnosi gluposti. Car Trajan nije imao kozje uši, nego izgradio most preko Dunava. Na istorijskoj distanci isplivaće činjenice i shvatiće se koje su knjige istinite i da je u svjetskim razmjerama Tito bio jedan od najimpozantnijih likova dvadesetog vijeka.
Bilo je prijateljstva pa i bliskosti sa svjetskim književnim veličinama, nobelovcima, poput Gintera Grasa, sa kojim je bio do smrti u kontaktu…
Ivanji: Jeste, umro je i Gras, slučajno smo se baš pred njegovu smrt dopisivali poslije dosta vremena. Znao sam da je bolestan, ali ne da je odlazak tako blizu. Sticajem okolnosti dao je svoj posljednji intervju u životu mom sinu, Andreju. Kad ostarite kao ja, prorijedi se vazduh oko vas. Više od ovih prijatelja na daljini meni nedostaju Ivan V. Lalić, Predrag Palavestra, Branimir Živojinović i mnogi drugi, koji nisu bili iz književno-umjetničkih klanova, malo je ispisnika. Što se književnosti tiče ima novih divova. Ne želim nikog sa našeg postjugoslovenskog terena da istaknem, eto nekolicine malo udaljenijih, a itekako divova. Prije neki dan umro je Amos Oz iz Izraela, za mene je pored njega u samom vrhu svjetske književnosti Mo Jen iz Kine, ali ukazujem na Arundati Roj iz Indije, Čigozu Obioma iz Nigerije, Gaela Faja iz Burundija – eto, i da ne krenem od poznatijih pisaca iz Amerike, Engleske, Francuske i sa latinoameričkog područja, ima šta da se čita.
Posljednjih godine stvarao je i napisao tri historijska romana o rimskim carevima…
Ivanji: Zaista mislim da su moji romani o rimskim carevima najbolje i najvažnije što sam objavio, ali na početku rada na toj trilogiji stajao je jedan slučaj. Oto Bihalji Merin kao urednik izdavačkog preduzeća „Jugoslavija“ planirao je slikovnicu o Dioklecijanovoj palati i naručio da napišem uvod od dvadesetak stranica. Počeo sam da čitam o tom velikanu, vratio sam Bihaljiju zadatak i napisao roman. Pošto u Dioklecijanovom životu mladi Konstantin igra važnu ulogu, sin je njegovog bliskog prijatelja i sucara Konstancija, priča o Konstantinu počinje već u romanu o Dioklecijanu, pa je bilo logično da nešto kasnije moram da napišem poseban roman o njemu. Na kraju knjige o Konstantinu pominjem šta će se dogoditi poslije njegove smrti i tako dolazimo do Julijana. Poslije prvog štampanja Dioklecijana objavio sam više izdanja sve tri knjige, uvijek bih nešto ispravio, definitivno je tek izdanje u „Laguni“ poslije više od četrdeset godina rada. Pokušao sam da priče o tim imperatorima budu i slika savremenih dešavanja. Na primjer, uzor liku Blazija u romanu o Dioklecijanu je Titov dugodišnji savjetnik za medije Blaža Mandić. Blažo i Tito su to znali i odobravali.
Hoćemo li se nadati miru i dobrim vremenima nakon strašnih godina sukoba…
Ivanji: Bilo bi strašno da nema nade. Ne nadam se da ćemo uskoro biti normalni, pogotovu što cijeli svijet ide u nekom za mene, starca, neprijatnom pravcu, možda je ta nenormalnost nešto normalno, međutim iako nemam nadu, nudim utjehu. Kad pomislim na vrijeme velike rimske imperije i kako se onda živjelo ne vidim velike razlike u kulturi i politici, ali ogromne u civilizaciji. Mi u sjevernijem dijelu Evrope i Amerike, imamo – ako imamo – električnu struju, vodovod i kanalizaciju i – kao prilikom ovog našeg dopisivanja – ne lijepimo marke na koverte, ne moramo da odemo na poštu, odnosno, da čekamo čika poštara, nego kliknemo i povezani smo. Zar to nije napredak?!
Patria
Stranica 1/2 • 1, 2
Stranica 1/2
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
Sun Mar 17, 2024 1:07 am by Valter
» DOKAZI, CEGA ....
Sat Jan 20, 2024 10:57 pm by Valter
» "KUD PLOVI OVAJ BROD?"
Mon Jan 15, 2024 12:48 am by Valter
» DALI ZNATE ZA OVO?
Sat Jan 06, 2024 1:01 am by Valter
» TKO SNOSI NAJVEĆU ODGOVORNOST?
Mon Dec 25, 2023 11:43 pm by Valter
» KRIVI SMO MI!
Mon Dec 25, 2023 12:38 am by Valter
» ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Tue Nov 28, 2023 11:15 pm by Valter
» GOVORI DRUGA TITA
Tue Nov 28, 2023 10:48 pm by Valter
» TEžINA LANACA(BORIS MALAGURSKI)
Tue Nov 28, 2023 10:40 pm by Valter