TO MOZEMO I MI!

Znaci,ako svako od nas uradi svoj posao nece nas niko zaustaviti.


Ajd sad.......



Valter

Koliko je ko vredeo dok je ziveo,se po tome vidi koliko ga spominju nakon "odlaska" sa ovoga sveta.


Valter

To je zivot!


Valter

https://www.index.hr/magazin/clanak/jugoslaveni-su-1986-zeljno-iscekivali-oscara-za-ovaj-film-emira-kusturice/2271798.aspx

Jugoslaveni su 1986. željno iščekivali Oscara za ovaj film Emira Kusturice

JOŠ UVIJEK se sliježu dojmovi nakon dodjele Oscara, a u suradnji s Yugopapirom ovaj ponedjeljak prisjećamo se dodjele prije 35 godina, kad je nominiran bio i Emir Kusturica, s filmom Otac na službenom putu.

Ožujak 1986: "Za Sjećaš li se Doli Bel dobio sam Zlatnog lava u Veneciji, za Oca na službenom putu Zlatnu palmu u Cannesu, a za film Na Drini ćuprija dobit ću - Oscara!"

Ovim riječima obratio se Emir Kusturica u ranim jutarnjim satima u utorak 25. ožujka slušateljima Prvog programa Radio Beograda. Javio se iz Los Angelesa, odmah pošto je u dvorani Dorothy Chandler argentinska glumica Norma Aleandro, zahvalivši se prethodno dragom bogu, objavila radosnu vijest da je za najbolji strani film proglašena Službena verzija Luisa Puenza u kojem ona, inače, tumači glavnu ulogu.

Izgubismo, dakle. Članovi Američke akademije za filmsku umjetnost i nauku misle da je Službena verzija bolja od našeg Oca na službenom putu. Ostaje utjeha da je važno sudjelovati, a ne pobijediti, ali i činjenica da to što nam je Oscar izmakao za dlaku nema nikakve veze s vrijednostima Kusturičinog filma: on je, s Oscarom ili bez njega, podjednako dobar film, a to će i ostati. Pitanje na koje se, međutim, traži odgovor glasi: pa zašto ga onda nismo dobili?

U prvom redu zbog toga što dodjeljivanje Oscara filmu Službena verzija ima puno veze s američkom grižnjom savjesti kad je u pitanju ono što se do nedavno zbivalo u Argentini. Film je melodrama o sudbinama nestalih, a tih je u toj latinsko-američkoj zemlji bilo na desetine tisuća.

Tko je kriv za zlu sudbinu nedužnih ljudi? Argentinska vojna hunta. Tko je podržavao tako surov režim? Američka administracija, dabome. Sada, kad je službeni stav po pitanju Argentine promijenjen za 360 stupnjeva, bilo je odista lijepo i korisno čitav taj zaokret začiniti i dodjeljivanjem najvišeg filmskog priznanja djelu koje na vrlo umiven način govori o posljedicama vladavine argentinske vojne hunte.
Službena verzija

Film smo vidjeli na FEST-u. Prvi je koji se bavi tajnim genocidom vršenim u Argentini dugi niz godina. S problemom "nestalih" suočava se i junakinja filma, profesorica povijesti Alicia koja inače vrlo udobno živi s uglađenim mužem biznismenom i petogodišnjom usvojenom djevojčicom Gabi.

U privatnom i profesionalnom životu Alicia je, kao i svaki pripadnik njene klase, živjela u uvjerenju da je režim kojem pripada onakav kakvim ga prikazuje "službena verzija". Ništa o krvi, ubojstvima, progonima, patnji i strahu. Tek će susret s prognanom prijateljicom Anom početi polako joj otvarati oči, pa počinje njen mukotrpan (a filmski i prilično razvučen) put do istine, kojom prilikom će saznati da je i mala Gabi dijete "nestalih", ljubazan suprug sudionik režima koji se pobrinuo da desetine tisuća ljudi prestanu postojati, a sav život koji je do tada vodila jedna velika, doduše lijepa i udobna, ali ipak - šarena laž.

Riječ je o političkoj melodrami čiji se autor, Luis Puenzo, očito napajao na sličnim proizvodima iz radionice Coste-Gavrasa (Oscar za Nestale). I naravno da se sve to jako dopalo članovima Akademije: u cijeloj priči u prvom planu je ah, ljudska sudbina, pa zatim obitelj (u smislu ona iznad svega), nema nikakvih grubosti, nema leševa ni komunizma, a sve što je pokvarena vojna hunta činila tako lijepo i demokratskim putem izbija na vidjelo!